Ladanjska sekta/X

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
IX Ladanjska sekta —  X.
autor: Ante Kovačić
XI


X.[uredi]

Gosti od Tomaša rastajahu se s hladnom i promjerenom udvornošću. Sa samim Vinkom izmijenio je Tomaš vrlo malo riječi, i kano da mu se ugibaše.

Na prozoru slanjaše Sofija. Plakala je. Vinko joj se približi.

- Sofijo, mi se rastajemo, ali da se skoro vidimo, Sofijo - otezaše turobnim glasom mladić.

Ona upre suzne oči u nj i potrese glavom.

- Joj, Vinko, mene tako ljuto, ljuto boli srce. Neki slut me muči, strašno muči. Zloduh bi šapće da se mi nikada vidjeti nećemo - jecaše tiho djevojka.

- Ne djetinjari, Sofijo, to su djevojačke predsude i ništa drugo; predsude što ne vrijede ni kaplje vode, a kamo li suze. Tješi se, dušo, mojom poštenom riječi, mojom ljubavlju; ja te ostaviti neću.

Mladić joj poda ruku: - Sofijo, zbogom, Bog te čuvao; zbogom! - Gosti posjedaju na kola, pratio ih Tomaš. Sofije nijesi nigdje opazio.

Vrativši se Tomaš kući kako je popratio putem goste, nađe Sofiju blijedu i zaplakanu. Neko vrijeme šućaše, a zatim se blago okrene k njoj:

- Kćeri, dijete moje, vidim, promijenila si se. U tebi živi moja duša; pametna si, pa mogu koju oveću s tobom progovoriti. Ti ljubiš Vinka, ljubiš kako sam i ja ljubio tvoju majku koje ne poznaješ i koje valjda nikada vidjeti nećeš. Ali taj mladi profesor jest čovjek lakouman, nestalan i tašt. Da ti umah sve iskažem. Gorko ti je; rastadoste se; no ispij kupu gorčine do kraja. Vinko je priznao svome drugu da si ti slaba trta kojom on vije po volji, kako mu se svidi. Nu da s tobom misli onako kako svi njegovi drugovi ovoga vijeka misle s djevojkama. Omamiti je pak onda izdati i prevariti. Čuo sam to na vlastita uha. Danas ga prizvah na stranu, prem nikad prije ne razgovarah o vašim zarukama, spočitnuh mu ukratko nepoštenje. Mladić mi iskreno prizna da sam dobro čuo, nu da ono što čuh pripišem njegovoj taštini, jer da se samo pred prijateljem pohvalio sa sretnom ljubavi. Tada se stane zaklinjati na milo i drago da pošteno misli s tobom. Slušah ga i ne slušah; ali mu ispripovjedih da si nezakonita kći, pa zatim čitav svoj život i svoje zgode razgalih mu. To bijaše nužno, da ne bude nikakve opsjene. S tetom sam bio strog, jer je ta žena prosta razuzdanka. Ovo ti priopćujem da se pripraviš, ako te u budućnosti bude susretala zla kob! Ali i tvomu zaručniku navijestih da ćeš je biti jaka podnositi.

Tomaš umuknuo. Djevojka je poniknula glavom.

- Oče, ti ne imaš razloga bijediti Vinka.

- Sofijo - stane Tomaš pred kćerku - nijesi li mi dijete, nijesi li mi jedino što me još podržavati može? Neki dan sam bio s tobom strog. Ali sad vidim da ljubiš, a ljubio sam i ja. Da si majčina srca i majčine duše, ukratko bih ti sve zabranio. Ovako, pošto si moja slika i prilika, ne mogu ništa. Nu želim zdravlje ti podati naravskim lijekovima: a to je iskrenost i istina. Ja Vinka ne bijedim; tko radije no tvoj otac da si sretnom? Dužan sam ti ipak reći svoj sud o čovjeku komu sam zavirio u dušu; a ja se u sudu rijetko varam. Međutim vidjet ćemo. A sad gledaj, kćerce, da svoje misli pozabaviš u poslovima. Čeznuti i sanjariti jest ubojstvo duše i tijela. I prije će vrijeme proletjeti u poslu.

Djevojka priskoči k ocu i ovije mu se oko vrata.

- Oh, oče! Dao bog da si se prevario u sudu. Nu ako nijesi, to će možda tvoja kći sve moći trpjeti, samo mi ti poživi!

Od toga dana nastojaše Sofija vazda prikazati se ocu veselom, dapače nebrižnom. Ali njeno srce je gorjelo, duša plivaše u dubokoj melankoliji, dočim je ono bujno djevojačko tijelo dan za danom venulo.

Tomaševo pronicavo oko sve je to pazilo, hinjena nebrižnost i tobožnja veselost djevojčina nije ga mogla opsjeniti.

- Sofijo - nagovori je otac nekoga dana - od tvoga zaručnika baš nikakvoga glasa, a ti mi veneš, kćeri, ja se bojim za tebe.

- Oče, ovdje je tako pust kraj, nepritomni ljudi, pa i sama narav ne prija čovjeku - odvrati ogorčeno Sofija.

- Zašto nepritomni ljudi? Ta ti barem s nikim ne općiš.

- Ne općim, nu danas me tako neočekivano uvrijedio mjesni župnik.

- Šta? Pop? Gdje, Sofijo?

- Ja ne znam po kakvom je poslu došao još sa dva gospodina. Pregledavahu školu, a zatim pitahu za tebe. Odvratih da si pošao na poštu. Uđoše u naše sobe i bez svakoga pitanja istraživahu knjige, napokon zahtijevahu da im otvorim ormare. - Gospodo, odvratim s ponosom, ja ne znam tko ste i što ste vi. Zašto bih vam otvarala ormare. - Djevojko - zaškilji župnik očima - po službenom poslu dolazimo. Vaš otac je bezbožac i bezvjerac; poskidao je svete slike u školi, širi nekakvu sektu. Mi smo došli sve pretražiti i osvjedočiti se. Hm, valjda ste i vi, djevojko, bezvjerka da ste tako otresiti. Hm, šta? - I kako bezobrazno govorio, tako bezobrazno koračio k meni i uštinuo me za obraz. - Gospodine - podignem desnicu - sramota na vas, pa još svećenik! Ja vam zabranjujem tu bestidnu smjelost. Molim da se nosite umah napolje! Tu već ne imate nikakva posla! Ja sam kći svoga oca i gospodarica ovdje kada je on odsutan. - Gle, gle, kako ti se ta školnička cura uzježila, kano kakva barunica! - rugaše se on. - No, s tako glupim popom neka se ponosi sva katolička crkva od istoka do zapada i svi sveci na nebu i na zemlji! - poviknuh župniku koji me je vrijeđao i zatresnuh vratima. Oni odoše.

Tomaš slušaše pozorno svoju kćer. A lice vazda blijedo kano da je sa kćerina postajalo bljeđim.

- Slutio sam - promrmlja. - Ne boj se, kćerko, nećemo ostati dugo u tom kraju. No, sada idem do toga lijepoga pastira svoga stada da vidimo šta je na stvari.

- Ne idi, oče, to je prostačina dozlaboga; samo će te vrijeđati i ljutiti.

- Ne boj se, kćerko, za mene. Skoro ću se vratiti! - I Tomaš izađe.


Sljedeća stranica