Ladanjska sekta/XII

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
XI Ladanjska sekta —  XII.
autor: Ante Kovačić
XIII


XII.[uredi]

Drugoga dana nakon istrage Tomaš je sjedio uz peć a Sofija je nešto plela. Bijaše vanredno blijeda, samo joj gorahu usne i oči. Vani se bilo tako zatmurilo da si skoro trebao u sobi svijeću upaliti. Kiša, ispremiješana sa solikom i kojom pahuljicom snijega, daždila je cijelom krajinom.

- Kćerko - počne Tomaš - mi se selimo u grad, je li ti to po volji?

- Ja mislim da se ne selimo nikuda, da ćemo ostati baš u ovom kraju - odgovori promišljeno Sofija.

- Ne razumijem te kako bismo mogli ostati u tom kraju?

- Razumjet ćeš me za koji čas - i djevojka pođe k prozoru, otare ručicom stakla te izgledaše nekoga.

- Želio bih što prije shvatiti tu tvoju promjenu. Prošlih dana si prva zaželjela da odemo iz toga divljeg kraja.

Djevojka je stoički šutjela na očevu primjedbu. Tomaš nije pitao dalje, već je podbočio glavu na laktove, uprvši ih o koljena.

Nakon kojih dvadeset časaka takve šutnje među ocem i kćerju čuli su se koraci na hodniku. Ovi im koraci bijahu poznati kano koraci ladanjskoga gospodina Pepe. Posljednjih dana bijaše on svagdanji gost Tomaševa doma.

Sofija klone na stolac, usta grčevito stisnu i kano da je jače problijedjela. Pepo uđe i odloži.

- Molim vas, izvolite kazati ocu što sklopismo - reče tiho djevojka i nehotice uhvati se za srce, a iz oka odrazivaše joj se ljuta bol.

- Tomašu, prijatelju, blagoslovi nas, Sofija je privoljela da bude mojom ženom!

Tomaš raskolači oči, ustade naglo i prođe dvaput sobom.

- Ja na to ne pristajem! - izlane napokon.

- Kako ne pristaješ? - posrnu ladanjski gospodin - kada Sofijino srce privolijeva.

- Sofijino srce privolijeva! - nasmija se ironički Tomaš - o, jadna opsjeno, Sofijino srce! Ti bezazleni čovječe misliš da je djevojačko srce kano srce tvoga purana! U toj djevojci teče Brančeva krv! Ja ti velim, i sto puta velim, da je Sofija samo jednome poklonila srce, a taj je profesor Vinko.

Djevojka zadrhta i žar munje poli joj obraze.

- Varaš se, oče, ja ga mrzim, ja ga prezirem! Prvo i posljednje pismo što mu ga pisah i na koje nije odgovorio pretrglo je i posljednje spone moga srca s njegovim imenom!

Sofija je trebala odmora na tu izjavu. U njoj je kipio bijes i mržnja, ali glede svoga srca je lagala.

Ladanjski gospodin ugriznu se za usne kad je čuo riječ pismo, kano da je u kakvom spoju sa značenjem te riječi.

- Ja doduše ne ljubim gospodina Pepu, to sam i njemu priznala, nu ja sam stalna za to da ću biti valjana i vjerna supruga, a takve će dužnosti izliječiti moje srce i sav moj život. I u to ime dajem gospodinu svoju ruku.

- Ja ni uz ovakvo tumačenje ne mogu pristati s razloga što baš sada s ovakvim odlukama dolazite kada ja nijesam drugo no otpušteni školnik; a za te se naposeb, Sofijo, bojim da te ne bi prevario tvoj umišljeni lijek.

- Ali, prijatelju, ti si se pretvorio u najljućeg mi protivnika ili u pravo naivno dijete! - strastveno ga ukori ladanjski gospodin - zar se možeš još dulje protiviti stalnoj odluci svoje kćeri?

- Oče - okrenu Sofija svoje blijedo lice poput mramora k Tomašu - oče, ne protivi se tomu, molim te!

Tomaš ne odgovori ništa. Šetaše hrlijim korakom po sobi, oborenih očiju.

- A ti se dakako odričeš naše sekte? - promrmlja Tomaš.

- Odričem; valjan suprug ne može biti njezinim pristašom.

Riječ "valjan suprug" ujela je Tomaša za srce, ledena kora štono ga obuhvaćaše kano da se taliti počela.

- O jest! - krikne promijenjenim glasom Tomaš - da sam i ja mogao biti valjanim suprugom, ni ja ne bih nikad ustrajao ove sekte! Djeco, dođite, evo vam moje ruke, a zatim im počne pripovijedati onu istu pripovijest, koju je jesenas Vinku pripovijedao.

Sofija je znala nešto o tom, nu ovako savršeno svoju povijest nije joj nikada otac još kazivao.

Na udivljenje svega onomjesnoga žiteljstva preseli se otpušteni školnik i razglašeni bezbožac Tomaš sa svojom kćerju u dvorac ladanjskoga gospodina Pepe; a još su se više divili naširoko i nadaleko kada iza nekoliko tjedana slaviše sjajnu svadbu gospodina Pepe sa bezboščevom kćerju Sofijom.

