Janko Borislavić/IX.

← VIII.

Janko Borislavić IX. autor: Ksaver Šandor Gjalski

X. →

IX.

Gospođa Jagodićka udovovala je jur preko trideset punih godina. Pokojni joj suprug umro iznenada. Govorili ljudi da je negdje kod jednoga župnika bio odviše »veseo« i pao sa stuba na dvorište pa slomio vrat. No bilo tomu kako mu drago, čovjek bio je star. Gospođa Jagodićka bijaše druga njegova žena, a mlađa od njega kakvih trideset godina. Ostavio je on s jednom kćeri i mnogo dugova. No ona bijaše čvrstih živaca negdašnje generacije a još čvršćih, još vrednijih ruku. U par godina uredila žena imovinske stvari bolje negoli su ikada bile uređene za pokojnoga, te joj vjerovnici nisu ništa mogli. Malo-pomalo isplatila sve dugove pa je najposlije s ponosom mogla reći da van Bogu ne duguje nikome ništa. Dakako, pazilo se tu na svaki krajcar, na svako jaje; ama ni toliko što je pod noktom crno nije ututanj prošlo. Kćeri nije dala ni u kakve škole. Dolazio u kuću svakoga tjedna po dva puta seoski školnik koji je nekad, još u mladosti, bio lončarski djetić i glasovit pjevač crkvenih pjesama na »prošecijama«. Radi ove kreposti i nešto iz obzira što je jednom podjašprištovoj kuharici poklonio ogroman lonac za kisele ugorke, načinila ga sad ili ova kuharica ili opet prečasna biskupska konzistorija učiteljem. Taj se dakle naredio s gospođom Jagodićkom da će za tri mjerova kukuruze kao godišnju plaću poučavati »malu frajlicu« u čitanju, pisanju i računanju. Djevojče se zbilja naučilo čitati toliko da je znala molitvenik pravo u rukama držati i da je mogla težake popisivati, što je dobro došlo, jer tadašnji špan gospođe Jagodićke nešto se podao vinu i krivo urezivao u rovaš, a gospođa Jagodićka opet jur odavna zapustila pisanje i gotovo zaboravila tu tek »muškim glavama« potrebitu vještinu.

Ime je kćeri bilo Adelgunda. Toga imena zacijelo najviše se strašila sama gospođa Jagodićka. Ona je od prvoga časa tvrdila da ovakvo pogansko ili »tiatralsko« ime ne može ni na što nego na zlo slutiti. No pokojni nije htio ni na koji način da popusti ženi, a jer je tim međusobnim prepiranjem suprugâ bilo krštenje već osam dana zakasnilo, to je za »taj put« gospođa Jagodićka popustila. Dakako, oprostiti to ime nije nikada mogla niti mužu niti djetetu.

