Jaša Dalmatin/XVIII

← XVII

Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata —  XVII. Mahmud Begr i Jaša Dalmatin autor: Ivana Brlić-Mažuranić

Tumač →

"Poklanjam ti slobodu" - reče Mahmud Begr Jaši pruživši mu ispisan komad tanke kineske hartije.

Bilo je kasno u noći. Sa prizemnih prozora palače padala je zlatnožuta svjetlost u perivoj i osvjetljivala potpunoma mladića. Sultan je sjedio leđima k dvoru u prisjenku velike tamariske.

Primivši hartiju, kleknu Jaša po propisu i takne čelom pločnik.

- "Ustani! Javi se sutra četovođi, bit ćeš uvršten među novake tjelesne straže" - reče sultan.

Kad se Jaša opet uspravio, stajao je zabliješten u isti čas i zlatnom svjetlošću sa prozora i svojom novom srećom.

Nikada ni prije ni poslije u svom životu ne doživi Jaša većega časa. Njegov je život stao na nove, oduvijek željkovane temelje. Sva vrata budućnosti otvorila se pred njim. U njegovim osnovama nije više bilo ništa nedostiživo. Samo o njemu ovisio je sav njegov uspjeh. Smućen, a ujedno nadahnut snagom koju je za sav život uhvatio u tom času, stajao je mladić uspravan i blistav, u sjaju dvojake svjetlosti.

Po njegovu licu prelijevale se sve nade, svi porivi mladoga i snažnog bića.

Sultan je zadovoljno promatrao mladića, koji se očito borio s ganućem - a onda upita:

- "Imaš li kakovu želju?"

Hitrim naporom svlada Jaša svoju omamljenost. Nije čas da se na prvom koraku pokaže smetenim. Treba da znade zatražiti što valja njemu, a što godi sultanu.

- "Imam, svijetli care!" - odgovori spremno, premda još ne bijaše izabrao. Misli su radile trostrukom brzinom.

- "Reci!"

- "Slab sam na knjizi. Zapovjedi da me nauče čitati i pisati" - odgovori Jaša koji se za vrijeme ove male riječi bijaše odlučio. Shimrata je sjedio podalje na kamenom rubu ribnjaka. Opustivši glavu zamislio se u svoje misli i prebirao brojanice. Na posljednje Jašine riječi upravnik knjižnice digne zadivljeno oči i zagleda se ispod čela u Jašu. Kakovo je ovo čudovište? Zar ima i takovih bosjaka što poznadu vrijednost Shimratine znanosti?

- "Dobro", - reče sultan. - "Shimrata! hoćeš li mu naći učitelja?"

- "Ako je tvoja želja, sam ću ga podučiti" - odvrati kratko upravnik dignuvši se. A onda opet sjedne, te se naoko mrko zadubi u svoje brojanice. Uistinu pako bijaše mu mladić ušao u volju.

Još nekoliko pitanja stavi sultan Jaši. Jaša je odgovarao kratko i oprezno. Poduke prvog djetinjstva u pravi čas uskrsavaju u nama. Tako se i Jaša živo spomenu u ovaj čas opomene koju bijaše čuo od oca u sjeni dalmatinskog zabata: malo govori, dok nisi uhvatio ćudi starijega. Sultan se tu i tamo osmjehivao oprezu dječaka.

Mahmud Begr konačno reče:

- "Kažu mi da pjevaš uz žice. Da čujem! Kazuj mi o svojoj zgodi na Eufratu!"

Jaša osjeti da ovo ima da bude kušnja.

- "Dopusti, care" - odvrati, nakon časa kolebanja, jednostavno i skromno - "da ne pjevam o sebi. Znam ja ljepših pjesama!" - i sagne se da dohvati sa podnoška vinu.

Sultan se nasmijano okrene starom Pantitu koji stajaše za njega i namignu mu okom: "Pazi lukavog derana!"

Sjednuvši podvijenih nogu na pločnik, udešavao je Jaša strune glazbala kojemu bijaše slabo vješt, a uz to promišljavao: što da pjeva, ili bolje: što da priča uz glasove vine? Strune, koje od lakta duljine mogu da se skrate na pedalj duljine, bile su konačno udešene. Davale su sada tri temeljna zvuka sljepačkih pjesama. I Jašin izbor bio je gotov.

Još za dugih pustinjskih noći, dok su putnici karavane tražili razonode u pjesmi i u bajkama, bijaše Jaša pretočio u turski jezik pjesme i priče kojih se sjećao iz svoje domaje. Malom preinakom imena, malim dodacima ili ispuštanjima, padale su one tople i shvatljive u srca Osmanlija.

Ta kako inače putuju pjesme iz naroda u narod? Kako to da se u razdalekim narodima, rastavljenima svime što može da rastavi narode, pjevaju iste zgode o istim junacima? Je li Pepeljuga na svojim malenim nožicama pregazila sama tolike gore i tolike rijeke, prešla preko tolikih granica i ušla u tolike narode? - ili smo je donijeli iz našega pradavnog središta u naše odijeljene zemlje? - il ju je koji pripovjedač za doba pustinjskih noći poput Jaše prekrstio, prekrojio, prenosio - i takovu je predao da Bog zna kada bude na novoj granici i u novom stoljeću opet prekrštena i prekrojena za nove daljine?

O svemu ovome Jaša nije mislio. Kao svaki kojemu je suđeno da izvrši djelo radio je Jaša samo po naputku svoga unutarnjeg pozvanja. Jednoličnim i tihim zvukom brujila je ponajprije sama vina. Mjedene žice napete nad plemenitom trstikom odzvanjale su iz obiju dubokih, drvenih naprava, što su pod trskom pričvršćene.

Jednostavna je bila skladba uz koju je Jaša, promijenivši imena u turska, počeo da priča pjevajućim glasom o Vojvodi Radosavu. Sultan, Shimrata, pa i stari Pantit, potsmjehivali se nepoznatim zvukovima sljepačke skladbe. No već prve rečenice pričanja obuzmu sultana.

Jaša priča toplim dubokim glasom. Priča kako se Vojvoda Radosav prije bojnog pohoda oprašta od svog grada, Divnog Siverina. - "Ostavljam te, Divni grade - ne znam, grade, viju li te - ne znam veće vidiš li me, te se često Radosave na Siverin oziraše."

Sultan zamišljeno spusti oči. Zanese se u svoje burno, posve rano djetinjstvo, kad bijaše njegov otac sa dječakom na konju ostavio njihov grad u gorama iza Gudžerata. Bolno se sjećao Mahmud ovog silaska gorskom stazom gdje se otac dva-tri puta ogledao na svoj grad. I zaista ga više poslije ne ugleda! Bojna sila kojoj je morao prepustiti svoj kašteo uništila ga požarom i razorom. Sultanove se uspomene razvijaju - a uho napeto sluša Jašino pričanje. - Jaša priča o veselom posijelu vitezova u gorici, uzdižući plemenitost Radosava. Pa onda nenadana navala Vlatka, vojvode Udinskoga. Tiho prča pjevajući Jaša, a svakoj kitici pripjev dodaje: - "Ne znam, grade, viju li te, ne znam veće vidiš li me!" - Sve toplije bruje žice uz pripjev.

Daleko pod zidom trećeg dvorišta sjedi Gjanek sa poslugom konjušnice i psarnice. Kroz noćnu tišinu Jašin glas dopre do njih. Gjanek pozna priču o Radosavu još sa Eufrata. Pripovijeda je druzima, a oni pobožno slušaju zvukove i pjevanje koje ih se po jednoličnosti doima kao sveta obredna glazba.

Na izdajstvo Viteza Vlatka sultan diže oči i zagleda se u Jašu. Je li vidovit ovaj dječak? Otac Mahmudov poginuo je izdajstvom, daleko od svog grada!

Ali Jaša i ne sluti o vidovitosti. Pjeva junačku zgodu sa dalmatinskog žala, priča boli i stradanja, podlost i izdajstva koja se širom svijeta jednako odvijaju! Nakon plača udovica, te nakon pogibije Radosava, još jedanput: - "Ne znam, grade, viju li te, ne znam veće vidiš li me!" - a onda dva-tri tihana posljednja zvuka i Jaša dlanom pokrije strune.

Mladić je pjevao i pričao kako slijepci uz javorove gusle pričaju: uzdignute glave i visoko uprtih zjenica. No Jašine su oči bile mlade i jasne. Sjedeći u svjetlu, nisko do nogu Mahmuda Begra, gledao je ravno u lice sultana koji je sjedio u prisjenku. Pratio je promjene u izražaju Mahmuda Begra - i mladiću se srce gane od nove crte u krutom licu padišaha. Jašin dlan počivao je na strunama - nasta muk i stanka - a onda krupne suze padoše po licu sultana, vladaoca dalekih prostranstava i neizbrojivog bogatstva. Sjetio se do dna duše tvrdog doma očinskoga u golim planinama.

Jaša je sjedio nepomičan oborenih očiju. Njegovi stariji naučili ga da poštuje pojavu "suza junačkijeh". One su jedna osebina pravog srca i pravog junaka.

---

- "Dobro je, momče!" - reče sultan. Lice mu je opet bilo tvrdo i neprodirno. - "Sutra zorom javi se četovođi!"

Mladić ustane. Stojeći pred sultanom pokloni se skromno a dostojno, kako je držao da pristaje slobodnom čovjeku. Kad se opet uspravio, pogleda još jednom sultanu u oči. Njihovi se pogledi unakrstiše, a bili su jednaki u svojoj biti. Pogled Mahmuda Begra mnogo je obećavao, ali je ujedno sve zahtijevao. Pogled Jaše Dalmatina sve je obećavao, ali je ujedno mnogo očekivao. Jaša izađe.

---

Sultan je sa Shimratom sjeo na plavi kameni rub ribnjaka. Noć je bila jednomjerno topla i mirna, nijedna hladna struja nije rezala njenu spokojnost; noć koja svojom blagošću odmara tijelo od silovite žege dana. U ovakovoj se noći otvaraju veliki cvjetovi Indije. Sultan je sa upravnikom promatrao dragocjenu zbirku ribica koje su kao mala čudovišta u četama presijecale ribnjak. Neke dugačke i tanke kao vretenca, neke opet plosnate, okrugle kao lipov list. Sve su one bez vidljivog razloga munjevito sijevale ribnjakom. Šarenilo njihovo bilo je divotno, a od vremena do vremena praćnula bi se koja od njih, te bi na jarkom svjetlu zatreptjela svojim čudesnim bojama.

Tankokrili netopiri križali su kroz granje, a da nikad ne bi takli list ni grančicu. Nebo je bilo duboko, ispunjeno mirom koji nije mogao da sađe na zemlju, a nemir zemlje nije mogao da se digne do njega.

O Jaši više nije bilo govora; no mladi tuđinac unio je za ova dva dana nekoliko, ako i sitnih, a ono posve novih dojmova u okoliš dvora. Perivoj kao da je još i sada držao neke neobične sjene i svjetlosti iz pjesme o Radosavu. U svemu: dojmovi što ih bijaše donio stranac uzdigli su kao uvijek i podcrtali za svu trojicu Indijaca divotu domaće indijske noći.

Sultan i Shimrata zadovoljnim srcem pođoše drvoredom prema dvoru. Samo stari Pantit bio je zamišljen. Vjerni starac kolebao je u duši: - "Može li biti dobro za Mahmuda Begra da mu se u dvoru razvija mladić tolikih vrlina?"

GOD. 1478.

Nije Pantit uzalud tako dvoumio. Već nakon kratkog vremena pokazalo se da je mladi Dalmatin posve vanredan čovjek, te da njegov razvitak ide neobičnim putem. Svaki posao kojega bi mu povjerili vršio bi savjesno, brzo i točno, a u potrebi je rješavao neočekivane stvari bez krzmanja po vlastitom rasuđivanju. U svakoj skupini kojoj bi ga dodijelili postao je Jaša, ovako ili onako, vođom, - a pripalo bi mu uvijek to vodstvo sasvim prirodno i bez otpora drugova.

