Janko Borislavić/XX.

← XIX.

Janko Borislavić XX. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XXI. →

XX.

Na polju vijao baš gadan vjetar. Dorica ipak zakorači snažno naprijed. Istina, malko se prestraši kad je zasijevnulo tako plamenito da je kao dan zasjalo, a odmah na to zagrmjelo i zututnjilo da je malone zaglušila. No Dorica tek jedan tren ustavi korak, a onda odlučno pođe dalje. »Ma neka i još gore bude, ja moram naći Janka; on bi bio prežalostan da se danas ne vidimo!« A kad je uistinu sve jače uzelo lamati i sijevati pak joj se pričinilo da je samo nekoliko koračaja blizu nje udarila strijela u drvo, malo što ne zaplače i zaklopi oči, instinktivno poskočiv na stranu.

No pomisliv na Janka vrati joj se sva energija. Od sada makar koliko grmjelo nad njom, makar sijevalo da su je oči boljele, opet nije ni časkom stala već se jednako žurila kući. »Zacijelo bit će Janko kod pčelinjaka...« govorila hrabreći se i tek se pobojavala neće li ga kiša stjerati pa bi svaki čas zazvala Boga da ustavi kišu.

A počele jur padati krupne pojedine kapi. Dorica uzme trčati premda je bio mrak kao u rogu. Ona je doduše poznavala svaki kamečak, svaki trn na stazi, ali opet u toj silnoj tmini nije mogla ni ona a da ne bi nekoliko puta posrnula i sve si noge isprebijala. No unatoč silnoj boli nije je ni za čas ostavila srčanost i vesela uzbuđenost, da će, ako Bog da, još stignuti Janka.

Tako sustala stigne napokon kući. Taj tren silno kao tik nad glavom zagrmi grom i kiša se spusti kao iz kabla. Dorica ipak ne uđe u kuću nego udari pravcem k bašči do pčelinjaka. Tu iza zida pridušen glas zovne njezino ime.

— Janko! — odvrati tek nešto glasno ona i popostane.

— Dorice — ja sam!

— Hvala Bogu! Pođoh u Muhakovec, a ti ovdje, oj, kako si dobar.

— Zar nisi mogla pogoditi da ću doći? — i on je prikuči k sebi pod usku strehu pčelinjaka.

— Ova luda kiša! — šapne ona nezadovoljno.

— Kamo da se sklonimo od nje? Meni je za tebe, gle, bokče, ti si posve pokisla.

— Ah, nije za me. No, tko će tako tu u toj buri da stoji. Ali, što ćemo, ah, nemoj da se možda stoga ljutiš!

— Ne bi li mogli k tebi u kuću? Ja ionako odavna već čeznem da vidim sve to gdje ti živiš, tu tvoju dragu sobicu.

— Pa što bi ondje vidio? O moj Janko! Ne misli, nije kod nas kao u tebe, sve je priprosto.

— Ali ti ondje prebivaš! Ti si u tim sobama sav svoj nevini dobri vijek provela, sve je s tobom sraslo, tu si prvi put o našoj ljubavi sanjala. O Dorice, meni bi bilo kao da sam uljezao u kakvu crkvu.

— Nemoj, Janko -! — Pa — dobro — ajdmo.

Janka silno dirne ta privola zadahnuta ljubavlju i samozatajom i, zanesen njome, uzme joj obje ruke cjelivati; ali se začas predomisli.

— Ne, ne idemo! — gotovo osornim i muklim glasom odsiječe i pusti njene ruke.

— Što ti je — zaboga? Taj čas si htio da idemo. Ali da, ah ti si se možda razljutio što te nisam odmah poslušala. Možda nisam pravo učinila, ali pomisli, kako da ja, ja sam djevojka, pak noć je, a ja, da u kuću vodim. — -

— Istina je, istina, ne idemo, ne idemo. Ovako je ljepše i bolje.

