Janko Borislavić/XVI.

← XV.

Janko Borislavić XVI. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XVII. →

XVI.

Evelina nije znala što bi od čuda kad je našla Doricu samu u bašči. Na pitanje njeno djevojka tek mogaše nešto nerazumljivo promucati. Pomisli dakle: »Bio čovjek prežestok, pa je tu guščicu prestrašio, a ona ga uvrijedila, otjerala!« I stara intrigantka uzme ispitivati. Nevina iskrena Dorica učas joj se povjeri i iskaže sve. Evelina samo što nije od vesele razigranosti počela skakati uokrug, no svlada se a onda tobože čuvstveno privine Doricu u svoj naručaj i kao kakva svećenica ljubavi uzme činiti kao da je blagosliva i silnim pretjeranim riječima zače slaviti ljubav, Janka i nju. Dakako, Dorica ne slušaše stare pretjeranke, ona je posve uronila u svoje misli koje su neprekidno bile kod Janka. I još kod kuće nije se otresla svoje uzrujanosti. Prava sreća po nju što je gospođa Jagodićka imala posla s trgovcima koji su došli kupovati žito, pa se još do sada u kasnu večer ne mogoše u cijeni pogoditi. I zato nije starica dospjela da spočitne djevojci što je tako dugo izostala.

Ovdje u dvoru prestalo je u Dorici prevladavati čuvstvo sreće i ljubavne zadovoljnosti. Ona se u jedan čas u sebi silno zasrami što je poljubila muškarca, zastidi se čitavoga događaja, i bude joj teško. Ali to bijaše tek jedan trenutak, a onda je zalije u silnim valovima osjećaj blaženstva i sreće. Ujedared bilo joj kao da se sve one mnoge ljubavne pučke pjesme prometnule u istinitu zbiljnost, i ona je s nekim ponosom tiho ponavljala da je sada i ona tako zaljubljena, kako to pjesma žarko pjeva. Sretna, presretna bila je sada njena duša. I više od želje da bude sama i da je nitko ne smeta u slatkim njezinim mislima negoli od straha pred starom majkom, ode u svoju sobicu i legne prije nego što je gospođa Jagodićka dokrajčila svoje pregovore s trgovcima. Još nikada nije to učinila; ali taj put nije joj više bilo teško, niti je sebi radi toga što spočitavala. Naprotiv, ova tajna ljubavi bila joj mila i ona se veselila da je može čuvati, malone se ponosila da može nešto žrtvovati svojoj ljubavi, svomu milomu Janku.

— Bog će mi oprostiti, ta kad ga tako silno ljubim! — pomisli kad se je pred starom majkom pritajila kao da već spava, pošto je starica gore u sobu došla i k njezinoj postelji pristupila.

Čuvši kasnije kako starica hrče, digne se iz postelje i priđe k prozoru. Nadala se da će vidjeti Janka koji joj je povjerio da je gotovo svaku večer stajao kod pčelinjaka.

Ne opaziv ništa, nije se rastužila nego se iznovice podala posve mislima na proživljeni čas u bašči. Kod toga bude joj opet onako lastovno i drago kao tamo i uhvati je posve vrućina kad se je sjetila cjelova Jankovih. A topla tiha noć miljila izvana do nje, s nekakvim se tajanstvenim nejakim šaputanjem šuljala oko nje. Donosila joj čas topli val ujedared zatalasana uzduha, čas svježi hlad rosne trave, nalijetala na nju i dragala je po vrućem čelu, sjedala na goli vrat i spuštala se na grudi, od zaborava tek napola prikrite rubom košuljice. I Dorici — ah, dobri Bože! — dršće malo nevino srce, usne joj se žedno pomiču, glatkom toplom puti struji raskošan prelestan žar, i ona u taj čas ima tek jednu želju, ona ne čezne ni za čim drugim nego da joj je biti u njegovu naručju i da joj je opet onakav žarki plameni cjelov!

Sutradan nije bilo nikakve zgode da pođe u Muhakovec. Vas dan pune ruke posla. Još kasno uvečer morala je raditi. A tako je bilo i drugi dan. Dorica samo što nije očajala. Bojala se neće li Janko misliti da ona hotimice ostaje kod kuće i da ne mari za nj. Sirotici maloj briznuše od brige suze na oči čim je samo pomislila na to. Treći dan napokon nije podnesla da ostane tako. Ustane rano i udesi da je bez znanja stare majke prije jutarnje kave mogla skočiti u Muhakovec.

Ondje saznade da Janka nije bilo ni jučer ni prekjučer kod Eveline i da je lugar njegov pripovijedao da je gospodin otišao od kuće.

