Job (Šarić)/Glava 17.
| Job (Šarić) |
1 Slomljena je moja životna snaga; dani se moji trnu; čeka me grob.
2 Nijesu li rugači oko mene? Brbljanje njihovo otima san očima mojim.
3 Zauzmi se za me, i budi jamac; tko bi mi inače podao ruku?
4 Od njihova si srca skrio mudrost, i zato im nećeš dati da pobijede.
5 Imanje se hoće razdijeliti drugima, gdje ipak sahnu oči djece.
6 Mene se predalo ruganju svega svijeta, pljuje mi se u lice.
7 Oči moje trnu se od jada, svi su udovi moji kao sjena.
8 Pobožni su nad tim rasrđeni, čisti su nad zločincem pobunjeni.
9 I zato tim tvrđe stoji pravednik na svojemu putu; još većma samo ojača, čije su ruke čiste.
10 Pa stupite samo opet svi ovamo, ali među vama ne nalazim nijednoga mudra.
11 Dani moji odoše, osnove se moje slomiše, želje srca mojega.
12 Od noći čine dan, i svjetlost je blizu mraka.
13 Premda se nadam, ipak će podzemni svijet biti moj stan; u tami ću prostrti postelju svoju.
14 Truležu velim: "Moj si ti otac!" a crvu: "Moja mati, moja sestro!"
15 Ali gdje je zaista još nadanje za me? Moja sreća, tko je može još vidjeti?
16 vratima podzemnoga svijeta silaze, gdje je onda počinak u prahu.
| Job (Šarić) |