Janko Borislavić/XIX.

← XVIII.

Janko Borislavić XIX. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XX. →

XIX.

Uhvatio se već mrak kad se je Dorica vratila kući u Jagodovac. Gospođa Jagodićka nije se tek malo ljutila. Ta otava se svečera ne suši, jučer tako kasno iz crkve, danas opet! Kakav je to red za mladu djevojku! Korila starica djevojku prije nego što ju je pitala. To bijaše po Doricu prava sreća. U prvi mah ne bi bila znala kako da se izvini, što da kaže. No dok se je starica u beskonačnim oštrim riječima srdila i nju karala, dotle se djevojče dosjeti i pomogne si neistinom. Smisli i reče da je iz livade išla u vinograd da vidi nema li kakva kvara. To udobrovolji staricu i u taj čas prestane da se ljuti. Uzme Doricu ispitivati, kako vinograd kaže i da li je već jagoda omašna, i još mnogo toga. A bijedna Dorica, zastiđena već od neistinite isprike, sad je gotovo trpjela jednako dalje govoreći neistinu. Pohvala stare mame što je tako marna, baš ju je boljela i muke je stajalo da se ne baci na koljena i sve po istini ne iskaže. No potrajalo je to tek jedan tren. Sjeti se Janka i pomisliv da njemu za volju tako radi, umiri joj se savjest. Ta jedino tako moći će se sastajati s njim. Sad joj bude čisto milo da može tako za njega bar nekakve žrtve prinositi.

Od sada je Dorica gotovo svaki dan znala naći kakvu izliku da se oku stare mame ugne i za koje vrijeme od kuće ukrade. Onda bi, kako je već bilo dogovoreno, ili skočila ća u Muhakovec, ili na koje drugo zabitno mjestance, u šumu, k potoku, ili ma kamo. Tako je rijetko koji dan prošao a da ne bi bila s Jankom. To bijahu dakako prigode tek od nekoliko časova. Stoga ni od njegove ni od njezine strane nikad udovoljena čuvstva. Jednako daj se tuži što huda kob ne da zgode da bi mogli dugo zajedno biti. Ako su ti kratki časovi bili već toliko dragi i od neopisiva čara, što će tek biti ako im ne bude smetalo to tek na minute odmjereno vrijeme! Janko bi svaki put u blizini nedužnoga bezazlenoga djeteta zaboravio sve svoje sumnje, a kratki ljubavni čas učini da mu je moguće bilo jednako vjerovati da je davno već nadvladao sve strasne požudne nagone. Najposlije nije on tek iz filozofičkoga ili fantastičkog umišljenja težio za idealnom ovom ljubavi; ne, njemu bijaše silna nutarnja potreba tek jedino klanjati se do neizmjernosti nevinoj, netaknutoj svojoj Dorici, i on je osjećao neku mržnju na svaku putenu pomisao te je ćutio da bi Dorica za nj prestala biti sve čim ne bi na nju mogao više gledati kao na sveti, čisti stvor.

Baš stoga prestao se plašiti da bi prevladala strast, a tim je samo olakotio da je želja za njezinom blizinom sve više mah otimala.

Najposlije izjavi se pred Doricom. Riječi mu glasile kao tužba. — Ja bih želio da budem dulje s tobom. Što to ovako na čas! A ti znaš kako jednako za tobom čeznem.

— Istina, i meni je teško, no što ćemo! Nije moguće pred starom mamom da dulje izostajem. U Muhakovec ne pušta me više. A ne zna ona ništa. Što bi tek bilo da samo nasluti da ti ovamo dolaziš. Oh, ubila bi me. Prava sreća da imadem uvijek posla na polju, pa tako mogu začas da umaknem.

— A zar nikamo ne ide tvoja stara mama?

— Nikamo! — odvrati Dorica, a glas joj zvučao žalosno i bez nade.

— Pa što i onda? — nastavi ona.

— E, lako onda. Ja bih mogao u Jagodovac.

— Ta, Janko, što ti na um pada!

Taj put nisu više o tom govorili, pa i naskoro se morali rastati.

Slijedeći put počne Dorica o istom.

— Janko, jedno bi išlo da se možemo sastati — uzme djevojka, a sva prikaza joj odisala od daleke požrtvovnosti i od vlastite samozataje. Riječi joj drhtale podatno, oči joj se krijesile, a opet se kao nečim zastirale, a rukama mu se naslonila na rame.

— Dakle kako to?