Dorica se silno ražalosti. »Dakle nema ga ni ovdje!« mogaše tek u prvi mah izlanuti. I ne rekav dalje ništa, odvrne se od Eveline i vrati se kući. Bio to žalostan dan za nju. Možda prvi u mladom joj životu. Uzalud je nastojala da se poslom zabavi i rastrese. Posao joj nije išao od ruke, uza to bijaše još uvijek nekako zamišljena, i stara majka morala ju je nekoliko puta opomenuti; štoviše, starica joj i spočitnula da je lijena. Ona pak svejednako osjećala tešku daleku osamljenost koja joj se na tijelo nalijegala nekom sumornošću. Strašno joj bilo u duši, svud je zjala na nju nedogledna praznina.

Kad je tako prošlo nekoliko dana i ona sveudilj uzalud iščekivala čas kad će se s Jankom naći, postale su muke baš nesnosne. Pređašnji njezin bezazleni pokoj, ono veselje nad svakom sitnicom domaćega života, sve ju je to ostavilo.

Grdna čama pritisla joj srce i dušu. Pusto joj bilo svagdje, baš ni u čemu nije nalazila kakve zanimljivosti, bez čara prikazivalo joj se plavo nebo, dosada je bez prestanka mučila i lagano kao puž odmicalo joj vrijeme. A nadasve stale je sumnje mučiti, nije li Janka čime uvrijedila i od sebe odbila? Ah, teško je bilo sirotici maloj, a opet nije ni trenutak osjetila kakve gorčine protiv njega, tek ju je mučila neopisiva želja i čežnja za njim.

Svaki čas odvuklo je na brijeg otkle se vidjelo k Muhakovcu i prema Jazveniku. Bila to nekakva luda bezrazložna nada — možda će ga naposljetku ipak spaziti. Jednako svaku je večer čekala na prozoru i buljila u pravcu prema pčelinjaku. Ali ništa, njega nema te nema, a malo srce samo što ne pukne, tako se čeznutljivo širi, tako silno udara i kuca.

U tome neprestanom očekivanju, neprekidnom željkovanju, u mukama rastanka, njena je ljubav još jače plamtjela, no veća i jača dakako nije mogla biti negoli što je bila već u prvi mah. Sva duša izgarala joj od želje za dragim koji joj se jednako pred očima u sjajnu vidu bliještao i komu bi se, eto na baš taj čas, najvoljela oko vrata priviti.

Kad je više dana prošlo a Janka svejednako nema i uzalud bila pošla nekoliko puta u Muhakovec, počela sirotica blijedjeti. Samo što ne morade u postelju od neke boljetice i slabine. Stara gospođa dabome nije ništa opazila, tek jednom zateče je u plaču, i tad bude u jedan mah preneražena, videći dijete blijedo u obrazima i kako su joj oči duboko pale, a podvukle se crne pjege ispod njih. Prestrašena uzme je ispitivati što joj je. Dašto, djevojčica nije se odala, tek se na zabrinuta pitanja starice slabo i usiljeno smiješila i jednako odgovarala: »Nije ništa; nešto me glava boli, pa što zato, sve će to proći!« Da se povjeri staroj majci, ah za sav svijet ne bi ona toga mogla. Znala je predobro da bi onda zauvijek izgubila Janka. A da i nije toga, kako bi ona mogla o takvim stvarima staroj mami govoriti, ta ne bi znala kud bi se djela od stida. Zato da ne probudi u starice nikakve sumnje, uzme dragovoljno i bez oklijevanja nekakve kapljice i čaj od kamilica. No — naravno — tim ne bude ništa bolje. Starica, videći to, pomisli da je djevojka zacijelo na kakvo »krivo mjesto« stala, pa se lati tajnih simpatičnih sredstava. A kada ni to ne pomože, starica kriomice pošalje špana k župniku sa srebrnom forintom, neka za zdravlje gospodične otčita misu.

Doricu pak nije minulo to umekšano stanje staričina srca, pa isprosi da smije k Evelini. Premda nerado, ipak joj starica dopusti. »Ne može ionako da radi, pa neka ide!«

Evelina morala je opet kazati Dorici, kao svaki put do sada, da Janka jošte nema natrag. Djevojče nije više moglo vladati sobom, pa padne u grčevito ridanje. Evelina bijaše svoje vrste dobar stvor, a svakako pristupačna osjećaju tuđih bolova. I sada bila je silno uzdrmana i duboko tronuta. Uzme dakle Doricu tješiti, a k jednu odluči da tu valja nešto učiniti.

— Umirite se, drago dijete, sve će biti dobro, ja ću gospodinu Borislaviću pisati da se vrati.

— A hoće li htjeti? — prekine je Dorica kojoj se na rastuženu licu pojavio tračak radosti i nade.

