Jaša Dalmatin/Tumač

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
XVIII Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata —  Kratki tumač nekojim stavkama Jaše Dalmatina
autor: Ivana Brlić-Mažuranić


Javno prodavanje ratnih zarobljenika bilo je početkom XVI. stoljeća uobičajeno i u Dalmaciji. U Zadru je, naprimjer, g. 1538. održano četrnaest takvih javnih dražbi robova, pa su spisi o tome (popisi robova, trgovaca i kupaca) sačuvani. Prodavaoci roblja bili su ili vojnici, časnici, plemići ili pako građani, obrtnici - štoviše i svećenici. Kupci su bili, kako ti spisi kažu, također iz svih staleža i slojeva, a po narodnosti bilo je najviše Talijana iz Italije. - Jadni sužnjevi imali su, kao i tegleće blago, raznolike cijene prema svojim godinama i prema svojoj tjelesnoj snazi i ljepoti. Tako je četiri godine staro tursko dijete po imenu Kurt (zarobljeno više Omiša) prodano za cijenu od pet dukata, dok je Turčin Mesit, 20 g. star, prodan na istoj dražbi za 12 dukata. Jadnoga malog Kurta kupio je Napolitanac Viti. Uopće se roblje, kupljeno na zadarskim dražbama, većinom slalo u Italiju na preprodaju. Među sužnjevima bilo je uz Turke, dakako, i vrlo mnogo naših ljudi. Tako se u gore rečenom spisu navodi sužanj Cvjetan, 30 g. star, pa Radul, 20 g. star, itd., svi zarobljeni na turskom pograničju po vlastitoj braći "Morlacima".

Ove podatke crpem iz članka g. Boška Desnice, odštampanog u ovogodišnjem uskrsnom broju splitskog "Novog doba". U istome članku priopćuje pisac, prema pronađenim originalima, upravo potresna pisma koja su "sužnji nevoljnici" pisali iz ropstva. Ima i jedna prepiska, puna boli, muka i intriga, koju sužanj vodi vapijući za otkup u svojih rođaka na domu.




Gađanje strelicom bilo je u ono vrijeme jedna od najviše gajenih vještina na otoku Visu. Vladimir Mažuranić dodaje svojoj naučnoj raspravi "Melek Jaša Dubrovčanin u Indiji god. 1480-1528" (ova je radnja uglavnom služila kao temelj mojoj historičkoj pripovijeci) mnoge zanimljive i živahne opaske, crpljene iz starih izvora. Jedna od ovih opasaka govori o vještini i junaštvu strijelaca sa otoka Visa. Takvih vještaka u strijeljanju sa Visa bilo je i među mornarskom vojskom turskoga admirala Piali Paše i upravo ti strijelci izvodili su gađanje sa užeta koje je bilo napeto među dva jarbola.




Kava je kao napitak došla u Europu preko Turske tek za sultana Sulejmana (1534. god.). Već davno prije poznavali su je npr. u Jemenu, a poglavito su je upotrebljavali derviši da se održe budni za vrijeme molitava. U Beču su prve kavane otvorene koncem XVII. stoljeća, no imale su teške borbe. Vlasti su ih opetovano zatvarale, a užitak kave zabranjivale. Ime "kafa" dolazi navodno od brdovitog kraja Abesinije nazvanog Kafa (Sidam). U Abesiniji je naime jedna vrst kave od davnih vremena služila kao napitak.




Mameluci ("Mameluk" znači arapski "rob") bili su isprva tjelesna straža egipatskih sultana. U XIII. stoljeću kupio je sultan Netšem Eddim od Mongola dvanaest hiljada ratnih zarobljenika od kojih je većina bila slavenskog balkanskog porijekla. Od ovih budne postupice stvorena tjelesna straža sultana, sa pravima i dužnostima koje su bile nasljedne.

Poradi osobite bojne vještine i junaštva Mameluci su bili strah i trepet neprijatelja, ali su se doskora počeli buniti protiv svojih sultana i stali se sve polako uzdizati na vlast. Prvi se od njih konačno popeo i na prijestolje Mos Ibegh. Povijest broji mnogo sultana iz redova Mameluka, a raskoš opreme, bogatstvo palača i uopće života iz doba mamelučkih sultana gotovo nadmašuje sve ostale istočnjačke raskoši. Donosimo ovdje po Vladimiru Mažuraniću neke opise mamelučkog sjaja:

"... ne samo velmože i vitezovi, nego i Mameluci srednje ruke, nosili su kacige i oklope od zlata, a njihovi konji verižice i stremene od zlata i srebra, pače ploče od zlata i srebra pod svojim kopitima. Odijevali su se u svilu uz puceta od zlata. Na nogama navlačke od kože vrlo žive boje, a obuća im pod petama srebrom okovana. Odijelo žena, negda skromno, postalo je bogato i nepristojno. Kuće raskošne od mramora i mozaika, stropovi okićeni draguljima umetnutim u zlatno lišće i zamorsko modrilo (oltramarin), tako umjetno, kako se nigdje drugdje po cijelom svijetu nije moglo vidjeti. Namještaji po kućama kraljevski. Srebro, porculan, ambra, laneno rublje, svila, miris, pomast za kupelji itd."