Djevojče razvije se prekrasno. Sav kraj malone poludi za njom. I sada bude materi ime kćerino još strašnije. Kao da joj iz riječi »Adelgunda« vječito ječao užasni memento. Udovica življaše u neprekidnu strahu. Pogotovo je pak zlo i naopako bilo kad je u okolicu došao mlad konjanički oficir, rođak Borislavića, pa od besposlice i puste volje, ili možebiti baš navalice i nazlobice zalutao nekako i u sam Jagodovac. I zabrinuta žena kao da nije ututanj slutila. Mlada se čeljad zaljubi već kod prvoga sastanka dovrh glave. Što zato, da je ta ljubav bila prava — silna i čista, kao što je čist prvi dašak što prhne iz netom procvale proljetne ljubičice. Briga gospođu Jagodićku za to! Ni za živu glavu, ni za sve blago ovoga svijeta ne bi ona dala svoje jedinice oficiru. Ta takvome vragu nije smjeti vjerovati nikad, ma baš ni poslije oltara! I kada je mladić došao u snuboke, gospođa Jagodićka gotovo ga otresito otpravi iz kuće. Nisu koristile ni suze Adelgundine. Dakako, pred majkom nije ih smjela liti, još bi trebalo takvih »kranjskih« navada! Ona koja je u svojoj mladosti bila tako razumna da je pošla za čovjeka stara jer joj je mati tako htjela, gdje će trpjeti kakva cmizdrenja za takvim — za takvim — pa da — gotovo fićfirićem! Tako kad je sluškinja, sva zaplakana, došla da moli za »frajlu« milost i spomenula da se dijete zatvorilo u kukuružnjak i ondje nariče kao ludo, i da se je bojati nesreće, gospođa se Jagodićka sasvim razljuti i istjera sluškinju napolje, vičući za njom: — »Kaj znaš ti, beno! Ta za volju božju zemimo najzad da je taj v tih svojih zlatnih žnorah bolji od drugih takovih tolvajov — ali nek dojde rat, tu ni levo ni desno, pak doli glava — zgubi se život predi neg moreš kazati "Bože!" A kaj onda s udovicom? He, kaj bum ja? Zar da mi u kuču dovleče pun koš dece, a sama komaj skucam toliko da mi glad na vrata ne provali. Sad bude trpela koji čas, ali ni ona kakova princesa ili varošanka da ne bi k sebi došla. Istina, dali su joj prokleto ime: znala sam, bude vsega. No koncem konca bude prebolela, — pa onda koga od suseda. Imam ja još uvek toliko da zeta najdem, a i dete ni grdo.«

I ovo razglabanje posve umiri staricu. Činilo se da se je i Adelgunda primirila. Al eto vraga! Dva-tri mjeseca kasnije nestade djevojke. Nema je pa nema kao da ju je zemlja progutala. U prvi čas gospođa Jagodićka tek se smijala, nije htjela vjerovati da je pobjegla. Mislila je tek da je djevojče negdje zabasalo, pa pošalje na sve strane momke da je traže. Poslije se strašno ljutila i bila pripravna da nezahvalnu kćer prokune, a najposlije nije ni s kim ni riječi progovorila o cijeloj stvari. Tek tri nedjelje kasnije dobi odnekuda iz daleke varoši pismo od Adelgunde. Čitati nije znala — a da se drugome kome povjeri, toga joj nije gospodski osjećaj ni na koji način dopuštao, a k tomu ionako željna da zaboravi zlosretnu kćer s prokletim imenom — razdere list i spali ga.

Od sada bila je još revnija u svom gospodarstvu, pa kao da nije više imala srca ni duše ni za što drugo, a Adelgunde nije smio nitko pred njom ni ciglom riječi spomenuti.

Nitko a ni ona ne znadijaše gdje se odbjeglica nalazi i što se s njom zbilo. No nitko nije ni časak sumnjao da je otišla za mladim oficirom koga je također odanle nestalo. Tek Borislavićevi su znali da mu je pukovnija u garnizoni negdje u Galiciji ili u južnoj Ugarskoj.

No ma koliko se gospođa Jagodićka pritajivala i silila da bude okorjela i stroga i da se ne opazi da je žalosna, ipak je uzdisala za kćerju i mnogi put samo što nije udarila u plač. Ta teško je to, ipak krv je krv. Nosila je tu nesretnicu pod eto ovim svojim srcem, a gle sad i ne zna gdje se nalazi dijete, kako joj je i što je s njom! Možebiti je već pod crnom zemljom — i gospođi Jagodićki stalo bi srce od straha — a možda je još i gore, pa živi s onim hajdukom onako bez blagoslova, nevjenčana, pa već ima djece — ah — i gospođu bi Jagodićku svaki put kod takve pomisli uhvatilo nešto u grlu i prsima pa joj nestajalo daha i samo što se ne bi srušila.