Evelina je uzme uvjeravati da ne može biti sumnje o njegovu povratku, jer će ona takav list napisati koji će ga do suza ganuti.

Dorica se zbilja ponešto primiri. Dok je bila uz Evelinu, gotovo je posve vjerovala. Kod kuće, dakako, opet je zapala u sumnje. Čas se nadala, čas je strepila od bojazni, da ni pismo neće koristiti. Nije on samo onako otišao, mora da je nešto važno bilo što ga je sklonilo na put. No opet!

I ona uzme svaki čas šaptati Očenaš, da joj Bog usliši i ispuni želju. No i to je posve ne umiri. Dosjeti se da bi molitva koristila prije ako pođe u crkvu. Držeći da je možebiti ne bi gospodin Bog uslišao ako bi potajno onamo pošla, zamoli staru majku da joj dozvoli poći u crkvu. Starica baš se nešto mela po smočnici.

— Pa što ćeš u crkvi? Ta nema danas ondje službe, pak — poslije podne — tko božji ide poslije podne u crkvu. Što ti na um pada? — odvrati joj gospođa Jagodićka koja je bila doduše pobožna i bogobojna, ali nije trpjela ni u čemu pretjeravanja, pa ni u pobožnosti. Osim toga nije popovâ pod živu glavu trpjela.

Dorica joj odvrati da osjeća silnu potrebu da se opet jednom pomoli baš u crkvi.

— Bogu se moliti, zar baš u crkvi moraš se Bogu moliti? Pa tko je vidio da se po danu Bog moli! Sve ima svoje vrijeme. Gospodin Bog hoće da po danu radimo, to je molitva za dan, ne treba Bog našega žvakanja u posleno doba. Za to je večer.

— Ali ja ne znam. Meni se nekako čini kao da bih baš u crkvi morala, a i da, nisam odavna gore bila.

I Dorica nije prestala staru gospođu dalje moljakati. Pače se usudi da objema rukama zagrli staricu i da je tako predobije. Najposlije popusti gospođa Jagodićka. Bila ona još uvijek zabrinuta i bojala se da joj odbije. »Moglo bi joj škoditi!«

Tek pred večer dospjela Dorica da se otputi k crkvi. Udarila stazicom koja je ravno vodila preko livada do suprotivna brijega na kojem je župna crkva svete Jelene. Stara je to i od davnih, davnih vremena preostala zgrada. Tek je napola — jedino u dijelu svetišta — sazidana od kamena, ostalo je sve sabijeno od dasaka i crnih piljenica. Drveni toranj tek se je nešto uzdigao nad nespretnim ogromnim krovom.

Dorica hrlila je žurnim korakom naprijed. Pozirući gore k brdu pozdravljala je pogledom, punim ljubavi i ufanja, bijednu zanemarenu crkvicu. Bilo joj kao da gleda stara dobra prijatelja koji će zacijelo znati joj pomoći. Ta sigurnost okrijepi joj dušu i razvedri čelo. Ostave je nujnost i zabrinutost i djevojka je gotovo radosna, nježnim, napola veselim riječima slavila »dobru svetu Jelenu«. Sad se je sjećala dojmova iz djetinjstva kad je prvi put pošla gore k crkvi, ne sa starom mamom nego s mladom jednom seljačkom djevojkom koja je u dvoru služila. Još se sada posve točno i jasno sjeća lijepoga okrugloga lica seljakinje s crvenom svilenom pečom na glavi, kako je u jednoj ruci nosila nove čizme što ih je istom pred crkvenim vratima obula, a drugom rukom vodila nju i svaki je čas zabrinuto pitala nije li umorna. A ona je veselo i junački koračala naprijed, i premda su je noge malko ostavljale, ipak nije htjela da to prizna ili da se dade nositi kao kakvo »malo« dijete. Sjeti se jošte kako ju je tada ista djevojka u crkvi tiho i ozbiljno smjestila na naslonište klecala i opomenula neka se nipošto ne makne, a ručice da jednako drži sklopljene. Uza to se je radovala i čudila, dolazio joj smijeh i plač.

Dorici bilo je nekako nujno kad se je stala sjećati tih davnih doživljaja. Njoj se je činilo kao da je onda bilo puno bolje. Najviše i najjače bio joj je u taj čas pred očima jedan prizor za koji se nije više sjećala da li je bio prije ili poslije službe božje. Išle one — ta djevojka i ona — nekim samotnim putem. Ujedared stvori se pred njima domaći kočijaš. Taj ulovi djevojku te je poljubi, a ona usklikne: »Što radiš? Što će reći ako nas tko vidi?«