Moć Mameluka konačno je skršena 1811. g. - Prigodom svog vojnog pohoda na Egipat, razbio je mladi Napoleon Bonaparte i vojnu snagu Mameluka i učinio je od izabranih mamelučkih momaka svoju tjelesnu stražu koja je svojim bogatim, kićenim i neobičnim odorama uvijek iznova u čudo zanosila Parižane. - Poznat je pače iz povijesti Napoleonov sobar Mameluk, po imenu Rustan. Bio je to doduše posve surov, ništetan i prostački gramžljiv čovjek, no svojom lijepom vanjštinom, svojom istočnjačkom spretnošću, a osobito svojim neobično kićenim i biranim odijelima, omilio je Napoleonu, kojega je očito zabavljala taština lijepoga Mameluka. Rustan je pače protiv želje glavnog meštra ceremonije izmolio od Napoleona dozvolu da smije u svom najkićenijem odijelu, a na bijelom arapskom konju, prisustvovati njegovoj krunidbi. - Rustan je ostavio dnevnik, priprost, nimalo plemenit - no svakako zanimljiv. - Kad je Napoleon 1814. bio zatočen na otoku Elbi, poveo se je Rustan nevjerojatno, kukavno i podlo, kao u ostalom i mnogi drugi. - Ovo je ukratko povijest jednoga od posljednjih Mameluka.




Što se ovdje navodi o porijeklu, o pasmini i o načinu othrane arapskih konja, uzeto je iz stručnih bilježaka.




Historijska je istina da je fra Anđelko Zvijezdović od sultana Mehmeda Osvajača isposlovao povelju, nazvanu Athnama, kojom sultan prima pod svoju zaštitu krišćanski puk Bosne i njegove svećenike. Evo nekoliko redaka iz te povelje koja pravo zadivljuje svojim duhom pomirljivosti i pravednosti. Npr: - "Neka se ne iziskuje harač od redovnika. Neka u njih nitko ne dira, niti im se ma tko usudi ma što nažao učiniti... neka se ne usudi nitko njihove kuće i crkve rušiti... neka se nitko u njih ne miješa kad dolaze u svoje samostane... Gdje god oni bili, na moru ili na zemlji, ja ih primam pod svoju obranu. S njima neka muslimani postupaju tihim i slatkim načinom, jer su oni kršćani i rubani vrijedni sažaljenja... Tko bude raditi protiv ovom Božjem ugovoru, neka zna da je uvrijedio Boga i njegovog proroka." - Plašt, koji se ovdje u pripovijeci opisuje, čuva se još i danas uz Athnamu u franjevačkom samostanu u Fojnici (Bosna).




Azrail, anđeo smrti. Priču kako Azrail zlatnom jabukom vabi dušu iz bolesnog "insana" (čovjeka) pričao mi je uz mnoge pojedinosti dječak Alija Majetić (iz kotara cazinskog, Bosna) koji je za doba gladi s onom množinom "besprizornih" malih mučenika prešao iz Bosne i lutao svijetom. Našao je zaklona u našoj kući te imam dosta bilježaka o njegovim pričanjima koja su bila puna bujne mašte.




Lodovico Barthema (Varthema) istinita je ličnost. On je bio rodom iz Bologne, te je zamlada izučio zanat lijevanja vatrenog oružja. U zrelijim je godinama potražio u Indiji sreću i krupniju zaradu svojim zanatom. Najprije je boravio u Aleksandriji i Kairu 1502. g., te je lukavo hinio da kani prijeći, ili štoviše da je prešao na Islam. Zatim se pustolovnim načinom prošuljao kroz Siriju i Arabiju (tvrdi u svojim zapiscima da je u Meki klanjao u ćabi) - pa dalje u Indiju. Napisao je pod starije dane knjigu zapamćenja o svojim brojnim i burnim zgodama života. Knjiga je izašla pod imenom "Itinerario" god. 1510, a pod imenom "Hodeporicon Indiae Orientalis" god. 1610. Po toj knjizi dobivamo mnoge vijesti i o Mahmudu Begru. Vijest o poklonu slonova, o pletenim, neobično dugačkim brkovima Mahmuda Begra i o njegovoj neranjivosti, potiče od Vartheme. - Varthema je bio priprost čovjek, srednje naobrazbe, no vrlo bujne mašte i spretnog pera. Odlikovao se godine 1507. u nekom boju Portugalaca u Indiji, te mu je tom prilikom kapetan Tristao da Cunha podijelio čast vitezova. Svoju knjigu doživljaja posvetio je novi vitez vojvotkinji di Tagliacozzo.




Prizor kako trgovac zabada igle u palac, a mušterija mora da ruke drži skrštene unatrag te samo bradom pokazuje koju iglu želi - uzet je iz kasnijeg doba. Pripovijedali su mi naime taj način prodaje stari Brođani koji su dolazili u Bosanski Brod u turske dućane prije 60-70 godina. - Iz njihovih pričanja imam i ovu zgodu: Došao kadiji u Bosanskom Brodu trgovac s molbom. Da potkrijepi svoju molbu, pruži na dlanu spram kadije nekoliko dukata. - "Zar meni mito? Pasji sine!" - viknu kadija te udari tobože bijesno odozdo po ruci trgovčevoj tako da se dukati razletješe po sobi. - "Bacite ga napolje!" Trgovca izbacili, a sam kadija sašao sa stolice u berbu dukata.




