Janko Borislavić/VII.

Izvor: Wikizvor
VI. Janko Borislavić VII.
autor: Ksaver Šandor Gjalski
VIII.


VII.[uredi]

Lugar Štefo priredio opet punu torbu divljačine da je nosi u Jagodovac makar se poradi toga ljutio domaći kuhar jadikujući da nema nikada divljači za gospodski stol. Grozio se starac Štefu da će ga prijaviti gospodinu. No Štefo haje i ne haje, tek se nasmiješi i odjuri u šumu, zatim na brvno preko potoka i zakratko eno ga u Jagodovcu.

Stara jednokatna kurija od hrastovine u prostranu dvorištu usred mnogih niskih, slamom pokrivenih zgrada, sva je obasjana ranim jutarnjim suncem. Mali crvenosmeđom bojom oličeni kapci širom su otvoreni. U Jagodovcu nitko više ne spava. Iz gornjega sprata čuje se miloglasno pjevanje mladoga djevojačkoga grla. Pred vratima dvora na najgornjoj stubi stoji niska okrugla starica, odjevena u jednostavnu sivu suknju i u bijeli jutarnji haljetak. U licu je rumena a na glavi joj noćna kapica od bijela platna, pod vratom svezana jednostavnim uskim vrpcama, daleko u lice sežući a otraga u zatiljak padajući, a ispod nje tek se od slučaja potkralo nekoliko kao snijeg bijelih vlasi. U rukama, podsukanih rukava do lakata, drži ogromnu košaru, napunjenu žitom i vabi krepkim gotovo muškaračkim glasom kokoši koje poletom i krikom sa svih strana hrle u dvor pa se bez straha vrzu i pletu oko staričinih nogu.

Štefo se približi otkrite glave i poljubi staricu u ruku.

To bijaše glavom milostiva gospođa Jagodićka, udova županijskoga jurasora i vlastelinka jagodovačka.

— Želim nihovoj milosti gospoji sudinji blagoslovleno dobro jutro! — reče slatkom uljudnosti Štefo pa stane malko na stranu kraj kokoši i mahne torbom tako da su se vidjele nožice i krila prepelice.

— No, a kaj ti opet? — primijeti tobože nemarno starica, a male, ponešto zlobne očice naperi veselo i lakomim pogledom prema torbi.

— Ako dozvoliju nihova milost, donesel sem malo lova.

— A čemu? No neka, dobro, dobro, Štefane. Ali čuješ, kaj budu rekli tvoj gospodin? Može biti im ni to po volji? — upita tek onako starica. Znala je ona dobro da Štefo bez znanja gospodarova odvajkada štošta donosi, no ipak bi svaki put tako pitala. Činila je pak to, držeći da je dužna tako prema svome gospodstvu. Osjećala je da se ovakvo potajno primanje bez znanja gospodarova ne slaže posve s pravim »ponašanjem«, no Borislavići tako su bogati, pa što im je stalo do takvih nekoliko perušaka — a ona osobito voli baš takvo meso. Dakako, najviše zato što je odavna izračunala da tada treba manje govedine i manje pilića kojih više za prodaju ostaje. Bila je starica silna gazdarica.

— Naš gospodin ne mariju za takva jela — odgovori lukavo Štefo — streljati pak moram. Kaj bum dakle s tim? Volim nihovoj milosti negli drugomu. Nihova milost nimaju svojeg lovišča pak buju s gospodičnom koji put okusili divljačine.

— Pak dobro, hvala ti! Dakako, ja nimam lovišča, kažu, nimam dvesto rali v komadu, ali ne misliju da sam ja plemenitašica i gospodinja kak saki drugi, plačam bome porez točno. O, htela sam zbog toga povesti pravdu, no rekli mi da je novi zakon takov! Uvek ti novi zakoni, a navek proti gospodi. Meni more zajec kvara včiniti, a ja ga ne smem vubiti — a negda — sve bilo moje! Pak zemi još to — sada otkad je vaš gospodin vumrl, a sadanji neće da drži ovde lov, zeli su to v arendu kod opčine moj Židov i tamo onaj školnik od Svetoga Petra. Lepe li gospode! Pak to sme po zemli hodati. Lani v jeseni pokvarili mi vu vinogradu tri grebenice, komaj posajene. Zemi ti to — pak da se ne lutiš. Onda saki kaže da sam grižljiva. A gdo da ne bu? — Hoš — hoš — kaj ti pura ovde, za te nije to — i starica dosta hitro i okretno skoči proti puri koja se je umiješala u jato kokoši.

