Janko Borislavić/XXI.

Izvor: Wikizvor
XX. Janko Borislavić XXI.
autor: Ksaver Šandor Gjalski
XXII.


XXI.[uredi]

U najzabitniju odaju čitavoga dvora, u laboratorij djeda Kristofora, odbježe Janko. Lakaj se došuljao za njim i upitao ga bi li upalio luč. Borislavić mu i ne odgovori nego se baci nauznak u duboki starinski naslonjač. Od zamiruće sumornosti zaklope mu se oči.

Sluga se tiho udalji, a Janko ostade sam samcat u tom dijelu dvora. Svud naokolo sve je zatomljivala negibiva gluha nijemost i sve je iščezavalo u tamnoj praznini. Misli i osjećaji Borislavićevi rasli u toj gluši kao divovi i svakim mu je časom bivalo burnije u unutrašnjosti.

Najvećma se dizale pred njim slike iz prošle noći. Od pretrpljenih dosad duševnih muka bila mu volja preslaba a da bi to mogao od sebe otjerati. Sve, sve, svaka i najmanja sitnica redom stade broditi mimo njegove oči, pogotovo svaki kretaj i njegov i njezin, eto gle, on je opet vidi, on je osjeća, oh, ali sad se čisto kida i lomi od srama, od ogavnosti, od ljutine, i uzalud se muči da sve zaboravi.

— Jao, kako sam ono — i zastiđenost nije mu dala da izrekne, tek u mislima dovrši. Utroba sva mu se svijala od fizičke boli. U grlu kao da ga nešto sapinje. I svejednako reži i zja na nj opet spomen na ovu ili onu malenkost. Neopisivim je bolom pratio taj grozni za nj kaleidoskop, užasne muke parale mu i srce i grudi, strašne misli točile mu mozak, i on naposljetku gotovo bez pameti osjeti nešto kao da je zamrzio na Doricu. Hladno razočaranje navaljivalo mu na dušu sa svih strana i spominjao sada redom sve provale ženske naravi u njoj, bolno žaleći da je nestalo njegove mile netaknute djevice i njezine rajske i kao ljiljan čiste duše. Oh, taj čas nije moglo u njemu biti ni traga pravednosti, ni traga blagosti; previše je patio što mu je opet porušen čitav svijet, što opet gleda neumolnu prirodu i svu bijedu kojom dariva ljudsku dušu. Zato i nije osjećao kako je strašan kad je uskliknuo: »Jest, jest, kao svaka druga, kao svaka druga!«

Kao bijesan, a uistinu neizmjerno bijedan zakrikne: »Jao, ta ja je ne ljubim više, ja je ne mogu ljubiti!«

Sam se prestraši i glasa i smisla svojih riječi te skoči sa stolice i počne nemirno hodati po sobi u koju je na uske duboke prozore zalutao sijevak svjetla dalekih sjajno treperećih zvijezda. Izušćena misao nije ga više mogla ostaviti. Najprvo se plašio izušćenih riječi, no ma šta pomislio, ma kako se o protivnome uvjeravao, ma koliko živo ljepotu djevojke u pamet dozivao, on je sve jasnije osjećao da je više ne ljubi. Nema tu više nikakva slatkog čeznuća, nema tu zanosnog slavljenja njezine duše, nema zanimanja za njeno živovanje, za svaku malenkost, koja na nju sjeća. Naprotiv, eto nekakva udivljenog pitanja: što li ga je to moglo zavesti, da čisto nije mogao pojmiti u čemu li je tako lijepa i krasna bila za nj! Ima tu gotovo nepoimanje svega što je zadnjih mjeseci proživio, ima tu prava neka srdžba na bijednoga, dragoga anđelka, što ga je zavela da je za takvim »ludorijama« težio, ima tu tek smilovanja za malu siroticu, ah, ali ljubavi nema, nema! Najviše ima bolnoga, zastiđenosti punoga osjećanja da se je prevario u sebi, ima tu nedogledne tuge da je počinio nešto nedostojno, da je sada opak. Ali ta sva njegova umišljena ljubav duše bila je tek puka opsjena i gorko je osjećao, grozno trpio, on filozof, da nije bio ništa drugo skupa s Doricom nego organ druge jedne sile, jače od njihovih duša.