Noćni napadaj Arapa razbojnika, koji se opisuje na ovome mjestu u pripovijeci, historijska je činjenica. Isto je tako historijska činjenica i zgoda sa pticom u poglavlju: "Strelica pogađa". Ovdje donosimo prijevod iz Barrosova djela (1628. god.) obrađenog po Soltau, i to ona mjesta koja se odnose na dvije odlučne zgode Jašina života u ovom razdoblju. Djelo nosi naslov: "Geschichte der Entdeckungen und Erroberungen der Portugiesen in Orient vom Jahr 1415 bis 1539 nach Anleitung der 'Asia' des Joao de Barros. Von Dietrich Wilhelm Soltau. In f(nf Theilen, Braunschweig, bei Friedrich Vieweg 1821."

- "Kupio je (Jašu) neki trgovac koji je iz Carigrada trgovao preko Damaska pak Aleppa i odande do Basore koji je grad na perzijskom moru. Kad je taj trgovac s jednom karavanom iz Aleppa putovao u Basoru, napadoše na karavanu Arapi koji su htjeli da trgovce porobe pa su se svi trgovci morali upustiti u borbu za obranu. U toj se borbi taj Jaša (Barros ga ovdje naziva Yaz), kako je bio junački mladac, a po običaju svoje domovine velik strijelac, tako valjano ponio braneći svojega gospodara da je time zavrijedio glas junačine (valiente homem). Karavana, spašena od napadaja Arapa, stiže u Basoru, a Jašin gospodar sa svojim trgom pođe u Ormuz, a odatle u kraljevinu Kambaja gdje je kraljevao kralj Mahmud, s kojim je trgovao i taj trgovac, pa je kralju dao na dar više poklona u robi, a među ostalim poklonio je kralju, kao dragulj mnogo vrijedan, i toga Jašu, jer da je on vrlo dobar strijelac, a junačan mladić. Kad je Mahmud jednoć bio u svom taboru protiv kralja od Mandu, preleti jastreb nad Mahmudom i nečist ptičja pade na glavu sultanovu. - 'Ja ne znam što bih dao' - povika Mahmud - 'kad bi mi netko skinuo ovu mrcinu!' Jaša napne svoj luk i bio je tako sretan da je jastreba oborio. Kralj je bio toliko zadovoljan s ovim znakom Jašine spretnosti da mu je poklonio slobodu i odredio mu plaću. Svojom mudrošću i svojom hrabrošću počeo je Jaša da se diže od stepena do stepena, dok konačno postade vojskovođom sa naslovom Melek, te mu kralj pokloni grad Diu koji leži na jezičcu kopna što ga sa triju strana more plače. Ovaj se jezičac kopna zove 'Bandar div', tj. otok 'trgovačke luke'."




Da čovječji znoj ima neku veliku čarobnu moć, to je narodno vjerovanje, a to je vjerovanje među ostalim, i razlog slijedećoj tvrdnji: ose i pčele, kaže narod, pomamno nasrću na čovjeka koji se oznojio i progone ga u gustim skupinama kao opasno biće.




O ličnosti kambajskog vladara Mahmuda Begra ima mnogo začudnih navoda iz područja čarolije. Upravo vanredne tvrdnje spojene su s imenom tog sultana, a nekoje od njih donosi Wilhelm Herz (1893. god.) u svom djelcu "Die Sage vom Giftmädchen". I staro djelo, pisano početkom XVI. stoljeća po Joao de Barrosu: "Geschichte der Entdeckungen und Erroberungen der Portugiesen", donosi mnoga vjerovanja spojena s imenom Mahmuda Begra. Sva ova pričanja prikazuju sultana nepovredivim, neranjivim i vrhunaravno opasnim. No ujedno se u oba ova rada navodi, po starim izvorima, da je Mahmud bio "... najpravedniji i najdobrotvorniji od svih vladara".




Božidar Karađorđević, bratić kralja Petra I. napisao je na francuskom jeziku knjigu velikog poetskog čara pod naslovom "La vie multiple". Knjigu je izdao (nakon smrti autorove) i popratio je uvodom francuski pisac Finot g. 1921. u Parizu. Među ostalim opisuje Karađorđević u ovome djelcu rijetkim pjesničkim perom svoje dojmove iz Indije. Iz tih crtica donekle je crpljen moj opis povorke koja u indijskom selu slavi vješticu. Pa i lik same vještice nastao je pod dojmom jednog poglavlja iz "La vie multiple".




Sliku pokajnika koji na opisani način klanja među pet ognjišta (na kojima plamsa plamen od goveđih izmetina) donosi već spomenuto djelo dr. Georga Buschana "Sitten der Völker" uz mnogo drugih upravo potresnih slika o dobrovoljnim mukama vjernika na području brahmanske vjere. Ime vedskoga boga plamena "Agni" nedvojbeno ima isti korijen kao i naša riječ "oganj" koja je prastara, te koja nas veže sa najširim krugovima arijskih naroda. Riječ "vatra" mnogo je kasnije došla k nama.




Za gorsku kosu Arawalli (koja se uzdiže jugoistočno pred pustinjom Thar) zaista tvrdi naučenjak Suess da je ona jedan od najstarijih nabora zemaljske kore. On to zaključuje po činjenici što ploče Vindya grupe leže vodoravno na boranom visinskom nizu koji se sastoji od škriljevca, kvarcita i gnajsa.




U doba kad se odigravaju događaji ove moje historijske pripovijetke bio je grad Tanger (sjev. Afrika) već u rukama Portugalaca. No zauzeću Tangera prethodile su opetovane krvave i za Portugalce neuspješne borbe. Uz konačno osvojenje ovoga grada veže se historijska zgoda o "Postojanom princu" koju je vrijedno ovdje napomenuti jer je značajna za poletni i snažni duh tadanjeg portugalskog naraštaja.

