Jaša Dalmatin/V

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
IV Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata —  V. Aida i Mirjam
autor: Ivana Brlić-Mažuranić
VI


U odajama najmlađe kćeri sultanove - Aide - bilo je za čitavoga ovog dana neobično tiho.

Kao da je neka dječja zlovolja prigušila sav smijeh i sve sitne besposlice koje su inače ispunjavale život Aide i njenih družica. Mala Mirjam - najmlađa drugarica Aidina - bila je ovog dana nekud tiha i zamišljena, pa je od toga sve klonulo. Bez male Mirjam nema u igrama bujnog života, bez nje u pjesmama nema prave obijesti, a u šalama nema bez nje onoga sitnog, zvučnog smijeha koji prelazi kao svijetla zraka na sakupljene djevojčice. Ostale družice Aidine, pa i sama Aida, kao da osjećaju danas dosadu dugoga ljetnog dana. Po posluzi, po robovima, po dadiljama i još po svim onim zagonetnim putovima, po kojima i sitne i krupne vijesti prodiru kroz zidove harema, bijahu djevojčice doznale o poslanstvu Mameluka.

No u toj vijesti sigurno nije bilo ništa što bi moglo u Aide i u njenih starijih drugarica pobuditi žudnju da vide nešto od vanjskog svijeta, ili zlovolju što im je to nedostiživo. Svijet je za njih već sada tekao u dvije struje, od kojih je njihova - haremska struja - bila po njihovu shvatanju daleko šira i obilatija, neizmjerna u svojim doživljajima i zapletima. Ona druga - mnogo manja struja - koja je van harema tekla, davala je, po njihovu mnijenju, ovamo samo surove, posve nejasne, neizglađene priče, dogodovštine i slike koje bi se bez ikakve štete mogle i drugačije rasporediti. Tek ovdje, u raspravama, u maštanjima i u trvenjima harema dobivala je ova nesuvisla i surova tvar svoju povezanost i svoj cilj. Ovdje - u odajama ovoga, kao i svakog harema - tekao je svaki dan svojim velikim, zasebnim tokom i prekaljivao je sve u svoje kalupe. Život nije bio nigdje bujniji i uvjereniji o svojoj važnosti, nego ovdje gdje je bio snabdjeven sa toliko raskoši, a ipak nije smio da izađe iz svojih granica.

Danas je Aida bila naprosto neraspoložena jer Mirjam nije nikako pravo ulazila u igre.

Poslije podne je. U najvećoj odaji lete šarene lopte. Punjene dragocjenom, azijskom vunom, opletene svilom u jarkim bojama - lete one sa svih strana odaje. U uglovima stoje djevojčice, njih pet. Na pljesak Aidinih ruku poletjele bi lopte u isti tren iz ugla u ugao. No i tu kao da je zasjela današnja kobna zlovolja. Lopte danas niti su letjele, niti su se križale, niti su se hvatale kako treba. Usklici igre poletjeli bi doduše propisno u isti čas sa loptom. No činilo se danas da reski naglasak turskog jezika, koji se svom težinom spušta na posljednji slog, obara i lopte! Mnoštvo lopta ležalo je već po sagovima, kao jato šarenih, umornih ptica. Uvijek nove lopte dohvatale su djevojčice iz košara što su ih držale male robinje.

- "Ah! ovo nije igra!" klikne Aida. "Ostavimo to!"

Raspala se igra. - Aida prođe odajom, zlovoljnim kretom odigne sag sa vrata što su vodila u pokrajnu prostoriju.

Niske, rezbarene klupice - nebrojeni dušeci; svjetiljke vise sa kamenoga, blistavog stropa.

Dječjim prkosom spusti se Aida na dušeke.

- "Neka rade, što hoće", reče ona, a dadilja Hafiza, začuđena nad zlovoljom svoje petnaestogodišnje miljenice - potraži lijeka.

- "Hoćeš li, miljenice, da ti nešto pričam?"

- "Ah!" odmahnu Aida. Šutjela je dok je Hafiza brižno zaglađivala bore na svilenim rukavima djevojčice.

- "Hoću", reče konačno mala sultanija, "ali pričaj onako kako razumijem. Svaki dan mi govoriš nove riječi, pa mi je dosadilo da se mučim."

- "Nemoj tako, čedo moje! Treba da naučiš!"

