Ladanjska sekta/XI

← X

Ladanjska sekta —  XI. autor: Ante Kovačić

XII →

XI.

Pošavši Tomaš do mjesnoga župnika, padne mu putem na um da već ne izlaze društvene novine otkako je onaj boležljivi gimnazijalac otputovao u grad na nauke. Jednoć nuđahu članovi njemu da se opet lati uredništva, nu on je to odlučno odbio. Međutim ga izdaja nije iznenađivala, već zanimalo ga od koga potječe. Napokon dospije u župni dvor. Župnik bijaše visok, koštunjast čovjek sivih žmirucavih očiju te vrlo duga obraza. Vanredno ohol, a formalnost u društvenom životu bijaše mu alfa i omega svega znanja. Po toj alfi i omegi mjerio je cijeli svijet i sve ljude. Ne bijaše u njega duha Ivana Zlatoustoga; svoje prodike je znao nabubati od riječi do riječi iz knjiga; nu zato u selu bijaše svakomu loncu zaklopcem.

Tomaš stupi u njegovu pisarnu. Župnik nešto pisaše dimeći pipu i, ne skinuvši kućne kapice sa glave, ovako će Tomašu:

- Kako to da veleučeni filozof i naš školnik danas dolazi u župni dvor? Mi barem do sada ne bijasmo vični ovakvim posjetima.

- Gospodine župniče, vi ste danas pregledavali školu. Kakav ste imali povod?

- Povod? - pljucne župnik izvukavši silnu maramu iz džepa dugoga kaputa - povod? Veliki povod, mudrače! O vašoj koži radismo.

- Čuo sam da mjesni župnik ljubi etiketu i formalnost; nu danas se iznevjeruje obojemu. Ja ga nisam ovlastio da rabi tako nezgrapno podrugljiva imena, a najmanje ga je na to ovlastilo naše poznanstvo.

- Vama je to sve isto. Zar majmunov rod mari za etiketu i uljudnost? - odvrati prezirno župnik.

- Izvolite mi reći razlog vašemu posjetu u moju školu danas, gospodine poluduhovni pastiru! - hladno će Tomaš.

- A ja ću vam i reći. Pa vas upozorujem da neće sve to na laku ruku proći. Vi ste utemeljili bezbožno nekakvo društvo, ustrojili novine za to društvo, pravila; jednom riječi: čitav pakao. U društvo uvukoste i nekakva gimnazijalca, moga župljanina. Taj je počeo vašu školu širiti među svojim sudrugovima i dijeliti vaše novine na čitanje. No ušlo se tomu u trag; gimnazijalac u strahu odao sve, a iz zaplijenjenih primjeraka vaših novina doznasmo i više toga. Ni mene niste pustili na miru, pa i školski kipovi smetali vas. Evo vam razloga današnjemu našemu pohodu, naime mojemu i dvojice gospode od podžupanije. Pa tako ćete vi, filozofe Sokrate, zastalno nastradati i zapamtiti ubuduće da se ne treba pouzdati u majmunsko pleme - tj. u sve ljude krštene i nekrštene. Dapače ni u istoga zeta. Vinko, onaj mladi profesor, vi ga bolje znate nego ja, tako mi barem pripovijedahu, glavnim bijaše pokretačem čitave istrage; on je, naime, učiteljem vašega najmlađega pristaše, ovomjesnog gimnazijalca. A sada mi ostajte zbogom, veliki filozofe, rušitelju Svetoga pisma, rimokatoličke crkve; zbogom! A ja ću još ostati u svojoj župi, dočim će vama valjda dosuditi da odete majmunima graditi škole tamo u afričke šume. Zbogom, filozofe devetnaestoga vijeka! Pozdravite svoju majmunicu kćer. U nje su oštri zubi, pa će znati s majmunima hrustati orahe! Zbogom!

Župnik napusti učitelja Tomaša. Ovaj škrinu zubima i ode iz župnoga dvora. - Ah, takvi li su nasljednici Isusa Nazarenca! - mrmljaše on približavajući se k školi.

U nedjelju zatvoriše župljani učitelju kor, a poslije mise prozvaše pred crkvu da ljudi dalje ne šilju djece u školu, jer da je učitelj postao poganin i bezvjerac.

