Janko Borislavić/VIII.

Janko Borislavić VIII.
autor: Ksaver Šandor Gjalski

IX. →

VIII.

Naskoro ozvanjala iz vrta vesela pučka pjesma. Pjevale je gospodična Dorica i djevojka Klarica. Napjevav se do mile volje stale djevojke čavrljati. Seljakinja je svakom riječi pokazivala kako gospođicu ljubi, gospođica naprama njoj nije ničim pokazivala gospodstva. Zato je Klarica posve slobodno govorila sve što joj bješe na srcu. Tako stala pripovijedati da se Jagici, jednoj seljačkoj djevojci iz susjedstva, dogodila nesreća. Osjeća se majkom a momak morao u vojnike, pa tako je sada osramoćena. Vas dan plače sirota, čupa si od žalosti kosu, mati je tuče, a otac se grozi da će je ubiti. A ona od stida ni da bi iz komore, voli noću raditi nego danju među ljude zaći.

— Dakle Jagica! — Gle, tko bi to o njoj mogao i pomisliti? Pravo joj je — nije šala — zaboraviti se! — strogo i uistinu povrijeđena u duši odgovori Dorica.

— Ah, nesreća, draga frajlica!

— Jest, istina je; ali pravu djevojku ne može snaći takva nesreća. Takva sramota! Uh, meni je žao sirote — al pred mene ne smije više doći.

Sva duša Doričina, u nagonu te mržnje djevičanstva na sve što mu je protivno, uzbudi se protiv Jagice. U svojoj nevinosti i nepoznavanju svijeta nije Dorica znala ni mogla naći ma ni jedne isprike da bi nesretnu djevojku ispričala ili joj oprostila. Zato i nije htjela da nastavi započeti razgovor nego se pravim žarom lati posla oko graška pa ga je u tili časak svršila. Zatim se prihvati jagoda, onda dinja, te je sve prije vremena svršila. Žurila se s poslom jer je željela još navečer raditi oko cvijeća, a znala je da joj baka ne bi to dopustila prije nego bude obavljen posao oko povrća. Baka bo nije marila za cvijeće, Dorica pak ljubila je svoje ružice, karanfile, astre i ciklame tako kao da ih je u dušu poznavala.

I taj put kao uvijek, svršiv djelo kod povrća, pohiti odmah k nasadima cvijeća i lati se brižljivo posla. Pogledala je gotovo svaku pojedinu biljku, dotakla se lako prstićima, govorila prema njoj kao što se govori živu razumnu stvoru, i svaki prašak otresla, svaki drač otrgnula, a gdje je trebalo više uraditi, posve se onamo prignula i smjestila, dapače klečeći radila.

A onda, šapnuv posve djetinjski svomu cvijeću »zbogom«, pohrli da se sprođe jošte ogromnom starinskom baščom. Milile se njojzi šetnje pod mekanim sjenama stara razgranjenog drveća, po uskim puteljcima i u tamnim kutovima grabovlja pod brijegom na kraju vrta.

Bijaše krasna ljetna večer. Zrakom se cijedio miris zrela voća. Djevojče s pravom nasladom prolazilo vrtom. Sve ju je veselilo, i svaki čas pristupila ili kojemu drvetu ili kojemu grmu, ili opet kakvoj travi, pa se i divila i radovala. Bilo joj oko duše neopisivo slatko, nježno, gotovo lastovno, da je kod jedne mlade breskve stala i ogrlila je. Kako je jošte posve djetinjasta, u glavici smisli cijelu povijest ove breskve pa se stane s njom igrati i razgovarati kao s kakvom družicom. Uza to nije nikad o dalekome svijetu ni sanjala, niti željela promjene sadašnjosti, naprotiv, bijaše joj ova sadašnjost doista draga i mila a da nije ni časak na nju pomislila. Ah, ona draga, ne mladalačka nego baš djetinjska bezbrižnost, koja ni samoga čeznuća još pravo ne poznaje i koja se svemu veseli jer drugo i ne može nego se veseliti: taj jedini dar ljudskoga života vladao je još posve dušom i srcem njezinim.

Ma koliko ona sada uživala u toj nevinoj zabavi u bašči i koliko joj bilo teško da se udalji odavle, ipak je na prvi poziv stare majke ostavila vrt i pohitjela u dvor. Od prve mladosti vična je djevojka bez prigovora slušati staru majku pa tako joj i sada ne dolazi na kraj pameti da se možda potuži što mora za tako krasne večeri otići gore u sobu da kod posla pomaže. Pjevajući otprhnu u kuću i za tili čas eno je kod stare mame.

