Jaša Dalmatin/IV
| ← III | Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata — IV. Poslanstvo Mameluka autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
V → |
U urečeno vrijeme našao se Viško sa Jašom pred širokim mramornim lukom koji je vodio kroz prve bedeme Saraja. Željezna vrata bila su još zatvorena.
Za sve svoje bolesne ljude, njih petnaest na broju, bijaše mamelučki vođ goniča (a zemljak Viškov) našao zamjenike - i svi su oni sada tu čekali da se vrata otvore. - Najviše bilo među njima Turaka, no našla se i dva Grka i nekoliko Armenaca. Sve zorni momci, izabrani po obličju i ljepoti. No Jaša Dalmatin najviši stasom, a najbolji po držanju.
Kad se vrata otvoriše i kad Viško sa nekoliko riječi predade Jašu svom zemljaku, zagleda se Jaša najprije vođi u oči. "Neće biti loš - ali ne smijem da se šalim s njime!", zaključi Jaša.
Krenuše u hrpi nalijevo od vrata, među visoke bedeme kroz drvored. Zatim unišavši kroz druga manja vrata zakrenuše desno među redove grmlja što je cvalo žutim cvijećem. Pa iza ugla zida otvore im se još i treća vrata, i nađoše se u presvođenom mramornom prolazu. - Jaša je od navike budno pazio kud hoda i kako put vodi - jer treba uvijek znati kuda si unišao da znaš od svakuda izaći. - No zbunio se već na trećim vratima.
- "Odavle nikako ako te ne izvedu", pomisli u sebi.
Iza bedema čulo se sada gdje bruji tabor od priprava za povorku. Neobična i šarena vreva zahvati ih kad se vrata dvorišta otvoriše. Kroz hrpe zaposlenih slugu i konjušara, obišavši nekoliko šatora i nekoliko ognjišta sa kotlovima, uvede vođ Jašu u svoj šator. Potrajalo dosta dugo. Onda iziđe Jaša odjeven u mamelučku odoru. Tamne, široke hlače, dugačka plava košulja, kabanica prostrana, ali kraća od košulje. Na nogama mekana, žuta obuća što se na prsima ušiljila, a na glavi kalpak mamelučkog konjušara. Odora bila priprosta, no sašivena od mekane vunene tkanine, kako doliči sluzi dobra gospodara.
Tiho i ne pitajući ostavio je ipak Jaša pod svim ovim odijelom svoju istrošenu rubinu u kojoj bijaše u tabor došao bos i gologlav. Jedina ona mogla je da mu grije dušu i da mu srcu daje snage u ovom tuđinskom sjaju. Budno je pazio Jaša na odredbe vođa. Povorka se brzo i bez zapreka vrstala. Naprijed konji, za njima deve, pa onda mazge. Uz svaku živinu na lijevoj strani konjušar. Jaši Dalmatinu pripadne konj arapin, svijetli dorat. Uzde koje je Jaša prihvatio bile urešene srebrom, a okićene resama od srme. Nemiran dorat zagrebe tihano nogom, a Jaši bljesne u oči jedna od srebrenih pločica kojima dorat bijaše potkovan.
- "Ne čudi se, sinko", reče neki stari Arapin - rob u Saraju - i nasmiješi se. - "Vrijedi da ga se srebrom kuje! Nije padišah dosad imao boljega!" Potrepta stari Arapin konja - a ovaj, ogledavši se najprije na Jašu, okrenu glavu Arapinu i takne mu ruku svojim baršunastim nozdrvama. Kao da su konj i Arapin u taj čas zaboravili gdje se nalaze. Nagnuvši se konju, treptao ga je stari podjedno po vratu, a uz to govorio u po glasa onim posebnim, jednoličnim naglaskom kojim se čitaju vjerski obredi:
- "Je li, sine, u zapisu ti piše da je prababa tvoja unijela proroka u Meku."
- "Je li, sine, kad si na brdima Nedjeda svijet ugledao, povili su te svilenim povojem oko glave i oko ušiju da ti uši stoje uspravno kao zlatne školjke."
- "Je li, sine, tebi je gospodarica tvoja kuhala meso ovnujsko za večernji obrok i hranila te kašom od datula za podnevne vrućine." Jedva čujno rzao je svijetli dorat, a oči mu, vlažne, jasne i velike, nešto traže...