Mladi Fernando, brat portugalskog kralja Duarta, bude prigodom jedne neuspjele navale Portugalaca na Tanger zarobljen od Arapa. Ceuta, grad na afričkoj obali gibraltarskog tjesnaca (o tom se gradu priča da ga je utemeljio jedan od praunuka Noe, a nad gradom se diže južni takozvani "stup Herkula", Abila), bila je već prije pala u portugalske ruke, pa sada Arapi zadržaše Fernanda kao taoca, dokle god im se Ceuta ne vrati. Međutim je mošeja u Ceuti bila već pretvorena u kršćansku crkvu, a Ceuta postala sijelom biskupije. Portugalski se staleži usprotive odlučno da se Ceuta vrati nevjernicima i poricahu kralju upravo da radi života i slobode svoga brata izruči grad kao što bijaše obećao.

Princ Ferdinand, posve mlad u godinama, tjelesno slab i boležljiv, a duhom snažan i ustrajan, podnosio je međutim teške i okrutne muke u zarobljeništvu. No kako je bio pobožan, gorljiv i čvrst, svojim je zemljacima poručivao neka se ne obaziru na njegove muke, nego neka učine onako kako im savjest nalaže. Vezir Lazurac, kojemu je bio povjeren princ zarobljenik, podvostručio je svoje okrutnosti. No mladi zarobljenik ostajao je čvrst u svojoj vjeri. Bez kolebanja provodio je dalje svoj mučenički život, radije nego da radi njegove glave bude izgubljen grad koji je zauzet uz žrtvu tolikih kršćanskih života. Sedam godina trajao je mučenički život "Postojanog princa". Tiho i smireno snosio je on svoje patnje, dok konačno ne dođe bolest koja njegovo iscrpljeno tijelo lako savlada. Nakon pet dana bolesti izdahnu "Postojani princ", mirno, spokojno, sklopljenih ruku, bez trzavica ili kidanja. Vezir Lazurac saznavši za smrt mladića reče: "Da je taj čovjek bio odgojen u vjeri Muhamedovoj, zaista bi bio postao jedan od naših prvih svetaca. Teško su skrivili njegovi koji su dopustili da pogine!"

Španjolski pisac Calderon de la Barca napisao je dramu "Postojani princ" koja je glasovita po svojoj plemenitoj ljepoti i zanosu. Ta je drama prošle godine davana i u Zagrebu.




Zaista je polovicom XV stoljeća na otoku Muranu (kraj Mletaka) u samostanu sv. Mihajla živio monah učenjak - fra Mauro (ne zna mu se za prezime niti za točne podatke o njegovu životu). Najznamenitije njegovo djelo jest geografska karta, nazvana u naučnom svijetu naprosto "mappamondo Fra Mauro". Crtana je na pergameni, ima eliptični oblik (planisfera), te mjeri 1 m 93 cm visine, a 1 m 96 cm širine. Izrađena je prekrasnim umjetničkim i točnim radom, te daje točan pregled geografskog znanja oko godine 1459. Na karti se, što je za nas zanimljivo, jasno čitaju imena Crovatia, Servia, Bolgarica, upisana koso niz sjeverni dio Balkanskog poluotoka. No nečijom barbarštinom zaprljana je ova znanstvena umjetnina baš na mjestu koje označuje naše Primorje i Dalmaciju. Karta se može i danas vidjeti u duždevoj palači u Veneciji.




Već u Bosni, pa odatle dalje na istok: u Bugarskoj, Turskoj te u Aziji, daje se znak glavom "da" ili "ne" posve suprotno zapadnjačkom značenju. "Da" okreće se glavom kao kod nas "ne", a "ne" kima se glavom kao kod nas "da". Odatle mnogi nesporazumci sa putnicima iz zapadnih strana.




Harun-al-Rašid, svemožni vladar islamsko-arapskog carstva, "Kalif" ("namjesnik") Alahova poslanika Muhameda, rodio se god. 766., a vladao od 786. do 809. godine. Poznat je iz drevnih perzijskih priča "Tisuću i jedne noći", preudešenih za književnost arapsku i odanle prenesenih širom u evropski svijet.

U Harunu (izraelsko ime "Aron") vidjelo je kasnije narodno i književno predavanje svu onu snagu i sjaj, kojima je djed Harunov Almansur učvrstio vlast abasidskih kalifa (vladali od 749. do 1259. godine). Harun al Rašid ("alrašid" čita se "ar rašid") a znači "pravedni") prenio je središte carstva iz Sirije u staru Babiloniju i sagradio je na Tigru veličanstvenu novu prijestolnicu Bagdad i ukrasio je tako raskošno da naskoro od Tihog oceana ovamo pa do Atlantskog na zapadu ne bude bogatijeg i sjajnijeg grada na svijetu. Prijenosom drevnih perzijskih uspomena i prijenosom narodnog pričanja iz "Knjige kraljeva" iz perzijskog u arapski jezik, prenosila se i tančina i duh perzijske poezije i polagano se stvarala opća islamska književnost. A kako je već za pređašnje dinastije Omajada bogoslovni, pravni i filozofski rad grčki dao osnovu za kulturu u tom smjeru, to je Bagdad u umnom pogledu sjao kao žarište spasene kulture staroga vijeka.