— Dakle, daj moj Štef, odnesi torbu v dvor pa predaj staroj Jani i čekaj malo, buš dobil kupicu vina. He, Klaro! Klaro!

-Zapovedaju? — oglasi se taj čas iza plota bašče mlad glas.

— Skoči gore po ključ od pivnice — ili ne — kaži gospodični nek ona pojde s tobom, pak donesite holjbu vina iz onoga lagva poleg okna — ne možda iz srednjega ili onoga maloga. Daj, brzo, gospodična zna, kojega, samo joj kaži kak ti ja velim.

Mlada ljepušasta seljačka djevojka u čistu platnenu ruhu skoči hitro u dvor. Za časak donese bocu crvena vina i ponudi lugaru. Ovaj u znak hvale poljubi opet ruku gospođi koja je još uvijek hranila kokoši.

— Je, Štefane — uzme sada kako je prestala bacati žito pred perad — a kaj ono tvoj kasnar pušča Latinovicu da ostane pusta. Bi li je morda tvoj gospodin htel prodati?

— To ja, nihova milosti, ne znam. Zemla je pusta kajti nam je daleko.

— Daleko, daleko. Nije to za Jazvenik, mali je komad, a meni i mojemu Jagodovcu pred nosom. Nije baš najbola zemla, al bi ju kupila kad je tak blizu.

— Istina, za nihovu milost — zemla kak stvorjena. A dobra je zemla; lani sejali ljudi kukuruzu iz trečine — narasla kak šuma; — nim je blizu, možda bi htel naš gospodin prodati, ali oni se niti ne brineju za takve stvari. Ja bum gospodina kasnara pital.

— Ne, nemoj, ne mislim ja odmah — nemam ni novaca — prekinula ga starica, bojeći se da bi više zahtijevali ako saznadu da želi tu zemlju kupiti.

Štefo joj rado obeća da neće nikome spomenuti ionako ne bi znao kako da s gospodinom o takvim stvarima govori, a i kasnar mogao bi ga psovati što se miješa u poslove koji se njega ne tiču.

Razgovor o njivi prekine mlada djevojka što se na vratima pokazala. Moglo joj biti tek kojih šesnaest ili sedamnaest godina, a bila upravo neobično lijepa. Jutarnje sunce baš joj zahvatilo plavu kosu i ovi puni pramovi sjali se sada kao pravo zlato. Odjeća joj bila od svijetla perkala, a tek bijela ružica umetnuta u kosu, bila joj sav ures.

Lugar joj se približi s pokornim smiješkom u licu i, mada se branila, poljubi je u ruku. Ona mu se dobrostivo nasmije i pruži mu komad pšeničnoga kruha i malen sirac.

Stara gospođa upita je njemački od kojega je sira uzela. Djevojka joj ponešto nesigurno odvrati da je izabrala svježi sir na što se starica namrgodi, promuca nešto nerazumljivo kroz zube, nešto kao da se ništa ne štedi, pa otiđe niz stube u dvorište a odavle u bašču.

— Vi ste nam dakle opet donijeli silu božju toga. A gdje je? — obrati se sada djevojka k Štefu a lice joj sjalo od miline i dobrote.

— Tam v torbi, metnul sem na stol onde pod tremom.

Djevojka priđe onamo.

— Aha, eto! Pa koliko opet! Baš ste opak čovjek, je l' da? O Bože, smiluj mu se, koliko je toga poubijao. Sirotice male, jao, kako su bijedne. Ne, Stjepane, ne smijete više ubijati za nas te uboge ptičice; zar vas ne boli duša? Ah, sirotice male, ni jedne neću pojesti — i djevojka čisto suznih očiju uzme malom ručicom gladiti mrtve glavice prepelica. Jednu uzme u ruke te je s punom sućuti i žalosti poljubi na poniknuto slomljeno grlce. Spazivši jednu jače od drugih nastrijeljenu, cikne od boli i hitro turne sav plijen od sebe pa se okrene na drugu stranu.

— Dorice! Dorice! — zovne taj čas stara gospođa iz vrta.

— Izvoli, mamice? — odmah se javi djevojka i otrča veselo prema vrtu.

— Jesi li sve pospremila? — nastavi starica, ne čekajući Doricu da dođe do nje.

— Jesam, o, već odavna.

— Pak zakaj nisi došla u vrt? Znaš dobro da se još danas mora mladi grašak ogrnuti. I kod jagoda izbujala več preveč trava i svagde pune ruke posla.



Sljedeća stranica