Job (Šarić)/Glava 16.
| Job (Šarić) |
1 Nato reče Job:
2 Slušao sam dosta takvih stvari; svi ste vi mučni tješioci.
3 Jesu li pri kraju puste riječi I što te goni, da mi tako odvraćaš?
4 I ja bih mogao govoriti kao vi, kad biste samo bili na mojemu mjestu; lijepe bih vam držao govore, žaleći vas mahao bih glavom na vas.
5 Hranio bih vas ustima svojim, govor bih svoj začinjao kretnjama utješnim.
6 Ali ako govorim, neće odlahnuti bol moja; ako li prestanem, hoće li otići od mene?
7 Zaista, muka me je moja posve umorila; rod moj sasvim s uništio.
8 Mene si prihvatio; proti me ni svjedoče klevetnici; bacaju mi tužbu u oči.
9 Gnjev njihov trga me na komade; napadaju me, škripe zubima na me; neprijatelji moji sijevaju očima na me.
10 Razvaljuju na me usta svoja, sramotno me udaraju po obrazima, skupljaju se svi zajedno proti meni.
11 Zlikovcima predao me Bog, bacio me u ruke bezbožnicima.
12 Mirno sam živio; tada me uznemiri, uhvati me straga i smrska me, metnu me sebi za biljegu.
13 Oko mene lete strijele njegove, nemilice mi probada bubrege, prolijeva na zemlju žuč moju.
14 Razdire me, rana do rane, trči proti meni kao ratni junak.
15 Žalobnu haljinu nosim na golom tijelu, ponos svoj prignuo sam do u prah.
16 Od plača mi lice pocrvenjelo, oko mojih trepavica leži noć smrtna.
17 A nema nepravde na rukama mojim, i molitva je moja bila uvijek čista.
18 O zemljo, ne pokrivaj krvi moje, neka ne bude nikada kraja tužbi mojoj!
19 Ali je još u nebu svjedok za me; u visinama još živi odvjetnik moj.
20 Moje su mi boli zagovornice; oči moje u suzama gledaju u Boga.
21 On pribavlja smrtniku pravo proti Bogu, čovjeku proti bližnjemu svojemu.
22 Jer meni još ostaje samo malo godina, onda mi je na put, s kojega nema povratka.
| Job (Šarić) |