— Oh, ti užasna prirodo, sa tvojim ludim instinktima. Otela si mi — siroticu. Ali što govorim! Ti si je i za se stvorila. A ja luđak mislio da je ljubav jedino preimućstvo ljudskoga duha, pa da je djevičanski čar, da je razumijevanje njegove ljepote opet svojstvo ljudskoga duha, a nije to drugo nego blještavilo, nego sredstvo, kojim priroda goni za svojim ciljevima. Ta kako bi i mogla inače slobodne i prosvijetljene duhove skučiti pod svoj jaram i stvarati od njih robove svoje! Pak napokon kako ludo, kako slabo sredstvo, koje tek jedva užitka podaje! I tu vara priroda: dok nije želja udovoljena, sljepari narav s divnim obećanjima, a kad tamo, uvijek isto, uvijek gnusno, uvijek -!

I on padaše sve dublje u takve misli. Još kasno u noći stane glasno govoriti u dugom monologu:

— Taj jadni ljudski duh! Tek tlapnja, opsjena, ludost bijaše misliti da možeš ljubiti a da ne budeš u isti čas ravan i najnižoj životinji. A ja mislim na blaženstvo! Nije, nije taj život, taj svijet za čovjeka, za njegov duh ovdje, nego je čovjek za nj tudijer. Cilj leži izvan nas. Ne ide život za našim savršenstvom nego za divljim pregnućem nekakve volje koja ne zna niti može znati svoga cilja. I jest bez izlaza, bez oslobođenja. Eto, sva ta moja bijeda jest u tom što se usudih pomisliti da ljudski duh jest nešto.

Strašna čama i praznina slegla mu se na dušu. Sva je bijeda ovoga života u jasnim prilikama stajala ovdje pred njim, i on se je zgražao od toga vida. Čisto kao da su mu mučile glavu halucinacije. Časom je vidio nekakvu crnu neman sa žutim pjegama na nedoložnu tijelu, kako lijeno pred njim leži, a opet sve oko sebe u svoju nedoglednu duboku gubicu tura i hvata, kako se sve kreće oko nje po kretnjama njezinih bezbrojnih pandža. I s jedne strane svoga amfibijskoga tijela ispušta prekrasne stvorove — on ih vidi, eto ptičica, eto cvijeća, eto ljupkih likova, a gle, a gle, sve ono opet pada natrag u nutarnjost ogromnoga trbuha nemani. On sam kao da hoće k njoj, eto već je posve blizu.

— Ah, ti si to, ti si to, prirodo strašna, ti užasna, glupa, besvjesna prirodo! — zavikne i prestrašenim i očajničkim glasom. Morade iz sobe izići da se oslobodi napasti. No ni dolje u velikoj dvorani ne nađe mira ni oduška. Čas ga boljelo što je opet morao priznati da je krivo shvatio svijet i da nije ništa otkrio; čas opet osjećao kao još nikada strahotu života, i pesimizam njegov bio je nepregledan. Kao u sebi, tako i u onoj svojoj ljubavi i u njezinu prestanku nazrijevao je dokumenat koji jasno svjedoči kako je ništetan, opak i egoističan čovjek. On se sam od sebe s ogavnošću odvraćao. Bilo mu je jasno i svjestan je bio u kako strašnu bijedu baca jadnu djevojku, i nije sebi tajio da počinja zločin što joj više ne vraća ljubav ljubavlju. Što više, on je i trpio od svih tih pomišljaja, ali uzalud — srce mu je bilo hladno. I premda je shvaćao svu njezinu anđeosku dobrotu, svu njezinu svetačku požrtvovnost, premda je sebi i priznavao kako nikada u svome vijeku nije vidio ljepšega stvora i divnijega ženskoga obličja, ipak mogaše imati jedino smilovanja a ne ljubavi — žarke plamene ljubavi; ta — Bože moj — on nije više za njom žudio. I opet stane psovati na taj strašni instinkt koji čovjeka ljubavlju zavarava, i opet ga stao mučiti stid i pokunjenost.