Bilo je vike i mudrovanja. Jao si ga onomu selskomu inteligentniku koga puk stane pretresivati i podmetati ga svojoj kritici i rasuđivanju. Bake se skupiše u kolo pokraj takozvanoga križnoga drveta, križajući se i ljevicama i desnicama kako može župa imati učitelja bezvjerca. Debela mesarica onoga mjesta, koja je naglas čislila na brojanice u crkvi i sve žrtvenike izljubila prije i poslije mise, no ipak zato vazda krivom vagom mjerila, najviše se hrustila na općinske odbornike, na sud, na gospodu, ukratko rečeno: na nebu i zemlju, kako se može što takva dopuštati. Apodiktično je tražila da se navali na školu i da se u općinsku tamnicu zatvori i učitelj i kći mu, ona "naduvena frajla". Pa ako nije u općinskoj tamnici mjesta da će ona drage volje odstupiti onaj dijel svoje pivnice kamo običaje krumpir spravljati, koji žalibože nije ni najmanje obrodio ove godine. Da, dragi Bog, čast i dika mu budi, kaznio nas ljetos dokraja: tukao tučom, pekao sušom, opurio ranim mrazom. Sve zato što smo toga bezbošca držali u našoj župi. Ja sam umah kucnula Po svom čelu: - Mica, Mica, ovaj čovjek koji ti tako dugu bradu nosi ničemu dobromu ne svjedoči. Onako se meni mili da sva gospoda obrijana budu, kako je naš gospodin župnik. I Bogu i ljudima mio, a okrugao i gladak kano jabuka. - Vikala je mesarica, a ne zna se da li od ljutosti ili od silne vike, posve joj je problijedjela vrlo mesnata bradavica na nosu, koja je inače vazda držala postojano crvenu krv pod kožom. - Pak ona "naduta frajla" - prekrstila je mesarica ruke. - Bože moj, na sve vijeke budi hvaljen, ja, ja sam bila pjestinja kod generala, a kakva djevojka! Sunce mi se smijalo, mjesec namigivao, dok napokon nije sreća otvorila blagostivu ruku mom Juriću, koji je zaonda bio prvim paradnim kočijašem gospodina generala! Ja, ja; pak se nijesam nikada tako kočila.

Neki napokon zaključiše udariti na učitelja, pobacati mu napolje stvari, njega i kćer, te zatvoriti školu. Dopre rulja već i pred školsku zgradu.

Učitelj Tomaš nalazio se zajedno sa Sofijom u sobi, te o svemu jošte niti riječi nije kazao kćeri.

- Kakva je to vika pred školom? - upita Sofija.

- Ne znam što će opet imati ti ljudi - odgovori Tomaš te odloži knjigu.

Po hodniku odzvanjahu teški koraci. Iznenada se začuo krupan glas: - Kuda ćete, vi bivoli? Što tražite ovdje? Tako mi poštenja, ako nećete, gledajte, ova će štapina taj čas pucati na vašoj magarećoj koži, da ćete zvijezde brojiti! - To bijaše glas ladanjskoga gospodina.

- Prosimo ponizno - ozove se jedan od njih štono provališe na hodnik - nas su starci odabrali da bacimo toga bezvjerca napolje, s dopuštenjem budi rečeno.

- Dat ću ti ja, huljo! Komu ćeš ti suditi? - viknu gospodin Pepo i baci napolje onoga štono mu je stvar počeo razjašnjavati. Zatim će ovako ljudima:

- Čujte me, seljaci! Vas su kojekakvi ljudi nahustili na učitelja. Ali vi ćete pozatvarani biti. Tko vas je postavio suditi komu što vi ne razumijete? Od toga su poglavari. Da ste se umah razišli, jer inače ću poslati po žandare!

- Po žandare! - kliknu baš pred nosom ladanjskoga gospodina debela mesarica. - Za bezbošca i poganina će žandari na nas. Jako lijepo. Neka samo dođu. Ja sam baba, pa ih se ne bih bojala. S tim poganinom napolje!

Ladanjski gospodin čvrknu žestoku babu baš po nosnoj bradavici.

- Hvala vam, mladi gospodine - nakloni se mesar Jurić, koji je inače stajao pod gospodstvom pregače svoje milostive polovice - ona se mora svuda plesti.

Gospodin Pepo s mesaricom bijaše u podalekom rodu. Ljudi su se na intervenciju ladanjskoga gospodina počeli razilaziti, a Pepo uđe, jedva pokucavši, u sobu gdjeno se nalaziše Tomaš i Sofija.

