Janko Borislavić/XV.

← XIV.

Janko Borislavić XV. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XVI. →

XV.

Dorica zbilja nije staroj majci ni jednom riječi odala da se je u Muhakovcu sastala s Borislavićem. Starica ju je i bez toga prekorila što je gotovo cijelo popodne ostala kod one lude stare »parte« koja »znade tek svakakve fantazije zmišljati«.

Prije nego što je te večeri legla, osjeti doduše neku grižnju savjesti što je staroj mami to zatajila i što nije sve iskazala. No opet! »Ah, stara mamica, kakva je, ona bi se razljutila i zacijelo ne bi me više pustila onamo, a gospodin Borislavić — on je ipak tako dobar. Kako je umiljato govorio sa mnom! Pa veli da sam lijepa, ah -« i Dorica pohiti — već bosa — pred ogledalo pa se stane promatrati.

Dosele nije još nikada na svoju ljepotu pomišljala. Nije uopće ni pomislila na to, je li nije li lijepa. I sada se tek sjeti kako je posve drugačije u mašti stvarala slike o lijepim kneginjama i vilama o kojima su joj priče govorile. Zato odstupi od zrcala niti uvjerena niti neuvjerena, samo je žalila što nema dosta nakita i uresa, niti lijepih haljina, da se može uresiti, pa onda da je Janko vidi! »Onda — može biti — da bi pravo imao, ali on je dobar pa ja mu se i ovako sviđam!«

I sa slatkim zadovoljstvom, sa blaženim, a opet čeznutljivim talasanjem u duši uroni u spominjanje na njega, pa kad su je ogrlili nevini sni, bila je sretna i blažena pokraj njega.

Sutradan bila bi najvoljela da ga opet vidi, no vazdan bile pune ruke posla. A tako i slijedećega, pa trećega dana, a tako i dalje.

A Janko trčao svaki dan u Muhakovec u nadi da će ondje »milo djetence« dočekati. Nije više u njem tinjala samo želja i sklonost k Dorici; gorjelo to i buktjelo u unutrašnjosti njegovoj silnim plamenom. A on se radovao tome i osjećao se nekako boljim, što mu je srce još pristupačno ljubavi. »Oj, ja ljubim, ja ljubim milu moju djevojku!« — zanosno je u sebi klicao i s blaženim posmijehom u licu poput dvadesetogodišnjeg mladića uvijek jednako ponavljao njezino ime. U noći samo je o njoj sanjao. U ovim je snovima doduše sva žarka požuda provaljivala i željni mu duh s raskošnim maštanjem stvarao predivne prilike, no na javi je tvrdo vjerovao da se uglavnom i najviše klanja tek čistoj krasnoj duši djevojačkoj, pa je navalice tjerao od sebe svaku misao, svaki osjećaj, koji bi ga privodio u strasne želje. »Ne, ne, ja neću nego čisto, sveto ljubiti i — duše mi moje — ja ću bježati od svakoga grijeha! Tek ovo može biti prava sreća, tek ovako ne padam u prosti nerazboriti svijet slijepe prirode, samo tako ostajem uzvišen nad instinktom!«

Dabome, jagmeći se ovako u ljubavi za nekim višim ciljevima i jošte tu tražeći odgonetke ljudskome bivstvu, nije on ni mislio na rasplet ženidbom. Srvan veličajnim dojmom nevinosti i svetosti djevičanstva, on je — još uvijek filozof — držao da je takva čista ljubav oblik prave, jedine, nepomućene sreće ljudske. Zato kad mu je jednom Evelina u šali spomenula da će od njega i Dorice biti još sretan par, on se je i prestrašio i razljutio, pa nije Evelini dao ni odgovora. Navalice klonio se odsele sličnih misli i još snažnijim poletom dizao se u svoj idealni svijet.

Kada Dorice nije eto već osmi dan vidio a duša je njegova malone zamirala od čeznuća, začas je malone opet pao u svoj pređašni pesimizam. »Dakle i ovdje mora čovjek da trpi!« — bolno rekne u sebi. Želja da vidi djevojku navede ga te umoli Evelinu da po nju pošlje. Ona mu obeća. I zbilja drugoga dana dođe Dorica.