Išlo to tako nekoliko godina, a nekadanji sužanj Jaša dizao se u početnim službama sultanova dvora mnogo brže, negoli to redovito biva. Bilo je već jasno: od ovog mladića ima da bude ili sjajan doglavnik ili opasan premac Mahmuda Begra.

No kad je nakon šest godina došao čas da se stari Pantit rastavi sa životom, bio je vjerni starac smiren i spokojan: uvidio je da uz Mahmuda Begra ostavlja sjajnu mladu silu koja će u svakoj zgodi i nezgodi biti od neprocjenjive vrijednosti sultanu. Tijekom godina bijaše Pantit spoznao da je mladi Dalmatin čovjek velikih ciljeva i da u svakom svom poslu traži puni uspjeh. Nikada se mladić nije bojao ni poteškoća, ni opasnosti u svojim poslovima. Bez sažaljenja odbacivao je sitne zapreke i uvijek težio za zamašnim zadacima, no unatoč svim ovim stremljenjima, nikada i nigdje nije Pantit zamijetio da bi se Jaša poslužio bilo nevjerom, bilo podlošću, ili klevetom u svom poslovanju i u svom odnosu prema drugovima i prema starijima. Dizao se mladi Dalmatin po svom snažnom značaju i svom bistrom umu, a održavao se na svakom mjestu svojim poštenjem i ispravnošću.

GOD. 1480.

Još godina-dvije. Na trgovačkoj luci Diu sve vrvi od radnika uokrug obale. Nad lukom na strmoj maloj uzvisini stoji kapetan Jaša. Teklič je otrčao dolje na obalu nekim nalogom do upravnika gradnje, a Jaša čeka odgovor. Na njegov prijedlog Mahmud Begr utvrđuje luku Diu, a "kapetan Az" (tako se Jaša naziva u svojoj vojnoj časti) ima da po vlastitoj osnovi izvede taj veliki pothvat. Sultan rado snosi golemi trošak, uvjeren da mu je Jaša i promišljeno savjetovao i da će dobro izvesti utvrdu luke.

Sve polako prijeti od Portugalaca ozbiljna opasnost: zaplovili su već opetovano puta daleko na jug u "tamno more" koje leži tajanstveno i dosada bezgranično pred njima! - Ali sada je Portugalcima potkrijepljena nada! - Dolaze glasovi da morski put do Indije zaista nije nemoguć. Štoviše: Portugalci, puni nade, raznose i po Indiji vijesti koje zabrinjuju. Treba se dakle spremiti! - U ovaj čas zabavljen je kapetan Jaša posebnim sitnim poslom kojega treba brzo otpačati. Pred njim stoje dva mlada momka. Crnomanjasti su i plećati - jednaki da bi ih teško raspoznao. Stigli su neki dan sa turskom karavanom u Diu. Danas se probili ovamo do kapetana Jaše. Nude se da budu uvršteni u tjelesnu stražu sultana. - Zna se da je preporuka kapetana Aza na upravnika tjelesne straže u Kambaji odlučna za uspjeh molitelja. Momci su ovo sa dalekih, a ipak Jaši bliskih, obronaka Stare planine. Naum i Dančo. Njihove oči mole i nadaju se, zorni su momci i ravno gledaju, a kapetan Jaša najradije popunjuje tjelesnu stražu sultanovu momcima iz onih dalekih predjela. Naum i Dančo budu zaprimljeni. - "Sunce žarko!" - izmakne radostan uzvik starijemu. - Jasan posmijeh preleti preko lica kapetana Jaše. - Navikao je da u takovim časovima uzbuđenja čuje rodne zvukove.

GOD. 1485.

Opet razmak vremena. - Raskošna brodica zlatnih bridova pristaje uz obalu utvrđene luke Diu. Jedra otpuštaju svoje svilene konope i sklapaju se glatko kao krilo labudovo. Sa bedema nove utvrde zabruji množina talambasa. Ublaženi su pokrovima od grimiza te pozdravljaju radosno, bodro, a ipak umiljato dolazak brodice.

Gore nad lukom stoji nov, tek dovršen dvorac. Sazidan od golemih kocaka grubo tesana kamena, daje svojim oporim, surim likom dojam snage i jednostavnosti. To je Divoban - sjedište kapetana Jaše. Na prostranom trijemu, pod svodom vinove loze, stoji kapetan Az. On, kao i novo gnijezdo koje si je tu nad lukom podigao, odišu jednako mladom i otpornom snagom. - Od vitkog, bosonogog sužnja izrastao je visok, snažan čovjek - zapovjednik koji jednako zadivljuje skladnošću svog tijela kao i odmjerenošću svojih kretnja. Kapetan Az stoji u svom jednostavnom vojnom odijelu, a iz njegova lika jasno izbija da zaista na mjestu, gdje u taj čas on stoji, nitko drugi bez njegove volje ne može da stane. I dvorac i čovjek, ovakvi kakvi jesu, na svom su pravom mjestu: na obrani luke i cijelog Gudžerata.

Jaša je tvrd i nenavikao na blage trenutke. Poučen i očeličen mnogim i čestim nedaćama, a još češćim uspjesima, Jaša se gotovo plaši onih mekanih i prekrasnih slika u kojima mu se ovaj čas svijet prikazuje kao novo čudo. Promatra kako dolje na obali pristaje dragocjena brodica. Poslao ju je do Ormuza; sad mu se eto vraća, a Jaši se čini da još nikada nije ovako svijetla staza presijecala luku Diu. Brodica mu nosi vjerenicu.

Od one davne večeri u sarajevskim bedemima počivalo je sitno zrnce ljubavi nezapaženo u duši Jašinoj. Nikada za ovih dugih godina rada i uspjeha nije se djetinja pojava male Mirjam izdigla potpuno i jasno u svijesti Jašinoj. Ležala je nepromijenjena i zaštićena u svojoj valjda zaboravljenoj riznici. No kad je nedavno u vojnom pričanju Danče i Nauma slučajno doprlo do kapetana Jaše ime Mirjame, zrnce više nije htjelo da potone u svoje skrovište.

Teško je kapetan Az iznio pred Mahmuda Begra svoju želju. Nenavikao je da otkriva bilo komu dušu svoju. No kad je Mahmud nakon kratka razmišljanja privolio da ispuni neobičnu želju svog vojskovođe - svi su putovi bili otvoreni. Novac, opremljeni brod, državnička i bojna veza sa carigradskim sultanom, sve ovo olakšalo je da Mirjam uz pripomoć Nauma i Danče bude pronađena. Eto - nakon puta od godinu dana dočekala je u Ormuzu nekadanju malu Mirjam ova kraljevska brodica, obložena u svojoj nutrinji ružinim drvetom i rezbarijama od ebanovine. Ko bi rekao da je ovo remek-djelo raskoši prošlo kroz strašnu oluju među grebenima Ormuza? Ko bi rekao da je plavooka djevojka, koja u punom nakitu mladosti i ljupkosti sjedi u svojoj lađici i čeka da pristane uz žal svoga malog kraljevstva, ko bi rekao da je ona prešla sve strave i neizvjesnosti prognaničkog života?

Svilom prekrivena nosiljka uzdiže se uz brdo. Mirjam je sama u njoj. Pratnja je odnesena prije nje da je dočeka u dvorcu. Tek pješačka straža stupa uz nosiljke. U plavom svjetlu koje prodire kroz svilu ukazuje se vjerenica kapetana Aza dvostruko ljupkom. A na dnu nosiljke - u žutom kavezu - sitna ptičica. Ne znaš je li leptir ili ptica. Vojskovođa Jaša domislio se tom nježnom daru da prikrati vjerenici dugi uspon do Divobana. Mirjam, pola zamišljena, pola nasmijana, pruža ovoj nenadanoj drugarici prst kroz žbice kaveza, a pripitomljena ptica hvata kljuncem to za rumeni nokat, to za zrnce bisera koje na svu silu hoće da iskine iz prstena. Još uspon nosiljkama preko stepenica dvorca - još kratak čas i Mirjam je u svojim odajama. Dan, vedar i plav, ulazi kroz visoke prozore, a grana stare smokve opružila se do prozora novog dvora. Dolje pod strminom potok hrli put mora, a tamo prijeko - livade su. Je li sve ovo pod kulom Hasan-paše na Vrbasu davno, davno tako bilo? - Uzdignuto, prostrano, a ipak toplo kao i ovdje - - - Mirjam je stala nasred sobe, biće joj koleba među uspomenama djetinjstva i među očekivanjem i živom radoznalošću: što će sada biti? A kad je Jaša stupio u odaju, susrela ga ponajprije ona ista dva nasmješljiva djetinja plava oka - koja prije toliko vremena bijaše kao čudo ugledao na vratašcima carske bašče - puna ljupke radoznalosti kao i onda.

U Jaši kao bljesak sinu noćna slika sarajskih bedema. I kao da iznenada čuje djetinji glas male djevojčice: - "A zašto nisi iz Bosne?"

Sva milina ovoga ženskog lika koji je donio more svjetla u tvrdi Divoban - obuze Jašu. Sa smiješkom, kakovim odgovaraš na smiješak djeteta, pohrli do Mirjame, uhvati obje njene bijele ručice u svoje teške, sigurne ruke, te u naletu sreće obijesno upita:

- "A zašto nisi iz Bosne?" -

Mirjam osjeti uspomenu one davne večeri - koju toliko puta bijaše u duhu prošla u tančine. - Ista slatka strepnja onog časa proleti njome - nasmija se zvonkim smijehom i odvrati:

- "Al' ja jesam iz Bosne!" -

Ova je topla šala pala neočekivano kao prve riječi Jaše sa svojom vjerenicom!

Ali onda iznenada prevlada zbilja. Zbilja još divnija i još neobičnija.

Mirjam, obuzeta lakom smućenošću, spusti vjeđe. Na kapcima sinuše dvije male zlatne zvjezdice, narisane tamo kao ures. - Nepomičan, držao je Jaša ruke svoje vjerenice.

Veza ljubavi Jaše i Mirjame u taj čas je sklopljena za cijeli život. - - - - - -

Od Divobana poleti tog istog dana neznatna mušica. Dopre ovako sitna sve do daleke prijestolnice Kambaje, sve do prijestolja Mahmuda Begra. Sjede mu uz uho i stade da zvrnda, neprestano da zvrnda:

"Zašto je Az zaželio ljubu baš iz Turske Carevine? Baš iz države carigradskog sultana?" -

Našlo se ljudi u dvoru Mahmuda Begra koji su tu slabašnu mušicu podržavali na životu i hranili je medom i šećerom. -

GOD. 1498.

Mali Lias stoji rano jutrom kraj prozora svoje kule na Divobanu. Gleda na luku koju pokriva jarbol do jarbola. Iznenada ulazi otac:

- "Što radiš, Liase?" -

Zapanjen neobičnom posjetom, okrenu se mali u vojničkom stavu kakvoga je otac zahtijevao od svojih sinova.

- "Ne gubi vremena! Navršit ćeš sutra deset godina. Od sutra si čovjek" - pola nasmješljivo proslijedi Jaša.

- "Znam" - odvrati spremno mali. - "Zato sam ovo i radio" - te dignu uvis pločicu voska ucrtanu mnogim crtama.

- "Što je ovo?" - upita otac.

- "Brojio sam jarbole u luci!" -

Jašin duh malo je kada zalazio u prošlost. Zato se i sada, na ove riječi sina, ne sjeti moćni kapetan Az - uvijek zabavljen zamašnim poslovima sadašnjosti - kako je nekoć i on brojio jarbole - bosonog, sa vedricama u ruci, u dalekoj carigradskoj luci.

- "A zašto si to bilježio?" -

- "Računao sam" - odvrati nešto smeteno dječak - "koliko bi iznosilo da mi sutra svaki od brodova pošalje po dva reisa!"

- "Pa što bi ti s tim novcem?" i opet će nasmješljivo otac.

- "To ne mogu znati, jer još nisam izračunao koliko bi bilo novaca" - odgovori dječak ozbiljno.

