Janko Borislavić/XVII.

← XVI.

Janko Borislavić XVII. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XVIII. →

XVII.

Janko je međutim sve ono vrijeme boravio u Belini. To imanje — sa starinskom drvenom kurijom, na dlaku sličnom onoj u Jagodovcu — ležalo je među samim visokim brdinama, daleko od ceste i ravnice. Nablizu nigdje nikoga, do najbližega mjesta bilo preko sat hoda. Kraj je upravo prekrasan. Odsvakuda na sve strane divni vidici. Ona nježna ljepota, rekao bi djevičanska blagost zagorske okolice, njezina neprekidna raznolikost, puna svakojakih čara ljudskomu oku, sterala se na sve strane pred čovjekom. I visoka gora, i dragi sitni brijeg, i šiljasti vrhunac, i okrugli vršak, i duge šume i uske dubrave, i svijetle ravnice, i zasjenjeni dol, i obrađena polja, i bujne livade, i sitna seljačka kućišta, i bijeli gospodski dvori, i stari božji hramovi, i tmurni podori propalih gradova, i samotni okljaštreni hrastovi, i dugi redovi srebrolistih drhtavih vrba — sve, sve se to slagalo u neopisivo dražesnu sliku kakvu može jedino sam život stvoriti.

Za dvorom odmah počinje drevna tamna dubrava i stere se čak do planine. Tik dvorišta zaredali vinogradi i voćnjaci. Brdo na kojem stoji dvor pada na jednoj strani u strmi dol koji se sve dalje širi u neuski jarak, po kojem su se prostrle kao gusti sagovi cvatuće tamnozelene livade pokraj kojih je u sjenama starih vrba i jasena brzao glasan potok.

Kad je Janko prispio ovamo i uljezao u stari zgureni dom, bilo mu taj čas prijatno i milo. Mračne sobice i staroliki izgled njihov, zagluhi njihov pokoj, sve je to svjedočilo davnu zapuštenost i sigurnu zabit. A on je upravo želio ovako. Posljednji put bijaše ovdje još kao dijete. Roditelji mu nisu gotovo nikada ovamo zalazili. Tko da i dolazi iz gospodskoga elegantnoga Jazvenika u ovu sirotinju — u ovu samoću? Pa ni brat mu nije ni zavirio u Belinu. Zato je ovdje moglo sve onako netaknuto ostati, kako je bilo još prije šezdeset godina kad je to imanje pripadalo jednoj sestri Jankova djeda od kojega ga je naslijedio Jankov otac. Na stijenama visile su još iste slike kao onda. Većina ih predstavljala grčke hramove u niskim luzima pred kojima se polunage djevice u kolo hvatale. Zatim je bila nekakva požutjela litografija Charlotte Corday, nekoliko Napoleonovih profila izrezanih iz crna papira, i slika ruskog cara Aleksandra u zelenoj, zlatom obrubljenoj uniformi i s takvim obrazima da su više naličili uštipcima negoli ljudskomu licu. Uz Aleksandra visila sličica barunice Krüdener, pod kojom je nepoznata ruka u strašnoj francuštini olovkom napisala: Le plus sublime etre de l'humanité. Le mystere du Siecle! Pokraj te akvarelne slike visila velika uljena slika, prikazujući polunagu prekrasnu žensku u razbludnu kostimu iz doba direktorija. I pod onom slikom na prilijepljenom papiriću na okviru napisala je ista ruka u svojoj silnoj nedužnosti najprije ime markezice Pompadurke, onda ga iskrižala i ozdo napisala ime kraljice Hortenze. Nije ipak bio ni njezin lik. Svetih slika bilo je samo u zadnjoj sobici nad jednim uskim kratkim krevetom. Bila tu sličica poroda Isusova, na kojoj su i Marija i Josip, pače i pastiri i anđeli, bili naslikani s napudranim frizurama.

Ostalo je pokućstvo također bez iznimke bilo iz davnih vremena. Stari prah, gotovo prst debeo, pokrio sve i skrutio se skoro kao kamen. Urezane figure po pločama rokoko-stolića već se slabo opažale.