Ovdje u prostranoj niskoj sobici sjedi za ogromnim crnim stolom gospođa Jagodićka, pred njom puna zdjela ranih bresaka koje priređuje za ukuhavanje ili, kako ona veli, za »kumpot«. Tu je za stolom još sluškinja Jana koja opet priređuje ugorke za kiseljenje, pa i na gospođicu Doricu čeka velika hrpa šljiva da ih guli i priredi za sušenje »na suncu«. U jednom kutu kraj peći vrti Klarica veliki u obliku bačvice načinjeni škaf (maslenjak), a u drugom stoji pred širokim kablićem mlad momak te mijesi u njemu sir.

Soba je rasvijetljena prostom limenom svjetiljkom s običnim uljem, jer gospođa Jagodićka, makar je svijetla razuma i sve voli pri čemu može štedjeti, ipak se ne može odlučiti da pali petrolej, jer su joj rekli ljudi da taj đavao gori sam od sebe i da se nesreća može dogoditi prije negoli okom treneš. I bez toga ne znaš kako da se dosta vatre čuvaš.

Kraj tako slabog svjetla soba je napol tamna, no opet se dosta vidi raditi a razabiraju se uglovi ormara i stolova toliko da ne moraju o njih zapinjati. Pače se i na stijeni iznad starinskoga sitnoga divančića sasvim dobro prepoznaje slika pokojnoga gospodina Jagodića u zlatom izvezenoj uniformi majora biskupskih zagrebačkih banderijalaca. Takav je bio kad je nekad vojevao protiv Napoleona.

Uz ovu sliku bila i slika gospođe Jagodićke u kojoj, dakako, ne bi nitko prepoznao današnje starice, ne zato što su godine svoje učinile, nego što u prvi mah uopće ne bi bio čovjek pogodio što je namjeravao umjetnik napraviti u toj slici. Uostalom, gospođa Jagodićka bijaše uvjerena da je pogođena, samo nije onaj tepac Kranjac ili Čifut ili lutoran — što li je bio — pravo učinio kod očiju koje su za mladosti bile tako sjajne da joj je sam gospodin veliki župan kod svoje instalacije na balu kod »kontrtanca« šapnuo da ima oči kao dijamante, a gle, ovaj luđak načinio nekakve »tamne male piknjice«. Istina, gospođa Jagodićka bila je pravedna pa je znala toga »stepihlepa« umjetnika ispričati i priznati kako se nije s njenom »naturom« slagalo da možda tu sjedi pred njim kao kakav cijepac, pa je tek jednom »sicung« imala a poslije ju je zastupala stara tetka.

Osim ova dva lika bilo je na suprotnoj stijeni sijaset malenih svetačkih sličica; bio tu i sveti Florijan, čuvar od vatre, bio i sveti Antun, zaštitnik marve, i tako dalje.

Pod svinutim tramovima na gredama bješe naslagano u snopovima svakojako sušeno bilje, potrebito za kućanstvo, pa i onakvo za koje su stari ljudi držali da ima snagu da čuva od svakojakih coprija i hudih bolesti. Gospođa Jagodićka govorila je doduše da do takvih ludorija ništa ne drži, i zbilja nije baš tvrdo vjerovala u to, ali napokon — tko zna — škoditi ne može! Od toga bilja točio se oštar miris po sobi, no uza sve to razabirao se najjače dah kudjelje i konopljina sjemena. Ovaj dah kao da je lebdio nad cijelim prostorom stare kurije.

Gospođa Jagodićka bijaše gazdarica na glasu i marna kućanica. Sve je moralo u njezinoj prisutnosti raditi. Ona nije nikome mnogo vjerovala i nikada joj nitko nije dosta naradio. Zato se i sir morao gore kod nje u sobi siriti. Bila ona, da se pravo kaže, onaj čisti nepokvareni tip negdašnjih hrvatskih vlastelinka koje nisu gotovo ništa marile za mode i za nakite, a najmilija im bila puna smočnica, uređena bašča i ogromne škrinje — uvijek još premalene za ruho i platno što su ga marljive ruke počevši još od prababe izradile na domaćoj zemlji i kućnoj preslici. I gospođa Jagodićka baš je tako uvijek imala na umu i srcu svoju bašču u kojoj je svakoga proljeća prva u čitavom kraju imala mlada povrća makar nije u Jagodovcu bilo vrtlara, niti se tu pomagalo sa »mispetom«, kako to »prevejani kranjski vrtlari« u velike gospode rade. Kako se odlikovala baščom, tako se još više ponosila svojim »marofom«, to jest gojidbom mladine. Nekim čisto oholim prezirom gledala na slično nastojanje svojih susjeda, pa onda opet nekom neopisivom ohološću pogledala na svoje tuste kokoši, teške guske, nespretne patke i ponajpače na debele svoje purane. »Hvala budi majki božjoj, toga nema nadaleko! Ali ja i pazim da se hrani, da to dobi kaj mu treba. Koncem konca i ovo živi, i ovomu treba reda, hrane i čistoće baš kak i človeku. Dakako, al kakve su mi ruke, bome ne kak u gospoje Šturovice! No zato od pedeset nasađenih purjih jaja izvalilo mi se sve do jednoga. A eto ih i danas još svih, a nije to mala stvar, gde mladim purićem vsaki vrag naškodi! Vele babe u selu: "Nihova milost imade takvu sretnu čudnu ruku!" Je — sretnu ruku — još nekaj — (gospođa Jagodićka međutim baš je "ovu sretnu ruku" rado spominjala!) — da — još budu kazale da sam coprnica, a nije to — nego valjano delati.«