U pričama "Tisuć i jedne noći" pojavljuje se uz kalifa Haruna uvijek i njegov mudri "vezir". Takovih je visokih predstavnika uz kalife dakako uvijek bilo. No upravo taj legendarni "vezir" uspomena je na umno potomstvo Perzijanca Barmaka: sin, unuk i dva praunuka bili su kroz 50 godina prvi saradnici svemoćnih vladara i poslije Almansura. Ali uvijek bijahu u pogibli da se i na sam mig kalifov sruše u ponor. Ovo se i dogodilo Harunovu miljeniku Džafaru i njegovu ocu veziru Jahji. No upravo time stade slabiti dosta kratka snažnost abasidske vladavine.

Raskoš i bogatstvo istočnjačkog carstva zablještili su poslanike franačkoga Karla Velikoga koji su u svom četverogodišnjem putovanju i boravku u arapskom svijetu vidjeli blještavu stranu njegovu. Vratili se oni 803. godine sa veličanstvenim kalifovim darovima za cara Karla Velikog, pa su ovi darovi sigurno mnogo pridonijeli da se legenda o bajoslovnom Harun-al-Rašidu iz "Tisuć i jedne noći" tako lako primila i na zapadu.

No kako je Karlo Veliki postao za kasnije vjekove legendarna ličnost sam po sebi, tako je naprotiv Harun-al-Rašid postao zapravo za sav Prednji Orijent legendaran po veličini svog djeda Al-Mansura i njegovi umnih doglavnika. Pripomogla je dakako toj legendi ona, za vremena Haruna nikad još neviđena raskoš u njegovoj veličanstvenoj prijestolnici Bagdadu.

Doslovni prijevod riječi "islam" zaista glasi "predanost Bogu". U Kuranu spominje se riječ "Islam" u svemu osam puta. Tako npr. u rečenicama: "Danas sam stvorio za vas vjeru vašu i ispunio sam vas milošću svojom i moja je volja da islam bude vjera", ili opet: "Koga Allah hoće da rukovodi, onom otvara srce za islam" itd.

Mali modri križ, koji je Jaši pod pazuhom upisan u kožu, odgovara tadanjim, a i današnjim običajima našega naroda. Ovo urisavanje raznih uresa pod kožu zove se ukratko "bockati križ", a vrši se u svim našim krajevima, pogotovo u Bosni među katoličkim pučanstvom. Začetak tome običaju valja tražiti upravo u razdoblju kad su Turci redom osvajali, i konačno posve osvojili Bosnu. Bogumilstvo je bilo tek izdahnulo, a katolička vjera još slabo ustaljena među bivšim bogumilima. Stoga je tamo narod u velikom broju prelazio na muhamedansku vjeru. Katoličko svećenstvo, među ostalim svojim naporima da održi narod od odmetništva, poslužilo se i običajem tetoviranju. "Ubockanim križevima" oteščavao se prijelaz s kršćanske vjere na islam. Uklanjanje "ubockanog križa" i uresa pod kožom spojeno je s velikim bolovima, a brazgotina koja ostaje značajna je. Tako se nije dao sasvim izbrisati trag bivšeg kršćanina, čime je neodlučnima bilo oteščano odmetništvo.

I danas se uz ostale urese najviše "bocka" baš križ. U Bosni se žene mnogo više podvrgavaju tom bolnom "urehšavanju" negoli muškarci. Više puta su uresi veliki i umjetnički iskićeni. "Bockanje" se obavlja na slijedeći način: od smole drveta i od čađe načini se kaša. Pomoću šiljatog drveta nacrta se tom kašom željeni ures na napetoj koži ruke, noge ili prsiju - pa čak i čela. Zatim se kroz tu smjesu tankom iglom bocka koža, sve ubod do uboda, prema nacrtu. Nakon toga se cijelo mjesto tijesno ovije platnom na nekoliko dana, a tada tek opere. Gdjekad se upotrebljava barut umjesto čađe.

U svim narodima Europe, osobito u mornarici, vojsci i radništvu postoji običaj tetoviranja. Već su Janjičari bockali znak svoje čete na ruku ili nogu. - Pričali su mi radnici u Slavoniji da se ustrajnim oblozima kiseloga kupusa dade izvući boja ispod kože i tako izbrisati tetoviranje.




Istočnjački sagovi imaju sve odlike onih najraskošnijih predmeta koji mogu nastati samo tamo gdje su uz neizmjerna bogatstva nagomilane i mase ljudskih radnih sila. Najsavršeniji od ovih sagova broje na jedan četvorni metar jedan milijun uzlova. - Milijun puta je ljudska ruka svezala uzao na malom komadiću saga!

Zanimljivo je da zelena boja, koja je sveta boja proroka Muhameda, nikada ne dolazi na sagovima po kojima se nogama gazi. Zelene plohe nalaze se samo na molitvenim sagovima i na visećim sagovima. - Najskupocjeniji istočnjački sag u Europi procijenjen je na 3,000.000 franaka, a bio je vlasništvo austrijske carske kuće. Uzlovi su mu od zlata, srebra i svile. - No još uvijek su najvredniji komadi pohranjeni i strogo čuvani u mošejama i kod poglavica pustinjskih plemena Azije. - Sagovi koji su se izrađivali u Perziji upravo u doba ove historijske pripovijetke (XV. i XVI. stoljeće) važe kao vrhunac u umjetnosti sagova.

Takozvani stari "reljefni sagovi", koji se danas često plaćaju osobito skupo, dobili su svoju reljefnu odliku posve slučajno tokom vremena. Neke naime boje izgrizaju s vremenom vunu, (tako npr. crna i smeđa boja). Uslijed toga se događa da na nekim vrlo starim sagovima potpuno ispadnu svi oni ornamenti koji su rađeni u ovim bojama, pa se onda, naravno, ornamenti rađeni ostalim bojama odižu u čistom reljefu na podlozi.