Darovi, koje u pletenim zlatnim košarama, koje u svilenim vezenim torbama, pa u amforama od alabastra ili u srebrenim sanducima - svi ti darovi bili su izneseni iz palače poslanstva, smješteni i privezani svilenim trakovima na sedla prekrivena dragocjenim sagovima. - Velike dragocjenosti krile su se u svima ovim posudama i omotima. No glavna pažnja i najveća pomnja bila je posvećena amforama. One su sadržavale ono radi čega su se ratovi vodili, radi čega su, uglavnom, pomorci žrtvovali svoje živote u potrazi za lakšim i kraćim putovima do Indije! Amfore su bile napunjene indijskim mirodijama - tim bolesnim snom vladara, gavana i pustolova-trgovaca.
Povorka krenu pod upravom voda, a praćena slijeva i zdesna oružanim Mamelucima. Izađoše ispod kamenog luka i krenuše vijugajući među palačama Saraja, do dvora sultanova.
Tu se povorka svrsta u dvorištu, sve jedan do drugoga - upravo pred širokim mramornim stepenicama. Gore na vrhu stepenica, pod pozlaćenim svodom koji je odozgor pokriven jasno plavim bakrenim pločama, čekali su dostojanstvenici i poslanici mamelučki.
Sluge pritrčaše - k svakom sedlu po dva sluge - poskidaše darove i unesoše preko stepenica u dvor. Za njima uljeze poslanstvo. - Pa onda i opet pritrčaše konjušari sultanovi - a Jaša i ostali goniči predadoše svoje konje, deve i mazge koje bjehu kao dar dovedene u carske staje Mehmeda II. Za poslugu mamelučku bio je posao dovršen. - Teška neka sjeta pala na Jašinu dušu.
- "Gle! kako poklanjaju jedan drugome 'Svijetloga Dorata'. A pitaju li ga? - A hoće li i mene pitati?" - Snuždio se - stegnulo mu se srce.
Ništa dalje nisu vidjeli ni Jaša ni ostala posluga. Unutra, kud uljezoše poslanici, bilo je nešto što je naličilo svetištu. Više negoli na ikojem dvoru, biralo se ovdje pomno tko može da uniđe u to svetište.
Tamo pod bakrenom kupolom koja je svojom raskošnom, svijetlomodrom bojom blistala na suncu, tamo je bilo prijestolje Mehmeda II. Bujuka, Vladara Obiju Kopna, kako su ga nazivali. - Star, odviše ugojen, tjelesno iznemogao, bio je Mehmed sveudilj duševno neumoljiv i uporan ali uz to razborit, uvijek gospodar svojih požuda i prema tome svojih djelanja. Najoštriji ispadi njegovi, najokrutnije njegove odluke - sve je bilo zrelo i promišljeno u ovog osvajača Carigrada koji je svojim značajnim zavinutim nosom naličio i u starosti na moćnu pticu grabilicu. Sada pak znao je iskusni padišah da će i kao starac ostati moćan ovije li svoj prijesto pravom mjerom nepristupnosti.
Vođ povede goniče natrag u tabor uz palaču poslanstva. - Podijele im hranu. - Žamor opet zabruji - pjesma se tu i tamo započinjala - turska ili arapska - puna tuge i čežnje.
Jaša, skinuvši odijelo mamelučko, reče vođu:
- "Žuri mi se da me otpustiš!"
- "Možeš ostati", reče vođ. "Bit će veselica za momčad."
- "Treba da idem", opet će Jaša. Srce mu bilo od nečega neveselo, a strašna ga žeđ mučila. Štedilo se vodom jer i carski vodovodi, inače uvijek puni, počeli izdavati. Tako im bijahu dali nedostatno vode, a momčadi sva sila.
Vođ otpusti Jašu slegnuvši ramenima.
Jaša pođe iz tabora najprije pod dugački svod te izađe na prostor pod bedemima gdje se žutilo cvijeće na drugom redu grmova. Natopljeno vodom koja je oticala pod zemlju stajalo je grmlje u udubini, obloženoj crnim mramorom.
"Odnekuda ova voda dolazi!" pomisli Jaša. Žedan i neveseo, osjećao se nekuda nevoljko i mutno. Pođe da potraži izvor. Zato ne zakrenu lijevo, otkud bijahu došli, nego pođe do kraja grmlja, a onda oko jednog ugla unutarnjeg bedema.