U prvi čas svlada Janka nekakva zlovolja, žalobljiva dosada. Ti otrcani tmurni ostaci davno minulog vremena izazivali su u njemu odurnost spram ljudske sudbe koja tragove slavljenih nekad ideja i osjećaja prenosi u drugo doba samo kao od želje da im se djeca smiju i rugaju, pače i s prezirom ih tuku.

No čim je s pomoću staroga špana u prednjoj priprostoj sobici ponešto priredio za stanovanje, ostavila ga zlovolja. Bude mu naprotiv nekako milo i drago. Mislio je da će baš ovako i u Jagodovcu izgledati, a ova misao bude mu ugodna. On se je sada osjećao nekako bliži Dorici.

Već prvi dan zašao je daleko u brdo. Nije ga vukla želja da se nasladi pogledom prirode i okolice. Njemu bijaše od potrebe plandovati bez cilja, da lakše misli na ljubljenu djevojku. I zbilja on je svejednako u duhu boravio uz nju. Sjećao se po sto puta svakoga joj trena očiju, svake njezine riječi, i uvijek mu je pred očima lebdjela kao u kakvu snoviđenju njezina mila prikaza. Uza to je osjećao tek spokojnost duše i bio prost od svake požudne želje. Pa i čeznuće za njezinom blizinom tek je hlepilo da mu se duša i duh naužiju njezine čiste naivne nutarnjosti. On se je tomu radovao. U tome je njegov uvijek ispitujući duh nalazio da je svladana pohota krvi. Malone se ponosio što je bio tako jak i uklonio se u pravi čas pogibli zavedenja kojim instinkt podjarmljuje umnu stranu ljudskoga bića. Samo što nije sastavio filozofsku formulu kojom će svijet zadiviti i čovječanstvu dokazati kako je moguće u isti čas podati se slatkim čuvstvima duše, a oteti se željama koje rađa slijepa besvjesna priroda jedino u svoje svrhe u čovjeku!

Mislio je da neće trebati boraviti predugo u Belini. »Svladat ću ja i posljednji trzaj strasti, pa ću onda stupiti pred nju — i naša ljubav bit će samo ljubav, bit će vječno proljeće, neće se iz nje izleći jad, dosada, neprilike, nesreće, u kojima najposlije prestaje ljubav! Da, da. Što mi je bila u prvi čas dok se tek divih njezinu tijelu? Ništa — ništa prama ovome užitku što ga osjećam otkad me je svladala svojom dobrom djevičanskom prikazom!«

»Ali može li se? -« nastavljao bi dalje. »Ta u toj mogućnosti postat ću tek pravim čovjekom; dok to ne mogu, nisam nego prosto oruđe, prosti instrument nerazborite prirode, nisam ništa drugo nego što je svaki crv. Tek kada to uzmognem, zaslužit ću da je materija i sila, iz koje sam postao, stvorila u meni misao i razbor, a ta misao i taj razbor već su u toliko ljudi nadvladali slijepo komešanje prirode!« I osjećao je u sebi nešto pobjedonosno, slično Prometejevoj želji: nadmudriti bogove, i slično Faustovu naprezanju: prekinuti red raznolikosti vremena i prostora.

U toj uzbuđenosti i zadovoljstvu mogao je začas razumjeti ljepotu vanjske prirode i podati se užitku gledanja. Sad ga je zanosilo i tamnomodro nebo i skladni šapat šume, i divna panorama u daljini, i nježno talasanje zračnih valova na brdu. Čisto je osjetio radost što je taj svijet upravo onakav kakav jest. On je osjećao neku svezu među milom svojom djevojkom i ovom krasnom ljetnom okolicom.