— Eto, hvala budi Bogu, što dođoste! Gospodin Borislavić samo što nije od čeznuća dušu izgubio — progovori Evelina djevojci tek što se je na pragu pokazala. Danas je imala na sebi svoju najljepšu haljinu. (Bila naime nedjelja, pa tako joj dopustila gospođa Jagodićka da uzme novo odijelo.) Isto se tako kriomice od stare majke nakitila zlatnim uresom što joj je od matere ostao. Htjela je ona da bude zbilja ljepša pred Borislavićem. »No da, gospođica Evelina svaki put je krasno nacifrana, pa ja onda izgledam kraj nje pogotovo kao kakvo bokče!« — reče u sebi Dorica kad se je kod kuće kitila.

Pozdrav Evelinin malko je smete. Bilo joj kao da se je prestrašila, nije li ova pogodila zašto dolazi danas takva u »paradi«, i pomisli da je tim pozdravom htjela Evelina da je malko podraži. No opet nije joj bilo nepoćudno, tek ne mogaše vjerovati. »Šta bi on na mene mislio!« — porumenjevši šapne u sebi i postrance baci svoje krupne mile oči na Borislavića. Duge joj trepavice zatreptaše lagano i oko ustanca naleti dragi smiješak.

— Istina je, što ne dođoste tako dugo! — javi se Janko koji ju je i danas još od rana jutra ovdje iščekivao.

— Imali smo cijele nedjelje silna posla — odvrati Dorica i počne odmah prostodušno pričati kakav je to posao bio. Bez svake je hvale to pripovijedala, a opet sve je svjedočilo kako je djevojče dobro i marljivo.

Nisu dugo ostali u sobi. Krasno ljetno popodne mamilo svakoga pod vedro nebo. Evelina reče da bi grehota bila za takva vremena sjediti u sobi, te pozove goste u bašču.

— Moramo da se prepustimo cjelovima sitnih zefira! O — ja — ah — ja bih vas dan mogla vani biti! — klikne ostarjela djevojka i zavrne očima k nebu kao zamirući od zanosa za prirodom, a ono — uistinu — nije drugda ni za najljepših dana po čitave tjedne izlazila iz sobe.

Pa i sada, tek što je časak bila u bašči, vrati se u kuću. Dakako, htjela je i ona da bude uslužna Janku!

Dorica i Janko iđahu usporedo. Danas u svojoj novoj odjeći nije smjela po bašči pustopašno trčati. A da i nije toga bilo, ona je za ovih minulih osam dana toliko čeznula za Jankovim društvom, da je sada sreća što je kraj njega posve njom prevladala i ona je sa sretnim sjajem u licu spokojno prolazila tik do njega po uskim puteljcima. U prvi kraj mučao je on, mučala i ona. Poslije upita je on što je radila cijelo vrijeme otkad se nisu vidjeli. Htjede dodati pitanje da li je kada na nj mislila, ali pozirnuv u ono mirno lijepo njeno lice, gotovo još djetinjskoga vida, nije se usudio pitati, i bilo mu da mu se takvo pitanje pričinilo frivolnim.

Dorica uzme prostodušno ljupkim svojim glasom pripovijedati zgode iz svoje dnevne jednostavnosti, iz svoga tihoga mirnog života što ga može tek selo dati. Spomene prosto i bezazleno gotovo svaki svoj korak u dnevnom poslovanju na polju i u kući. A opet bilo u tome neko milo podsjećanje u kome se je odražavala sva ona ljubav što je ima za te svoje sitnice i svaka joj riječ svjedočila kako joj je duša zdrava, kako je slobodna od svake tuge, kako je u dobroti svojoj zavoljela ovaj život.

Janko podlegao čaru ovih riječi. Već davno, ah tako davno nije se on nalazio pred ovakvim svijetlim vidikom. Kao da su ga ove jednostavne riječi što su pršile mirisom skladne duše i ljupkošću spokojna života, prenosile u daleko doba njegova djetinjstva, u one blažene dane kad je zadovoljan uz majku veselio se svakoj stvarci ma i kako neznatnoj, a opet ništa ga jošte nije mrzilo. Ah, on bude posve razdragan. Slatki porivi zalili se nutarnjošću njegovom pa, ne mogući da se dalje brani od ustalasanih osjećaja, ulovi Doricu za ruku, prinese ruku na grudi i klikne uzrujanim glasom: »O dobro dijete, oj mala svetice moja!«

Dorica ga sva u čudu i zadivljena pogleda i instinktivnom mehaničnom kretnjom htjede ruku istrgnuti; ali videći njegovo usplamtjelo lice, njegove od ganuća suzama orošene oči, lecne se i dušom joj prosvijetli nešto dobro, nešto puno smilovanja. Posve sretna prepusti mu ruku.