Negdje se čula voda. Pođe Jaša dalje, ali se nađe u bedemima bez izlaza. Potraži desno i lijevo, okrene oko još jednog ugla. I gle, tamo je zaista iz zida, po kamenoj cijevi, izlazila čista, pitka voda. - Nisko, gusto drveće, u čudnovatim oblicima uzgojeno, redalo se nedaleko zida.
Bilo je kasno poslije podne. Sunce još dobrano visoko na nebu, a hladovina bi godila.
Jaša utaži žeđu. Onda, okrijepljen, zaželi da bar malo dublje zaviri u ovo čudo od carskih nasada koje sigurno nikad više neće ugledati. "A zatim", pomisli, "bit će dobro da požurim otale!" Nije ni za koga, a najmanje za sužnja tuđinca dobro da hoda večerom po bedemima oko dvora Mehmedova. Glava roba pada i za manje grijehe u dvoru sultanovu!
No jedva Jaša prošao trideset koraka, uvidi da je zalutao. - Uglovi bedema zalazili jedni u druge, zidovi mijenjali smjer - i domala Jaša nije znao koji su vanjski, a koji unutarnji zidovi. Izvor se više nije čuo. Jašu uhvati tjeskoba.
Stane u hladovinu među drveće uza zid. Obazre se na sunce i stane nagađati kojim smjerom da pođe.
Vojnički odmjereni korak začuje se iza ugla bedema. Dva askera-stražara prolazila.
Jaša ostane u svom zaklonu. Nevoljkost, bol i neki britki stid sve su jače pritiskivali dušu Jašinu. Zašto treba da se ovako krijem ovdje? Zašto sam ti ovako jadan? Zašto sam ničiji? Misli mu se, bogzna zašto, vratile na Svijetlog Dorata. Umne žive oči konja, njegov tihi rzaj i mekani dodir njegovih nozdrva - zar nema i u Svijetlom Doratu duše?
I opet se čuli koraci. Još dva askera prođoše - a onda začas opet dva. Ophodnja je obilazila oko Saraja - sve dva po dva stražara, a u razmaku od pedeset koračaja.
Nepomičan i tih, čekao je Jaša. Osjećao je da sada sve manje smije da izađe kad se nije odmah prvoj dvojici javio.
A onda sve utihne. Straže bijahu prošle - njihovi se koraci gubili među debelim zidinama na mekom pijesku.
Žurno i odlučno izađe Jaša iz svog skloništa i ne oklijevajući pođe smjerom otkud straže bijahu došle.
- "Oni valjda dođoše iz tabora ili od ulaza", računao je Jaša. - Ali doskora uvidi da se prevario. Zašao je, zabludio je, izgubio se u bedemima sultanova Saraja!
Nastajali uvijek novi zavoji, sve više se granalo zelenilo. Bedemi se načas razilazili i ostavljali širok, ledinom pokriven prostor, a načas se suzivali, te samo pusti zid zdesna i slijeva! - Večer je davno pala. Iz daljine začuje se težak udarac gvozdenih vrata. A domala opet jedan. Onda redom, više njih. - Vrata sarajska zatvarala se za noć i uklopila Jašu među bedeme.
Tamo daleko, na krajnjem šiljku sarajskih bedema, opazi Jaša visoku kulu. Dizala se nalik na sablast u crvenom polumraku carigradskom. Jaša se dosjeti, da mu je Selim često iz daljine pokazivao ovu kulu. Selim, premda dobar Jaši, ipak je sa ponosom i sa nekom zloradošću pričao svom sužnju kako su sa one kule prije nekoliko godina bacili u Bospor nesretnika koji se drznuo zaći u svetište sultanova doma.
Opasnost je bila neukloniva. Ali pod dojmom ove opasnosti probudila se sva Jašina ćutila koja bijahu dosad sapeta čudnom tugom, donesenom sa mamelučke povorke.
Budan, odlučan i spreman, riješi se Jaša: "Što Bog dade! Dosta sam nevolja prošao, možda ću i ovu. A neću li je proći, e pa hvala Bogu!"
Tiho je mladi bogumil pokročio dalje da nađe izlaza ili bar da vidi i nauči sve ono što se samo uz pogibelj života može da nauči.