— Jučer govorio staroj mami naš špan da bi ti valjda htio prodati onu njivu što je kraj Jagodovca.

— Ne znam ništa!

— E, onda nije. Ali da ti kažem. Stara mama odmah poslala špana k tvome kasnaru. A ovaj rekao španu da o tom jedino odlučuje tvoj odvjetnik u Zagrebu. Pa je mama preda mnom rekla da bi ona za volju te njive makar u Zagreb išla, onda bi mogli biti — i od zastiđenosti ne mogaše dalje, a zarumenjelo lišce sakrije na njegovim grudima.

— Tako će biti, tako će biti! — pobjedonosno klikne Janko.

Sutradan donese lugar Štefo staroj gospođi pismo vlastelinske uprave jazveničke kojim joj se javljalo da je njiva Latinovka na prodaju, a budući da je gospođa Jagodićka najbliža susjeda, to se njoj prvoj nudi uz uvjete koje može saznati kod odvjetnika R-a u Zagrebu koji je ovlašten odmah ugovor sklopiti.

Starica od veselja najprvo pljesne dlanovima kad je Dorica pročitala pismo. No kako je bila sumnjičava, nije je minula svaka dvojba. Uzme ona lugara Štefa postrance strogim pogledom mjeriti. Zna ona da je Štefo Slavonac, a njoj je sve »Vlah« što je dalje od Zagreba, a u »Vlaha« ne stavlja vjere ni toliko što bi stalo pod nokat. I mada joj je Štefo toliko puta govorio da se i on šakom krsti, i mada se silio pred njom da govori »kaj« umjesto »što«, ona mu opet nije nikada pravo vjerovala pa je i sada pomislila nije li Štefo s onim kasnarom — Bog budi s nama Pemcem — izmislio kakvu komediju, samo da iz nje izvara i izmami koju čašu vina. Ona bo je tvrdo vjerovala da takva vina kao u nje nema više ni u koga, a najmanje da ga nađeš u Jazveniku gdje gospoda na sve prije misle negoli na gospodarstvo!

No Štefo umiri brzo staricu. Mada i nije bio »Vlah« , kako je mislila gospođa Jagodićka, bio on ipak silan lukavac. Najposlije ta narodna krepost cvate jednako i pod Kunom gorom i pod Velebitom i pod Papukom i pod Fruškom gorom, a ne udavi je ni močvara podravska.

Štefo uzeo, dakle, na daleko i široko pričati. Nabrojio on sve neprilike što je vlastelinstvo trpjelo od te postranične njive, a nije zaboravio pripovijedati kako se jučer gospodin ljutio nešto poradi toga polja i zapovjedio da se odmah proda. On, to jest Štefo, da je na to spomenuo želju stare gospođe.

— To nisi trebal kazati — prekine ga starica. — Mislil bu tvoj Pemec i onaj mudrijaš v Zagrebu da bum im dala kaj budu hteli, pa budu previsoko cenili.

— Ne, ne! Neka oprosti vaša milost, moj je milostivi gospodin kazao neka se pošto-poto proda, pa bilo komu. Neće on više da se ljuti.

Najposlije raspršile se sumnje gospođe Jagodićke. Sad se od radosti starica čisto razigrala. Lugaru Štefu morali dati najboljega vina.

Davna joj želja sada se eto ispunjava. Lakomost maloga posjednika za povećavanjem zemlje posve je njome prevladala, i ona, koja inače ne bi ma nizašto pošla od kuće, sad se bez premišljavanja skloni da pođe sutradan u Zagreb. Kočijaš morade odmah poći priređivati i slagati sjedalo od sijena na kolicima, a Dorica s Janom morala u kuhinju da se hrana za put priredi. Ispeklo se gibanice, pečenja i fina bijela kruha, jer je starica htjela »da na putu što manje novaca potroši i da ne mora jesti u krčmama gdje bi pošten čovjek mogao kraj silne njihove skupoće samu dušu zajesti pak gdje kršćanskoj duši ne daju nego smrad i otrov«.

Drugi dan poslije podne otputova napokon gospođa Jagodićka. Od silne želje da svakako zemlju što prije dobije, posve je mimo svoju navadu zaboravila da se zabrine za Doricu. Tek podrum i ambare dobro je pred odlazak pregledala da li su zaključani, a ključe je sa sobom ponijela.