- Tomašu, molim te nasamu za nekoliko riječi - reče ladanjski gospodin, a zatim se udaljiše u učionu. - Tomašu, mi smo izdani. U dobar sam čas došao; jer ti glupaci navališe na te, da ne bude mene. U odborničkoj sjednici naložiše mi da ti zatvorim školu, a ljudima je prozvano da ne šalju djecu u učionu. Svemu je kriv onaj zeleni đačić. Ulovili ga. Izdao nas slabutac. Što više? Tvoj Vinko mu je profesorom, pa je ispipao sva naša imena, sastavio zapisnik i predao na podžupaniju. Glavno je da su tomu neopreznjaku zaplijenili više brojeva Motike. Sam đavo me je naputio da sam prigodom one sjednice radio proti tebi, i da smo primili tu zelenu granu, pa još u redakciju Motike. Ali u meni je kipio bijes na tvoje goste, naposeb na toga profesora što nam je sada skuhao kašu kano da ti se htio osvetiti na gostoljublju i ljubavi lijepe Sofije.

- A znaš li što kažu ostali članovi? - mirno upita Tomaš.

- Ostali članovi? Molim te, kakvi članovi! Imbrica Nabrgoj već je bio kod župnika i sve mu iskazao, samo da nevinim izađe. Pop mu je rekao da će tebe protjerati i zatvoriti na koju godinu, a on popovsko mnijenje, kano svete riječi, revno razglasuje među ostale članove, koji vele da će priseći da ih nas dva zavedosmo.

- A znaš li ti što će od nas biti? - pošeta sobom Tomaš.

- Znam i ne znam - mignu ramenima Pepo.

- Mene će otpustiti, a tebe će valjda isključiti iz općinskoga odbora.

- Nu, kako ćeš se ti na istrazi ponijeti?

- Što je bilo, to ću priznati; a ostalo što nije istina, dakako, zanijekat ću.

- Tomašu, prijatelju - uhvati Pepo učitelja za ruku - još nešto.

- Dakle?

- Preseli se umah u moj dvorac da te prostota ne napastuje; jer u župnom dvoru zbog onoga članka komu si se ti najljuće protivio čitavu bunu hoće na tebe dići.

- Na to ću ti poslije podne odgovoriti, a sada moram sve najprije Sofiji otkriti.

Prijatelji se rastadoše, a Tomaš od početka do konca sve ispripovjedi svojoj kćeri.

Što je o Vinku čula, nije mogla vjerovati, pa zato ogorčenom dušom uzme pero i ovako mu napiše list, kano posve stranoj osobi:

Gospodine profesore!

Dopustite da Vas nešto pitam. Pravo mi na to daje gostoljublje što ga uživaste u našoj kući. Ne bojte se da ću Vas opominjati na Vašu zadanu riječ. O, ne! Sofija Brančeva zna pregarati i trpjeti, a tješi je zdravo rasuđivanje oca joj, koji bolje poznaje ljude od tete Kate i od uboge Sofije. Ja nijesam od onih kćeri zemlje da Vam dosađujem jadikovkama, prem za to imadem najveće pravo.

Odgovorite mi, jeste li Vi istragu vodili proti nekomu svomu učeniku i jeste li Vi sastavili zapisnik na podžupaniju gdje ističete u darvinističkoj sekti ovog mjesta vođom i krivcem svih zavađanja Tomaša Branca?

Sofija

Na ovo pismo ne dobi Sofija nikada odgovora. Što je prije tugovala i sahnula s neprestana Vinkova mučanja, otkako se rastaše, to se sada ta tuga i bol pretvori u bijes i osvetu.

Došao je i dan istrage. No tude ne bijaše o nikakvom županijskom zapisniku niti govora. Svi utemeljiteljni zaprisegnuti članovi darvinističko-socijaldemokratičke sekte suglasno svjedočiše proti Tomašu.

Ladanjskoga gospodina ne bijaše blizu, niti je o njem bilo kakva govora na istrazi. Isto tako o gimnazijalcu te njegovom uredništvu nije se ništa spominjalo. Na istrazi bijahu predočeni Tomašu samo oni primjerci Motike što ih je on uređivao i onih deset paragrafa što ih je on sastavio.

Čitava istraga nije dugo trajala. Tomaš je hladnim i kratkim odgovorima sve priznao i nato se zapisnik sastavio.

Za nekoliko dana dobije Tomaš dekret kojim se diže od učiteljstva u opsegu hrvatske kraljevine s razloga što je širio protuvjerska načela, škodljiva svetoj materi crkvi i društvenom stanju i s razloga što je utemeljio tajnu i vrlo pogibeljnu darvinističko-socijaldemokratičku sektu i što je bio glavnim pokretačem tajnih novina Motike, pisanih ljepopisom, koje su širile pogubna načela spomenute sekte.

Tomaš je tu čestitku pročitao i bacio u peć. Sada mu je bilo prvo na reda odseliti se, jer nije bio prihvatio prijedloga svoga prijatelja ladanjskoga gospodina da se preseli u njegov dvor.

Sljedeća stranica→