I u tom osjećaju opet se radovao što mu je duša uzmogla čisto uzljubiti i predmet svojih silnih čuvstava netaknut ostaviti. Tu ljubav slavljaše sada neprekidno kao jedinu formu ljudskoga blaženstva, a sebe samoga gotovo je klikćući proglasio novim Arhimedom, koji je obreo točku s koje se može ljudski duh podići iz zemaljskih težina i njezine bijede i postići raj štono ne obećaje ukočeno »ništa« kao Nirvana nego slatko i sretno neprestano talasanje duše.

Dakako, već drugi dan stala ga moriti neodoljiva želja da se vrati Dorici. Nigdje nije mogao naći pravoga mjesta ni mira. Neopisivo teško, gotovo boljetno, čeznuo je u svakom dahu za prisutnošću drage djevojke, i bilo je časova gdje je već bio na putu da pođe u staju i odredi da se odmah konji upregnu. No svaki se put nadvladao. Umjesto toga pojurio bi onda na najviši brežuljak i odanle gledao pravcem prema Jagodovcu i ništa bolji od kakvog dvadesetogodišnjeg mladića krilio onamo ruke uzdisao i svaki čas ponavljao strasnim izgovorom ime Dorice. Još malo, i on bi bio plakao. Jedan čas pomisli da joj piše pismo. Sam se odmah uplaši te nakane. »To bi bio obični ludi način, ili — još gore — naličio bi posve junacima romana. Pak — zar ona tek to vrijedi, zar je ona sposobna da vodi ljubav u listovima kao koja moderna djevojka!« I Janko ljut i zlovoljan padaše sve dublje u negdašnji svoj pesimizam.

»Dakle ni ta čista ljubav ne donosi čovjeku ništa nego muku. Svagdje samo bol i ništa nego bol! Pa da čovjek još sumnja da taj svijet nije ludo i bez razbora začet? Svega, svega se odreći jedina je mogućnost da se ugneš bijedi!« — govorio sâm sebi, mrko buljeći preda se. I pomišljao je u svojem očaju da ostavi Doricu, da pobjegne kamo daleko. No već pomisao na njezine boli koje bi joj time zadao, odvrati ga da dalje slijedi takvu nakanu. Ali to jače stala ga moriti muka. Počeo se koriti što je uljezao u tihi krug njezina mirnog života. »Da me nije nikada vidjela, da joj nisam išao govoriti o ljubavi, ona bi i dalje uživala u jednoličnosti svoga svijeta, u onim mirnim prilikama svakidašnjosti! Uživala -! — Ha — ha — ha! Uživala bi da se mora poslom mučiti, da je taru brige svakidašnjih potreba, da kakvomu prostaku rađa svake godine sina, da se iz lijepa divna stvora pretvori u grdnu masu sala — ah — gle — gle — uistinu velikoj sam je sreći oteo!«

Tako je svaki dan bivalo te je podjednako u svakojake sumnje padao, a čeznuće za djevojkom i želja da se riješi svih tih duševnih boli svakim je mahom silnijom postajala.

Jedno popodne ostade kod kuće. Od žege nije smio napolje. Na čvrsto zaklopljene žaluzije ipak se kod kapaka provrzlo nešto svjetla i stalo u zlatnu sjajnu snopu sjeći polutamu sobe, ovjesiv se na zidu upravo po slici polunage ženske. Punane i raskošno naslikane forme primile u talasanju trakova čisto nekakav zadah života. Janko ležaše na divanu s protivne strane, opet uzdišući za Doricom. Više od slučaja ili djelovanjem mehaničkih razloga svrati oko za svjetlom i spazi obasjanu sliku. Dosada nije je gotovo pravo ni opazio, a u taj tren bude zadivljen s ljepote. Nije ga doduše porazila umjetnička vrijednost nego mu se neizrecivo svidješe one forme posve životu istovetne. Čisto mu se živci razdraže. Sjeti se časa kad je Doricu prvi put vidio gdje se je kupala. I neizmjerna žudnja, silna pohota usplamti mu po svem tijelu, malone izgarao od uzrujanosti i raspaljena strast lamala mu dušu. Stidio se sam sebe i silomice stao misliti na ozbiljne stvari, ali uzalud — raskošne želje i lastovni vidici jednako bujali pred dušom. Ma koliko se samim svojim pesimizmom branio od toga, njegovo se je tijelo opet treslo u vatrenoj uzbuđenosti, mučila ga kao neka žeđa i mišice ga boljele.