— Janko, ti se ljutiš. Oprosti mi, tebi za volju, ah, kako da ne bih mogla sve učiniti!

— Koliko si dobra! Ta ne ljutim se, no predomislio sam se. I zbilja, bilo bi i za te i za me preteško. Pa i ljubav našu — makar samo na izliku — opet bismo povrijedili, učinili nešto o čem ne bismo smjeli ni pred kim govoriti.

— O, nije meni za to! — dahne jedva zamjetljivo Dorica i još jače mu se privine u naručaj.

Uto je stala kiša tako naglo lijevati da ih uzana streha pčelinjaka nije mogla nikako više braniti, a to ih najposlije prisili te odluče da pođu u kuću.

Janko je mislio da se ne treba nikakve provale strasti bojati i u drugu ruku nalazio nekakav čar u tome da gleda pogibli licem u lice.

Krenuše iz bašče k dvoru. Psi se negdje pod sušama posakrili i tek pospano odanle zalajali. Jedini stari kudrov, što se tik pred pragom kurije spretao, jednako nešto gunđao. Inače u svoj kući gluhi mir u kojem se razabiralo hrkanje sluškinje koja je spavala u kuhinji.

Dorica je napola otvorila vrata i po prstima koračala tiho unutra, primivši Janka za ruku da ga provede kroz tamni prostor. Srce joj je burno kucalo, nekakva grozničava uzbuđenost i posvemašnja uzrujanost uzbibala je svu. Bijahu to sasvim neobična čuvstva što su joj tresla nutarnjošću i Bog bi znao je li to strah, je li to radost, je li to stid i prikor savjesti, je li što drugo?

Čisto joj odlanulo u duši kad se je napokon našla pred vratima svoje sobice i unišla s Jankom unutra.

Kad je luč zapalila, prvo joj bilo da je, ne znajući zašto, zatvorila vrata k sobici stare majke.

Janko ostade nepomičan sred odaje. I njega i Doricu svlada nekakva plahost i zabuna. No kad je okom prošao malu usku sobicu, uz svu priprostu jednostavnost ipak lijepu i dražesnu poradi čistoće i reda, skoro je podlegao čaru koji je pršio od svake stvarce i iz svakoga kuta i koji je mirisao mirisom nedužne djevojačke duše. Ništa ga nije minulo, ni slika Bogorodice nad posteljom, ni staroliki divančić, ni mali stolić za švelo, ni škrinjica za rublje, ni lončići sa cvijećem na prozoru.

Sveudilj stajaše još na istom mjestu. Istinitim zanosom i silnim nadahnućem uzdizala ga pomisao da sada diše zrak te svete nedužne sobe, da gleda sve te stvari koje okružuju mlade jasne dane i nevine noći njegove anđeoske Dorice. Punim dahom uvlačeći u se svu poeziju djevojaštva koju je na tome mjestu svagdje nalazio, on je više nego ikada osjećao ljepotu i snagu čiste djevojačke duše, pa je tek sada silno želio da njegova ljubav tu svetost, taj idealni svijet nikada ne povrijedi.

Gotovo ni jedne riječi nije mogao da kaže i plaho se obazirao da divni čas ostane neprekinut.

Dorica stajala podalje u kutu. Nije sebi znala protumačiti šutnje Jankove, a opet je mučila i uzrujanost i strah i stid. No silomice je gonila od sebe takve misli i karala se da nije zavrijedila ljubavi Jankove ako nije podobna podnijeti svoj čin.

A vani lijevala kiša i bučio vjetar, bjesnjeli gromovi. Negdje kroz škulju prodire fini propuh, a od njega plamen svijeće nesigurno dršće, od njega se talasaju i miču sjene po zidovima i tramovima. U hodniku ili za peći neumorno prebire cvrčak svoju čas obijesnu čas nježnu pjesmicu, a iz druge sobe dolazi sanljivi i opet neumorni tik-tak stare ure. Negdje na drugom uglu kurije lupa vjetar ovamo-onamo otvorenom žaluzijom i limeni kokot na krovu cvili i štropoće u ludu neprekidnu vrtuljku. Ovdje pak u tihoj polusvijetloj sobici to više odiše prijatnom dragom zabiti, toplom sigurnosti i čarnom samoćom. Pjesma cvrčka nije tek štogod -!