Tri godine kasnije dođe iznenada gospodin Borislavić u Jagodovac gdje ga dosele još nikada nije bilo. Valjada je bilo nešto silno i znamenito jer još iste večeri sjela gospođa Jagodićka u kočiju Borislavićevu te tjeraj što brže možeš u pravcu prama štajerskoj međi. Odvezla se nekamo, a nitko nije znao kamo. Svatko se čudom čudio. Ta — gospođa Jagodićka, ta točna gazdarica, koja u svome vijeku nije ni četvrt sata ostavila ni najneznatnijega ormarića otvorena, eto, gle čuda, pustila i kukuružnjak i sjenik i smočnicu otvorenu, a zatvorila tek ormare u sobama i pivnicu. Pa i toga ne bi da je nije sluškinja upozorila. A što dalje, to više da se diviš. Nije ona dosele izbivala od kuće nikada dulje nego do večernjega Pozdravljenja, a sada je prošlo i četrnaest dana što je nema.

Napokon dođe poslije kojih dvadesetak dana. Družina je mislila da je više neće biti, no videći je sada, krstilo se sve od straha i čuda. Bila gospođa Jagodićka sva u crno odjevena, a lice joj još više smrknuto negoli prije, i glas joj bio nekako još krupniji, još goropadniji. Uz nju bilo dvogodišnje žensko dijete. Gospođa Jagodićka tek drugi dan reče družini da je Adelgunda umrla, a ovo djevojče da je njezino dijete; djetetu da je ime Dorica.

Ljudi stali glavama mahati i govorili da Dorica po svoj prilici nije zakonito dijete. Došlo to gospođi Jagodićki do ušiju, a ona oštro i ponosno izjavi da je Dorica ne samo po materi nego i po ocu plemenitašica, gospođica i vrlo otmjena roda.

Naposljetku prestala naklapanja, a dijete postajalo svakim danom ljepše, umiljatije i snažnije. U tim starim, čednim, donekle tamnim, ali toliko prijatnim sobicama jagodovačkog dvorca, na onoj divnoj bujnoj zemlji zagorskih bregova, u onome svježem zraku ladanjske čistine, dijete se razvijalo kao cvijetak u bostanu. Stara je majka unučicu neizmjerno ljubila. No opet ta silna ljubav ne oslabi starice da ne bude stroga prema djetetu. Vrlo, vrlo oštro držaše ona maloga anđelka. Njoj se naime pričinjalo da s Adelgundom nije bila dosta stroga. Odatle da je potekla sva ta nesreća. Sumnjala je također na knjige. Zato odluči da Dorica neće učiti ni čitati ni pisati. »Ta kad je onaj negdašnji stari tokmak mogao tima ludorijama pokvariti Adelgundu, što bi tek bilo kad bi poučavao sadašnji učitelj koji nosi naočare i još je mlad, a uza to nikad nije trijezan; uvijek nešto viče, a ipak pjevati ne zna!« — Mjesto da bude Dorica učena, odluči gospođa Jagodićka sve sile uprijeti da načini od nje valjanu kućanicu. Dorici bilo jedva pet godina, a već je stara majka pazila da joj ne bude samo igra zabavom, već je priučavala na red, posao i svakojake dužnosti u kući. Najprije daj sa starom mamom hrani piliće, donesi ovu ili onu košaru, onda pogledaj što rade sluškinje u kuhinji. Daj pripazi nisu li momci u štali ili na sjeniku zapušili lule, onda... i tako dalje.

Nije bilo Dorici još ni osam godina, a već joj gospođa Jagodićka nije dopuštala da ide odmah poslije večere u postelju. Morala mala za dugih zimnjih večeri sjediti pokraj starice i pomagati joj ili kod čihanja perušina ili kod slaganja platna, ili je opet učila plesti čarape. A što je više Dorica napredovala u godinama, to se više posla nadavalo. U kući gospođe Jagodićke bio odvajkada neobičan red, pa je tu vazda bilo posla ženskoj ruci. Uza to makar je starica bila čvrsta i jaka te se hvalila da je sigurnija od svake mlade, opet je starost prečesto u koječem svoje pravo zadržala, i gospođa Jagodićka morala popustiti, odahnuti. A tko će mjesto nje ako ne Dorica? Ova mala poslušna dušica, uvijek vesela, uvijek zadovoljna i svemu vješta kao veliko čeljade — e — zakratko nije se opažalo ni kod jednoga posla, a ma ni u čemu, da je stara gospođa ostala u sobi, a dijete da ju je zamijenilo.