Morade pobjeći na zrak da dođe k sebi i da se barem ponešto smiri. Dugo je lutao svuda naokolo, prolazeći svakuda bez prave svijesti, bez zorna motrenja i uvijek samo u bolovima silna trzanja duše i tijela.

Kad se je podvečer kući vratio, bio je toliko umiren da je sam sebi utvarao ponovnu pobjedu nad instinktom. Dakako, tek prividno mogaše to biti tako, pa je u drugu ruku slavio svoju ljubav koju je sam nazivao intelektualnom, i uza to slavio dražesti djevičanske duše i nedirnute ljepote u Dorice. Tim pak raznijeti gotovo jednaki žar čeznuća da je ima kod sebe, da si razblažuje srce pod čarom one daleke dobrote i svetosti koje je nalazio u čitavom njenom biću.

Muke budu napokon iste kao i prije, pa je naposljetku i sam počeo sumnjati nije li jedno i drugo isto, nije li taj zanos za samim njezinim bićem istoga izvora sa žarkom požudom za posjedom toga bića, nije li oboje tek blještavilo nagona?

I on se uzme ponovno tužiti na apsurdnost svega na svijetu. Tu mu pade na um ženidba. Kad je to onomadne Evelina pred njim spomenula, sva mu se duša usprotivila takvome raspletu. Sada ga je pak čitavoga nekakva slatka omama oblila. U duhu zabrodile slike umiljatih dražesnih prizora iz obiteljske sveze. »Zašto da se mučim dalje? I jest ludo, ta čitavoj toj mojoj današnjoj bijedi kriv sam jedino ja! Zašto sam pobjegao ovamo? Ne stoji li samo do moje volje da budem opet u njezinoj blizini? Pak, ako neću i ne mogu da se ogriješim o svetost njezina djevičanstva, e — a ma — ta eto uzet ću je za ženu! Oh — jao — eto me gotova filistra! Zar nisam u ženidbi opet ništa drugo nego prosto sredstvo besvjesne prirode, samo još pogoršano time da u njoj ne vršim samo bezrazložnu volju naravi nego i lude oblike barbarskoga ljudskoga društva i slijedim ciljeve države i njenih građana? Zar se upravo ženidbom ne bacam u ovu kaljužu u kojoj se mora ugušiti tako fino i uzvišeno čuvstvo kao što je ljubav? Ne, ne, ja neću, ja ne mogu!«

I on, odgojen u mladosti za celibat, a kasnije sav ugrezao u pesimizam Schopenhauerove filozofije, radikalan sociolog, a uvijek sanjar, koji je unatoč pesimizmu svomu uzdizao Eros u tolike visine i u njem tako uzvišenom tražio blaženstvo duše, nije mogao nego da se straši pred tako filistarskim raspletom kao što je ženidba, koje se kao bivši seminarist plašio i stidio možda još više od najokorjelijega protivnika braka, pa se nadušak sjetio svih razloga što ih njegovi najmiliji i najsrodniji filozofi spominju.

»Izgubljeno — izgubljeno!« — kliktao je silno uzdrman od boli i proklinjao čas kad je zamislio da u ljubavi traži blaženstva i naslade. »Mudrac se ugiblje tek bolovima, a ne traži slasti i lasti!« — ponavljao je nekoliko puta Aristotelovu izreku. Čitave noći nije mogao od duševne uzbuđenosti da usne. Neizrecivo silno nezadovoljstvo uvuklo mu se u sve tančine duše, a uza to ga strašno mučila žalost što se mora Dorice odreći.

