Jaša Dalmatin/XVII

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
XVI Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata —  XVII. "Vo imja oca..."
autor: Ivana Brlić-Mažuranić
XVIII


Još istoga dana pričalo se po palačama carskoga dvora o ovoj neobičnoj zgodi. Među stanovništvom Kambaje pako poprimili ovi razgovori osobito živ oblik. Govorilo se da će sultan pokloniti slobodu mladome robu, nagađali što više da će ga uvrstiti u svoju bojnu pratnju. A kako da neće! - ovakav strijelac! - Bilo je, štoviše, u dalekim pokrajinama Gudžerata dosta sela i gradova u kojima se već nakon nekoliko dana pričale bajke o mladom zlatorukom junaku. Poklonici sa jutarnjeg primanja onog dana raznijeli glas o Jaši po svojim rodnim mjestima, a pučka mašta pobrinula se da zgodu sa Arapima i zgodu sa vranom splete u bajoslovnu priču. Zla sila uzela oblik vrane i pomagala razbojnicima, a mladić što ima zlatnu desnu ruku oborio strelicom vranu, na što Arapi popadali na koljena, a mladić ih svezane doveo sultanu! O Jaši Dalmatinu počelo da se govori i kod dostojanstvenika i u narodu Gudžerata. Međutim već na izlazu iz svečanosnog prostora javili sluge Jaši da još iste večeri treba da dođe pred sultana.

Izišavši iz grada prolazio je stazom preko livada. Sunce se spuštalo k zapadu. Sakriveno iza dugoljastog oblaka, isprutalo je nad sobom nebo svijetlim i tamnomodrim žbicama orijaškog kolesa. Jaša je gledao ljepotu neba i kovao daleke osnove. Žurio je sve naglijim korakom, a staza ga navede tik uz jednu napuštenu kolibu. U času kad je htio da je prođe, izbaci se naglo iza pletera kolibe dugačka motka te se upopriječi preko staze. Jaši se spletu noge, posrne i padne prsima o zemlju.

Omamljen pokuša da sjedne, no u taj tren navali se na njega teška trupina, jedna ruka uhvati ga za grkljan i povali ga nauznak po stazi.

Jaši se zamagli. Tek načas otvori oči. Nad njime je bilo brazgotinama išarano lice Gjaneka. - "Ovo bi mogao biti kraj" - munu Jaši kroz glavu i ponovno sklopi oči. Nesvijest ga hvatala od pritiska ruke o grkljan - a da odvali sa sebe orijaša, o tome nije mogao ni da pomisli.

- "Huljo golobrada! Plati, il' si poginuo!" - mumljao je Gjanek sagnuvši se tik uz lice Jaši.

Jaša ne može da odahne. Oči mu pod spuštenim kapcima gore od muke. - Večernji mir. Na livadama na daleko i široko nikoga. U taj tren uz uho Jaši zabruje kao kroz koprenu, a ipak jasno i skladno, dva ženska glasa:

- "Vo imja Oca i Sina..." - te spokojno i složno odmah nastave da odvijaju riječi Očenaša. - A indijsko nebo još jednako diže na zapadu svoje tamnomodro i rasvijetljeno kolo.

Oči Jašine otvorile se, pune nade. Ali nad sobom ugledaše samo gladno i bijesno lice Sirijca.

- "Pa ipak! nisam sam!" - utvrdi Jaša svoju novu snagu - i opet čas prisluškivaše molitvi koja je dolazila kao čisto i tajanstveno čudo iz dalekih daljina na struji večernjeg zraka. A onda mahnu Gjaneku da otpusti kruti stisak.

- "Što bi ti od mene?"

- "Hrani me, pasji sine, kad si znao da me osakatiš!"

Jaša tek sada opazi da je lijeva ruka Sirijca povezana uz tijelo kako ne bi visjela.

"Ja da te hranim? A kako?"

- "Zar nisam čuo kako ti je jutros posrećilo! E, vezire, uhljebit ćeš me ili - ima još motki u Indiji!"

Jaša promjeri stvar. Od sakata nema opasnosti kad mu znadeš manu. A dođe li Jaša među poslugu dvora sa divom koji bijaše okušao njegovu strelicu može mu to samo da digne ugled. Nagodiše se.

Večer stala da pada, a na stražarnici pred trijemovima posluge nađe se Jaša, praznoruk, a uz njega Sirijac koji je nosio gunjac i zavežljaj Jašin.

- "Pusti mog čovjeka da uniđe sa mnom" - reče Jaša vrataru i preko ramena pokaza palcem na diva koji je iza njega stajao. - "Valjat će i tebi i meni!"

Vratar se osmjehnu gosparstvu golobradog sužnja. No znalo se za sretnu zgodu Jašinu i u ovoj vratarnici. Čovjek propusti obojicu. Gjanek od te večeri ostade u staji slonova da timari životinje.