Jaša je časak zamišljeno gledao u sina. A onda baci pogled dolje u luku, na sve one karavele, fušte i galijune. Sva neprocjenjiva trgovina nove utvrđene luke pružila se pred očima onoga koji je spretnim i ustrajnim radom bijaše ovdje usredotočio.

Grad Diu već je više godina bio darovan kapetanu Azu u leno. Sultan Mahmud Begr (unatoč sumnjičenju koja od časa do časa potresahu i njegovu jaku dušu), bijaše uvidio važnost grada i čovjeka. Znao je da će ovim darom povezati dvije velike sile na obranu države. Uz Diu pripala su Jaši još četiri bogata grada na obali Gudžerata. Jaša se na tom području odmah latio davno zamišljenog posla. - Spretnim trgovačkim ugovorima, pogodnostima u prometu sa zaleđem, pribavljanjem najbolje robe iz nutrine države, dobro biranim i bezmilosno strogo nadziranim upravnicima luke - znao je Jaša privući u novu luku svu egipatsku i tursku pomorsku trgovinu, a ujedno i kopnenu trgovinu Portugala i ostalih evropskih država koje su od Ormuza dalje upotrebljavale prijevoz morem. Prirodne prednosti divske luke podigao je on izgradnjama koje su je dijelile na dva od mora jednako zaštićena dijela. Uz jedan se dio pružala obala, ravna i pristupna, nad drugim se dijelom dizale na stijenama moćne, umno zamišljene i topovima snabdjevene utvrde. Uslijed sigurnosti pristaništa i uslijed brzine i točnosti kojom su lučki uredi poslovali svraćalo se od godine do godine sve više trgovačkih brodova u luku. Carina je unosila goleme svote. Danak iz luke Diu stizao je Mahmudu Begru bez zatezanja i uz raskošne darove - a još uvijek je preostajalo u rukama kapetana Aza golemo bogatstvo koje se, kao samo od sebe, gomilalo. No kapetan je Az znao kuda da ga uzida! Trgovačka luka pomagala je i dizala brzim korakom sve veće i sve jače utvrde i nabavljala sve brojnije oružje oko bojne luke. Domala nije bilo na obalama Indije premca luci Diu. Na izloženoj točki Gudžerata stajao je ovaj grad kao bojna straža, što je trgovina tetoši i oprema na svoj uhar.

Jaša se trgne iz kratkog razmišljanja te se obrati sinu:

- "Htio sam i onako da te obdarim na sutrašnji dan. Poklanjam ti dakle svu carinu koja sutra na luci bude ubrana."

U vojničkom stavu stajao je dječak pred ocem. Njegove modre oči gledale su ravno u crne oči kapetana Aza.

- "Koliko je to, oče?" - upita konačno mali Lias.

- "Devet 'laka' reisa! (devet milijuna reisa)" - odvrati otac.

Dijete nije moglo da shvati opseg broja, no osjećalo je da je golem. Kapetan Az promatrao je kako radosne osnove titraju na licu dječaka.

- "Velika je svota! Što ćeš s njome?" - upita.

- "Dat ću je tebi da mi je pohraniš. Kad odrastem" - govorio je dječak spremno te se poznalo da izriče davno zamišljenu osnovu - "sagradit ću ovim novcem brod koji nikako ne može da potone."

Jaša zadovoljno položi ruku na rame sina.

- "Dobro si zamislio! Pravi čovjek i treba da ima brod koji nikako ne može da potone!"

A onda Dalmatin Jaša osjeti kao da je odveć dugo i odveć blisko razgovarao sa djetetom. Kratkom i odsječenom kretnjom potrepta malog po ramenu i izađe, a da se više nije ni ogledao na nj.

Tog je popodneva mali Lias sjedio pod zidom Divobana u prostoj, sklepanoj izbi, sa starim Gjanekom.

Nesnosan, surov i nepodnošljiv, bio je Gjanek nebrojeno puta izbačen iz sultanova dvora i iz dvorca kapetana Jaše. Uvijek se opet vraćao, kao ranjeno ljuto pseto, svome gospodaru. Konačno mu dozvoliše da si ovdje načini zaklon. Na malog Liasa usredočio je Gjanek sve što je u njemu bilo dobro, odano - štoviše: i nježno!

U ovaj čas zabavljeni su Gjanek i Lias velikim osnovama. Na svojim lutanjima uzduž i poprijeko istoka, beskućni je Sirijac vidio množinu naroda i plemena, upoznao njihovu borbu sa krutom pustinjskom prirodom, sa nedaćama mora i poteškoćama hridina. Tako je upamtio i jedno čudo što ga je na dalekoj obali Kine gledao. Brod posve okrugao - a obložen (štaviše djelomično i prekriven) volovskim kožama.

Na daski, prekrivenoj pijeskom, crta sada mali Lias po uputi Gjaneka, a na temelju tih okruglih brodica, svoj nepotopivi brod - - Dok je dječak tako snovao brodove za daleku budućnost, dotle je otac u posve blizom roku spremao težak pothvat. Klevetnike i sumnjivce na koje se tokom tolikih godina nije obazirao - jer je na svom području bio slobodan u odlukama i djelima, i jer je Mahmud Begra svojim državničkim uslugama uvijek znao predobiti - te smutljivce i klevetnike trebalo je sada pod svaku cijenu ukloniti iz sultanova dvora. Ne bude li išlo nagovorom i rječitošću, morat će Jaša da upotrijebi jača i odlučnija sredstva. Portugalski zapovjednik obašao je već crno kopno, zaplovio je već sa skrajnjeg juga prema sjeveru! Domala eto ga u indijskim vodama. Bogati Gudžerat prvi će mu zapeti za oko. U takvom času treba među sultanom i među zapovjednikom grada Diu da odnos bude čist, a pouzdanje bez sjenke.

Vasco de Gama zaista je na putu do Indije. San jednog stoljeća ispunjen je.

Dolje na Rtu dobre nade, kuda bijaše stigao za burne olujne večeri, dočekala je Gamu i njegove karavele poznata sablast Adamastor. Upozoreni na nju po pričanju prijašnjih brodolomaca, odmah su je svi mornari ugledali, jer su joj ralje sukljale plamenom. I sam Vasco de Gama vidio ju je! Nenadano uspravila se sa krajnje klisure rta. Sunula je glavom put neba, a nosila je na glavi krunu tmastih oblaka. Iz plamenih ralja hujio je strašan vjetar, a svoje orijaške sablasne ruke pružila je daleko nad more i bacala strahovito teško kamenje u mračno valovlje.

Mornari popadali na koljena. Kormilar, ukočen stravom, nesvjesnom rukom vodi kormilo.

Ali zapovjednik silnim svojim glasom nadvika oluju: "Naprijed krutim smjerom! Ova strašna zapreka znak je da smo na pravom putu!" Sreća posluži. Neozlijeđene prođoše sve tri karavele i skrenuše put Indije.

Tamo, već na domaku azijske obale, dočekao je Gamu svečani galijun. Vozio mu je pismo što je kopnom stiglo iz Lisabona. Kralj Manojlo u tom pismu zahvalom i novim počastima nagrađuje viteškoga obretnika i njegovu hrabru posadu. No bilo je još jedno pismo za Vasca de Gamu.

Već davno bio je u Lisabonu stvoren obavijesni ured koji je točno bilježio prilike, razvoj i bojnu snagu u dalekim azijskim krajevima. Sad je taj ured obavještavao zapovjednika Gamu da se ne dade zamamiti bogatstvom Gudžerata. Silne, neobično naoružane utvrde grada Diu, i osobito vješt zapovjednik luke i tvrđave brane prilaz Gudžeratu. Neka Gama pristane dalje prema istoku sa prvim portugalskim brodovima, kako hrabra posada ne bi odmah naišla na tako tvrdu zadaću kao što je Diu.

GOD. 1502.

Mahmudu Begru sada su 63 godine. Okrupnio je, te se njegov osobito visoki dostojanstveni lik i njegova značajna glava uzdižu nad svakom skupinom dvorjanika ili poklonika. Svečana odora gudžeratskog sultana kao da je smišljena upravo za vladara ovakovog stasa i obličja. U lice Mahmuda Begra urezale se kroz ovo 30 godina bore - duboke bore državnika i još dublje bore mislioca. Mudrac u sultanu Mahmudu Begru počeo je da potiskuje državnika. Pa kad bi Mahmud Begr opet kojim vještim, lukavim ili odlučnim državničkim činom zadivio okolinu i protivnike - primao bi on sada to udivljenje nekim čudnovatim smiješkom. Osjećao je dubokoumni sultan da se njegova državnička djela i uspjesi odvijaju sada sami po sebi, uslijed iskustava koja bijaše stekao, uslijed njegovih prijašnjih napora i uslijed prijašnje gorljivosti snage koju bijaše uložio u svoje vladarske dužnosti. Sadanje gorljivosti ili snage uvjerenja nije bilo. Sada je mislilac Mahmud Begr, potomak samotnih gorštaka, svojim dubokim pogledom i razmatranjima sve više prozirao ništavilo cijeloga svjetskog zbivanja. Jedna jedina kula ipak nije pala pred tim razmatranjima, niti se rasplinula u ništavilo - nju je jednako priznavao i mislilac i državnik u Mahmudu Begru. Ta je kula bila: dužnost! Pa kad bi mudrac Begr neodoljivom željom žudio za konačnim mirom i za naučnim spokojstvom u carskom, a tihom i skromnom domu kojega si bijaše daleko u gorama pripravio - tada bi državnik Begr digao svoj glas: sudbina je drukčije odredila! Ona je tek započela oko Gudžerata svoje strašno kolo koje vjerojatno do posljednjeg daha neće dopustiti vladaru da uvaži svoje želje i da udovolji svojim sklonostima. Mudrac bi na to sagnuo glavu i pokrio se - i nitko u državi nije slutio kakva se veličajna borba odigrala u duši vladara.

Ipak je ova razdvojenost počela da unosi laki umor u djelovanje sultana. Davno se već Mahmudu Begru pričinjalo da je svaka kazna neopravdana, da grijeh i grešnika treba prepustiti vlastitoj kazni i da nitko nema mogućnosti da bude sudija u pitanju: je li nešto grijeh i je li neko grešnik, jer nitko ne vidi sve opstojnosti nekog čina. A opet je vlastito i često iskustvo vladara, i tisućljetna povijest svih zemalja, jasno dokazivala da bezmilosna kazna na jednom podlacu može da obustavi odmah na vrelu cijele rijeke krvi i nevolja za narod i državu.

Je li kapetan Az zaista takav podlac i izdajnik s kojim bi trebalo što prije dokrajčiti? Je li on najlukaviji izdajica i najopasnija sila u državi kako to uvijek iznova došaptavaju i tvrde Melek Gupi od Baroča i mnogi drugi? Je li veliki procvat i silno oružanje grada Diu učinilo zaista od toga grada najveću pogibao za Kambaju i cijeli Gudžerat? Potječu li oni darovi i oni žuti dukati, koje kapetan Az redovito donosi sultanu i kojim, štoviše, znade u pravom času obilno obasipati i dvorjanika i pučanina - potječu li ti dukati od lukavo sakrivene izdajničke rabote kapetana Aza sa Egipćanima, Turcima i Portugalcima? Nanose li trgovačke pogodnosti koje kapetan Az daje saveznim Egipćanima - nanose li te pogodnosti ustvari samo veliku štetu Gudžeratu? Šuruje li zapovjednik utvrde Diu sa Portugalcima i prima li mito od njih kako bi im obećao i kod sultana ishodio dozvolu za gradnju portugalske trgovačke luke u neposrednoj blizini grada Diu?