Dorica pomisli sada: »Što bi tek rekao svijet da znade za moju ljubav!« — Ali je već sada bila posve načistu da ne bi mogla Janka ostaviti, rekao svijet što mu drago. Uto dođe pred ogradu crkve. Bilo joj je proći kroz groblje. Slomljeni i izvaljeni križevi, upali, s ostalim tlom malone izravnani grobovi, daleka tišina i onaj posebni zadah koji se u svježim i zračnim visinama talasao i u sebi nosio nešto vlažno i opet suho, sve se to Dorice neugodno doimalo te malo da ne zaplače. Pobrza i hitro uniđe u crkvu. Dakako i ovdje joj bilo strašljivo. Vanjsko je svjetlo tek donekle prosijecalo guste i tamne sjene tiha prostora u kojem su koraci glasnim šumom odjekivali. Tek gore kod prozora i po drvenim gredama svoda lelijalo i plazilo nešto slaba svjetla od zarudjela zapada. Bezbrojna, olovom učvršćena stakalca crkvenih prozora ljeskala se slijepo u bojama duge. Gore na koru kod orgulja žalobno zujala zalutala pčela ili osa; na tavanu od časa do časa nešto zaštropotalo, a dolje kod ispovjedaonice i za oltarom se razabiralo kako miš neumorno i neprekidno glođe. Miris tamjana samo je još nešto disao uzduhom a vječna luč u crvenom staklu nejako i slabo tinjala kao da će sad na izdahnuti.

Dorica se odmah baci na koljena pred velikim oltarom. Na usta navre joj vruća molitva. Usrdno se molila Bogu i u molitvi se odmah umiri. U naivnosti svojoj ne usudi se istaknuti što da prosi u Boga, tek bi kod svake molitve šapnula: »Za ono!« Činjaše joj se nekako da ne bi pravo uradila ako bi naročito spomenula da moli za Jankov povratak. Dugo je molila i sve to vrijeme ostala na koljenima, upirući jednako oči u sliku svete Jelene. Međutim se već tako smrklo da se slika nije više raspoznavala. Djevojka se opet plašila kao prije. Izmoliv još jedan Očenaš, prekrsti se i ustane šapnuv: »Daj, dobri Bože, da se ono ispuni!«

U sredini crkve stane i okrene se opet k oltaru. Nešto joj palo na um. »Da, da, on se zacijelo nikada ne moli Bogu. Zašto da ga pustim u grijehu. Idem mjesto njega barem molitvu izmoliti!«

I mada ju mučio strah od grdne one tmine u pustoj osamljenoj crkvi, ipak se vrati i klekne na pređašnje mjesto... Uzme u ime Janka usrdno Očenaš moliti i opet prositi u Boga oproštenje što Janko toga ne čini. I tek sada bješe sasvim umirena.

Izišavši napolje žurnim korakom, požuri se preko groblja i tek izvan ograde osjeti se sigurnom. Već se jako smračilo. Iz doline dugim je valom domnijevala u visinu posljednja pjesma pastira, ispremiješana s glasovima stada. Tamo negdje iza brda zaorio je obijesni kao kriomice večeri oteti kukurijek pijevca, iz staroga drvenoga tornja zamnjelo večernje zvono; blagi mu anđeoski zvuci nježnim titrajem plovili u mirnom sivom zraku, ronili duboko u usnule dolove i gubili se daleko u kutovima planine i u klancima bregova, da se najzad rasplinu ondje negdje u rumenim visinama neba. Iz seoskih kućeraka, rasijanih po brdima i ravnicama, sinule kroz uska okna crvene treptave luči. S jedne livade zvečao drski jasni zvuk klopota od nabijanja kose s beskrajnom turobnom pjesmom seljaka koji se je na košnju spremao. Na istoku za gustom crnom masom šume prodirala kroz rjeđe granje žarka rumen, gotovo kao grdni kakav požar, da te nešto za srce ujelo. A tada začas eto ti silnoga plamenog kotača puna mjeseca koji je nalik na veselo dobro lice kovača Vanče kad se onako podulje zabavi kod kojega kuma.

Sva ta blaga spokojna večer uvuče se Dorici u srce i ona bude vesela i bezbrižna. Koji put samo što ne potrči od radosti nizbrdo, onako da se naglo urine u taj svježi mirisni zrak, da joj sve licem reže, ah, onako kako je to znala negda u djetinjstvu činiti. Najposlije razgali joj se duša i ona stane pjevati. Diljem cijeloga puta pjevala je sve po redu drage joj pjesme. I divni mladi glas, jasan kao staklo, mekan kao netom pokošena otava, lijep i nježan kao titrajući zvuk frule, orio se dalekom tihom večeri i veselom jekom prodirao u sanljive brdeljke i tamne dolove. A za svakom pjesmom tiska joj se na usta iz cijele duše, iz svakoga kuta srca, jedna jedina riječ: »Janko!«

Sljedeća stranica→