— Ne, nikada ja ne mogu više pred nju stupiti. I ona i ja morali bismo od stida u zemlju propasti! — klikne glasno kad je pomislio da bi sutra morao potražiti Doricu.

— Ali zar da je pustim ovakvu? Neće li žalost ubiti bijedno dijete? Ona me ljubi -. Ljubi -! Ha — to prokletstvo čovječanstva! No ona ne postaje tim nesretna što me ljubi, jer ona ne zna da je ljubav varka prirode. No, pa i što bilo, mene poštenje veže. Uh, najposlije moguće je da sam — i on se ne usudi glasno izgovoriti posljednje misli, no tim mu strašnije bude pomišljajući da je možda začetnik opet bijednomu jednomu ljudskomu stvoru.

Strašna bol duše uzdrma njime čitavim kod ove pomisli. Čisto se potrese cijelim tijelom. Nešto stidno, nešto novo i nešto neprijatno prema Dorici isključa mu u srcu. Jarost da nije u njoj našao drugo nego ženu, ponovno ali još mnogo jače uzbjesni. Uza to se uzvrpolji sav njegov pesimizam protiv ove eventualnosti.

— Dakle da budem i ja kao i svaki neprogledali individuum, kao i nijema životinja, začetnikom budućega opet jednoga mučenika! — i pred njegovim umom zaredaju sve iluzije, sve opsjene života, koje nisu nego slaba koprena strašnoj bijedi i ništetnosti, njemu sasvim jasnoj, a najposlije i za najobičnije čeljade tako silnoj i gorkoj da skoro shvati varavost svih tih iluzija.

— Da bude i najbedastiji, da mu mozgom svjetluca tek najbljeđa i najljenija iskra uma, on će opet osjetiti breme života — bit će bijedan!

— Ali ne, to ne može biti! — prekine se sam, ne mogavši pojmiti da bi ocem postao. Nikako mu se nije dalo pomišljati da bi to bilo moguće. Tako strana, tako daleka bijaše ova pomisao njegovu, posve u pesimističnu filozofiju ugrezlome umu.

— No, da bude! Nije instinkt badava tako žarku ljubav uspirio -, ne — ja sam se oslobodio napokon i ne ljubim više -— ali — i on ipak nije bio tako udaljen od građansko-društvenih ideja, da se ne bi sjetio da je sada još više, još stalnije dužan ostati vjeran Dorici. Pomislivši da bi je morao uzeti za ženu, da bi joj morao spasiti poštenje pred ljudima, popadnu ga upravo paklenske muke. Ženidbu je mrzio iz dna duše te je nije držao nego za barbarsku uredbu čovječanstva; a onda, da bez ljubavi prikuje Doricu uza se, da je prevari kako je svejednako ljubi, ah, samo što nije očajao pred crnim bezdanom koji je sa svih strana na nj zjao.

— Izgubit će svoj pošteni glas! — zvučalo mu jednako u ušima. No i koliko s toga trpio, opet je bolno osjećao za sve čovječanstvo kako nije dosta da individui trpe od neumolnih zakona prirode, nego tu dolazi još ljudsko društvo, koje ih trapi i goni svojim uredbama, svojim običajima, još nesnosnijim od zakona prirode, jer nemaju njihove sigurnosti nego su tek slabašno tapkanje slijepaca u predalekoj tmini koju logika razbora utaman nastoji odgrnuti.