- "Treba da naučim! Treba da naučim! Pa zar ne znam?" razdraženo će djevojčica.

Sve ovo razgovarale one turskim jezikom. No dadilja Hafiza, lijepa, pomno njegovana Sirijka, birana je za Aidu iz Aleppa; dovedena je iz onog kraja Sirije gdje se govori najslađe i najmilozvučnije arapsko narječje. Aida je trebala da od najmanjih nogu nauči sveti jezik. I zaista bila ga je naučila.

- "Treba da naučim!" usklikne djevojčica opet. "Daj mi lutnju!"

Hafiza se nasmiješi i pruži svojoj gojenici staro maursko glazbalo što je uz dušeke oslonjeno bilo. Cijeli oblik glazbala, ispupčen i iskockan srebrnim prugama, sa svojim savinutim vratom, naličio je na kornjaču.

- "Oud! al oud", reče Hafiza da pouči Aidu. Tako se naime u arapskom jeziku naziva kornjača, a radi sličnosti s kornjačom nazivaju i lutnju "al oud".

Prkosno odmahnu Aida na pouku Hafize, a onda stane tiho da prebire po strunama. Zatim zapjeva u po glasa. Pjesma je bila arapska. Glatko i skladno točili se grleni zvuci ovoga neobičnog jezika. Uvijek nove stope, uvijek novi zapleti. Srok se splitao na počecima i krajevima svake stavke sa početkom druge stavke. Pjesma je bila dugačka - zamorno dugačka; no mala sultanija pjevala je, pjevala - tiho i predano. Zlovolja je prolazila, žice su sve toplije brujile, a Hafiza je sretnim smiješkom gledala u svoju gojenicu.

- "Zar ne znam?" upita Aida vedro završivši pjesmu. Lice joj je sada sjajilo ponosom i zadovoljstvom. Nakon dugoga dosadnog dana, provela je konačno pola sata, a da je zaboravila sebe u naporu ove pjesme.

I Hafiza je sjajila. Nježno poljubi rub rukava Aidinog.

- "Znaš, sunašce moje, kako da ne znaš!"

A onda se zamisli dadilja. "Ali to je još daleko od kraja! Koliko ima riječi, milo moje, u našem jeziku! Nitko ne može da i nauči sve; nitko nego muški. I to samo ako mu je Allah veliko čudo namijenio."

- "A kakovo čudo, Hafizo?" željno upita Aida. Po tihom glasu i tajanstvenom pogledu svoje lijepe dadilje naslutila je Aida da će Hafiza pričati nešto iz svoje domaje. Puna bajki, a uvijek skromno namirisana jedva zamjetnim mirisom ružinog ulja - bila je Hafiza kao neka divna, tajanstvena spremnica priča i čudesa.

- "Nađe li se čovjek pravedan pred Allahom", poče Hafiza tiho, "pa ako taj čovjek zaspi pod vedrim nebom, onda noću sađe Allah nad njega. Svojim prstom takne se Allah srca onoga čovjeka i čovjek se razboli teškom bolešću. Unesu ga bez svijesti u njegov šator, te on dugo i strašno boluje. A onda, jednoga dana, dođe silna oluja, grmljavina i gromovi. Toga dana se onaj čovjek prene od svoje bolesti. Njegova su uda zdravija i krepča nego ikojega drugog čovjeka, njegova je pamet jača i bistrija nego u prvih mudraca. A pod uzglavljem svojim nalazi ovaj čovjek knjigu Allahovu. Ono je onda svet čovjek, a iz knjige Allahove nauči on svih stotinu tisuća arapskih riječi i govori njima lako i slitno."

Hafiza je završila. Aida je ležala i gledala zamišljeno u kamene lukove nad svojom glavom. Tek kad je dadilja spomenula grmljavinu, prihvatila ju je Aida za ruku i nije je više puštala. Još časak. Onda uzdahnu mala sultanija kao da se prenula na pravi život.

- "Hajde me počešljaj nanovo, Hafizo!" bilo joj prvo.




U velikoj odaji gurava je Fatima prikupljala još dvije-tri lopte. Duboko u zidu - tik do rešetke - stisnula se Mirjam.

- "Što je tebi danas?" upita Fatima te pristupi sitnim staračkim korakom djetetu.

Mirjam šuti.

- "Govori!" - nestrpljivo će Fatima.