Prama jutru tek usne. Mučili ga žarki, raskošni sni. Sanjalo mu se kao da se je slika polunage žene na stijeni pretvorila u Doricu koja siđe iz okvira k njemu i ovije mu se mekim svojim rukama oko vrata. San, taj najveći pjesnik i slikar, božanskom mu je točnošću predočivao svu ljepotu djevojke, otkrivao sve mile strane njene dobre duše, pogađao svu njenu silnu ljubav za njega, u kojoj je sve ostalo za nju prestalo, a samo on sjajan i moćan stajao.

Kad se je probudio, još mu se duša talasala i nježila u slađanim mekim čuvstvima, ali je i tijelo drhtalo i rastezalo se od silne požude.

To ga dovede do odluke da još danas otputuje kamo daleko. I čim je stupio u sobu momak da ga odjene, naloži mu neka nađe čovjeka koji će u Jazvenik odnijeti pismo, a kočijaš da se još prije podne spremi na put.

Kad je sjeo za stol da piše svomu upravitelju neka pošalje za njim u Beč novaca i još nekoje stvari, uđe u sobu Evelinin glasnik.

— Dobar dan želim vašemu gospodstvu! Donesao sam pismo iz Muhakovca.

— Iz Muhakovca! — klikne zadivljeno Janko i malone istrgne pismo momku iz ruke. Slutio je da se tiče Dorice i silno se uzradovao.

Evelina pisala svojim prenavljanim, pretjeranim načinom. Prispodobila ga najprije starogermanskomu mitičkom junaku Lohengrinu, onda još nekojim sličnim nesretnicima koji ostaviše sreću svoju što ih je u naručju drage čekala, te je nastavila: »Šalu na stranu, ali sirotica Dolores (ona se nije mogla odlučiti da rabi tako obično ime kao što je Dorica, pa je radije uzela ovo španjolsko — makar drugo) trpi strašne muke. Bokče malo još će dušicu izgubiti od silnoga neprestanoga uzdisanja za Vama. Dođite, dođite odmah ako Vam je život njezin mio. Ne dođete li, to ste njezin ubojica, i bolje bi bilo da ste joj još prije rinuli u srce smrtni toledski bodež.« Dalji opis nije bio nimalo blaži.

Janka to silno trone. Blaga čuvstvena njegova narav sva se potresla kod pomisli da Dorica toliko trpi. I ne upuštajući se u pređašnje svoje refleksije odluči da bezodvlačno ide u Jazvenik. Kočijaš nije mu mogao dosta žurno zapregnuti konje. Samo što nije pohitio da mu sam pomogne.

Tek u kolima slegne se ponešto grozničava uzrujanost i ustupi mjesto radosti da će naskoro vidjeti ljubljeni i mili. stvor. Čisto se radovao da će svojim dolaskom moći umiriti boli Doričine. U najdubljoj dakako strani njegova bića nije se tek malko širila sve veća zadovoljnost da će je sada opet moći privinuti na grudi, cjelivati je i naslađivati se dodirom onih divnih mladih forma, pa je duboko u njegovoj nutarnjosti šumilo nešto snažno, neobuzdano, što je malone naličilo raskošnim porivima sna. On je dakako u svome idealnome entuzijazmu posve drugačije mislio. »Oj, drago dijete, koliko trpi, a sve radi mene! Pa kako bih smio onda da je ostavim u takvoj bijedi? Mogla bi misliti da je ne ljubim. A ja eto čisto zamirem od čeznuća — od ljubavi! A nije me strah, ja ću biti jak. Nisam naposljetku kakav dječarac! Zašto se samoga sebe bojati? Oh — barem dotle dok je moguće. Kad spoznam da me strast prevladava, e, ja ću -! Ali ona. No, tek je pogibao za prvo vrijeme, duh napokon mora tvar nadvladati, pa tako može naša sreća trajati dok je i nas!«

U svojoj uzbuđenosti nije ni jedan čas posumnjao o mogućnosti toga, niti se je pitao da li sve to njegovo shvaćanje zbilja stoji prema naravi ljubavi. Silna želja da se od Dorice ne otkine, zavodila ga na sve te opsjene. A kočija jednako žurno leti naprijed, no još previše lagano za njegove želje.

Sljedeća stranica→