Navedene svete šare još se i danas izvode po surli i po ušima slonova u Indiji, pa imade u djelu "Sitten der Völker" (dr. Georg Buschan) među ostalim i vrlo lijepa slika ovako išaranog patuljastog slona.




Velika bazaltna ploha, visoravan Malva, spušta se naprama Owalioru do 160 m aps. vis. - Tu, istočno od rijeke Betwa, počinje Bandelkhand, kraj poznat po svojim bogatim nalazištima dijamanata. Crveni kamen-pješčar tvori omot ovih dragulja.




Turske pješačke čete janjičara ustrojene su oko godine 1328. Ime im je zapravo "jeni - čeri", a to u turskom jeziku znači "nove čete". U zauzetim krajevima (poslije najviše u slavenskim zemljama Balkana, naročito u Bosni) oduzimalo se nasilno od pučanstva svako peto muško dijete. Tu se djecu davalo širom Turskog Carstva u muslimanske seljačke kuće na odgoj. Ta su djeca već za mladih dana morala naviknuti na sva stradanja, na svaki napor, na svaku okrutnost i na krv. Kad je takav mladić odrastao za vojnu službu, uvrstilo ga se u janjičarsku vojsku. Divlja hrabrost i bojovnost janjičara i odviše je poznata u našoj povijesti.

Zanimljive su neke manje potankosti iz ustanova janjičarskih. Kod blagoslova svake čete postavljao bi najviši derviš rukav svoga bijelog pustenog ogrtača na glavu janjičarskog vođe tako da je rukav visio niz pleća vođi. Na uspomenu toga čina janjičarske su čete nosile bijele pustene kape s kojih je visio rukav (u turskom jeziku nazvan "kečke"). Začudno je da su janjičari nosili kao znak svojih četa, a ujedno i kao znak pojedinih časti razne predmete kuhinjskog suđa. To je poteklo odatle što su janjičari bili "carski hranjenici" - hranili su se naime u carskim kuhinjama. Znak pukovničke časti bila je npr. velika šefarka, manji časnici nosili su kuhače ili kuhinjski nož kao znak svoje časti. Bojna zastava i najsvetiji znak janjičarski bio je veliki kotao ("kazoni šerif") te su novaci polagali zakletvu na taj kotao. Izgubiti kotao u boju bila bi najveća sramota, ne pokloniti mu se za svečanih procesija - bila je teška povreda, a izvrnuti kotao - bio je znak za pobunu.

Poznate su krvave i krvavo ugušivane pobune janjičara. Tvrdoća i hrabrost ovih, nasilno odmetnutih stradalaca i njihova prirođena i odgojena oštroumnost, učinila ih često opasnima za tursko prijestolje. Među janjičarima se štoviše razvilo i posebno pismo nazvano "sijakah", koje im je dakako najviše služilo kod njihovih pobuna. Nakon teških i okrutnih borba, janjičari su raspušteni god. 1826 a ime im bude prokleto.




"Sijakat" (zapravo "sijaqat") posebna je vrsta arapskog pisma (nešto kao naš brzopis) koja je sačinjena za tajne bilješke i saopćenja. Ova se vrsta pisma upotrebljavala u Bosni za turske vladavine, te je najviše služila financijskim uredima i činovnicima za međusobna saopćenja. Pa nekoj vijesti služili su se i janjičari tim pismom za svoje tajne svrhe. "Sijakat" se razlikuje od obične "arabice" time što kod "sijakata" nema točaka koje su značajne za "arabicu". Kuka, a povrh nje, pod njom ili uz nju jedna, dvije ili tri točke, ta kombinacija sačinjava uglavnom pismena "arabice". Kako kod "sijakata" nema tih točaka, to vijest ili dokumenat pisan ovim tajnim pismom čini neku vrst zagonetke za koju treba i oštroumnosti i upućenosti u sam predmet, a da se uopće uzmogne pravilno odgonetati.




Carigrad je u toku stoljeća bezbroj puta trpio od potresa. Neki od ovih potresa bili su upravo razorni jer su im se pridružili požari koji su, primjerice u XVII. stoljeću, i same sultanove palače razorili. Prigodom takve jedne katastrofe izgorjelo je u Carigradu šest hiljada kuća. Dugo se vjerovalo da nakon prvog udarca potresa dolazi za tri četvrt sata drugi, mnogo jači i kobniji udarac. Tek su seizmografi dokazali da to nikako se odgovara istini. Strava koja uhvati pučanstvo kod prvog udarca čini da se eventualni drugi udarac osjeća toliko jačim i da mu se pripisuju sve posljedice prvog udarca. Dokazano je, štoviše, da se i onda govorilo o "jakom drugom udarcu potresa" kad seizmografi drugi udarac nisu uopće zabilježili.




U bugarskom se jeziku padeži imenica ne označuju nastavcima, nego samo prijedlozima postavljenim pred imenicu. Npr. "od Plovdiv", "na Plovdiv", "sas Plovdiv" itd. Kad Bugari govore drugi slavenski jezik, često u nj prenose ovu osebinu bugarskog jezika.