- "Ništa, Fatimo! - Eto - eto vidiš - ptičica mi se pobolila!" - Fatima se obazre. U krletki mala je crvena ptičica sa zelenim podvoljkom veselo kljucala pijesak pod nožicama.

- "Lažeš, Mirjam! Zdrava je ptičica! Lažeš! Dođi ovamo." - Stara se Turkinja spusti na sag i privuče djevojčicu k sebi.

- "Što je, Mirjam?"

Dijete nije znalo ni da pronađe ni da izreče svoju bol. Dugo se tako lomila mala, modrooka Mirjam.

- "Kažu", progovori napokon, "da su došli poslanici iz daleka."

- "Pa što je tebi do toga?" začudi se starica.

- "Oh! Fatimo! Fatimo!" brizne sad dijete u plač. "Fatimo!" i padne nice na sag. - "Ja bih željela da vidim gdje sam se rodila."

Mnogo je bilo i ovo. Teško je djevojčica pronašla jezgru svoje tuge. Živjela ona već šest godina uz Aidu, a prvi puta danas uhvatila je čežnja za zavičajem - mutna i nejasna kao njene dječje uspomene. Dovedena iz dubine Bosne, Mirjam je bila kćerka bosanskoga bega. Rodbinske veze vezivale su Hasan-bega sa sultanom Mehmedom. Hasan-beg je poginuo pod svojom kulom u nenadanom, kratkom napadaju pobunjenog naroda godine 1465, a mati Mirjame - kneževska kćerka - nestala je u zabuni, paležu i strahotama toga kobnog dana. Mala Mirjam čudom se spasila. Kad je u kuli Hasan-begovoj započela krvava borba i zveket oružja, izmakla je mala petogodišnja djevojčica u bezumnoj stravi niz stepenice kule, pa onda niz obronak brda. I ostade, nijema i dršćući, šćućurena u grmlju nad Vrbasom, kao ptičica što za bure padne iz gnijezda. Tamo je u sumrak nađe čovjek bos, a odjeven u dugu smeđu mantiju. Obilazio on oko opustjele kule, oko garišta pojate i oko tora iz kojega buntovnici bijahu otjerali u gore ovce i blago. Čovjek u smeđoj halji bio je fra Anđelko. Tih i bez straha obilazio je on u ove teške godine po nesretnoj Bosni. Pothvatio se on opasne zadaće koju je jedino čovjek svećenik mogao da poduzme. Posredovao je fra Anđelko između razbijenoga, ali uvijek buntovnog naroda Bosne koji se bijaše sklonio u planine i između pobjednika Turaka.

Fra Anđelko, našavši ostavljenu djevojčicu, povede je još iste noći kroz šume i privlake u svoj samostan na dnu sutjeske, i sakrije je tamo.

Dva mjeseca nakon toga osvanu sultan Mehmed glavom opet u Bosni da uguši ustanak koji se bez prestanka ponovno dizao. No ovaj puta sultan, ušavši u Bosnu, nađe zemlju bez pučanstva, domove bez ukućana, a polja bez hrane. Narod bijaše listom odbjegao u planine. Mudri osvajač prolazio pokrajinom i snovao kako da se lati posla u ovoj zemlji koja se tako uporno otimala novom gospodaru. Konačno Mehmed stane da traži skromne veze koje bi mogle da ga povežu s pukom.

Tako budne i fra Anđelko pozvan pred sultana koji je ležao sa taborom na polju Milodražu.

Stupivši fra Anđelko pred sultana, skromno, ali jasno i bez okolišanja, opisa bijede, muke i stradanja naroda koji se prebija po planinama i klancima čuvajući svoju vjeru i bar ono slobode što mu je gora daje. Mehmed - mudar i iskusan - pokaza se ganutim. Svakako odluči, što od samilosti - što od nužde, da dade narodu u Bosni znak svoje carske milosti i zaštite. Trebalo je da se, ma i pod ovu cijenu, prizove narod da se vrati u svoje domove jer pusta sela, prazne pojate i gola strništa lje ne prehraniše tursku vojsku!