Ili je nasuprot kapetan Az očit, valjan, po značaju i po umu posve vanredan čovjek kako se to mahmudu Begru svaki puta čini kada licem u lice s njime razgovara? Razgovori sultana i zapovjednika Diu teku uvijek u kratkim rečenicama. Kapetan Az odgovara sažeto i bez oklijevanja, kao čovjek koji svoje odgovore vladaru vadi iz duše kako tamo leže, bez opreza i bez straha. Pred vladarom i pred saradnicima ovako škrt i jednostavan na riječima - iznosi on kod pregovora sa protivnicima neočekivanu rječitost. Uglađenim i opširnim rečenicama, učtivošću i skladnošću dugogodišnje dvorske uljudbe, znade on da zaobiđe protivničko pitanje koje mu je nepoćudno. Prema potrebi, turskim, arapskim, perzijskim ili portugalskim jezikom, podiže rječito i živopisno veličinu najsitnijeg ustupka što ga čini protivniku - i time često otklanja veće zahtjeve i opasnosti. Čovjeka ovako velikih razmjera teško je prosuditi, a još teže svrgnuti.

Izuzetni događaji traže izuzetne odluke. Portugalski "Alemir" Gama vraća se opet put Indije. Usput ponovno je na Crnom kopnu pokorio Sofalu i tamo utemeljio portugalsko naselje. Zar će Kalikut za nekoliko mjeseci bolje proći? Mreža hoće da se položi oko Gudžerata zato pitanju zapovjednika izloženog grada Diu treba doći na dno!

Mahmud je Begr odlučio da se odazove davnoj molbi i želji kapetana Aza. Carska će galija dovesti glavom sultana na smotru mornarice i pregledbu utvrda grada Diu.

Praskozorje oko Divobana. Magla, bijela kao najbjelji pamuk, pokriva svojim mekanim grudama svu okolicu. I podnožje i donji zidovi dvorca uvijeni su u tu bjelinu. Nad maglom se izdiže samo prostran, nepokriven trijem i sve četiri sure kule sa svojim dugačkim zelenim barjacima. Čini se kao da orijaški "brod-samac" plovi po moru magle. Toga dana dođe Mahmud Begr pod Diu.

Čitava noć bila je nesnosno vruća kao da je zla sila izvana i iznutra htjela da nazlobi Jaši. Jaša nije spavao. Koliko se hoće dok kapetan Az ne spava! Malo je bilo noći u životu Jaše u kojima bi ovako prebacivao sa boka na bok svoje tijelo, tražeći mjesta gdje bi se duh oslobodio teških misli. Sve badava! Gnušanje, gadno i odvratno gnušanje, zasjelo na duboko u dušu - ono se ne da zavarati: čeka ga, susreće i muči kud god se na svom ležaju okrenuo.

Sultan Mahmud Begr dolazi pod Diu na smotru. Petnaest godina žilavoga, neumornog rada, duboko smišljenog u najmanje tančine, utrošio je kapetan Az u ovo čudo koje bijaše tu podigao. Zagrizao se u taj posao svom predanošću svoje jake duše. A otkad se u indijskim vodama javio tako opasan neprijatelj, i otkad su na južnijim obalama Indije počeli porazi mekušnih domaćih knezova - odonda je u Jašu unišla podvostručena snaga. Jasan cilj lebdio mu pred očima. Grad Diu ima po naravi položaj koji ga u pravim rukama i sa pravom opremom čini neosvojivim. Dok je pak Diu neosvojiv, nije ni gudžeratska država pristupna neprijatelju. Većeg cilja nije trebalo! Svaka nova vijest o uspjesima Portugalaca u Indiji podizala je nove utvrde i lijevala nove topove za Diu. I zaista! Već dva puta u toku od četiri godine obašla je portugalska mornarica Diu, a da se nije svraćala u njegovu blizinu. Protivnik je tim činom priznao djelo kapetana Aza.

A nasuprot: vladar sultan, za kojega je ovo vojno i pomorsko remek-djelo stvoreno, dolazi sutra da ga vidi - pun sumnje! Ne dolazi da sa zadovoljstvom promotri, a svojim vojnim znanjem odobri branik i braniča svoje države. Dolazi jer je zabrinut i jer dvoji: protiv koga će se okrenuti topovi grada Diu? Dolazi jer je buljookom Melek Gupiu i cijelom nizu drugih nitkova konačno uspjelo da duboko osumnjiče kapetana Aza. Na samom pozorištu svog rada, u kojega bijaše utrošio i znanje i polet, i upravo na mjestu svog uspjelog i dovršenog djela morao bi kapetan Az da se sutra opravdava!

Na ovoj točki koja se ove noći uvijek opet vraćala, ne podnese kapetan Az svojih misli. Skoči sa svog ležaja, izađe na trijem i hitrim koracima prođe nekoliko puta amo-tamo.

- "Dinko!" - zovnu napokon. Pogled na živog čovjeka svraća našu pozornost na brige i boli drugih - i prekida nit vlastitih muka. - "Evo me!" - Iz. stražarskog zaklona na uglu trijema iskoči mladić. Rumen od sparne noći i od sna, bucmast, krupne šije, a obla lica, smiješio se mladić protupropisno i zbunjeno, i treptao očima. Nešto naheren turban podavao mu smiješan i veseo izgled. Tu bi badava tražio izraz brige ili boli!

Jaša stane časak i promatraše smiješnu pojavu momka.

- "Hajde! - spavaj dalje, dembele!" - mahnu tada rukom. - Razgovarali su arapski, kao uvijek.

Dinko je bio jedini zemljak kapetana Aza koji se nekako potkrao u njegovu blizinu. Kapetan Az nije se bližio svojim suplemenicima. Pogodnosti, potpore i brza rješenja bijahu sve polako podigla u Diu imućno naselje od četrnaest hiljada Slavena, izmiješanih raznim balkanskim narodnostima. No sve su te pogodnosti dolazile zaobilazno - nikada nitko nije vidio da bi ruka zapovjednika Aza izravno podupirala ili rukovodila njegove zemljake.

Dinko uniđe u svoj zaklon - no ne legne više. Ništa nije odsada moglo da izmakne njegovu oku. Bio je on u Jaše lovac, sobar, pratilac, vozač. Radio je sve ili ništa - a oboje jednako veselo i spremno. Pravi sluga da odmori i posluži gospodara.

Jaša je opet hitio trijemom gore-dolje. Baci oko na daleku maglu i stade. Tamo, jedva pola milje od Diu, izvirio vršak klisure iz magle. Evo! Upravo je tamo mjesto o kojem se sada radi. Portugalci žele da im se tamo dopusti izgradnja trgovačkog naselja i pristanište za njihove trgovačke brodove. Salijeću ovim pitanjem i zapovjednika Diu i sultana. Naoko je sitno pitanje - ali zna se što znači! Osim toga podupiru ga oružane portugalske karavele koje onako kao mimogrece prolaze na dogledu grada.

Ova pomisao do dna uzburka kapetana Aza. Nenadano se u njemu digne spomen na onu gorku hercegovačku koju bijaše toliko puta u djetinjstvu čuo. Bijesan i uzbuđen izbaci je u po glasa:

- "Medo nam oko kuće igra, a mi u kući maljem jedan na drugoga!"

Dinko naćuli uši.

- "Arvacki govori, brižan! mora da mu je više dojadilo!" - pomisli momak pa se odmah počeše za uhom pitajući se: - "Što ću s njime?" - No brzo riješi pitanje: - "Donijet ću mu zajutrak."

Prorezale se magle, sunce će da grane. - Kad je Dinko stao pred svog gospodara sa žmuljem hladnog kozjeg mlijeka na srebrnom pladnju, sjedio je Jaša na rubu trijema udubljen u dnevni raspored što mu ga bijahu donijeli. Bezbroj dužnosti i odredaba čekalo je od rane zore kapetana Aza. - Živi poslovi dana otjerali jalove noćne muke.

Nekoliko dana unazad, kapetan Az i stari pomorski časnik Masudi bijahu vodili ovaj razgovor:

- "Trebaju li ova tri broda da budu svečano okićena?" - pitao je Masudi.

- "Ne!" - Zatim: - "Sultan dolazi da vidi naša jadra, naša vesla i naše topove" - odvratio Jaša.

Kratak osmijeh starog pomorca, te on nadoveže: - "A barjake i vijence pokazat ćemo opet Portugizima!?"

Stari se sjetio kako je nekoliko mjeseci unazad portugalski zapovjednik pred lukom Diu stajao badava šest dana sa svojim brodovima, očekujući da kapetan Az izađe na pregovore o "faktoriji". Učtivim izgovorima i darovima odgađao je kapetan Az od dana do dana taj sastanak te Portugalac konačno, ozlovoljen i povrijeđen, dignu sidra da otplovi. U taj čas bude raskopčan lanac lučkog ulaza, a iz luke isplovi u bojnom rasporedu puna stotina brodova i brodica raskošno nakićenih barjacima i vijencima. Portugalac, zapanjen ovom "naročitom počasti" koja mu ovako iznenada donese pred oči oružanu silu grada Diu - okrenu ponovo svoje brodove ususret mornarici kapetana Aza.

- Izmijeniše učtive i propisne vojne pozdrave i - - - Porugalac otplovi. Topovi kapetana Aza ostaše ovaj puta spokojno prekriveni vijencima i barjacima, pa su i u ovom ruhu ispunili svoj zadatak. No danas su pred sultana po nalogu kapetana Aza otplovila tri broda, vojnički gola i bez inog nakita osim punih i snažnih jedara. Resio ih samo jednostavan barjak Gudžerata i ljeskanje topova. Carska brodica koju su na određenom mjestu dočekali doplovila je u potpunom sjaju svoje umjetničke ljepote. Izdjeljana iz crvenoga i žutog plemenitog drveta, pozlaćena čistim zlatom na provi i na bridovima, dizala je brodica na rezbarenim stupovima, kojih je bio bezbroj, posebnu palubu. Na toj palubi, okruženoj vijencima rezbarenog i pozlaćenog drveta, stajao je šator sultanov te je na svojim vrhovima nosio velike jabuke od sedefa. - Gizdavi "Bucintoro" dužda od Mletaka i ne sluti kakvih premaca imade na indijskim vodama! Smotra je prošla. Vedar i blistav dan, laki vjetar s kopna i radosno plavilo mora podalo je smotri pod Diu, osim njenog vojnog uspjeha, još i čudesnu umjetničku ljepotu. Kao da nevidljivi kist baca svjetla i sjene na svih devedeset jedara divske mornarice. Tu i tamo blještala su jedra na suncu punom bjelinom tako da su oko sebe bacala odsjev, a začas hvatala su opet potpuno sivu, gotovo tamnu boju koja bi samo na gdjekojem bridu nosila svijetli ugao. - Kretanja se obavljala hitro - svaki brod takmio se da iscrpi pogodnosti vremena i radosnu uzbuđenost posade, pa da izvede čudesa pomorske brzine i vještine. Samo ruka čovjeka koji pozna ćud mora i ćud pomorskih posada - samo zapovijed čovjeka koji je naučio da u isti čas i ljubi i kroti more i mornara mogla je stvoriti ovaj uspjeh.

Sultan, vladar primorske države, pratio je razvoj smotre sve većim zanimanjem. Od vladarskog pronicavog promatranja, prešao je polako u stručno zanimanje, a od zanimanja k punoj toplini čovjeka i pomorca.

Tamo na ono deveset jedara kucala su brojna srca priprostih mornara od tjelesnog napora i od neobične uzbuđenosti. Znali su da nijednoga od njih sultan ne vidi pojedince! No sve polako, kako se sultan zagrijavao ljepotom i točnošću kretanja brodica, sve polako počelo je kao da nešto struji sa carske brodice, kao da val zadovoljstva ide od broda do broda i da svakom mornaru došaptava: - "Pa ipak! sultan upravo tebe vidi i tebi povlađuje."

Smotra je prošla. Carska brodica zaustavila se pred ulazom luke. Sultan i kapetan Az stoje na palubi pod carskim šatorom i motre utvrde na ulazu luke te obalne bedeme i kule. Uz sultana su i zapovjednik kopnene vojske Džem i lijevalac topova Lodovico Barthema. Lanac sasvim neobične debljine pruža se od desne do lijeve kule lučkog ulaza, a na kulama teški topovi. Iza lanca vide se četiri golema broda natovarena kamenjem. Izgledaju kao četiri krševita brežuljka. U slučaju krajnje nužde ova se četiri broda imaju potopiti te neprijateljskoj mornarici spriječiti ulaz u luku. Dalje se redaju obalni bedemi iz kojih zure puškarnice i koji su obilno snabdjeveni topovima.

