Ladanjska sekta/XIV

← XIII

Ladanjska sekta —  XIV. autor: Ante Kovačić

XIV.

Na raskrižju javna druma dizaše se od drevnih vremena drveni križ s ogradom od cvijeća. Pred božjim kipom tinjala je slabim svjetlom žiža od crvena stakla.

Na podnožju kipnoga drva sjedio je Vinko, zamotan u zimsku kabanicu. Časomice bi neustrpljivo vadio sitan satić i mrmljao poluglasno. Nakon dugoga vremena šapnu iza križa netko:

- Vinko, Vinko!...

- Sofijo! - trznu se mladić - već sam zdvojio da li ćeš i doći.

Ona poče strastveno, da zdvojno grliti Vinka i opsipavati ga žarkim cjelovima.

- Sada si moja, moja si, zar ne, Sofijo? Zavazda si moja!

Gluhim glasom pritiskaše Vinko mladu ženu na svoje grudi.

- Zauvijek i poslije smrti gore na nebesima! Zauvijek! Oh, koliko sam sretna da otac nije ništa kriv. Svu gorku sudbinu pripravio nam je ladanjski gospodin Pepo.

I opet stade žestoko cjelivati Vinkove oči, usta, vlasi, ruke i odijelo.

- Oh, kako sam sretna, kako sam blažena! Hvala ti budi, Isuse!

Najedanput se trgnu od Vinka.

- Ljubezniče, samo se još malo strpi; pusti me, vratit ću se - -

- Kuda, Sofijo? Ja sam već sve spremio!

- Ali ovdje, ovdje ćeš me počekati dok se vratim. Zamalo pa ćemo se opet vidjeti, moli se dotle blagomu Isusu i za mene i za tebe... Pa dok se još Vinko ni razabrao nije, odletjela je Sofija kano čarobna prikaza dalje u crnu, nepreglednu duljinu noći...

Preko livada, preko grmlja šuštile su njezine lagane nožice. Šapat njezin nosio je tihani lahor: - Ne boj se, oče, ja neću biti ničijom ljubeznicom, na me neće nitko prstom pokazivati, niti ću slijediti svoju majku, s kojom ću se možda gore sastati... Vinko, Bog te blagoslovio i čuvao... Vinko...

I njezin šapat i njezini koraci izgubili se u tamnoj noći kano što se gubi zadnja pjesma smrtno ranjene leteće ptice u uzvišenoj tišini svemira... izgubili se...

Niti je Vinko pod križnim kipom dočekao; niti je otac mogaše naći, prem je pretražio sve zgrade oko Pepina dvorca.

* * *

Lešinu Sofije, kćeri Tomaša Branca i supruge ladanjskoga gospodina, nađoše u rijeci Sutli. Bude donesena u Pepin dvor i tamo joj načinili odar.

Tomaš je dugo gledaše nijemo, a zatim ga zavazda i netragom nestane iz onoga kraja.

- Kukolj, kukolj, rekla sam ja, sam kukolj i ništa drugo! - vikaše slavodobitno mesarica na koncu drame svojim saveznicima.

- Opčuvaj nas, Isuse i Marijo, od svih Antikrista da nas ne zavedu - uzdisahu saveznici.

* * *

A što s ostalim osobama ove pripovijesti?

Oton jošte živi bez zanimanja na imanju udovice lijepe Kate.

Zimski su dani. Na polju je sve prikrito naširoko i daleko snijegom i injem. Mrtva narav, kakva je već značajka Moranina carstva. Samo sjever ciči i zavija zrakom kano da se silni zmaj među oblacima otimlje tjeskobi procijepa; sada opet zaškripi granjem dubova, zaljuljavši im isti temelj kano da je repom zahvatio zemlju da se istrgne procijepu.

