Jeremija (Šarić)/Glava 5.

¹ Prođite po ulicama Jerusalema, gledajte i pitajte! Tražite na trgovima njegovim, nađete li jednoga, ima li samo jedan, koji čini pravo, koji se drži vjernosti i ja ću mu oprostiti!

² Govore: "Tako da je živ Gospod!" pa opet se krivo kunu.

³ Nijesu li oči tvoje, Gospode, upravljene na pošteno biće? Udarao si ih, ali ih nije boljelo, predao si ih uništenju, ali oni neće da prime stegu, tvrđe im je čelo od kamena, i neće da se obrate.

⁴ Mislio sam: "Možda su to samo mali ljudi, koji tako ludo rade, jer ne znaju puta Gospodnjega, pravice Boga svojega.

⁵ Zato ću poći k velikima i s njima govoriti, oni sigurno znaju put Gospodnji, pravicu Boga svojega." Ali upravo su oni svi koliki izlomili jaram, potrgali užeta,

⁶ Zato ih bije lav šume, davi ih vuk iz pustare, leži i vreba ris pred gradovima njihovim: tko izađe iz njih, bit će rastrgan, jer su mnogobrojne opačine njihove, mnogovrsni su grijehi njihovi.

⁷ "Kako bih ti ja još oprostio? Sinovi su mi tvoji postali nevjerni i zaklinjali se idolima ništavim. Učinio sam savez s njima. Ali oni poništiše zavjet i postadoše gosti u kući idolskoj.

⁸ Oni su kao tovni, pretili konji; svaki hrže za idolima drugoga.

⁹ Zar da tako što ne kaznim?" veli Gospod. "Zar da se ne osvetim takvu narodu?

¹⁰ Popnite se na obronke, razarajte ih, ali ih nemojte sasvim zatrti! Sasijecite loze njihove, jer nijesu više Gospodnje.

¹¹ Jest, postadoše mi sasvim nevjerne, kuća Izraelova i kuća Judina, veli Gospod.

¹² Niječu Boga i govore: "Ništa za to. Ne dolazi nesreća na nas. Ne vidimo mača ni gladi.

¹³ Proroci su brbljavci vjetroviti: riječ Božja nije nikad u njima; neka njima samima bude tako!"

¹⁴ Zato ovako veli Gospod, Bog nad vojskama: "Kad tako govorite, onda ću ja riječi svoje učiniti u ustima tvojim ognjem i taj narod drvetom, da ih spali oganj.

¹⁵ Gle, ja dovodim izdaleka narod na vas, kućo Izraelova", veli Gospod. "Narod nepobjediv, prastar je to narod, narod, kojemu jezika ne znaš.

¹⁶ Tu je njegov grob otvoren. Svi koliki po izboru junaci.

¹⁷ On ti jede žetvu i kruh, on ti jede sinove i kćeri, on ti jede ovce i goveda, on ti jede lozu i smokvu, i on ti mačem ruši tvrde gradove u koje se uzdaš.

¹⁸ Doduše neću vas ni u one dane", veli Gospod, "sasvim uništiti.

¹⁹ A kada pitate: 'Zašto nam sve ovo učini Gospod, Bog naš?' onda ćeš im reći: 'Kako ste ostavili mene i služili tuđim bogovima u zemlji svojoj, tako ćete služiti tuđincima u zemlji, koja nije vasa.'"

²⁰ Javite ovo u kući Jakovljevoj! Oglasite u Judi:

²¹ "Čuj, narode pun ludosti i nerazuma, koji ima oči a ne vidi, koji ima uši a ne čuje!

²² Mene se zar nećete bojati", veli Gospod, "preda mnom zar nećete drhtati? Ja sam postavio moru pijesak za među, za vječitu ogradu, koju ne prekoračuje nitko. Ako i bude, ne mogu ništa, ako valovi i huje, ne prelaze.

²³ Ali ovaj narod ima srce puno prkosa i puno pobune; oni otpadoše i otidoše.

²⁴ I ne kaži sebi: 'Bojmo se Gospoda, Boga svojega, koji daje dažd, rani i kasni dažd u pravo vrijeme; koji napaja njive, uzdržava nam žetvu!'

²⁵ Krivnja zlodjela su vaša to spriječila, grijehi vaši drže daleko blagoslov od vas.

²⁶ Jest, bezbožnika ima u narodu mojem. Oni vrebaju izgureni kao ptičari, meću zamke i hvataju ljude.

²⁷ Kao krletka puna ptica, tako su kuće njihove pune nepravednoga dobra.

²⁸ Zato su postali moćni i bogati. Pretili su postali i gojni; jest, zloća njihova prelazi svaku mjeru. Ne brinu se za pravdu, ne nastupaju za pravicu sirote i ne odlučuju stvar siromaha.

²⁹ Zar da tako što ne kaznim?" veli Gospod. "Zar da se ne osvetim takvu narodu?"

³⁰ Užas i strahota biva u zemlji.

³¹ Proroci prorokuju laž, svećenici rade na svoju ruku, i tako voli moj narod, a što ćete činiti, kad se približi kraj?

← Glava 4.

Jeremija (Šarić)

Glava 6. →