Dugo i pozorno sluša Mahmud Begr kapetana Aza koji tumači pojedinosti utvrda, a onda se okrenu zapovjedniku Džemu:

- "Kako ono reče portugalski poručnik o luci Diu?"

Džem se nasmija:

- "Nakićen vinca, rekao je šta uistinu svi oni misle. Reče: "Naši bi brodovi morali imati krila ako misle unići u luku Diu."

Sultan kimnu zadovoljno glavom. A onda se zamisli kao da mjeri snagu grada i pogibao navale.

- "Da" - reče - "dobro je i neobično čvrsto zamišljeno. No - - maleno je" - doda kao za se.

U toku razlaganja kapetan se Az bio ugrijao do rječitosti koja mu nije bila običajna:

- "I malen grad može da odbije velike sile i da se održi slobodan. Ima takvih čudesa!"

- "Gdje si ih vidio?" - upita sultan, pa nadoveže gorko: - "Valjda na malabarskoj obali?" - Malabarski se knezovi pokorili Portugalcima, te je na Malabarskoj obali prvo naselje stranaca već zahvatilo korijen.

- "Ne!" - prezirno mahnu kapetan Az kojega kao da je današnje uzbuđenje izbacilo iz njegove suzdržljivosti. - "Vidio sam ga daleko na zapadu, zapadnije od Carigrada, istočnije od Mletaka. I desno, i lijevo, i u zaleđu toga grada, sve je pripalo ovom ili onom neprijatelju. A utvrđen lučki grad u punoj snazi drži kroz stoljeća svoju slobodu, svoju upravu, svoju trgovinu. Drži je svojom mudrošću - a i svojim utvrdama."

Kapetan Az kao da je svoje riječi čitao iz slika koje su se dizale pred njim. Činilo se da je misao vodilja koja je stajala u pozadini njegova rada sada izmakla iz njegove nutrine i otkrila se pred vladarom. Njegovo suncem opaljeno lice, njegove tamne i žive oči, i sva njegova čelična pojava, bila je u taj čas prožeta posebnim zanosom.

Ali u taj par padoše riječi kao mlaz hladne vode:

- "Misliš je li grad na 'Golfu'?" - upita lijevalac topova Barthema.

Riječ po riječ slijedio je on razlaganja kapetana Aza i odjedared sinulo mu ono što dosada ne bijaše zapazio. Jaša Dalmatin dizao je i dignuo na tisuću milja udaljenosti od jadranskog mora novi Dubrovnik! Barthema preleti očima još jednom raspored i oblik kula i utvrda. - Pomisli na uzan trak mora koji je u zaleđu dijelio grad Diu od kopna. - "I Dubrovnik je u stara vremena bio tako odijeljen pružicom mora od kopna. Eno još u spomen toga mjesto 'Preko'!" - pomisli - "a Minčeta: evo je!"

Jest, Dubrovnik je trebao i ovamo da prenese sreću i uspjeh tog imena! - Ali zašto Bolonjez da ne ujede Jašu Dalmatina?

- "Misliš, je li, grad na 'Golfu'?" - upita dakle nedužnim glasom. Mlečani, sada na vrhuncu svoje slave, nazvali su cijelo Jadransko more svojim "Golfom"!

Jašin pogled načas sinu kao živa munja. Prevario se, izmakle mu pred nepozvanim suvišne riječi. Osim tog istaklo se u nepravi čas ono što je gotovo bilo zaboravljeno: da je kapetan Az stranac koji, kao i lijevalac topova, ima uspomena koje se ne vežu na Gudžerat.

Sultan je zamijetio tihi i nagli sukob Jaše sa Barhemom, premda mu nije mogao pogoditi pravi razlog.

- "Želio bih da nasamu govorim sa kapetanom Azom" - otpusti Mahmud Begr prisutne.

Ostadoše sami.

- "Ne voliš Barthemu?"

- "Ne" - odvrati Jaša. - "Potpiruje svađu među upravnicima pokrajina. To prije ili kasnije donosi narudžbu topova! - Osim toga prijatelj je Melek Gupija."

Mahmud Begr osjeti da je nadošao čas gdje ima da se riješi važno pitanje zapovjednika grada Diu.

Laka zlovolja sa ovog neprijatnog posla preleti starcu preko lica. Bilo bi prirodno da se ta zlovolja obratila na glavnog uzročnika pitanja - na samog kapetana Aza. No dojam smotre, a još više dojam Jašine otvorene i snažne ličnosti, prebacili su tu zlovolju na drugu stranu. Tako u sultanove riječi padne neki prizvuk bliskosti:

- "Što želiš?" - upita sultan.

- "Izvana prijeti opasnost - iznutra mi sputavaju ruke rovari."

- "Iznesi mi svoje želje" - ponovo će sultan ozbiljnim, gotovo opreznim glasom.

- "Treba ukloniti one koji smetaju" - bez okolišanja i resko odvrati Jaša.

- "Kako da ih uklonim?"

- "Pošalji ih u pustinju, u progonstvo, baci ih u tamnicu, pogubi ih - ili obratno: obasipaj ih dukatima, uguši ih zlatom, pošalji ih u razvratne i raskošne ljetnikovce - - svejedno! samo neka ih nema, neka ne smetaju tebi i meni u ovome času."

Hitro i bez prekida nabrajao je Jaša ove gorke lijekove, te sultan nešto podrugljivo primijeti:

- "Mora da si im sve ovo već odavno spremio na izbor!"

No kapetan Az i ne opazi primjedbu sultana - bijaše on upro na jedan cilj te proslijedi zamah svojih misli:

- "Ili - - " - nenadano sustavi Jaša svoje riječi. Velika je mislio izreći. - Začas mu vjeđe trepnuše prije velike odluke.

- "Ili šta?" - upita sultan i potitra prstima po naslonu svog sjedišta.

Upiljiše oči jedan u drugoga. Jaša stisnu lijevu ruku u ramenu i načas upre svoje misli na amajliju djetinjstva, na mali modri križić pod pazuhom. Vjerovao je da mu u odlučnim časovima donosi sreću. Onda reče:

- "Ili ostavi njih gdje jesu, a mene podigni u časti i u vlasti nad sve druge. Daj mi znak povjerenja dostojan tebe - - - a i mene." Sultan uhvati još jednom kapetana Aza punim pogledom. Onda polako i zamišljeno spusti oči. - Puna i valjana odluka, koliko god ona pripravljena bila, može tek u posljednji čas da se konačno stvori.

Mahmud se Begr zamisli. Kapetan je Az bez sustezanja, možda i odveć snažno, iznio svoje želje. Znao je danas pokazati svoje uspjehe, upro je prstom na koristi koje donosi ugledu države. Osim toga vidjelo se da brodovi, posade, štoviše i stanovništvo grada i sva trgovina, stoji kao na čarobnoj uzici tog zapovjednika. Nije se dalo zamisliti kakav bi bio učinak kad bi sultan bacio u nemilost zapovjednika koji je tek razvio svoju punu snagu i stekao omiljelost.

No upravo ova pomisao u sultanu digne neki otpor. Zar da popusti upravniku svoje pokrajine zato što je ovaj moćan? Ili je nasuprot kapetan Az moćan upravo zato što je valjan? - Misli odvele sultana daleko na polje razmatranja o čovjeku Azu. Dugo je trajalo, dok najednom vladarska učtivost trgnu sultana iz misli: - "Gle kako puštam pravog čovjeka da dugo stoji i čeka!" - te dignu oči.

Zadivi se. Jaša nije gledao k sultanu. Upro je pogled na more; izraz njegova lica bio je pun zanimanja, napetosti i nemira. Tamo na moru plovila je neznatna lučka brodica koja u žurbi i zaposlenosti dana bijaše zakasnila na svoje mjesto. Da obađe dužnim poštovanjem carsku brodicu, vozila je prema luci neobičnim putem. Taj je put zabranjen. Česti nevidljivi grebeni, velike, gotovo bezizlazne pličine, čine ga opasnim za prijatelja i za neprijatelja. Ali brodica plovi, izmiče zaprekama, skreće nevjerojatnom vještinom, obilazi znalački sve zapreke.

Lice kapetana Aza - gnjevno lice zapovjednika kojemu se na očigled krši propis - to lice dobiva sve jasniji i sve sjajniji izraz. I konačno mu oči sinu punim udivljenjem: brodić se sretno i vješto probio. Sad plovi mirno u luku.

Sultan je neopaženo promatrao kapetana Aza. Ovo je promatranje očito uvelike zabavljalo Mahmuda Begra. Smiješak mu titra na licu. - "Traži kraljevske časti, a zaboravlja ih za jedna odvažna jadra!" pomisli Mahmud Begr.

Jaša se konačno trgnu. U najvećoj zabuni obrati se sultanu i reče:

- "Oprosti, care!"

No sultanova oduka bijaše upravo u ovo nekoliko trenutaka dozrela.

- "Imenujem te potkraljem, proširujem tvoju vlast do Kathiavarskih planina, poklanjam ti grad Bassaim i njegovo područje na drugoj obali zatona Kambajet. Dajem ti naslov Meleka!" - Kratka stanka, a onda punom toplinom zazvuči srdačan pozdrav vladara: - "Pozdravljam te, Melek Aze!"

Jedan te isti krug radosti sklopi se oko Mahmuda Begra i Melek Aza, te ih u taj čas spoji neočekivanom blizinom. Osjetiše da u tom sporazumu dvojice valjanih ljudi leži prava vrijednost ovog imenovanja.

- "Tako mi Boga, sultane, nećeš požaliti!" - odvrati Melek Az glasom u kome je silom volje suspregao ganuće.

GOD. 1509.

Tokan je dječarac od šest godina, a "Pisar" je velika i krasna ptica, pripitomljena za Tokana. "Pisar" nosi svoje orlovsko tijelo na visokim i jakim nogama, a njegova lijepa glava miče se dostojanstveno u hodu nazad i naprijed. Prutasto perje, a crna perjanica, što leži na šiji, skližu mu u hodu kao svila po zatiljku.

U dvorištu ljetnikovca Novanagore - udaljenom osam sati od Diu - igra se Tokan sa svojim ljubimcem. Četverokutom teče presvođen kameni hodnik oko dvorišta. - No sunce nije danas pravo bistro, a "Pisar" neće da gata. Trgovac Arapin poklonio je tu tajanstvenu pticu, zajedno sa njenim čuvarom, malom sinu potkralja Aza. Arapi tu pticu nazivaju "Sudbinom", jer ona dizanjem pojedinih pera svoje perjanice proriče budućnost. - Vještinom čuvara-čarobnjaka, a valjda i uslijed njegovih ljekarija, bio je orao "Pisar" neopasan svom malom gospodaru - a zabavljao ga beskonačno svojim odgovorima na sitna dječja pitanja. - Sad jedno, sad tri, a sad sva pera, dizao je "Pisar" kao odgovor na upite maloga. - No danas "Pisar-Sudbina" stoji nepomičan i gleda širom otvorenih orlovskih očiju u Tokana. Badava mu mališan dovikuje pitanja, plješće rukama i baca kamenčiće - orao ne diže perjanice.

Pod svodom hodnika sjedi tkalja. Dva mramorna stupa i mramorni luk izrađen u čipke čine okvir oko stana i tkalje. Žena potkralja Aza prva je tkalja u zemlji. Na stotine stanova radi na području Melek Aza - no nijedno tkanje ne nosi krasnijih cvjetova i osebujnijih grana od tkanja Mirjame. Valjda i sama žena potkralja ne zna da još uvijek tke divotne uzorke iz Kalofera!

- "Majko! pitaj ti" - viknu konačno Tokan - i pođe k majci gotov da se rasplače. - Mirjam se obrati sinu - a mališan se zadivi, jer ugleda što još nikada ne bijaše vidio: suze na lijepom, glatkom, uvijek umiljatom licu majke. To lice, tako pomno njegovano, ta majka, uvijek birano odjevena, a uvijek puna vedrine i nježnosti - sva Mirjam kakva je bila važila je sinovima od njihovih najmanjih nogu kao uzor ljepote na svijetu!