U Katinom dvorcu tarokira malo društvance. Nenadano dođe list sa pošte. Oton ga otvori, problijedi i pozove udovicu Katu u pokrajnu sobu te joj počne čitati Vinkov list gdje opisuje cijeli tečaj pripovijesti. Među ostalim dodaje i ovo:

Kob ženskoga srca kakvo bijaše u Sofije i morala je tako dokrajčiti, naposeb u današnjem materijalističkom vijeku gdjeno u ljudskom životu za sve lijepo, pošteno, plemenito i uzvišeno vlada najkrući skepticizam. Washington Irwing veli negdje da je muškarac biće sebičnosti i častoljublja. On je po svojoj naravi za borbu i vrevu svijeta. Ljubav mu je samo ures u mladosti, ili pjesma štono se pripijeva u međuaktima. Dočim je život žene samotan, zamišljen. Nesretna li je u ljubavi, to joj je srce tvrđava oplijenjena, ostavljena i u razvalinama svojim opustošena. Najnježnija ženska srca najjače stradaju. U sretnoj im je ljubavi spas, u nesretnoj smrt. Sofija je znala da je ljubav uz zakonita i neljubljena muža ma sa ikim drugim nedopuštena i grešna; ona nosi žig i svoju sramotu i prezir od čovječanskoga društva na ukore vazda najspremnijega. Da nije njezin muž sreću života joj, niti zvan, niti pitan, uništio toliko podlim, toliko prevarnim načinom, ona bi se bila privezala na svoje bračne dužnosti, mene odbila zavazda, i snašala svoje breme, pa makar svisnula od njegove težine. U ovoj borbi potamnio joj je razum i ona se preselila u drugi bolji svijet... Moj život bit će samo lutanje, i spominjanje na prošlost. Ljubiti, mislim, da neću nikada više nijedne žene. A naslućujem da mi je iz srca počela rasti ona biljka što sam je u našem drugovanju nazivao otrovnicom. Biljka suhobolne mizantropije. Budi izljubljen i pozdravljen od svog pobratima. Svršio sam...

U dvorcu lijepe Kate prestalo se tarokirati i zavladao mrtav i sumoran život, kano zrcalo života i naravi.

Ladanjski gospodin ženi se po drugi put s nekakvom Štajerkom iz Brežica, polovičnom već nu vrlo bogatom djevojkom. Rođakinja mu mesarica odobrava taj brak, a uz nju dakako i svi saveznici. On je sveđer još u općinskom odboru, radi u odsjeku "za pučku prosvjetu"; znanje mu zahvaća veći krug od sedam paragrafa općinskoga reda, a seljaci misle da je on jedini pučkim prijateljem od ladanjske gospode, jer uvijek vojuje proti velikom porezu i okrutnom utjerivanju istoga, pa ga zato zovu "seljačkim prijateljem". Njegovih pedeset i devet parcela razraslo je već i na drugih pedeset i devet, nu još ih nije dao na sebe prenesti u gruntovnici, jer da su preskupe biljege. A darvinističke i socijaldemokratičke ideje posve se ishlapiše, te ladanjski gospodin ne bi više mogao onako visokoučena govora držati kako ga je izgovorio prigodom osnutka Motike, da mu sve gruntovne parcele tko i deveterostruko poveća.

Članovi bivše Motike raspršili se po onoj: afflavit deus et dissipati sunt, te se vrgoše u guslače, kartaše, klateže i drugo. "Antikrstova pšenica rađa kukolj."

Novine Motiku i sve spise o tom društvu spalio je mjesni župnik kao bezbožne i krivovjerske i bacio na njih anatemu.

A kuda se vrgo Tomaš Branac?

U velikom gradu propio se, što je nerijedak posrtaj velikih nu zdvojnih duhova.

Zalazio u najgadniju krčmetinu u kojoj se sastaju prikaze najnižega porijetla, prave parije. Tu Tomaš, u lucida intervalla, predaje i prodaje svoju nauku. Od blijeda i mršava nekad školnika postalo je sada strašilo odebljala nosa, krvavih očiju, a lica kano da si kakvu bakrenu kvrgu izlaštio.