U svom članku "Značajni rukopisi u knjižnici Aja Sofije u Carigradu" ("Obzor" 13. XI. 1936.) donosi Alija Nametak opis dvaju rukopisa gornje knjižnice, oba jednakog sadržaja. Za piščevo se ime ne zna, no radi se očito o knjizi određenoj za učenje jezika dvorskim dostojanstvenicima, prinčevima, pa čak i sultanu. Rukopis nosi naslov "Rječnik arapski, perzijski, grčki i srpski". To je priručnik, sastavljen u svrhu da se po rečenicama nauči strani jezik. Pisan je arapskim slovima, a reci su mu u četiri boje, kako se to u tekstu ove moje historičke pripovijetke opisuje. Ovdje dajem, po Aliji Nametku, točan prijepis jedne rečenice iz ovog rječnika (u sva četiri jezika):

  1. "Bismi-ilahi-r-Rahmani-r Rahim
  2. Benami huzay bahšayende mihraban
  3. Is to onoma tu Sen tu polieleu tu eleimonos
  4. Sa imenom Božijem poklanjajes-mi milostiv."

Nametak navodi da nedavni pronalaznik ovog dragocjenog rukopisa drži da je ovaj rječnik napisan za Mehmeda Osvajača (1351-1481. god.). Sultan je, dakako, znao turski, arapski i perzijski, a trebalo je da nauči grčki i srpski.




Sv. Eftimije, posljednji bugarski patrijarh, historijska je ličnost bugarske povijesti četrnaestog vijeka. Legenda o sv. Eftimiju, koji je silom svog pogleda ukočio Turčina napadača i zaustavio sablju u njegovoj ruci, živi još i danas u bugarskoj predaji. Poprsje sv. Eftimija izradio je bugarski umjetnik Peikov te je majstorski uspio da liku dade onaj moćni izraz lica i pogleda što ga gornja legenda zahtijeva.




Škripanje primitivnih neokovanih kola prešlo je kod nas odavna u poslovicu: "Pjevaju kao turska kola", govori se u Slavoniji o neskladnom pjevanju. Još prije 30-40 godina dolazila bi često takova neokovana kola, upregnuta bosanskim "bušicama", iz Bosne u Slav. Brod. Njihovo prodorno, otegnuto cviljenje ostaje nezaboravno svakome koji ga jedanput čuje. Takva su kola i danas još uobičajena u balkanskim zemljama, a kod nas u Dalmaciji i u Bosni.

U Bosni se upotrebljava još uvijek i drveni, posve neokovani plug na kojemu su samo lemeš i crtalo od gvožđa, te je ovo oruđe jedno od najprimitivnijih u kulturnoj povijesti. Posve drveni plug, na kojemu je i lemeš izdjeljan iz tvrdog drveta, pada valjda u prethistorijsko vrijeme ili u područje legende. Ipak se pripovijeda da se takav drveni lemeš još u historijsko doba upotrebljavao u zabitnim krajevima goleme Rusije. - Prvotni oblik pluga nalazimo već na egipatskim spomenicima. Sastoji se od priproste klade na koju je privezan (u smjeru spram naprijed) težak drven klin, obložen željezom, a odostrag su dvije drvene ručke, zavinute unatrag. Kotače su plugu dodali po svoj prilici Grci.

Plug se češće spominje u Starom zavjetu. Kaže se npr. tamo: "Izraelci su silazili k Filistejima da im ovi nabruse lemeše i crtala."




Zvona sa Rila-planine bila su u Bugarskoj tokom mnogih vjekova jedina koja su se smjela svojim glasom javljati. Nakon osvojenja Bugarske bijaše naime turski sultan darovao rilskom samostanu velik komad planine oko samostana te ovamo Turci nikad nisu smjeli ulaziti. Osim toga, ostavljena su jedino ovom samostanu crkvena zvona sa dozvolom upotrebe, dok su po ostaloj zemlji sva crkvena zvona ukinuta. Kroz vjekove hodočastili su dakle Bugari sa svih strana domovine na ovu strmu, šumama pokrivenu planinu da bar jedanput u životu čuju glas crkvenih zvonova.

Rilski je samostan osnovao sv. Ivan Rilski već prije hiljadu godina (u X. stoljeću). Tamo gdje je u Rila-planini stajala pustinjačka koliba ovoga sveca, počeli su odmah nakon njegove smrti graditi veličajnu zgradu samostana koja i dandanas zadivljuje svojim orisima na onoj golemoj, šumama pokrivenoj planini. Iz najstarijih vremena uzdržan je do danas samo toranj, no cijela orijaška građevina djelo je davnih vremena, obnovljeno doduše nakon strašnog požara 1833. god. - Silne zidine od tesanog, neoličenog kamena, visoke kupole, divni i mnogobrojni lukovi i svodovi, šarene slike i prekrasne rezbarije u drvu, sve je to - u većini - djelo domaćih ljudi. Rilski je samostan, uz samostan na gori Atosu, jedna od najvećih i najveličajnijih kamenih građevina na Balkanskom poluotoku.




Porfir je skupocjena vrsta eruptivnog kamena osobite sastojine koji se katkad posve pogrešno naziva "mramorom". Najčešće je grimiznocrvene boje, no ima ga i zelenog i pjegavog. Već u najstarije doba povijesti upotrebljavao se porfir za umjetničke i raskošne predmete. Za vrijeme faraona bio je ukinut, navodno jer je njegova crvena boja podsjećala Egipćane na krv. No Aleksandar Veliki obnovio je kult porfira. Poslije su ga rimski carevi visoko cijenili te je Neron pokopan u sarkofagu od porfira. Taj je kamen najviše cijenjen u vrijeme Dioklecijanovo i za Konstatina Velikoga. Za njihova vladanja smjeli su se izrađivati iz porfira samo kraljevski kipovi te kraljevski spomenici i sarkofazi.