- "Da pitam?" - pokuša Mirjam da se nasmiješi malomu. - No onda ne uzdrža duže brigu i strahove posljednjih dana. Bila je sama sa najmlađim sinčićem u Novanagori - strah majke prelije se pod uplivom djetinjeg pogleda. - "Šta bih mogla da pitam tvog 'Pisara' kad sama sebe dan i noć pitam jedno te isto: kakva će biti bitka, kako će se svršiti?" - Pola sebi, a pola zaista tajanstvenoj ptici upravila je Mirjam ovo pitanje.

Kao reski fićuk zaori u isti čas kliktanje "Pisara". Skočio je naprijed, dignuo sva pera svoje crne perjanice, razbarušio ih u strašnu krunu. A onda, položivši lijevu kreljut preda se kao štit, skočio je naprijed i podigao pandžu. Oči mu se prelijevale crvenim plamenom. Izgledao je kao neko strašno božanstvo borbe i zatora.

Mirjam vrisnu, pokrije oči rukama i zaplače tiho. - "Sudbina" - nijema na pitanja djeteta - odgovorila je eto grubo i nesmiljeno na njeno pitanje!

Kako su godine prolazile, tako je sujevjerje kod Mirjame dobivalo sve bujnije ogranke. Na gatke i na čare iz kule Hasan-age prikupile se tajanstvenosti i čaranja Indije. Mirjam je bila kao riznica slikovitog praznovjerja. U njen život - koji je gotovo uvijek tekao u zatišju, u sreći i u bezbrižnosti - unosilo je ovo praznovjerje potrebnu količinu malih strahova i trzavica. - No sad bijahu opet nadošli dani gdje je u najvećoj tjeskobi trebalo prizvati gatanje u pomoć. A eto! - odgovor "Pisara-Sudbine" bio je strašan!

Tokan se popne majci na krilo. I sam rasplakan, skine joj ruke sa lica:

- "Majko! majko!! zašto plačeš?" - pitao je u nedoumici. Kako to da je ovako bespomoćno zaplakala ona koja njemu uvijek treba da donosi pomoć?

Mirjam obustavi suze i reče:

- "Bojim se da otac ne bude ranjen!" I opet pritisnu ruke na lice.

- "Ne plači, majčice!" - na to će mali. - "Kad ja budem velik, ja ću biti ranjen umjesto oca" - doda hitro, ponosan što se je konačno dosjetio utjesi.

Ruke se Mirjame naglo sklope oko djeteta - jače pritisnu njegovo lišce k sebi - jače zaplače.

- "Nisam pogodio!" - osjeti Tokan. Nakon kratkog razmišljanja skliznu sa krila matere i pođe spram "Pisara". "Pisar" je očito krivac svemu - s njime treba nešto učiniti!" - pomisli. Pristupi k svom ljubimcu, ogrli ga jednom rukom oko vrata, a drugom rukom odlučno zagladi i pritisne perjanicu orla, koja je još uvijek zlokobno štrljila. "Pisar" se nije otimao - bijaše savladao i pojeo svog guštera. Njegova se bojovnost smirivala.

- "Pogledaj, majko! Dobro gata!" - ponosno viknu mališan. Svojom dječjom ručicom smjelo je potiskivao perjanicu "Sudbine" kako se ne bi opet nakostrušila.

Almeida, portugalski vicekralj za Indiju, utemeljio je već svojim smjelim i teškim podvizima portugalsku vlast na mnogim mjestima Indije.

No Almeidu pune dvije godine podgriza najstrašnija bol: bol roditelja koji je sam skrivio smrt ljubljenog sina.

Prije dvije godine, u pomorskoj bitki pod Čaulom, poginuo je Lourenço, sin vicekralja Almeide, junačan i krasan mladić. - Poginuo je jer je odveć dobro upamtio jedan očev prikor. Vicekralj bijaše svom strogošću ukorio sina što se ovaj, nekom prigodom, a po savjetu časničkog zbora, ne bijaše upustio u bitku sudeći da je ne može dobiti. Kad je dakle imalo doći do bitke pod Čaulom, sjeti se mladi zapovjednik Lourenço tog ukora i prihvati bitku, premda je brojčana premoć egipatski brodova s kojima se ovaj puta imao boriti na indijskog obali bila očita.

Kad je u kasni mrak bitka pod Čaulom još tutnjila, doplovi Melek Az u pomoć svojim egipatskim saveznicima. Ova pomoć odluči bitku. Riješila se ona jakim porazom portugalske mornarice. Na svom zapovjedničkom mostu poginuo je mladi junak Lourenço, ne odstupivši sa mjesta koje mu otac bijaše naznačio.

Jaša je shvaćao bol srca, a cijenio vanredno viteštvo mladića zapovjednika.

U pismu, punom poštovanja, javio je Melek Az vicekralju smrt: Lourença. - " - - - Ratna sudbina odredila je da pogine junak vrijedan svog oca i svoje domovine. Tvoju krvavu bol, svijetli viteže, ništa utješiti ne može. Donosimo ti ipak naše poštovanje koje prati uspomenu tvog sina. Tijelo junačkog Lourença tražit ćemo. - Bude li u našoj vlasti da ga pronađemo, vratit ćemo ti ga. Neka ga sa svim častima i dostojno pokopa tvoja bol i ljubav njegove hrabre mornarice."

Vicekralj Almeida, iskusan vođa, potisnuo je svoje očinske muke. Primio je poslanika Melek Aza i odgovorio je učtivošću starog ratnika na njegovu sažalnicu.

Ipak je od onoga časa, pa tokom punih dviju godina, Almeida pripravljao osvetni pohod na Diu i na omraženog Melek Aza. No pridružila se još jedna otrovna rana koja je kao vruće gvožđe pala u dušu starog Almeide. Doplovio je iz Portugala onaj koji treba da ga zamijeni. Almeida je svrgnut sa časti vicekralja Indije. Novi vicekralj Albuquerque već je u indijskim vodama. Sva se krv uzburka u ratniku Almeidi. Smjelo odbije zahtjev da preda vlast. Zatoči Albuquerqua u Kočinu. On, Almeida, ne ide sa svog mjesta, koje je u punoj savjesti i požrtvovnosti držao, dok ne osveti smrt svoga sina.

U ovakvom, do dna duše ogorčenom i osvete željnom raspoloženju, zaplovio je smjeli i neumoljivi vicekralj sa svojim brodovima prema gradu Diu.

Mržnja i prezir starog plemića naprama pučaninu Jaši, čije mu porijeklo nije bilo jasno - nisu imali granica.

- "Da vidimo izbliza tog sarmatskog razbojnika!" - izbaci bijesno Almeida svom pobočniku u času kad im je Diu bio na pomolu. - "Njegove su djedove vodili knezovi koji su se hranili ljudskim mesom! Ne bismo li mi njegovim mesom nahranili naše sokolove?!" Tako su u Almeidi - koji je navodno pošao pod Diu da pobije i kazni tamošnje egipatske brodove - plamtjele dvije mnogo dublje i strašnije želje! Melek Aza treba da dobije živa ili mrtva u ruke, a grad Diu treba svojim skladištima i bogatstvima da bude nagrada posadama! - Ujedno će Diu biti i oprosni dar povrijeđenog vicekralja svome vladaru.

Mladi je Lias sretniji nego drugi mladići njegove dobi. Jedva mu je dvadeset godina, a već se njegov dječački san i dječje igre ostvarili u ozbiljnom obliku. No sreća je mladog Liasa kobna i teška, kao što je teško i doba u kome živi.

Okrugli brod - "nepotonivi brod" - kojega dječarac uz pomoć starog Sirijca bijaše onog popodneva zamislio - taj je brod sagrađen. Dječja je ruka prije deset godina nacrtala nevještu, nemoguću osnovu u pješčanu daščicu. No od onog su dana Gjanek i dječarac uporno maštali o svojoj zamisli i crtali ljeti i zimi na daščice svoje ispravke.

Stvar je doprla do Jaše. Melek Az, uvijek u potrazi za novim bojnim napravama, uhvatio je dobru jezgru zamisli. Stručnjaci su po uputi Meleka proučili, osnovali, usavršili i izveli golemo, potpuno okruglo čudovište koje na udivljenje pučanstva bude pušteno u luku.

Neobična čvrstoća tog broda učinila ga je pravom morskom kulom. Sagrađen je u dva sloja najjačeg drveta, svaki sloj omazan debelim mazom od tucana vapna, konoplje i osobitog biljevnog ulja koje drži maz u čeličnoj tvrdoći. Šupljina je broda podijeljena u brojne male pregratke koji su tako čvrsto skalupljeni da ograničuju, u slučaju oštete, prodiranje vode na jedan pregradak. Bokovi i gornji rub broda imadu da se oblože svježim goveđim kožama - tako da ni mjestance ne ostane pristupno strelicama, tanetima, bakljama ili jurišnim pokušajima protivnika.

Pune dvije godine trajala je gradnja broda. Bilo je zaboravljeno - a nije nikada ni spomenuto bilo - da je prva osnova "morske kule" potekla od dječje igre i staračke dokolice. Melek je Az iznio misao, stručnjaci su je zahvatili, bojna pogibao usavršavala djelo. Zaboravljeni su neuki začetnici.

Lias i Gjanek provodili su čitave dane na škveru. Grozničavim zanimanjem pratili su razvoj broda - proučavali usavršavanja o kojima ni sanjali ne bijahu, ali nikada nitko za vrijeme gradnje broda na škveru ne obrati pažnju na dječaka niti na starca koji ga je pratio. Lias je rastao uz svoj brod. Na dan porinuća broda Lias je bio prešao dvadesetu godinu. U općoj uzbuđenosti i užurbanosti koja je pratila porinuće broda, sudjelovali su punom dušom Lias i Gjanek. - Ipak u jednom času dospije Lias da donekle gorko pomisli:

- "Pamti li otac da smo Gjanek i ja zasnovali ovaj brod?"

Istog dana uveče Melek Az reče sinu:

"Doći će do bitke, Liase. Bit ćeš na tvom 'nepotonivom brodu'! I starog ćemo uvrstiti."

Srce zakuca kao čvrst čekić u mladiću. Uhvati ga laka omaglica, a onda ga mladenačko rumenilo oblije kao plamen. Otac je priznao njega čovjekom, a čudovišni brod njegovim djelom!

Egipatski brodovi pred Diu stoje u punom plamenu. Gust je, crn i neprovidan zrak oko njihove strašne svjetlosti, napunjen čađom, dimom i pepelom; još uvijek tutnji, udara i odjekuje od obalnih zidova paljba topova. Valovi su izmoreni od teških taneta i od kamenja koje bez prestanka prekida njihov uspon i potiskuje im polet. Kao ranjena golema ptica, prebacio se pogođen jarbol sa svojim jadrima i klonuo je u more.

Egipatski su brodovi uhvatili plamen od strašne pošiljke koju im je Almeida poslao. Portugalski brod, krcat slamom, smolom i kudjeljom, namočenom u ulje, sačekao je povoljan vjetar, odvojio se od svojih drugova i zaplovio pravcem egipatskog brodovlja. Paljba topova sa zidina Diu htjela je da spriječi drskoga samca. No sreća je poslužila jednima, kao što uvijek biva u boju, na nesreću drugih. Portugalski brod u istom trenu planu na dvadeset mjesta. Portugalska je momčad potpalila ovoga svojeg ognjonošu i poskakala u čamce. Posada smrtonosnog broda pokušala je da učini nemoguće: da spasi svoj život kojega bijaše dobrovoljno stavila na tako strašnu kocku.

Ognjonoša sam, bez posade, plovio je sablastan i koban. Snagom valova utjeran je među brodove neprijatelja.

Strahovita zabuna - a baklje što huje zrakom sa portugalske mornarice padaju kao žive rane po egipatskim brodovima. Topovi na napadnutim brodovima zašutješe. Strahovit dvoboj topova preuzmu portugalske brodice sa utvrdama grada Diu. - Melek Az svojim topovima štiti Egipćane koji su u rasulu.