Tako prolažahu dani i godine u brzoj i dragoj jednoličnosti; vrijeme teklo bez traga u spokojnom miru. Tek Dorica sa svojim divnim tijelom koje je iz djetinje uskoće i slabašnosti uzbujalo u punoću i jedrinu djevice, bila je jedini znak što je svjedočio da je jur minulo petnaest godina što ju je stara gospođa odnekuda iz daljine dovela.

Gospođa Jagodićka nije djevojke nikamo vodila, a rijetko bi kada tko došao u Jagodovac. Starica je navalice odnemarila sva poznanstva. Ona je sa strahom izmišljala sve pogibli koje bi Doricu mogle snaći među ljudima. Ta, Bože moj, kako ne, gdje je još ljepša od pokojne joj matere! Starici gotovo ne bijaše milo ako je djevojka željela poći u crkvu. »Moli se ti Bogu kod kuće, što ti treba onih namalovanih kipova u crkvi i k tomu popa. Taj te u molitvi samo može buniti svojim na nos pjevanim "vobiškumom".«

Tako je svijet u kojem je Dorica živjela bio posve uskih granica, tek u međama Jagodovca i najbliže mu okoline. U priprostoj svojoj duši nije djevojče drugojačije ni željelo. Nije ju nikada morila težnja ili čeznuće za nečim dalekim ili stranim. Taj tihi kut bijaše njoj sav svijet i u njemu osjećala se posve sretnom. Ne što bi duša njena tek u takvome miru nalazila sklada i više voljela tišini negoli buci i vrevi vanjskoga svijeta. Ona nije naposljetku sebi ni stavljala kakva pitanja kako bi drukčije moglo da bude, niti su joj dolazile sumnje nije li gdje drugdje ljepše i bolje. Posve dobra i niotkuda dirnuta duša nije tražila drugo nego da može u svoje toplo i vjerno srce položiti sav taj krasni svijet i sve, što ju je susretalo, usrećiti svojom ljubavi i njegom. A k tomu dostajalo i cvijeće u bašči i pitome domaće životinje i krasno drveće. Ne iz pretjerane romantike, ne iz navalice prevršena prenavljanja, nego iz one silne unutarnje potrebe nježne ali vruće osjetljive duše, ona je ljubila i to cvijeće i tu nijemu ali vjernu životinju, cjelivala ih i mazila, baš kao stvorove sebi ravne. Uopće svačijoj se radosti veselila isto tako kao da sama doživljuje što lijepo i veselo. Zato ju je od prvoga maha svatko zavolio, a djevojke u selu nisu poznavale veće slave nego kad bi Dorica zašla k njima na polje pa zajedno s njima pjevala njihove pučke pjesme.

Svoju staru mamu ljubila je kako samo takvo dobro srce može ljubiti. Za nju bijaše starica nešto uzvišeno i savršeno. Povijesti svoje matere nije poznavala. Zato i mogaše beskonačnom zahvalnosti gledati na staricu. Ma koliko iskala ova od nje, ma kako se strogo držala, djevojče opet nikada se ni u misli ne bi potužilo niti bi joj se išto činilo teškim. Što zato, ako je kiša lijevala kao iz kabla a stara mama slala je u polje da pripazi što se ondje radi; što zato, ako je bila ciča zima a rublje se nosilo na potok pak ona morala s praljama onamo, ah, što zato toliko toga — sve to mora da bude!

»Bit će u svoje vrijeme gazdarica da joj ne bude para!« — hvalila se gospođa Jagodićka pa najposlije nije marila što se je Dorica kriomice naučila čitati i pisati od Klarice koja je u svoje vrijeme polazila školu. U prvi se mah doduše ljutila, no konačno joj to oprostila.

Sljedeća stranica→