Dorici se od voljkosti i dragosti čisto makne u srcu i u duši.

— Eto, to ti je! Dakle vidiš, istina, sirotinjski, ali ja sam opet ovdje tako rado! — prekine ona šutnju, još jednako stojeći na istom mjestu.

— Ali to je raj! — odvrati zanosno Janko.

I od neizmjerna nagona svakojakih duševnih afekata pristupi k Dorici. Zanosnim riječima začne pravim pjesničkim žarom izricati svoju hvalu. Uvjeravao je da još nikada nije snage svoje ljubavi osjetio u tolikom poletu i toliko sveto, tako čisto, kao u ovaj čas.

Glas mu je trepetao, a opet melodiozno zvučao. Lice mu sjalo od žara i zanosa i iz svake riječi pršila ljepota i sila istine.

Dorica mu posve podlegne. Nije razumjela smisla govora, tek je osjećala kako je taj nadasve ljubljeni čovjek silno ljubi. Do dna duše potresena nije drugo mogla nego da mu se baci u naručaj i od razmiljenosti, od blažena tronuća, zaliju joj se oči suzama radosnicama, na usnama zalelija divan blažen smiješak, u obrazima slože se dvije jamice, a iz nutarnjosti se tek mucajući otkine:

— Janko, moj dragi Janko!

A njegov duh, koji ni sada usred tih strasnih trzaja srca nije mirovao, sav je divskim uzdignućem uživao u ljepoti nevinih ovih izljeva ljubeće duše djevojačke. I tako uzme je ispitivati o njezinu životu u toj sobici. A ona, sjedavši na pokrajni divančić i potegnuv Janka za sobom, stala sva sjajna od uzbuđenosti i sreće pripovijedati svojim bezazlenim dragim načinom povijest svih onih malenkosti i sitnica u sobi. U tom se pripovijedanju samo od sebe dalo da je izišla povijest njene mladosti, dražesna kronika onih divnih bezbrižnih dana prvoga osvitka ljudske duše, a izišla također povijest njene ljubavi, povijest onih tajanstvenih časova kad su se razlili prvi traci nekoga nutarnjega plamena u kojima i same muke nekako radosno odsijevaju. A ta njena tek iz dubina iznikla ljubav već je gotovo svaki kutić ispunila svojim spomenicima. Ona tamo ruža presađena je iz bašče u lončić kad se prvi put upoznaše, onaj poljski cvijetak ondje iskopan je na istom mjestu gdje se prvi put sretoše.

— Usadila sam ga jer sam htjela da taj susret proslavim, pak da i kušam, mislila sam, ako se primi, onda je to za našu ljubav dobar znak. A gle, primio se! — i zapljeska od slavodobitna veselja objema ručicama i poljubi Janka usred lica prije nego što je nastavila svoje pripovijedanje.

A on je sve više tonuo u beskrajno blaženstvo slušajući te mile riječi i, da je još sada duh njegov bio pristupačan refleksijama, bio bi zacijelo kliknuo da je otkrio formu ljudskoga blaženstva; ovako je tek prigušeno i više bez svijesti mucao: — Ja sam sretan, ja sam sretan!

Djevojče pak u slatkoj uzrujanosti, u bezazlenoj nevinoj povjerljivosti i sigurnosti, šuljalo se jednako bliže k njemu, glavicu prislonilo na rame njegovo i dalje mu pripovijedalo glasom koji je svakim časom bivao tiši i najposlije spustio se u bezglasni šapat koji nije ni jedno ni drugo moglo razumjeti a niti ga slušalo.