— Pa ja sam i na vas mislila! — s dražesnim smiješkom u licu i pogledom ravno u nj uprtim rekne mu iskreno i bezazleno, ne iz svjesne koketerije, ta ona nije ni znala za nju, nego joj bila potreba duše da Borislaviću rekne štogod dobro i ugodno.

— O dobro — dobro dijete! Ja sam presretan. Hvala vam! Vi me podižete k novomu životu, vi me spašavate od crnih mojih misli, ja uz vas učim opet cijeniti ovaj život, ovaj svijet.

— Kako? — upita ga ona, gotovo ništa ga ne shvaćajući.

— Bože, kako li je to čisto i dobro! — otkine se Borislaviću zanosan usklik.

— Ja vas nisam razumjela — iskreno priznade Dorica.

— I bolje je da niste. Što treba nego da vam reknem da ste dobri, da ste krasni!

— Nemojte — prekine ga ona — ja ne znam što mislite, ali meni se čini, šta, šta ćete, ja sam prosta ladanjska djevojka makar da sam plemenitašica.

— Dorice, vi ste prečedni. Pa i to je divno što niste ugrezli u beščuvstvenost otmjena svijeta. Ta ja nemam riječi da bih vam mogao izreći što ste meni. Od prvoga trenutka što vas zapazih — i on uzme žarkim zborom pripovijedati kako odavna jednako samo na nju misli, kako mu je sva želja bila da se s njom upozna i kako se sada drži najsretnijim što je vidi.

Iza toga sustavio on korak, stao pred nju i uzeo i drugu ruku te gledao joj ravno u lice plamenim žarkim očima.

Dorica slušaše vjerno makar da su je riječi ove uzrujavale nekakvim nepoznatim nemirom koji je zalijevao u srce njeno nešto vruće i hladno u isti čas, što ju je prelesnim čarom sladilo. I u njoj uskrsnu nekakav zanos u kome i ona uzme pripovijedati kako sveudilj misli na prvi susret, pa mu otkrije gotovo svaku misao i svaki osjećaj što joj je odonda prošao glavom i srcem.

— O Dorice, krasotice mala, ta mi se ljubimo! Ta i ti mene ljubiš! — strastveno klikne Janko i silno ovije prestrašenu malu objema rukama, pritegne je na burne grudi i obaspe bezbrojnim vrućim cjelovima.

Djevojka nije znala što se to s njome zbiva. Bez straha, bez volje, prepusti se Janku, tek jasno i silno osjeti da joj je taj muž neizrecivo drag i osjeti kod ove misli prelesnu sumornost — nekakvu slatku milu nemoć. A Janko jednako je cjeliva, šapuće krasne, divne riječi, ljepše od svake pjesme, i nekakve riječi, sve plamene od žara. U mladom joj tijelu plane raskošna vrućina, svakom žilicom prostruji nekakva čežnja i želja, savlada je tronuta slabost, u kojoj ne bi ni malim prstom mogla maknuti i samo bi se mogla prepustiti svakoj njegovoj volji — posve — posve predati se njemu.

— Ah, daj mi vrati cjelov! — zamirućim od želje glasom umoli Janko i prestane je ljubiti.

Sada dođe djevojka k sebi. Prenula se iz dosadašnje omame.

— Što radimo mi tu, za Boga dragoga! — i snažno se istrgne iz Jankova naručja pa poskoči od njega nekoliko stopa dalje. Silan stid svlada joj dušu, sve njeno djevičanstvo uzbuni se protiv doživljenoga časa i gorka tuga slegne joj se na srce. Samo što joj suze ne navru na oči.

— Oprosti mi, djevojko draga! — Ali ja te ljubim, ja te ljubim više — i od silne uzrujanosti ne mogaše dalje.

A Dorica bude od glasa i strasna zvuka tih riječi opet kao prije svladana, tek joj sada još u duši zasjalo nešto slično ponosu i blaženstvu.

— Janko, Janko! — mogaše tek tiho promucati i onda. se bez daljnjih riječi k njemu skloni i padne mu na grudi. Njoj bude ujedared jasno da joj je taj čovjek miliji od svega na svijetu.

