Jaša Dalmatin/VI

← V

Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata —  VI. Među bedemima Saraja autor: Ivana Brlić-Mažuranić

VII →

Jaša je oprezno hodao tražeći izlaza. Mogla je ophodnja opet naići. U jedan tren trgne se on od nenadanog udarca bubnja nad svojom glavom. Na unutarnjem bedemu udarao je bubnjar znak za počinak. Mirozov je prošao, gradska vrata Saraja bila su zatvorena - sad se daje znak "na počin!".

Mrak se bio potpuno spustio, zvijezde se pojavile.

Jaša se stisnu uz bedem s kojega se orio bubanj. Jedna zvijezda, dižući se na nebosklonu, zadrhta sad upravo prema šiljku čempresove grane nasuprot Jaši. Jaša, stojeći nepomično uza zid, morao je da sačeka odlazak bubnjara.

Za to vrijeme pratio je on dizanje zvijezde uz grane čempresa. Po njenom dizanju može da izračuna kako dugo traje večernji znak bubnjem.

Zvijezda se dizala, bubanj koji je mogao da znači smrtnu koračnicu Jaši orio je - a Jaša, zadubljen u svoje motrenje, zaboravio je pogibelj u kojoj stoji. Bubanj stane - zvijezda se bila popela tek do prvoga malog ogranka.

- "Prekratko je. A i mjesto bubnjara nije dobro izabrano", prosudi Jaša večernji znak Saraja.

Sve utihlo, a on pođe dalje među bedemima. Uto se začuje podcikivanje dječjeg smijeha i dozivanje ženskih glasova. Zadivljen stane Jaša. Radost, ljubopitnost, neka neodoljiva želja za osobitošću i osjećaj opasnosti ovog časa, uhvate ga od ovoga neočekivanog zvuka glasova.

Znao je mladić da se igra glavom. - "No uz manju cijenu teško ću ikada ovako što ugledati!"

Bez oklijevanja pođe do drveta što je raslo uz unutarnje bedeme te zahvati da se penje.

Uto opazi na nekoliko koračja zagonetno titranje svjetla na tratini. Nejednakim tracima klizalo je svjetlo amo-tamo po travi. Jaša, promotrivši časak, ostavi drvo te, uhvativši se rukom za zid, priđe polako k mjestu odakle je svjetlo padalo. Nagnu se i pruži glavu spram gvozdenih šipki malenih vratašca.

- "Bože!" izlanu Jaša nehotice u po glasa.

Bio se svojim licem posve prikučio licu djevojčice koja je stajala s one strane vrata.

Mirjam, privikla oprezu harema, uhvati se ručicom za usta i priguši krik. Ustukne časak - glavom joj jurne misao kako joj je sljepica prorekla danas prikazu. Da nije ovo Azrail što zlatnom jabukom mami dušu iz čovjeka? - Ili - jao - da nije sam šejtan? Gotovo ukočena stajala je još čas. "Ne, šejtan nije! Da je on, ne bi Boga zazivao, pa još u kaurskom jeziku!" Drhtala je Mirjam još, uvijek, no sad je izvjesno znala: nije šejtan.

- "Jesi li ti rekao 'Bože'?" upita ona tiho gledajući svojim modrim, uplašenim, a u isti čas nasmješljivim očima Jašu. Kako li je ovo sve zabavno, a kako strašno u isti čas! Sve biće male Mirjam bilo je uzbuđeno.

- "Jesam!" odvrati Jaša.

- "A jesi li ti iz Bosne?"

- "Nisam!"

- "A zašto nisi?"

Jaša slegne ramenima. Što je mogao da odgovori na ovo? Mirjam je stajala onkraj rešetke nagnuvši radoznalo glavicu. Njezin sitni, nježni lik sa svijetlomodrim povezom na glavi, njeni tanašni rukavci i uska zlatna ivica oko vrata na košulji - sve se ovo učinilo Jaši, uz drhtavo plamsanje svjetiljke, posve nevjerojatnim.

- "Ali ti ne smiješ ovuda hodati. Ubit će te!" šapne Mirjam i lice joj se uozbilji.

- "A znaš li ti kuda bih mogao izaći?"

- "Oj, znam! požuri spravno Mirjam, ma da nije ništa o tome znala. Ali odmah stane da se ogleda kroz rešetku amo i tamo, a onda mahnu ručicom bilo kuda napram vanjskom bedemu.

- "Eno tamo, preskoči zid!"

