Jeremija (Šarić)/Glava 4.

¹ "Ako se vraćaš, Izraele", veli Gospod, "vrati se k meni! Ako mi ukloniš s očiju te gadove idolske, nećeš ostati bez domovine

² I kuneš li se: 'Tako da je živ Gospod!' pošteno, istinito i pravo, onda će se neznabošci blagoslivljati u njemu i njim će se dičiti."

³ Jer ovako veli Gospod ljudima u Judi i u Jerusalemu: "Izorite sebi krčevinu i ne sijte u trnje!

⁴ Obrežite se Gospodu i skinite okrajak sa srca svojega, ljudi Judini, stanovnici Jerusalema! Inače bukne kao oganj jarost moja i razgori se - i nitko ne može ugasiti - zbog zloće djela vaših."

⁵ Objavite u Judi! Oglasite u Jerusalemu! Trubite u trubu po zemlji! Vičite iz puna glasa: "Skupite se! U tvrde gradove moramo poći!

⁶ Razmahnite zastavama prema Sionu! Bježite! Ne stajajte, jer šaljem zlo sa sjevera i silno razorenje."

⁷ Iz guštare svoje diže se lav, davitelj se naroda otresa, ostavlja ležaj svoj, da zemlju tvoju učini pustinjom. Gradovi će tvoji biti opustošeni i bez ljudi.

⁸ Zato se zamotajte u haljine žalobne! Plačite i ridajte: "Gnjev Gospodnji žestoki ne odvraća se od nas."

⁹ "U onaj dan", veli Gospod, "ne znaju se snaći kralj i knezovi. Svećenike obuzima užas, i proroke hvata groza.

¹⁰ Govore: 'Ah, moćni Gospode! Doista, ti si ovaj narod i Jerusalem gorko prevario viješću imat i ćete spasenje! A sada nam ide mač, na život!'"

¹¹ U ono vrijeme govori se o tom narodu i o Jerusalemu: "Vjetar vruć s visina pustinjskih udari na kćer, narod moj, ne da hladi ni da pročisti.

¹² Vihor silan dolazi mi na službu. I ja sam onaj, koji im izriče sud."

¹³ "Gle, kao oblak podiže se! Kao vihor šume kola neprijateljska! Brže od orlova lete konji! Teško nama, propadosmo!"

¹⁴ Operi srce svoje od zloće, Jerusaleme, tako ćeš se spasiti! Dokle će još u grudima tvojim stajati griješne osnove?

¹⁵ Čuj samo, glas iz Dana, glasnik nesreće od gora Efraimovih:

¹⁶ "Javite plemenima, oglasite Jerusalemu: 'Opsadnici dolaze iz daleke zemlje i podižu poziv na boj proti gradovima Judinim.'

¹⁷ Kao čuvari poljski postavlja ju se oko njega, jer ustade na me", veli Gospod.

¹⁸ Život tvoj i djela tvoja to ti donesoše. Kriva je zloća tvoja, da ti je gorko, da te prihvaća za srce.

¹⁹ "Grudi moje, grudi moje, previjam se u boli, puca mi srce! Buči mi nutrina moja - ne mogu zamuknuti: Glas trube čuješ, srce moje, viku bojnu!

²⁰ 'Razor na razor!' glasi vijest, opustošena je sva zemlja! U čas su razoreni šatori moji, u tren stan moj!

²¹ Dokle moram gledati zastave, moram slušati glas trube?"

²² "Ah, zaluđen je narod moj! Ne htjedoše ništa znati o meni. Luda su djeca, bez razboritosti, mudri su samo, da zlo čine; a dobro činiti ne umiju."

²³ Gledam zemlju i gle: samo pustinja i pometnja, k nebu: svjetlost je njegova iščeznula!

²⁴ Gledam gore i gle: tresu se one! Svi su humovi zadrhtali!

²⁵ Gledam i gle: nema više čovjeka! Sve su ptice nebeske odletjele!

²⁶ Gledam i gle: zemlja plodna leži pusta, razoreni su svi gradovi njezini od Gospoda, od žestine gnjeva njegova.

²⁷ Jer ovako veli Gospod: "Sva zemlja ima da postane pustinja, ali neću je sasvim uništiti.

²⁸ Nad tim se zemlja zamotava u žalost, i nebo gore u tamu. Zato sam očitovao osnove svoje; ne kajem se, i neću to pustiti!"

²⁹ Pred vikom "Konjanici i strijelci!" bježe svi gradovi. Kriju se ljudi u guštare, i penju se na hridine. Svaki je grad ostavljeni nitko više ne stanuje u njima.

³⁰ A ti, opustošena, što činiš tada? Ako se i oblačiš u odijelo grimizno, ako se i kitiš nakitom zlatnim, ako i bojadišeš oči sebi: zaludu se praviš lijepom. Siti su te milosnici, rade ti o glavi.

³¹ Ah, viku čujem kao od žena u bolima, vapaje tjeskobne kao žene, koja prvi put rađa: glas kćeri sionske, koja jeca, i lama ruke: "Teško meni, ubojicama pripada život moj!"

← Glava 3.

Jeremija (Šarić)

Glava 5. →