Vjerovalo se da porfir nosi sreću te je u pločniku svake dvorane, kroz koju je car stupao, moralo biti nekoliko ploča porfira. Vjerojatno je da se zato još i danas prostiru crveni sagovi prigodom dolaska vladara.

I kršćanski Rim preuzeo je porfir. Grobovi papinski i sarkofazi mučenika izdjelani su iz tog kamena, štoviše ima kip Isukrstov izrađen u porfiru, po uzoru izradbe kipova rimskih vladara.

Duboko u Egiptu diže se brdo čudesne ljepote. Visoko je 1900 m, a sastoji se od kamena ukrašenog crvenim i ljubičastim kristalima. Ovo je jedino mjesto na svijetu gdje se porfir nalazi u ovako čistom i divnom obliku. Ovdje je od godine 400. prije Krista do godine 400. poslije Krista bio vanredno živahan promet poradi kamenoloma porfira. Kipari su dolazili čak ovamo da odmah u kamenolomu izrade umjetnine koje su se onda dalje otpremale radi politure. Sada su ovi kamenolomi ostavljeni i pusti.

Kod nas ima porfira u Fruškoj gori na "Crvenom Čotu". Valjda otuda i ime "Crveni", a uz to ima u blizini i selo nazvano "Kipovno", dakle su se tu zaista izrađivali kipovi. Za ovaj naš domaći kamenolom veže se ova svetačka legenda:

U IV. stoljeću iza Krista dobila su četiri kipara nalog iz Rima da pođu u kamenolom "Crvenog Čota" i da tamo na mjestu izrade veličajni kip boga sunca iz porfira. No kako su sva četvorica kipara bili kršćani, to se oni, stigavši u kamenolom, suprotstaviše nalogu i ne htjedoše da klešu kip poganskog boga. Stavili su ih na muke, no oni ostadoše nepokolebljivi. Njihove moći leže i sada u Rimu te ova četvorica mučenika iz naših današnjih krajeva nose ime "quatro coronati".




"Vina" je prastaro glazbalo indijskih naroda. Naliči po svojim glasovima tek donekle gitari. Dvije posude za rezonancu (u obliku isušenih i izdubenih dubleka) pričvršćene su pod trsku koja ima 1 m duljine. Žice (od ocjeli i od mesinga) mogu se posebnim načinom skratiti od 1 m duljine sve do 25 centimetara.




Pjesma "Kada mi se Radosave vojevoda odiljaše" jedna je od naših najstarijih pjesama koje su melodijom zabilježene. U "Ribanju i ribarskom prigovaranju" zabilježio ju je Petar Hektorović g. 1557, a u narodu je sigurno davno prije postojala. I melodija i riječi potječu iz naroda, jer Hektorović kaže: "Sa svom moćju ispisal sam sve ono ča je Paškoj i Nikola (ribari) bugaril i pival." - U "Ribanju itd." najprije pjeva ribar Paškoj nježnu i krasnu pjesmu "Dva mi sta (dual) siromaha". - Ova pjesma radi o Kraljeviću Marku i o bratu mu Andrijašu, a kada je Paškoj dovršio, onda Hektorović poziva ribara Nikolu: "Bugari sada ti." - Na to Nikola započinje pjesmu o Vojvodi Radosavu.

U svoj mojoj historičkoj pripovijeci ta je pjesma donesena posve skraćeno, a ujedno joj je mjestimice promijenjen stih i oblik da ne bude preteška i da se prilagodi prizoru i okolini.

U Kuhačevoj zbirci "Južno-slovjenske popievke" (III. knjiga 1830.) nalazi se ova pjesma stavljena za pijev i za glasovir.




Junak plače nad mrtvim pobratimom svojim. On plače i nad razbijenom hrabrom četom svojom i nad dobrim konjem koji mu ranama podliježe. Junak se ne stidi da suzama okaje svoje nepravedno djelo počinjeno u srdžbi ili u naglosti. Suze prolivene u plemenitoj boli značajka su pravoga junaka, kako ga naša narodna pjesma iznosi kao uzor.

Junak srće bez straha i bez oklijevanja za dobru stvar u svaku pogibao i u smrt, on podnosi tjelesne najteže muke, a da "ne pisne niti zubma škrine". No u tog istog junaka srce treba da bude mekano na boli i stradanja drugih, a duša mora da mu je do suza osjetljiva na počinjenu grubost ili nepravdu. O takovim junačkim suzama dao bi se u našim narodnim pjesmama sakupiti krasan materijal koji bi ispravio surovosti što se pogdjekad javljaju u tim pjesmama.

I grčka stara poezija (osnovana, kao svaka prava poezija, na narodnim izvorima) pozna "junačke suze". Tu je jedan od najljepših primjera Ahil koji prolijeva suze nad svojim mrtvim prijateljem Patroklom i polaže, duboko ganut, "svoje ruke ljudomorne" mrtvome drugu na prsa. - U germanskoj staroj narodnoj poeziji (Edde itd.) otpada valjada posvema ovaj motiv "suza junačkijeh".




Od god. 1847. do 1509. nije dodan posebni tumač jer se čitav ovaj dio temelji na povijesnim podacima. Mnogi od tih podataka potječu iz povijesne rasprave Vladimira Mažuranića: "Melek Jaša Dubrovčanin u Indiji."