U jedan mah izbilo silnim nedoglednim porivom u njoj čuvstvo ljubeće žene, i ona mu se raskošnim užitkom prepustila i prestala biti djetinjasta djevojčica. I kad ju je Janko jače k sebi privinuo i desnom rukom pridigao lišce i ustima ulovio njena ustanca, ova se ustanca napô otvore, oči se zaklope kao u sanenoj sumornosti i usnice joj se ovjese kao od žeđe na njegovim usnicama i uzmu se srčući micati, a tada oslobodi obje ruke iz njegova ogrljaja, ovine mu se njima oko vrata i sretna, blažena, radosna pritisne na one njegove »drage dobre« oči žarki plameni cjelov.

— O ljubezniče moj, Janko dragi! — gotovo slavodobitno a opet šaptom izlane blažene riječi.

I večer je jur zastrla bašču, nigdje ne čuje se ni glasak, povjerljive nježne sjene zatomljuju dnevni svijet i posvuda poliježu, tek ondje s brda domnijeva pjesma djevojačka kojom seljačka duša slavi ljubav. Dorica i Janko stoje jednako grudi o grudi u sretnom zagrljaju nasred puta, još na istome mjestu na kome im se srca nađoše. Šapću jedno drugome nedužne neskladne riječi, a najviše tonu u nijemu slatku sreću i usta im se miču tek zato da dugim cjelovima pričaju svoje blaženstvo. Tako je divno, tako prelesno i njemu i njoj oko srca i oko duše! Nikakva dalja želja, nikakvo šibanje strastvene krvi, nikakva briga, nikakav strah ne prekida ljepote časa, niti oskvrnjuje svetosti njegove. Sve, sve je iščezlo u neizmjernosti blaženstva i sreće prvoga časa nađene ljubavi.

Uto preleti tik iznad glave Doričine šišmiš, malo da se nije zapleo u njenu kosu. Djevojka se više od mehaničkog popusta mišica nego od svijesti žestoko trgne i pridigne obje ruke do glave kao da hoće kosu pokriti. Janko se tom kretnjom njenom ponešto prene iz svoga zaborava i osjeti glatku toplu blizinu njenih oblika. Pred očima čisto mu se zamagli, uzrujana drhtavica potrese mu tijelo, gotovo crveno ili crno bude mu u vidu od krvi koja je snažno stala šibati gore do glave.

Strasno i silno privine djevojku k sebi, raskošne burne želje u tili časak silno narastu u njegovoj nutrašnjosti, i on malone izgaraše od požude i pohote. A večer tako je tamna, duboke njene sjene tako su slijepe, tako gluhe, nijema samoća tako vjerno ne prekida slatkog časa i čuje se jedino glasno njegovo uzrujano disanje i lastovni i od sreće nemoćni odisaji njeni.

— Dorice, Dorice, gdje ste? — ozove se upravo u taj čas Evelina.

Dvoje zagrljenih naglo se iz naručja otkine i rasprhne na protivne strane. Janko u prvi čas izlane surovu kletvu, a Dorica je gotovo bez svijesti drhtala kao šiba na vodi. I on i ona osjetiše u prvih mah nešto kao srditost na Evelinu.

Tek umiriv se priznade u sebi Janko da je prava sreća što je Evelina došla. I njega prelete hladni srsi kad je pomislio na sve. Nije čekao dok je Evelina posve blizu došla. Preko najbliže živice skoči iz bašče i kao lud uzme trčati ravno u brda. »Oh, pa to ti je ljudska duša!« Tek me slučaj spasio da nisam počinio izdajstva. Svagdje, svagdje prevlada nas slijepa bezrazložna volja besvjesne prirode, a onda da vjeruješ u sreću ljudsku! Jao, a siroče malo! Da nije Eveline bilo« -? — i on nije smio dalje raspredati misli svoje. Silan strah obuhvati mu srce. Još više ga mučilo to što se je podjednako sjećao gipkoga stasitog tijela Doričina i svejednako pri tom padao u uzrujanost i strast.

— Ne, ja ne smijem, niti neću! — odlučno klikne u noći u svojoj sobi. Smisli da bi sutradan kuda otišao. Sjeti se da imade na dva ili tri sata daljine jedno malo dobarce, Belinu u Loborskoj gori, pa nakani onamo pobjeći.

— Ja hoću tek ljubiti, čisto ljubiti, a ne da padam u iste mreže kao i glupa zvijer!

I zbilja ode sutra u zoru još u Belinu a da nije Evelini ni glasa poslao.

Sljedeća stranica→