— Ja budem gledala da se čim predi vratim, no morebit da se zategne. Bog bi znal kak more cela stvar ziti kad imaš s fiškali posla! Ja sem ti za četiri dana ostavila svega, i vina, i brašna, i masti. Drugo imaš i onak vu vrtu. Pazi, molim te, na sve. Ne ostavljaj kuće same, vrata ni lese ne puščajte da budu zijale. Dojde li u dvor kakav strani potepuh, tad neka ili Tinča ili Štefo uvek oteraju svakoga. A sada zbogom! — I gospođa Jagodićka učini nad Doricom znak križa, dade joj ruku na poljubac i uzme se penjati s pomoću donesene stolice na kolica.

Na cesti pod Jagodovcem stajao lugar Štefo. Poslao ga Janko tobože da pripazi na njivu Latinovku. Ujedno mu rekao da bi baš rado znao da li je gospođa Jagodićka otišla u Zagreb. Štefo je to upamtio. Štoviše, stao on i nagađati svašta. »Al, Stevane, budi mudar!« sam se sokolio.

Kad je vidio staru gospođu u kolima na visoku sjedalu od sijena, važno smještenu baš u sredini, i na glavi joj opazio ogroman svileni kapišon sa žutim vrpcama, na tijelu crveno-zeleni turski šal, a u šaragljama punu vreću zobi i hvat visoku porciju sijena, e, onda je Štefo brzo pogodio da gospođa Jagodićka u takvoj paradi može samo u varoš putovati. I ne idući ni dalje pitati u Jagodovac, ravno se vrati u Jazvenik da javi Janku što je vidio.

Dorica međutim jednako si razbijala glavu kako da doglasi Janku odlazak stare mame. U prvi mah, sve dok se nisu kola iskotrljala iz dvorišta, bila Dorica silno vesela da je »sve ovako lijepo od ruke išlo«, Pa će sada Janku moći po volji učiniti i dulje s njim ostati. No kako je izgubila ispred očiju kola i staromodni kapišon i lepršave vrpce, osjeti nekakvu bojazan i tugu. Čisto kao da ju je stala prekoravati savjest, nekakav nemir poče je mučiti. Daleku osamljenost osjeti sirotica mala, i taj bi čas najvoljela bila pohitjeti za starom mamom pa joj sve ispovjediti. I bude joj teško, tjeskobno, strašno, srce joj stane drhtati i silno kucati, a najzad brizne djevojče u plač, ostajući pod trijemom na istom mjestu na kojem je stajala u času odlaska stare mame. I umiri se tek onda kad se dosjetila da bi trebalo Janku doglasiti. Pomisao na nj i na njegovo zadovoljstvo koje će sad imati, rastjera sve njene nujne misli. Sad nije razmišljala o drugom nego kako da se udesi sutra sastanak. Za danas znala je da nije više moguće.

»Ah, kako bi to divno bilo da je već ovdje! Do sutra, a može da bude da se stara mama već sutra vrati. Ali — kako da mu javim? Poslati ne mogu nikoga. Morala bih sama u Muhakovec pa da odanle pošalje Evelina. Da — tako ću!«

Iz ovih razmišljaja prene je stara sluškinja. Došla je da pita što bi se služinčadi priredilo za večeru. Poslije odmah došao špan s težacima i donesli nabrani pasulj da se spremi na tavan.

Ti kućni poslovi zapremali dosta vremena i večer se stala hvatati dok se je sve obavilo. Kad je Dorica opet izišla na dvorište, bili su dolovi i jarci već posve prikriti sjenama. Međutim još nije mogla od kuće otići. Bilo je svašta da se uredi pa je htjela i čekati dok sve pođe na počinak.

Tek za sat razišli se momci. Pred starom sluškinjom spomenu Dorica da ide u bašču, i reče joj neka odmah legne jer će sutra morati rano ustati.

Kada se je sve umirilo i nije bilo više svjetla ni u kuriji ni u stajama, otputi se Dorica stazicom prema Muhakovcu. Večer bila bez mjesečine i jedva se jedvice raspoznavao utrenik. Inače bilo je nebo jasno, zvijezde su neobično jako sjale i traci im živo trepetali. Na južnom i zapadnom nebosklonu tik nad planinama ležali dugoljasti tmasti oblaci i svaki čas iz njih usplamtjela žarka crvena svjetlost koja bi se do pola svoda raširila. Koji put bilo je posve jasno vidjeti plamene crte strijele i munje kako se po oblacima križaju.

