Jeremija (Šarić)/Glava 6.

¹ Bježite, sinovi Benjaminovi, iz Jerusalema! U Tekoi zatrubite u trubu! Zamahnite zastavom prema Bet-Hakeremu, jer od sjevera prijeti nesreća, silan razor.

² Milu, razmaženu, uništavam, kćer sionsku.

³ Pastiri dolaze k njoj sa stadima svojim, razapinju oko nje šatore svoje; svaki pase područje svoje.

⁴ Posvetite se za boj proti njoj! Ustanite, izaći ćemo u podne! Teško nama! Već se naginje dan već se proteže sjena večernja.

⁵ Ustanite, izađimo po noći, razorimo palače njezine!"

⁶ Jer ovako veli Gospod nad vojskama: "Sijecite drva njezina, načinite opkop proti Jerusalemu, jer to je grad, koji se ima kazniti, posvuda u njemu vlada tlačenje.

⁷ Kao što bunar drži svježom vodu svoju, tako on drži svježom zloću svoju, nepravda i nasilje, čuje se u njemu jad i zlostavljanje, jednako su mi pred očima.

⁸ Popravi se, Jerusaleme, da se ne odvratim od tebe, inače te obraćam u pustinju, u zemlju bez stanovnika."

⁹ Ovako veli Gospod nad, vojskama: "Temeljito pabirčenje držat će se na ostatku Izraelovu kao na čokotu, ispružit će ruku kao vinogradar za lozama.

¹⁰ Kojemu ću govoriti i koga opominjati, da me čuje, jer doista, uho se njihovo neobrezano, te ne može čuti! Gle, riječ je Gospodnja njima podsmijeh, ne dopada im se.

¹¹ Prepun sam gnjeva Gospodnjega, iznemogao sam ustežući ga. Moram ga izliti na dijete na ulici, na svu četu mladića; jest, muževi i žene hvataju se, starac s vremešnim.

¹² Kuće njihove zapadaju strance s njivama i ženama, kad ispružim ruku proti stanovnicima ove zemlje", veli Gospod.

¹³ "Jer od najmanjega do najvećega sve misli samo na vlastitu korist; proroci i svećenici, svi varaju.

¹⁴ Lom naroda mojega hoće da liječe govoreći mu olako Mir, mir, a mira nema.

¹⁵ Morali bi se stidjeti, što su činili gad, ali se ne stide, ne znaju se više zarumeniti. Zato će popadati, kad pada sve, i srušiti se, kad ih kaznim", veli Gospod.

¹⁶ Ovako veli Gospod: "Zakoračite na nove putove, pogledajte naokolo i pitajte za staze stare, gdje je put k spasenju! Ali, idete po njemu, naći ćete mir duši svojoj, a oni rekoše: 'Nećemo da idemo po njemu!'

¹⁷ Postavio sam vam stražare: Pazite na trubljenje truba, ali oni rekoše: 'Nećemo da pazimo m njih.'

¹⁸ Zato čujte, narodi, slušaj zajednico, što im se događa!

¹⁹ Čuj, zemljo! Evo, ja nesreću donosim na ovaj narod, plaću za osnove njihove, jer ne idu za uputama mojim i zakon moj zabacuju.

²⁰ što će mi još tamjan iz Sabe, mirisni cimet iz daleke zemlje? Žrtve vaše paljenice nijesu mi više i ugodne, žrtve vaše zaklanice ne do padaju mi se."

²¹ Zato ovako veli Gospod: "Evo, ja ću metnuti ovome narodu smetnje na put, neka se s njih sruše, oci i sinovi zajedno! Susjed zajedno s drugim neka propadne!"

²² Ovako veli Gospod: "Evo, narod dolazi iz zemlje sjeverne, velik narod ustaje s krajeva zemlje.

²³ Luk nosi i koplje, tvrd je bez milosrđa, vika je njegova kao bučno more, na konjima juri ovamo, kao ratnik naoružan, proti tebi, kćeri sionska!"

²⁴ Čuli smo glas o njemu: ruke naše sustaju i klonu, tjeskoba nas obuzima i bol kao ženu, kad rada."

²⁵ Ne idite na polje, ne stupajte na ulicu, jer prijeti mač neprijateljev, groza unaokolo.

²⁶ Kćeri, narode moj, obuci žalobnu odjeću, baci se na prah i žali kao za sinom jedincem, tuguj gorko: "Najedanput je došao na nas zatirač."

²⁷ "Za stražara te postavljam narodu svojemu, za ispitatelja, da doznaješ i izviđaš put njegov."

²⁸ Svi su buntovnici i klevetnici, samo mjed i gvožđe, svi su pokvareni.

²⁹ Mješina puše, posve ostaje u ognju olovo, uzalud je sve taljenje; zli se ne daju izlučiti.

³⁰ Zovu se srebro zabačeno, jer ih je zabacio Gospod.

← Glava 5.

Jeremija (Šarić)

Glava 7. →