A tek njezino rublje! Konoplja i lan svake godine najljepše rode nadaleko u cijeloj okolici. Naraste toga toliko da se jedva mjesta nalazi gdje da se moči. Osobito je silna neprilika i pokora otkada ta »nova« gospoda izmisliše nekakve lude »zakone« koji ne dopuštaju da se u potocima moči, jer se tobože tim močenjem zrak kvari ili riba tamani — tko kršten da znade! »Ala mi finih nosov! Ja — prava gospa, rojena gospa, pak to moj gospodski nos podnosi, a oni tam — kak čujem — sami rojeni "mužeki" — sâm sudec il kak ga sada već zovu — ne znam — i on da nije neg sin nekakvog zvonara, — pa gle — i takvim ludem to smrdi! A otkud da imaju onda nepokvarena čista platna? No da, al briga nje za to! Za nje je dobar i "buhir" i "madripulan", — kaj vraga takov človek mari, je li mu na telu pamuk ili platno. Moj pokojni "gospodin" nije bil veliki sudec, bil on jurasor, al je moral platna imati — lepo bi me bil pogledal da sam mu druge kakve rubače dala!«

Ovako bi se znala izjadati gospođa Jagodićka kad su joj od oblasti branili da silesiju svoje konoplje kvasi u potoku. Čisto pak pobjesnjela kad joj je mladi novi učitelj stao tumačiti da bi sebi mogla pomoći ako je na rosi moči, ili kad joj je načelnik rekao neka u mrtvoj vodi konoplju namoči. »Kaj — uzviče se na učitelja — taj žutoklun, to derišče, još mu mleko materino curi iz vusnah, taj bu mene vučil! Gde sam ja bila, a gde on — neču ni da velim gde mu mesto bilo dok sam ja već gospodarica bila i močila konoplju. Pak na rosi! Ha — ha — ha! Tak mogu Kranjci, ali mi gospoda — kam bi mi, — nije toga samo rukovet u mene! A kaj opet onaj pjani načelnik bunca, da močim po černcih. Gdo pameten da misli na to? Sad ni jesen — sad su černci isušeni — je, pak da mi se žabe ležeju po konoplji — kaj još ne!«

Tek zimi, prema proljeću, kad su tkalci donosili već gotovo platno, tek u takvo vrijeme slegla bi se srdžba gospođe Jagodićke na »novu« gospodu i zaboravila bi sve neprilike. Sama bi iz tkalčeva koša vadila komad po komad platna, zanjihala njim u zraku kao da kuša njegovu težinu, zatim pridigla ga prema svjetlu, gledala po njem ovamo-onamo, podigla mu okrajak i opet metnula k svjetlu da vidi je li nit ravna, nije li pamučne primjese, a naposljetku stala gužvati okrajkom da se uvjeri je li platno čvrsto. Za sve to vrijeme mračila bi se prema tkalcu makar joj je srce od radosti raslo, i držala se kao da nije zadovoljna. »Nisi valjda kral ili morda mešal pamuk? Nuder — pazi, ne rači mi se da sad vse točno pogledam, ali bum potlam, ne budeš ti mene prevaril. Čuvaj se, ako si samo i najmanje izmenil kudelju!« — Pogled malih joj oštrih očiju bio kod toga tako pronicav da je tkalac ćutio kako ga čak do jetara taj pogled prosijeca. Zato gospođu Jagodićku zaista nisu tkalci varali. »Tko bi nju prevario!« — snebivali se ljudi od same pomisli.

Tek onda pošla bi starica mjeriti platno. Dorica je morala uz nju brojiti palce i rifove. Onda bi ga opet složili u prvobitne komade i hajd s njime u stare ogromne škrinje. »Neka vide — poslije moje smrti — da sam ipak nekaj prišparala, a bome — Bog mi grehe prosti i moj ponos — al se vidi baš je kak svila ovo moje platno!«

Sljedeća stranica→