Na polju Milodražu, pod vedrim nebom, a pred samim fra Anđelkom i pred svojim doglavnicima, kaziva sultan Mehmed u pero svome ćati "Athnamu". To je povelja kojom se kršćanskom puku Bosne i franjevcima daje i zajamčuje lična sloboda vjeroispovijesti. Kad ćato bijaše, po riječima sultana, ispisao "Athnamu", pristupi prvi carev doglavnik do fra Anđelka i iz ruku sluge prihvati svilen zeleni plašt ukrašen bezbrojnim zvijezdama sviju veličina. Na leđima nosio je plašt izvezen privjesak u obliku polukruga, a zlatni ukrasi i cvjetovi obrubljivali su mu širok donji rub. Doglavnik ogrnu fra Anđelka tim raskošnim plaštem, a ovaj - spreman i upozoren na ovu carevu milost - primi dar skromno i dostojno.

Sada je redovnik trebao da preuzme iz ruku sultanovih "Athnamu". Fra Anđelku sinula je ona kao prvi sunčani trak u strašnoj muci Bosne.

Visok i koštunjav, otegnuta i oštra lica, a jasnih i umnih očiju, stupi fra Anđelko bliže na poziv sultanov. Vodio je za ruku malog franjevca, u svemu lakat visokog. Tvrda redovnička halja još je više isticala ljupkost dječjeg lišca, a plave ostrižene kose, tek što su počele rasti, kovrčale se kao na ustuk oko zatiljka uz malu fratarsku kukuljicu. Dijete se smiješilo svojim plavim očima kao da je svjesno čudnovatog prizora koji se odigrava.

- "Hoću da te preteknem, svijetli care! Prije negoli ti obdariš narod i mene svojom milošću, hoću ja da obdarim tebe. Evo, care, moga dara!"

Te fra Anđelko povede malog franjevca do sultana i metne dječju ručicu u carevu ruku.

A dijete, pogledavši caru u lice i ugledavši sultanovu odoru, odmah se spomenu svoga oca, njegova obličja i haljine, te se s puno pouzdanja osloni laktima caru o koljeno i uhvati ga za zlatne toke o pojasu. Zapanjen, pola u šali, a pola gotov da plane gnjevom, reče Mehmed:

- "Što li će mi ovo, ludi ujače?"

- "Tvoje je! Spasio sam dijete tvoga roda i koljena", te fra Anđelko objasni caru kako je spasio kćerku Hasan-paše. Tako je mala Mirjam uz samog cara Mehmeda došla u Carigrad prije šest godina.

Polako je u uspomeni djeteta sve ovo danas uskrisivalo. Zašto baš danas? Je li te uspomene probudila vijest da su došli poslanici iz daleke zemlje? Ili je naprosto Mirjam u taj dan dozrela da počne patiti sve patnje ljudskoga srca?

- "Pa ti, dijete, i ne znaš kako je tamo gdje si se rodila" - reče Fatima.

- "Znam, znam!" - zavapi mala. - "Bila je stara drvena kula. Stajala je na brijegu, a do nje velik orah. Jedna je suha grana štrljila k prozoru. Dolje pod kulom potok - a preko potoka šume." - Mirjam se ovdje nenadano ustavi. Digne lice - zaplakano, užareno - spram Fatime: "Znaš li ti, Fatimo, što su šume?"

A Fatima odvrne pogled od pogleda djetetova i zagleda se u rešetke na prozorčiću. Vani kameniti bedemi, a iza njih još jedni. A dalje znade i Fatima i Mirjam što je: palače, mramorni lukovi, tesani kamen, goleme mošeje. Saraj. A onda još dalje drvene čatrlje, jedno more drvenih čatrlja! i vreva, i buka i bijeda. Carigrad. Pa onda još dalje: valovita kamena okolina, dokle oko siže. Negdje vrtovi, negdje vode, negdje pustoš.

Ali šume! Gdje su šume?! Što li je djetetu palo na pamet?! - Fatima je šutjela. Uskrisile su pred staricom duboke kavkaske gudure i šume gdje sunce pada samo na čistinama, a otpalo lišće u visokim naslagama šuška pod nogama.

Starica je oborila glavu. Tko će znati kuda je i nju zanijela uspomena u ovaj neobični dan? Spustila je svoju ruku na glavu djeteta koje je i opet ležalo licem na sagu.