Jaša se nasmiješi. Zid je bio za tri čovjeka visok, a sa one strane padao je okomito na strme klisure - u dubini pak more.

- "Žensko dijete! Šta ona znade!" - i Jaša osjeti uz ovu pomisao nešto milo i mekano u svom srcu.

- "Mirjam! gdje si Mirjam!" Hafiza i Fatima vodile su djecu na počinak.

- "Moram da idem. Zbogom!" kimnu Mirjam.

- "Bog, djevojčice," odvrati Jaša, - Mirjam zakrije svjetiljku i da će poći, ali se još jednom okrenu k njemu. Nagne glavicu k rešetki.

- "Čuvaj se!" šapnu umiljato. "Dobro se čuvaj!" I nestane je u grmu. Još časak pa se čule lagane papučice gdje hitro prebiru po pijesku.

Jaša je ostao čas kao omamljen čudnim napitkom, a osjećao se je ujedno lagan - tako lagan da pred njim sada više nije bilo pogibelji, niti je više bilo oklijevanja u njegovim odlukama. A lik male Mirjam spustio se kao posve sitno zrno bisera na dno srca Jašina i zapremio tamo neopazice svoje stalno mjesto. To mjesto nije bilo veliko jer je Jašino srce bilo prepuno drugih stremljenja - no bilo je zauvijek njezino.

- "Slijedit ću lijevom rukom neprestano zid - tako moram, zavijao bedem koliko mu drago, sa ove ili one strane doći do izlaza. A tamo - vidjet će se!"

Čini se da je mjera sudbine Jašine za ovaj dan bila ispunjena.

Jedva pedesetak koračaja bijaše prošao, i evo na svjetlu tanašnog mjeseca što se bijaše podigao, zablista pred njim bistra voda orubljena crnim mramorom, a u njoj grmlje obasuto žutim cvijetom. Još nekoliko koračja, eto i dugački kameni svod, a na dnu prolaza široka, zatvorena vrata što vode u tabor Mameluka. Teška drvena vrata, izdjelana u velike grane da straže vide ovamo i onamo.

- "Ovdje ću sačekati!"

Prvi počinak ovoga dana. Izmoren legne Jaša na goli kamen. No znao je da se danas ne spava. Dan još dugo nije htio da svane. Noć kao da je bez kraja. Iz šatora izlazio bi po gdjekoji Mameluk da prigleda konjima. Prolazili tik do vrata, a Jaša bi se svaki puta pritisnuo što čvršće uz kamen.

Konačno opazi on gdje na svjetlu prvog praskozorja izlazi iz svog šatora vođa.

- "Sad što mi je suđeno!" pomisli iznemogao Jaša. Prekrsti se i javi se tiho vođi.

Zaprepašten stane ovaj i zagleda se u Jašu kao u utvaru.

- "Šuti, tako ti Bog pomogao", reče Jaša. "Zašao sam još poslije podneva - zabasao među bedemima."

Vođ je stajao kao okamenjen. Kolebao je među grčevitim bijesom koji ga je hvatao i među strahom za vlastitu glavu. Trebalo bi ovu protuhu da predade straži, neka mu tu na mjestu polome sve kosti - a opet: što li će biti od njega samoga dozna li se da je jedan od njegove posluge lunjao svu noć među bedemima Saraja? Nadvlada previjanost Mameluka.

- "Zar da moju sreću, a možda i moj život, dadem upored sa životom ovog skota?" pomisli bijesno. Pođe u stražarnicu.

Dugo je trajalo dok su mnoge riječi i sve veće svote sitnog srebra, a i vječna sloga nižih protiv odredaba viših dovele vratara. Kao živ osuđenik koji ne zna što mu nosi čas, čekao je Jaša iza granatih režnjeva vrata.

No oba - i vratar i vođ - preturili svoj bijes. Koža jednoga, a novac i ugled drugoga, bili su na kocki. Vrata jedva čujno škrinula. Jaša bez riječi i bez šapta, tihom stopom, bi po vođu i vrataru izveden kroz tabor. Još se jedna mala pokrajna vrata otvoriše pred njim - i Jaša je bio slobodan.

Ni riječi nitko ne prozbori. Samo kad je Jaša hitrim korakom. pošao niz brdo, velik i težak kamen poleti spram njegovih leđa. Jaša mu se nadao, te odskoči u pravi čas, a kamen grunu u drvo kraj puta. Bio je to oproštajni pozdrav vratara Saraja.