— Poštenje -! Dakle nije dosta da priroda od najdivnijega pojava — od čiste, svete djevice — učini svoj prosti organ za nastavljanje rodova, da izmuči dušu erotičnom iluzijom koja se u svom vrhuncu otkrije tako gnusno i strašno i kao puko sredstvo glupe prirode — sve to nije dosta muke — nego daj sada ti, ljubezniče čovječe, dođi još i bajaj tu o izgubljenom poštenju, brani ludost da je zakon prirode dopušteno vršiti tek u okvirima tvojih institucija koje opet nisu nego stokratno vrelo novih bolova. Poštenje — kličeš, dobrijane moj — ali kličeš ovdje gdje se ne trebaš bojati da ćeš kod toga štogod izgubiti. Katarinu rusku nazivlješ sjevernom Semiramidom i praštaš joj da je sve tvoje nazore o ženskom poštenju turnula u kut, i možda je pravo imala, ali ti, filistre moj, ne smiješ tako misliti, jer eno, onu tamo neznatnu ženu, koja te ne može uzvisiti u častima, niti te darivati imanjima, tu ti neumolno žežeš žigom sramote, a ne pitaš ne leži li krivnja izvan njene duše! Rođenu izvan braka djecu, čijih se roditelja opet ne bojiš, prezirno zoveš kopiladi — oj kršćanine moj — a pred Don Juanom d'Austria, pred vojvodom od Mainea, pred istim Cezarom Borgiom ti se klanjaš i u prah bacaš!

I njega je sve dalje, sve više grabila silna ogavnost od svijeta, od samoga sebe. On je u taj jedan čas vapio za smrću, da ga riješi i oslobodi sve one nepodnošljivosti i dosade. Pokroči već u negdašnju sobu svoga oca gdje su visile puške. Nije još sustao kad se je tik pred njima nalazio. Uzme prvu koja mu je bila najbliža dohvatu. Zlovoljno je baci od sebe, ne bijaše nabijena. Tako je još nekoliko puta krivo posegnuo i odstupio od zida.

— Ne, neću! — rekne napokon i duh njegov s užasom osjeti da bi strašno bilo da ovako ostavi svijet.

— Ja još ništa ne znam, možda ću ipak naći ono nešto za čim težim. Ali što je ovo nešto? Zar nisam iz nauke crpao samo uvjerenje da napokon ništa ne mogu saznati? Zar nisam o vječnosti bijede uvjeren? Zar me ova ljubav u svojim kukavnim posljedicama ne čini uništiteljem jednoga slaboga bića, a početnikom možda — novoga nesretnika? Čemu dakle da se još nadam? Zar ću težiti za slavom? Ah, preglupo! I džokej postigne ljudsku slavu, pa isti konji i majmuni. Ali ne — slavu — možebiti će ipak doći jedan trenutak — i ja ću doći do — Nuto — do čega — do čega?... -

Dan je jur svanuo, a Borislavić je još svejednako stajao u sredini očeve sobe. U svjetlu jutarnjem minule ga najgore navale crnih mu misli, ali zato usklijalo silno osjećanje potrebe da otiđe nekamo daleko.

— Samo ovdje ne mogu ostati, ja ne mogu podnijeti blizinu, ah, u svijet idem, možda ću ondje naći ono što mi duša traži.

Za jedan sat vozio se iz Jazvenika putem što vodi k prvoj željezničkoj postaji.

Na ulazu aleje jazveničke stajala je Dorica — bez rupca — onako kao da je taj čas iz sobe izišla. Janko je nije opazio. No premda su joj oči bile suzama zalivene, vidje da je na kočiji prtljaga i oštroumljem ljubeće žene pogodi odmah svu svoju nesreću.

— Ta — da nije tako, on bi me bio morao opaziti, on bi me bio poznao. Ali kamo ću sada? — i sirotica sruši se onesviještena na zemlju.



Sljedeća stranica