— Bit će još bure! — sa strahom reče Dorica, no umiri se videći kako je tiho i mirno oko nje. Tek iz zemlje orila se zvonko glasna pjesma cvrčka i iz trava žagorio čudan pjev hariša. Po dolovima i livadama polegla gusta mliječna magla, prekidajući svojom bjelinom nedoglednu slijepu tminu. Zrakom šumio tek lak topli zadah, granje i lišće stabalja pod njegovim dodirom tek nešto podrhtavalo i kao u snu šaputalo.

Ta gluha večer nosila pod perima svoga tamnoga vela nešto podatno, očito primamljivo, sva kao da je pršila od prelesti i kao da je uvjeravala o svojoj šutljivosti.

Međutim je uzduh bivao svakim trenom nemirniji. U pô puta začeo pravi vjetar duvati, a oblaci s juga i zapada narasli gotovo u trećinu neba.

Dorica se preplaši da će je bura zateći još prije nego stigne u Muhakovec, no opet se ne vrati nego pobrza korake. Žudnja za Jankom bijaše tolika da se je rado izvrgla nepogodi. I mada joj je vjetar od časa do časa tako snažno duhao u lice da joj je nestajalo daha, ipak se nije dala smetati u svojoj radosti da će ovim putem u Muhakovec još danas omogućiti sastanak s Jankom.

Kako će sada tako kasno do Eveline i što će ona, što će njeni kazati, na sve to nije ni pomišljala. Tek kad se je našla pred dvorom svuda zatvorenim, shvati da je bezumno radila. No pomisao da bi joj se mogla izjaloviti nada da vidi Janka, učini je energičnom. »Nije meni da se po tom vremenu vratim, što mi je do toga? Ali ako ne pošaljem danas još k Janku, neće siromah ništa znati pa neće ni doći. A nije baš prekasno. Baš hoću da pokucam na vrata. Evelina zacijelo još ne spava.«

Dorica zalupa najprije slabo na velika srednja vrata što vode u dvorište. Kad se nitko ne javi, stane jače udarati. Nato se otvori prozor u gornjem spratu i Evelina upita tko zaboga dragoga ne da siromašnoj osamljenoj djevici za takve burne večeri mira.

Dorica joj se plaho i stidljivo javi.

— A što vi, dušice mila? Zar, jao, kakva nesreća?

— Nije, hvala Bogu, ali ja sam vas došla nešto moliti. Dajte me pustite unutra.

Evelina sama skoči da otvori vrata. Od čuda što Dorica u takav čas dolazi, zaboravi svijeću već onako u tmini pođe pred djevojku.

— Dakle molim vas što je? Ja sam se silno uplašila. Zar je možda gospođa stara majka bolesna, ili ste se možebiti zavadile?

— Ni jedno ni drugo. Moja stara mama danas je u Zagreb otišla, a ja sam željela, kako da vam kažem, jest, ja bih rada Janka vidjela. — Premda se je Dorica Evelini već povjerila, ipak je sada silno od stida trpjela.

— Pa zar ga niste vidjeli? Ta pred večer još je prošao ovuda i rekao mi da ide šetati prema Jagodovcu. Nije tome sat što sam s njime bila. Izgledao je danas nekako osobito veseo.

— Zar je rekao da ide prema Jagodovcu? — više od veselja klikne negoli upita Dorica.

— Ma jest! Pa se čudim da se niste sreli. No da, on je zakrenuo brijegom, a vi valjda ovuda livadom?

— Jao! Najposlije smo se križali pa ćemo se još minuti — zabrinuto spomene djevojka i uhvati kvaku od vrata. — E, moram odmah natrag!

— Kamo ćete? Za miloga Boga, zar ne čujete kakav je to vjetar stao baš sada duhati? Istina, i meni je bura nekako neizrecivo mila, ali opet, dajte počekajte dok prođe najgore urlikanje. Neće potrajati ni pet časova, pa eto kiše. Pak što vam treba kući? On će zacijelo ovamo kad vidi da vas nigdje nema. Eto vidite, takve stvari treba da se unaprijed urede. Ja doduše nisam nikada imala s kime sastanaka, ali znam to iz knjiga. Ostanite, ta velim vam, on će za koji čas biti ovdje.

— Kako da on zna da sam ja ovdje! Ne, ja moram pa ma i »klade« iz neba padale — odluči Dorica i kazav Evelini tek »zbogom«, otvori vrata i sune na dvorište.

Sljedeća stranica→