Egipatski zapovjednik Mir Husein drži se do krajnjeg časa na svom brodu. Bijaše dao svoj brod kobno povezati sa dva druga broda misleći da će ih tako učvrstiti protiv juriša. Sada ta glomazna trojka koja ne može da se kreće ni izmiče unosi svojim golemim kretnjama metež, štetu i zator vlastitom brodovlju.

Momčad je napustila svoje brodove, poskakala u more, nastoji da se dočepa kopna plivajući u ludilu straha - a topovska paljba Portugalaca nanosi rupe u redove stravičnih plivača.

Mir Husein je ustrajao. Nesposoban je on vođ, raznježen, mekušan - no dugogodišnja vojna stega, stara bojna povijest njegove domovine i dostojanstvo njegova čina drže slabog Huseina do posljednjeg časa na dužnosti. A onda, posljednji od sviju, egipatski admiral napušta u čamcu svoju kobnu trojku koja plamti kao usijani trozub. - Na obali nesretni zapovjednik uzjaše konja, te pod rasvjetom svojih gorućih brodova, koji su prštili drvo i iverje put neba, otkasa divljim kasom.

Bitka se razmahala do vrhunca. Portugalski zapovjednik Almeida prati razor egipatske mornarice, osjeća divlji zamah kojega ova pobjeda daje njegovim borcima.

- "Ovo je pravi čas!" - - - pomisli Almeida.

No u taj tren, samo od sebe, zaori divljački i urnebesno ono što zapovjednik bijaše nakanio izreći.

- "Na grad!"

- "Na Sarmata!"

- "Tamo nas čeka ono što nam treba!" - urla podivljala portugalska momčad, a ranjenici na brodovima, obezumljeni svojim bolovima, pridružuju se poviku i buncaju u sav glas:

- "Na Sarmata!"

Boli i muke namijenjene su čovječanstvu - no u ovakve dane čovjek protiv čovjeka diže te muke do grozovitih visina i mimoilazi odredbe Providnosti!

Jaša je svoj život proveo u vojnama i u bojnim pohodima na susjedne knezove i na unutarnje ustaše. Stekao je iskustvo koje se ničim ne da nadomjestiti. Osjećao je naime u svakoj žilici lelijanje bojnog duha u toku pojedine bitke. U najvećem jeku borbe i prije negoli bi ikakav vanjski znak pokazivao umor neprijatelja, znao bi Jaša izvjesno da do pobjede treba samo još jedan napor vlastitih četa. A često u tutnjavi topova, u posve neočekivanom času, predvidio bi da duh bitke donosi juriš.

Mržnja, hlepnja za dobitkom, do ludila raspaljena bojna strast Portugalaca uperena je sada na Diu. Jezgra je bitke nastupila, a Melek Az ju je osjetio odmah u prvi čas.

Na ulazu luke izdigao se golemi okrugli brod. Paljba topova sa utvrda grada i sa portugalske mornarice dobila je novi zamah. Jaša stoji i zapovijeda na svojoj utvrđenoj "Morskoj kuli". Uz njega je sin. Kasno je popodne.

Okrugli brod, nazvan "Morska kula", snabdjeven je brojnom i najvještijom vojnom posadom Melek Aza.

Taneta padaju kao grad uz baklje i uz kamenje neprijatelja po okrugloj brodici. Krika i bijes posade raspaljuje se u tutnjavi topova na svaku novu ranu. Vodonoše na brodici bez prestanka pod kišom taneta izvlače na kolesima i napravama vodu. Mlazovi vode podjedno oblijevaju neobičan oklop od sirove kože koji je u svom golemom obujmu obložio cijelu trupinu i cijelu palubu "Morske kule". Na jednome od kolesa izvlači vodu jednoruki starac. Gjanek, u kojega su se raspalili svi bjesovi razbojničke mladosti, strahovitim psovkama i kletvama divljački podbada sebe i ostale na rad. - Baklje bacane sa portugalskih brodova cvrče na mokroj koži, udaraju muklo, i kližu u more portugalska taneta. Bijes se neprijatelja razgara.

Jedan od portugalskih brodova poduzima smrtonosnu vožnju. Pod udarcima topova sa utvrda Diu približava se "Morskoj kuli" toliko da je lakše i uspješnije uzme na cilj. Njegovi topovi sada gađaju sigurno, strašno i ustrajno po okrugloj brodici. Udarci su dugo padali, more je dugo primalo i gutalo taneta, kugle i baklje koje su još uvijek klizile po mokrim volujskim kožama "Morske kule". Napadači su bijesno slali uvijek nova taneta i nove kletve na "divljačko čudovište".

Časnici, posada i vodonoše, sve na okruglom brodu bilo je opojeno strahovitom tutnjavom. Jedna jedina misao kao da je od časa do časa iz nepoznatog izvora uvijek opet jasno prodirala kroz duše i vodila sve mišice. "Ne smiju da prodru!" - glasila je ona i krijepila otpor. A onda - u času kad je i ta misao htjela da malakše - zatutnji ona glasnim riječima sa zapovjedničkog broda. - - "Ne smiju da prodru!" - zaori glas Melek Aza. -

Posada, sva mornarica, i sve utvrde, i sav Diu, osjete na taj zov čija ih volja drži, čija ih je volja oklopila neprodornim oklopom. Osjete tko je zapravo sam i čitav preuzeo da obrani njihove kuće i pokoje, njihove žene i kćeri i sav tok njihova života. - Portugal hoće da ima Diu. Hoće da trgovine i skladišta grada sipaju svoje dohotke u tuđinske ruke i riznice. Portugal hoće da si otvori put do bogatstva Gudžerata.

No zato je moćni Portugal morao da odade ovu najveću bojnu počast Melek Azu: da odašalje na maleni Diu gotovo cijelu svoju savršeno opremljenu indijsku mornaricu.

Melek Az u opojnoj tutnjavi stoji na zapovjedničkom mostu. S njega kao da je palo sve ono što sputava. Nije potkralj ni državnik, nije otac ni vojno, nije ničiji doglavnik, nije ničiji savjetnik. On je sam o sebi. On je vođa, on je u smrtonosnoj tutnjavi bistra svijest posade. Njemu nijedna lomljava ne pomućuje jasne misli, on ne gubi s vida cilj i služi se svakim okretom sudbine da se tomu cilju približi. On je u taj čas naprosto Dalmatin - potomak onog drevnog naroda koji je uvijek morao da ima takvih, ma i bezimenih, vođa, ako je htio da se održi uz more na onom uskom lancu krši i planina.

- - "Spremno!" - zaori opet zapovijed Jašina. - "Doći će do juriša!" - Glas je zapovjednika dopro tek do najbližih. - Lias na glas očev, ne pitajući i ne čekajući, poleti u redove posade da sakupi momčad. U taj tren strašan jek, strašan udarac. Okruglo se čudovište uzlelija. - Jedanput - i još jedanput. - Dva topovska taneta uspjela su da prodru u trupinu broda. - Pod jednim je popustio prednji oklop trupa, pod drugim se zdrobio, raspršio i sasuo most zapovjednika Melek Aza. -

Pobjedonosna cika zaori sa portugalskih brodova:

- "Tako vam treba!"

- "Psi nekršteni!" -

- "Na dno pakla kula prokletnika i đavo zapovjednik!" - Čamci se otisnuše i uz povike momčadi zaveslaše punim veslima prema "Morskoj kuli". Na palubi okrugle brodice, nakon ovih srašnih udaraca, zavlada pola trenutka besvjesnog, kamenog mira - ukočenosti. Čas zatim vratila se neobična, prodorna i vidovita svijest. - Snagom koja je dizala začudne terete odbacivao je Lias teške komade greda, gvožđa i dasaka da oslobodi oca. Jaša je ležao bez svijesti.

Portugalski se čamci približavali divljom žurbom okrugloj brodici.

Puščana taneta i strelice hrlili su kao preteče sa čamaca prema "Morskoj kuli". - Domala je odjeknuo prvi mukli jek sjekire o trup "Morske kule". Čamci su pod brodom.

"Morska kula" spustila se oštećenim dijelom u more. Pregrade u trupini ograničile su prodor vode i branile da se sva trupina ne napuni morem. Brodica je potonula onim dijelom koji je bio okrenut otvorenom moru i neprijatelju. Cijelim teretom prednjeg kraja sjela je na kameni nasip koji se dizao pod razinom vode. Tamo, na ulazu luke, bila su pređašnje noći potopljena ona tri obrambena broda krcata kamenom da spriječe neprijateljskim brodovima ulaz u luku. -

- - Izdignuta koso, stajala je sada okrugla brodica kao golem štit pred ulazom luke i pred gradom Diu.

Udarci sjekire, gvozdene čaklje, užeta sa teškim kukama započela su svoju paklenu buku. Lias je u strahovitom uzbuđenju usredotočio svoje mlade sile na oca. Uz pripomoć mornara podignu onesviještenog Melek Aza da ga ponesu pod palubu.

- "Šta je? Ostavi! Kukavice!" - Melek Az bijaše došao do svijesti u času kad ga digoše na ruke.

- "Babe! Ne napuštajte vaših mjesta, ostavite ranjene nek leže!" - Razmrskane desne ruke, razbijenog ramena i boka, leži zapovjednik na palubi u zaklonu dasaka.

Osakaćeni i ranjeni pružili se po palubi u jauku.

Lias je na ostacima zapovjedničkog mosta. Njegov glas prenosi zapovijedi ranjenog Aza. Na njemu je dolama i turban očev.

"Morska kula" na juriš je neosvojiva. Kuke i čaklje teško zahvaćaju njezine debele, kožom obijene bridove. Stopala Portugalaca kojima je ipak uspjelo da pričvrste svoja užeta kližu se do očaja po sirovoj, mokroj koži po kojoj odozgo bez prestanka padaju mlazovi vode. Užeta, odsječena od branilaca, padaju sa napadačima u more. - Kamenje, baklje, strelice sipaju se na njih. - Među posadom izdiže se svaki čas lik starog Gjaneka, dok s obje strane jauk, groza i smrt sipaju svoje strašne slike. Ovakav zamah ne može da traje.

Na mladi lik u bojnoj dolami i turbanu uperene su strelice Portugalaca, a glas njegov resko izbacuje bojne povike i zapovijedi oca. Do nogu sina leži Melek Az.

Sumrak je pao - sa portugalskog brodovlja zaore rogovi. Zapovijed da se juriš napusti. - - - - -

Čamci se povlače. Sa nagnute "Morske kule" prati ih ijuškanje zdravih, lelek i zavijanje ranjenih. Na rubu okrugle brodice uspravio se gorostasan lik. U svjetlu baklje koju drži u zamahu, vije se sijeda razbarušena kosa. Divljačkim pustinjskim urlanjem pozdravlja Gjanek uzmak Portugalaca. - Dva posljednja puščana taneta polete sa jednog čamca na ovaj izazov. Teško pogođen stropošta se div na palubu. Zakratko ukroti smrt Sirijca Gjaneka kojega život ničim nije mogao ukrotiti.

Na obali uz luku Diu podignut je hitno zapovjednikov šator Uz njega još dva časnička šatora. Uokolo momčad, mornari, vojnici. Malen tabor stvoren u tili čas.

Melek Az, teško ranjen, neće da napusti obalu. Svijest koja mu se uvijek nanovo vraća donosi uvijek istu zapovijed:

- "Šator na obali!" -

U šatoru nad Melek Azom sagnuli se vrači i ljekari. Ruke su im ovaj puta drhtave od uzbuđenja. Sipaju vruće, kipuće ulje na velike otvorene rane da sustave krv. - Osjeća li Melek svu strahotu ove boli? Tko će znati? - Kad otvori oči, kad se trgne iz omame, prisluškuje metežu i glasovima koji dopiru iz grada i iz luke. - No jednu jedinu misao i jednu sumnju osjeća i čuje zapovjednik iz tog žamora. Pučanstvo, grad, vojska, sve strepi, sve očekuje i sve dvoji: hoće li Portugalci ponoviti juriš?