Mesarica, deveta rođakinja ladanjskomu gospodinu, koja je uvijek osjećala tajinstvenu moć njegove ruke na svojoj nosnoj bradavici štono od onda većala se danomice razmjerno prema nosu, nije mogla zavezati svoga moćnoga jezika ni danju ni noću.

Bijaše sva sretna samo kada je imala slušalaca; a zato je i bolje vagala i koju tu mjericu vina poklonila.

- Znajte i čujte - razlagala je mudra mesarica - kada je onaj sveti patar jezuita pred nekoliko godina čitav tjedan dana prodikovao u našoj crkvi i kršćanske duše obraćao na pravi put, rekao je da će doći Antikrist, koji će sijati pšenicu, a rast će kukolj; ljudi će mu vjerovati i on će ih zavađati. Malo kasnije doći će sudnji dan. Taj Antikrist vam je, slušaoci, onaj pogan, protjerani školnik Tomaš. Gospoda i ljudi osudiše ga, ali ga ustavi kod sebe, a štoviše, stupi s njim u rodbinstvo naš mladi gospodin i moj rođak, nikada ga ne bilo! O, da se ustane iz groba pokojna mamica, ili pokojna tetica, nek počivaju u miru vječnom, prestravili bi se od svoga nesretnoga Pepice, što li je učinio! Zar nije, kuma Magdo, kuma Jano, prijateljice Doro, tako?

- Jest, jest; pravo imate, gazdarice. O, budi nam dragi Bog i mati božja na pomoći, nečastivi daleko budi od nas! Mi ćemo se držati da nas Antikrist ne zavede! - klimahu babe.

- Dakako, mi ćemo se držati sa božjom pomoći - potvrđuje mesarica - evo vam, prijateljice, svakoj po pol funte fileka i jetara. To se dade lijepo spržiti, a dobar zalogaj! Samo budi Bog s vama i s važim dušama!

Tako je mesarica sa pol funte fileka i jetara nagrađivala dangubu i trud svojih slušateljica; a bračna joj pola gospodar Jurić bi katkada doviknuo: - Ali ću se smijati kada te opet mladi gospodin Pepo čvrkne po tvojoj bradavici da ti zaveže brbljavi jezik.

- Šuti, zvrndalo, i ti si krenuo sa božjega puta! Sram te bilo! O, Bože, Bože - izvrne mesarica svoje krupne oči - siješ, siješ, Antikriste, pšenicu; evo kukolja, kakav je, kolik je narastao! I ti ćeš se valjda odreći svete mise, crkve i molitve, kao što se gospodičić Pepo na volju onoj frajli! Aj, nećeš, ne, dok sam ti ja živa! Nastojat ću da će malo njih Antikrist zavesti, samo me uzdrži dragi Bog!

- Ako bude moja mesnica nasmagala dosta fileka i jetara da nagrađuješ svoje slušateljice! - nasmije se Jurić i pobjegne u mesnicu kad je mesarica poskočila za njim.

Dok je tako žamorio "glas puka", usredotočen u mesarici onoga mjesta, živjelo se u dvoru ladanjskoga gospodina dosta zadovoljno. Sofija bi se izdavala vazda veselom i nebrižnom, tek kada bi bila nasamu, zamišljala i zadubljivala bi se najedanput tako u svoje misli da su joj iste stvari što ih je držala u ruci ispadale.

Tomaš sa svojim zetom davao se na razne osnove. Vazda su hodali po sajmovima i vrlo dobro trgovali marvom i konjima. A imetak je danomice rastao. Pepo bijaše već potpuno osvjedočen da će se njegovih pedeset i devet parcela možda još jedanput na toliko povećati. Ljudi im stadoše potajice zavidjeti a javno ih hvaliti; samo je mesarica vazda i neutrudivo isticala da je sve to Antikristova pšenica što će uroditi kukoljem.

Sofiji bijaše ipak - pri svoj toj sreći i procvatu imetka svojega supruga i svojega oca, uz njezine bračne dužnosti što ih je jednoć naglasivala - kano onomu uzniku koji, buduć dosmrtno utamničen po krivu i svjestan nevinosti, proučava narodnu ekonomiju da može danas-sutra blagoslovljeno raditi u čovječanskomu društvu.

I prođe zima, proljeće i ljeto. Opet je zavladala jesen, nu još se ne ispuni godina dana Sofijina brakovanja.

Došla je jesen, a s njom su došle i uspomene prošle jeseni i opkružiše Sofiju kano sirenski glasovi, ona ih je tako rado slušala, ona bi za njima bila u sto vrtloga! U godini dana iscrpi se njezin bijes i mržnja na Vinka; njegova uspomena postade joj toliko nekako sentimentalno čarobna, privlačiva; od nje se ne mogaše nikako odijeliti. Toga ne opažahu ni Tomaš ni Pepo.

Ne minu još godina dana braka, a neočekivano prevrnuo se cijeli list takozvane sreće.


Sljedeća stranica