Nekoga večera zbi se čudan prevrat u taj krčmetini s Tomašem. U jednoj odrpanoj suludoj i najužasnijoj nakazi svih ženskih stvorova upozna svoju nesuđenu suprugu i majku Sofije.

Svaki od onih kukavnih parija mogao je postati njezinim ljubeznikom ako je samo rakiju plaćao, jer je njezina isključiva slast bila u najžešćim pićima, a vrhunac - kada je u pijanosti doprla do stadija živine te joj nestalo i ono malo razuma.

Mi ne možemo opisivati kako se tih propalih stvorova dojmilo kada se opet upoznaše i ispripovjediše sve zgode ako ih se još sjećahu. Luđaci i pijančine imadu svoj posebni svijet; za nj se još nije našao koji bi ga posve ispitao i proučio. Pa i od te nauke ne bi velike koristi bilo za čovječanstvo... No, našavši se napokon Tomaš sa svojom nesuđenicom u tom posebnom svijetu, počeše drugovati i sklopiše nekakvu zajednicu. Ni jedno, ni drugo nije tim pribavilo zavidnika ili nuzljuba.

Prema koncu neke zime otputiše se da potraže imanje udovice Kate: Na tom putu ih je nestalo.

Putujući htjedoše u osamljenom podravskom seocu jedne noći konakovati, ali ih nitko nije htio primiti, jer su stanovnici toga sela bili plahi i bogobojazni ljudi. A u ove putnike posumnjaše i pričiniše im se nečastivim dušama. - Ništa zato, samo naprijed - utješi hrapavim glasom Tomaš svoju družicu - mi možemo i po noći putovati. Zima je, ali imamo još tri boce rakije, a ona grije i podaje moć.

- Vuci će nas izjesti - doda družica.

- Nas će vuk izjesti? - nakesi se razuzdano Tomaš. - No ja bih rad poznati tako šupljoglava vuka štono bi s tako mršavim zalogajima htio zamrčiti brk i otrovati želudac! Ne boj se, samo naprijed, kod Kate ćemo poravnati sve: pa ti moja žena, ja tvoj muž.

- Dakle, krstimo se odsada ženom i mužem - primijeti ona.

I otputiše se u crnu zimsku noć širokom podravskom ravninom, ne dohitajući nigdje ni svjetla ni ljudskoga stana.

- Uj, huj, uj! Zubi mi cvokoću od studeni - zapišti žena.

- Lako za to; udrimo po rakiji. Evo, umah ću je izvući iz torbaka - odvrati muž.

Onda baba: - A, daj, dragi, amo, daj! Tako, tako, umah će bolje biti.

Onda muž: - Dobro si potegla, boca bi vrlo malo vagnula.

Onda baba: - Pa ti izvadi družicu njezinu, bit će toga dosta do Kate.

Onda muž: - E, tamo se od žeste načinjeni burzuš ne pije, već čista rakija.

Onda baba: - Ludost, prava ludost, velim ti. Žesta gori, gori u trbuhu, kano da si peć naložio golim bukovim drvima; a rakija: samo tako... Daj, vadi, prijatelju.

Onda muž: - Pa ne bi li se odmorili? Evo posjedajmo na moju surinu.

Onda baba: - Pa hajde, odmorimo se. Sada se više ne bojimo zime, to grije, to pali da je strahota.

Izvukoše i treću bocu, ali ona je klonula u snijeg. Grdobni želuci babe i muža upališe se; upalila se i čitava utroba.

Onda još muž posljednju: - A to tako... tako... g... o... r... i...

Onda još baba posljednju: - Ta... k... g... r... - I zahripaše strašnim snom.

Divlji sjever zagrabio je snijega i pokrio ih, a zatim se uspeo opet u oblake zviznuvši groznim cvilom kano da je ponovio onu: "Taština nad taštinama i sve je taština..." I njihov list života izgorio je u plamenu žeste...

Putnici nađoše smrznutu babu i muža, predali ih obližoj općini, a kršćanska ljubav sahranila ih u zemlju na općinske troškove.

Almanah Hrvatska, 1880.

Povratak na vrh stranice.