I opet časak čiste svijesti. Melek Az odvraća na misli cijelog grada. Glasno i bistro obraća se ljekarima i časniku:

- "Ne! Recite im: Portugalci se neće vratiti!" -

Nebrojeno puta ove noći u bolesničkoj vrućici brojio je i prebrajao Jaša svoje izgubljene brodove, svoje velike gubitke na momčadi, svoje štete na kućama i utvrdama Diu. -

No svjesni časovi bivali su sve češći. Sve glasnije, sve sigurnije, dovikivao je iskusni borac Melek Az:

- "Ne! neće se vratiti! - i puštao da kipuće ulje pada na otvorene rane, da ih stegne svojom paljevinom.

Vani, ukraj šatora, u mraku i osami stoji pod kišom gologlav mladić. Oslonio se leđima na drvo i nepomičan stoji, samo mu se ramena potresaju. Dijete Lias plače - plače sakriven od sviju. - Mladim suzama pere rugobe, strave i mučeništva kroz koja bijaše danas prošao.

U noći nakon bitke odaslan je na konju žurni teklič u ljetnikovac Novanagore sa porukom ranjenog Melek Aza.

Za tekliča je izabran Dinko. Uzbuđen do srži događajima dana, ali ponosan na ovu zadaću, obuče Dinko, unatoč mraku, svoje najbolje odijelo, oveže turban svilenom uzicom, i metne na ječermu dvije toke više negoli ga je patrilo po propisu. Takav uzjaše konja i pokasa kroz mračne ulice u kojima su strahote ovog dana još uvijek odjekivale. Plač i radost, jecaji majka i žena, a pobjedničke pjesme i ciktanja vojnika, miješali se u bunovitu smjesu. Izvan grada sjedili su tu i tamo uz ognjište ljudi, izmoreni strahom. Sakupili svoje obitelji i kutrili uz umorne razgovore. Pobjeda, ili bolje, suzbijeni napadaj očitovali se kod ovih skupina samo u blaženoj smirenosti i pokoju koji ih je odmarao od stravičnog dana.

- "Kud ćeš kićen u ovo doba noći?" - dobaci porugljivo jedan od Dinkovih zemljaka tekliču.

- "Kakav posao - takvo odijelo! Nosim poruku ranjenog gospara njegovoj vladici na Novanagori. - Treba da sam skladan!" - odvrati Dinko koji je, hvastav i lukav, svakom prigodom iznosio svoju službu kod najuglednijeg gospara države. - Još zatraži od zemljaka srebrom okovana dva noža i zatakne ih za pojas kako bi bio dostojnije odjeven za poslanstvo na koje je bio toliko gord.

I odjaše hitrim kasom po kamenoj stazi preko krša i prodola u mračnu noć. A u glavi je svojoj utvrđivao poruku Melek Aza kako bi je doslovno i biranim naglasom predao.

Jašina poruka Mirjami i nejakim sinovima Saki i Tokanu, glasila je:

- "Hvalite Boga Velikoga, i vi i cijela zemlja, jer smo se održali. Živ sam i nadam se preboljeti. Ranjen sam u desnu ruku. Hvalim Bogu, a i tebi, što si mi na domu othranila tri mlade desnice u zamjenu."

Kroz mrak i noć kretale su i portugalske brodice sa bojovnicima, ranjenicima, sa časnicima koji ne bijahu dostigli svog cilja, i sa zapovjednikom koji je u svojoj jakoj duši nosio toliko bolnog ogorčenja.

Na provama mornarice svjetiljke bacaju nesigurno svoje svjetlo i rasvjetljuju malen krug noći. No što je njihova svjetlost naprama beskrajnosti mraka oko njih? A što su kidanja, želje i razočaranja koja trzaju u razbuktalim dušama ratnika i ranjenika nakon ovako strašnog dana, - što su sve ove trzavice njihovih strasti naprama beskonačnom toku svemirskog života?

Almeida, sam u duši i sam po svojem činu, uspio je da u najvećoj tutnjavi današnje bitke odijeli svoju ličnu želju za osvetom od svoje dužnosti napram mornarici koja mu je povjerena. I sada, na ovoj mračnoj plovidbi, osjeća zapovjednik da je osamljen, da sva momčad, svi bolnici, svi ranjenici i većina časničkog zbora bukti od nezadovoljstva što se bitka svršila, a da Diu nije pao. Gdje je plijen kojemu su se nadali da će ga dijeliti na povratku s tog pohoda? Gdje je pljačka, gdje su beskrajne noći divlje radosti i razvrata kojima su pobjednici navikli u osvojenim gradovima?

Almeida osjeti plamen nezadovoljstva koji je prijetio da plane. Usred noći sabere on časnički zbor na svom brodu. Pojava starog bojovnika djelovala je kao svaki puta neodoljivo na časnike. Poznali su neustrašivog i okrutnog Almeidu. Osjećali su da ono što će im u taj čas kazati mora biti jedino ispravno.

U ovom noćnom sastanku izreče Almeida u svom govoru i ove riječi:

- "Ne držim uputnim da učinimo ponovni juriš na Diu. Cilj našeg pohoda postignut je. Egipatska je mornarica razbijena. Napadaj bi na Diu značio da smo objavili rat Melek Azu i to ne samo njemu, nego i njegovu zaštitniku sultanu Mahmudu od Kambaje. Ovaj sultan nije još nikakvih neprijateljstava protiv Portugalaca poduzeo, čini se štoviše da želi prijateljstvo s nama. Osim toga nam je od 1200 momaka s kojima smo isploviti ostalo jedva 400 sposobnih za boj...

Držim za najshodnije da protiv Melek Aza postupamo lukavo i obzirno, da ga uhvatimo u njegovu vlastiti mrežu, što ćemo najlakše učiniti budemo li smetali njegovu trgovinu i grabili njegove brodove."

Časnički se zbor pokorio riječima svog zapovjednika. Grad je Diu obranio svoju slobodu i učvrstio na duge godine neovisnost Gudžerata.

Uskoro nakon povratka u svoju bojnu luku na indijskim obalama odstupio je Almeida. Poslušao je volju svog vladara Manojla, predao je svoju potkraljevsku čast u ruke novom vicekralju Albuquerqueu. Albuquerque, najsjajniji pretstavnik portugalske vlasti u Indiji, čovjek velike duše i velikog zamaha, ima poslije da se opetovano sukobi sa Jašom Dalmatinom i na polju državničkih pregovora i - na bojnom polju.

Almeida otplovi put svoje domovine noseći u srcu ljutu ranu: neosvećenu smrt sina. Na obali je Afrike dočekala starca nemila smrt. Prigodom polaska na obalu ubijen je u slučajnom čarkanju s urođenicima.

Dva su dana prošla u Novanagori nakon poruke Melek Aza u najvećoj tjeskobi.

Ljetnikovac Novanagora, bijel prozirnom bjelinom, sazidan je u najljepšim oblicima, sa najbiranijim kruništima i stupovima koje može indijsko graditeljstvo da izvede. Na stotine je hramova razasuto po kathiavarskom krševitom poluotoku kojega grad Diu čuva. Ima ih priprostih, drvenih, djetinjim šarenilom išaranih. Ima ih pokrivenih umjetnim pletivom neobičnog lista i drvenog vlakna, sred gaja koji se kao čudo uzdiže navrh gole planine. A ima ih opet dragocjenih, neprocjenjivom krasotom mramora u svim bojama i divotom greda naslaganih nad ulazom.

Od svih tih ljepota sastavljen je skladno, umjereno i toplo divotni ljetnikovac Novanagora.

U taj dom, podignut ljubavlju i umijećem jedne snažne duše, uspjela je ipak da prodre strepnja i neizvjesnost. - U tom dvorcu, kroz ovo dva dana, plače ona koja je uvijek svojom vedrinom i umiljatošću bila primjerena ljepoti ovoga dvora.

Mirjam se u svojoj odaji sagnula nad otvorenu kutiju, odijeljenu na pretince. U njoj ima ljekovitog bilja što ga najvještije travarice donose ženi potkralja. Mirjam teškim mislima bira i prati trave koje meće u svilenu vrećicu da ih po tekliču pošalje u Diu.

- "Je li to zaista sve što mogu da učinim? - - A je li i ovo nužno? - - Hoće li ga zateći živa? - - Što je sa Liasom? - - Taje li mi da je i dijete ranjeno?" - - -

Mali Tokan bijaše uvidio da ničim ne može da razvedri majku. Ipak ni časka nije htio da se makne od nje. Sjedi na kamenom podu do nogu majke i gnjevnom ručicom ruši drvene bojovnike koje bijaše poslagao.

- "Evo, ovako ću učiniti sa Portugalcima kad budem ja Melek" - govori Tokan.

Saka, stariji za tri godine, sjedi na klupčići. Broji i pribraja dječje zadatke bijelim i crnim štapićima od slonove kosti i od ebanovine. Na opasku Tokana dobaci mimogrece i prezirno mališu:

- "Načekat ćeš se dok ti budeš Melek!" -

Sag od odaje odgrnu se, u odaju kao da je pao cijeli val sunca. Pred majkom je stajao Lias, svijetao i blistav u sunčanom svjetlu kao mladi hrast što blista na suncu nakon oluje. Krik majke, zagrljaj mladog junaka, svjetlost što je nadmašila svu ljepotu Novanagore, prosula se iznenada daleko cijelim nizom odaja i spratova ljetnikovca.

Lias je donio tri vijesti koje kao da su se takmile koja li će od njih da donese više sreće ljubi Melek Aza. Otac će ranu preboljeti, portugalski vicekralj odustao je od ponovne navale na Diu i predao vlast svom zamjeniku, a sultan izdao je u znak priznanja Melek Azu povelju kojom se određuje da naslov "Melek" bude nasljedan u obitelji Jašinoj.

- "Evo, majko, tri Meleka stoje pred tobom" - nasmija se Lias. Oči mu zakrijese mladenačkom djetinjom srećom. Bi li majka u taj čas mogla naslutiti kako neustrašivo je ovaj mladi dječak prije dva dana gledao smrti u oči? Koliko jada i koliko krvi je uzdržao taj isti djetinji pogled a da nije ustaknuo?

Mali Tokan skoči na noge, obrati se pobjedonosno na brata Saku i namjesti svoj turbančić visoko na tjeme kako bi se veći pričinio. - - "Jesi li vidio? Baš nisam dugo čekao da budem Melek!" -

Blistavi u svojim skladnim odijelima i u odsjevu mramornih i zlatnih ukrasa odaje, stajali su pred majkom sinovi - njena tri potkraljevića! Mati ih obuhvati pogledom. - U njenom srcu podigne se jasno lik onoga bosonogog i bezimenog mladog sužnja koji se u davnoj tajanstvenoj noći bijaše nenadano ukazao djevojčici na rešetki carigradskog Saraja.

Koliko god tražila da za svoja tri sina u tom času nađe pravi blagoslov, konačno pred Boga iznese za njih samo ovu najljepšu, a ujedno i najtežu želju:

- "Bože, daj sinovima snagu oca i povedi ih njegovim putem."

Želja majke ispunila se.

Teškim, a uspješnim borbama, održao je Jaša i dalje slobodu grada Diu i njegova područja sve do konca svog života. Predao je Diu slobodan svojim sinovima. Lias, Tokan i Saka preuzeše zavjet oca. Uvelike Portugalci bijahu proširili svoju vlast po obalama Indije. No za uprave triju mladih Meleka, sloboda i neovisnost očeva djela ostane sačuvana.

Narodni pjevač neka udesi svoje gusle javorove. Neka u vijenac deseterca savije život i djela Jaše Dalmatina koji je "u Indiji, u zemlji dalekoj" iznio primjer viteštva, snage i pravičnosti našeg naroda. Svjetska povjesnica spominje Jašu Dalmatina u uskoj vezi sa najboljim ljudima njegova vremena. Neka ga i naša narodna pjesma pozove na junačko zborovanje sa našim prvim junacima, sa Markom Kraljevićem, sa Zrinovićem banom i sa svijetlim likovima naših vitezova.

Konac