On osjećaše njen dah, zlatna joj kosa doticala se njegova vrata; ćutio je dizanje i padanje uzbuđenih joj grudi, zamijetio brzi joj hlapat srca, gladila ga topla baršunasta put, svi ti divni mladi udovi tiskali se uz njegovo tijelo. Djevojka kao oslabljena od prelesti i lastovnih osjećaja ćutila je tek jednu potrebu da posve izgine i da je nestane u ljubljenu mužu i, predajući se tim čuvstvima, bez snage i bez svjesne volje padaše sve bliže i uže u njegovo krilo.

Sva strast usplamti u njegovim žilama. Objeručke je ogrli i stane opsipavati burnim bezbrojnim cjelovima — nju sirotu malu posve nemoćnu koja i ove cjelove mogaše tek slabim micanjem usnica odvraćati.

Tad se ujedared prene Janko iz svoje omame i surovo turne djevojku od sebe te se skokom digne s mjesta.

— Što ti je zaboga? — otkine se prestrašenoj Dorici. On ne odvrati ništa nego je čas blijedio, čas bi ga crven u licu ošinula i glupo gledao preda se.

Dorica se rastuži, poboja se da je Janko s njom nezadovoljan i, padši u grčevit plač, uzme ga moliti i zaklinjati neka joj ljubavi svoje ne oduzimlje. Bila je divna u svojoj ljepoti i ljubaznoj skrovnosti.

Janko bude silno ganut i opet sjedne do nje i morao je tepati poizbor dobre riječi, da je utišao njene boli, njene očajničke i zastrašene brige. U prvi čas tek je prestala plakati, no još dugo trgali se uzdisaji. Ali dalje bude opet radosna i vesela pa se još umilnije, upravo djetinjski ulagivala njemu. Janko se iznovice opajao začarnom ljepotom mladoga joj života i, sve zaboraviv, prepustio se jedino raskošnim osjećajima.

Uto se Dorica lecne i u prvoj navali instinktivnoga straha i sramežljivosti djevice trgne se iz ogrljaja. Od zastiđenosti nije znala kud bi se dala i okrenutim licem poskoči k zidu.

— Oprosti mi, oprosti mi! — zavikne on i taj čas dođe k sebi. Hvatajući se najprvo za glavu, smrkne se i bolno zavapi: »Oh, ti strašna prirodo, dakle svagdje si jača od nas!«

Doricu je međutim posve minuo taj strah koji nije dolazio iz svijesti. Sada prevlada njome zabrinutost da je Janka svojim odbjegnućem rastužila i uvrijedila. Odmah se povrati k njemu i makar da se on branio iz prvine, ona ga opet i strasno i nježno uzela cjelivati i dragati.

A to milovanje, ti cjelovi, te dobre slatke riječi, to doticanje, ah, nije stvaralačka volja tek za što načinila ženu toliko lijepom!

Već je odavna bilo svanulo kad se je Janko kradomice šuljao niz stube stare kurije. Na poluotvorena kuhinjska vrata vidje gdje sluškinja na ognjištu vatru podjaruje. Nije taj čas pomišljao da ga može čeljade ovo vidjeti. Blijed u licu i raskostrušene kose više je skočio negoli izišao iz dvora pa gotovo leteći jurio prema brdima. Ruke je kao pravi očajnik dizao k nebu, udarao se šakom po čelu i škripeći zubima od časa do časa muklim glasom šaptao: »Oh, ja sam zločinac, ja divlja zvijer!« Svejednako mu lebdjela pred očima slika kako je ostavio gore u sobi Doricu zaplakanu, gdje sjedi kod stolića i podbočena na oba lakta sakriva rukama lice pred njim. Čitav dan lutao je gotovo u vrućici po svima brdima i tek podvečer došao je kući sav obnemogao.

Sljedeća stranica→