Jaša Dalmatin/III
| ← II | Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata — III. Viško i Pedro autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
IV → |
"A koliko ih je bilo?"
- "Bog te pita. Ti znaš da ja nisam od juče, ali se meni, vjere mi, zamutio mozak kada su se stali iskrcavati. Galija za galijom, čun za čunom, jedno kićenije i šarenije nego drugo. A istom kad stadoše da izlaze! To svila, to srma, to zlato, to srebro! Ma ne znam ni da ti pričam što je sve bilo oko vezira i po poslanicima! - Meni, moj Viško, da su samo one dvije bijele deve i sve ono što je na njima!"
- "Pa da s devama pođeš uzduž i poprijeko tvoga Portugala! Lijepe bi senorite gledate tvoje deve, a tebi bi žak punile novcem! - E, to bi baš bio posao za te, Pedro! - Ali nisu mamelučke deve za tebe, moj sinko, već za padišaha" - nasmija se Viško.
Sjedili su Pedro i Viško u besposlici blagdana visoko na jednom od carigradskih brežuljaka. Za leđima im orijaško kamenje razorenih bedema, a pred njima valovit grad, sjajan, bijel i blještav, zagrljen plavim morem. Grad je ležao sa svojim vitkim minaretima i s teškim gradskim vratima od kojih su dvanaestora dizala svoje kamene lukove. - Jedna jedina, najstarija, drvena i orijaška vrata odizala se svojom tamnom bojom od one nepregledne množine kamena. - Pod ovim je vratima poginuo, zagrnut u svoju carsku bagrenicu, posljednji vladar Bizanta - Konstantin XI.
Vjetar, vruć i nesnosan, zamahivao je iza kamenja kud se bijahu zaklonili Viško i Pedro. Grbave i bujne masline i rogači sa svojim blještavim glatkim lišćem rasli su uz čemprese u divljem neredu po razvalinama bedema. Vjetar je zviždao kroz njihove grane i hvatao se u taj zeleni guštik.
- "Ali sada ti meni pravo reci zašto su oni došli?" - nastavi Pedro.
- "Zar Mameluci? Imadu zašto! Znaš li ti kakva je moć u toga starog Mehmeda? Nema ni dvadeset godina što je zauzeo Carigrad, evo ti još razvaljenih zidina, jedva ih zelen obrasla! A odonda je Mehmed, brate moj, osvojio dvanaest carevina i podložio sebi dvjesta gradova!"
- "E pa da!" - domisli se Pedro. "Onda ko misli sultan mamelučki u Kairu: 'sad bi bio na meni red' - pa voli da pošalje poslanstvo i darove kako bi se umilio."
- "Tako je, moj Pedro! Ali svejedno. Danas, sutra Mehmed ili njegovi sinovi bit će gospodari mamelučke zemlje." Vjetar opet udari vrućim valom i dignu oblake prašine.
- "Da hoće bar da donese kišu! Znaš li, Viško, da nema gotovo ništa vode u kapalnicama? Vodonoše su poskupili u ovoj prokletoj zemlji! Skuplji je ovdje žmuljić vode, nego kod nas bocun vina od Kastilje".
- "Da, zlo je s vodom" - reče Viško. "Baš i ovo poslanstvo mamelučko, čujem da stradava radi toga. Poboljela se sva sila njihovih ljudi od nevaljale carigradske vode."
Razgovarali njih dvojica portugalskim jezikom, ili točnije, onom mornarskom mješavinom koja se kroz duge vjekove stvarala i stvorila na Sredozemnom moru. Romanske riječi prevladavahu u tom zasebnom, nepravilnom, a krepkom i neposrednom jeziku.
- "A što nam je do njih, do mamelučkih lopova" - mahnu Pedro. "Nije nam baš do njih."
- "I nije! Ali meni došao neki moj zemljak što je s njima stigao iz Egipta. I on je Mameluk. Našao se ovdje u neprilici. Prekosutra poslanstvo ide pred padišaha, a taj moj zemljak ima da sredi povorku konja, deva i mazgi koje će prenijeti darove iz palače poslanstva pred sultanov dvor. Ele, poboljela mu se polovica goniča i konjušara."
- "Da nećeš ti poći u zamjenu?"
- "Neću, brate! Nisam ja priličan za to! To treba sve da su momci stoj pa gledaj! - Neka padišah vidi kakovi su Mameluci!" Kada bijaše ovo izrekao, zamisli se Viško. U taj čas mu došla misao da svome zemljaku preporuči Jašu kako bi zamijenio kojega od goniča. Stasit, odlučan i bistar - bit će Jaša kao stvoren za tu službu. Kad obuče kićenu odoru mamelučkog konjušara - nikad krasnijeg Mameluka! A konačno, što su i Mameluci drugo nego sužnjevi, kao i Jaša? - Tko zna, možda Jaša tamo nađe sreću. - Tako umovao Viško koji bijaše svoga mladog druga vrlo zavolio. Ništa on ne reče Pedru o ovim svojim mislima. Portugalac je Portugalac! Nemoj da mu iznosiš domaće poslove. - Još časak posjedili, gledali dolje prema Saraju. Saraj! veliki sklop raskošnih palača sultana Mehmeda II, okružen i isprepleten najčudesnijim vrtovima, a ozidan dvostrukim redom teških bedema pod kojima more bije! - Tamo, u popločenom prostranom dvorištu uz palaču poslanstva, šarenio se čitav tabor. Na ovu daljinu vidjeli su Viško i Pedro samo šarene šatore, zapazili načas blistanje bakrenih kotlova i komešanje deva, konja i posluge. Dim i prašina na mahove pokrivali sliku. Mamelučka posluga spremala se na podnevni odmor
Istoga dana pred večer našli se Jaša i Viško na prostranoj, neravnoj ledini okruženoj kamenom i razvalinama. Nastajale su takove ledine na bezbrojnim garištima po predgrađima Carigrada. - Viško i Jaša sastajali se ovdje na strijeljanje.
- "Danas ima za te nešto bolje", dočeka Viško mladića.
- "A što može biti bolje od strijeljanja?" nasmija s Jaša. - Nije on poznavao većeg užitka od gađanja strelicom. Vanrednom vještinom znao je već da skine cilj koji bi mu Viško odredio.
Sad Viško ispriča kako je zamislio da ga umetne među Mameluke.
Koliko se Jaša u prvi čas prenerazio, toliko se brzo odlučio. Pristane - i odmah u glavi mladića zakruže misli i osnove - izvedive i neizvedive?
Pošli njih dvojica, a uz njih i zemljak Viškov - gonič mamelučki - do Selima. - Uz pogođenu dobru nagradu obeća Selim svog sužnja za određeni dan. - A što ne bi zemljak Viškov dao jedan srebrnjak da se izvuče iz neprilike? Njemu će se na ovom mamelučkom posjetu Carigrada prilijepiti uz dlanove dosta srebrnjaka!
Dvije noći, pune uzbuđenih razmišljanja, prođe Jaša pod svojim drvenim krovcem. - A Selim, sjedeći na starim minderlucima, prebirao te večeri svoje brojanice od izlizanog jantara i mislio:
"Sve mi se čini da će sad biti pravi čas da ga prodam. Tko ne proda svoje grožđe dok je svijet željan grožđa, taj će slab pazar učiniti."