Tako je sultan Mehmed iz svoga prostranog carstva prikupljao dostojanstvenike, poslugu, sužnjeve, a i rodbinu svoju u svoj dvor. Njegova je moć bila na visini, a temeljila se umnogome baš na ovim tijesnim vezama sa osvojenim krajevima. Okupljeni sa svih strana carstva, osjećali su dvorani, sužnjevi i sluge moć i milost njegovu, i činilo se da u državi nema ništa silnijega od volje sultana Mehmeda. No u srcu svakog sužnja i u srcu svake dadilje ležala je daleko trajnija i dublja moć: ljubav k svomu malom zavičaju i ljubav k materinjem jeziku. Ona je ovog popodneva nenadano, sitnom pobudom djeteta, raznijela iz odaja Aidinih sve misli i sve žudnje u daljinu. Duše njene okoline bile su odsutne, i zato je Aida bila danas sama i ostavljena. Ove su se žudnje kao nevidljive tanke pukotine urezivale u tlo Osmanlijskog Carstva. Sezale su u taj čas od Saraja pa do Bosne, od Saraja pa do Perzije, od Saraja pa do kavkaskih šuma, a pokrivale su još bogzna na koliko strana svojom opasnom mrežom ovu golemu, tek stvorenu istočnu državu. U večer, sparnu i zvjezdanu, povede Hafiza djecu u vrt. Mirjam, opet prpošna, nasmijana i umiljata kao uvijek, nije više znala da je danas plakala, niti je slutila da je proživjela dan koji zauvijek ostavlja pečat na duši: dan svoje prve svjesne tuge.

Ipak je, dok su djevojčice kao bujica grnule sa malim poslužavkama niz stepenice, Mirjam jedan časak stala dolje, pod trijemom dvorišta. Tamo je uz jedan stup sjedila na svom običajnom mjestu slijepa djevojka - gatalica - dovedena prije mnogo godina sa obala Marice. Jedina Mirjam mogla je da razgovara sa djevojkom u njenom materinjem jeziku, zato je sljepica tiho i radosno svaki puta dočekala malu. Već odavna vodila je gatalica računa o rodnoj zvijezdi Mirjame, o dobroj kobi i o zapisima njenim. U kutiji, što ju je držala na krilu, premetala je sada sljepica zrna žutog boba i, dignuvši slijepe oči k trijemu, dijelila je i prebrajala prstima čarobne hrpice.

- "Danas je tvoj zapisni dan", reče Mirjami, "pazi, čedo moje, da gdjegod ne natrapaš, da što ružno ne usniješ, il da ti se štogod ne ukaže."

- "Ah!" odmahnu Mirjam i poleti za drugaricama u bašču.

Galija, u svemu tri koračaja dugačka, a savršeno izdjeljana iz jednoga jedinog komada crne orahovine, njihala se na visokoj postavi. Bila je to njihaljka - dar iz kavkaskih pokrajina. Na prednjem dijelu bila je ljuljačka svedena u oblik velike ptice koja je raširila krila a vrat dizala visoko da ga onda zavine k grudima. Po zidovima bašče bile su zataknute baklje koje su osvjetljivale vrt, pa je svjetlo baklji titralo u crvenim očima goleme ptice na ljuljački. No večeras se burna dječja družba zatrčala mimo ljuljačke pa širom vrta među grmlje.

- "Hafizo! Hafizo! Svjetiljke nam daj!"

Mirjam neki dan izmislila novo "sakrivanje". Djevojčice, svaka sa svjetiljkom u ruci, rastrkale se po putovima vrta. Na svakoj svjetiljci udešen je pomičan zaslon. Otkrivajući i pokrivajući svjetlo zavaravale bi djevojčice uz poklike onu koja traži.

Cika i dovikivanje napuni u tili čas vrt. Kao krijesnice iskrsavala su i nestajala svjetla, sad tu, sad tamo, među tamnim grmovima, a tek na časove munula bi koja laka, crvena prevjesa ili koji cvjetni rukavci u osvjetljenju baklji.

Mirjam se provukla kroz grmlje do zaraštenog, oniskog proreza u zidu. Zid bašče bio je ujedno i unutarnji bedem Saraja. Uska vratašca od gvozdenih šipki, zaboravljena, nikad ne otvarana, bila su na dnu proreza. Ponosna na ovako dobro skrovište, okrenu se Mirjam licem k vratašcima da zakloni svoje svjetlo od drugarica. Svjetlo je padalo kroz vratašca na tratinu što se ovdje širila među vanjskim i unutarnjim bedemom. Mirjam, sigurna da je neće naći, igrala se, hvatajući svjetlom krupne maslačke. Kad bi ih pogodio trak svjetiljke, zasjali bi i zatitrali žuti maslačci kao zvijezde po tratini.