Izaija (Šarić)/Glava 9.
← Glava 8.
|
Izaija (Šarić) |
1 Ali će se raspršiti tmina! Zemlja, gdje sad vlada nevolja, ne ostaje zamračena! U prvo vrijeme osramotili su zemlju Zebulunovu i zemlju Naftalijevu. Ali u posljednje vrijeme časti on put na moru, zemlju s one strane Jordana, okolinu neznabožačku.
2 Narod, koji hodi u tami, gleda svjetlost veliku. Nad onima, koji stanuju u zemlji tamnoj, sja svjetlost.
3 Ti daruješ bogato veselje, umnožavaš radost. Ljudi se raduju pred tobom, kao što se raduju o žetvi, kao što se vesele, kad se dijeli plijen.
4 Jer lomiš teret jarma njegova, štapove leđa njegovih, palicu goniča njegova kao nekoć u dan Midjana.
5 Jer svaka obuća ratnika i plašt krvlju napojen izgorjet će i bit će plijen plamenu.
6 Jer nam se rodi dijete, sir nam se dade. Vlast počiva na plećima njegovim, 'čudo od savjetnika' glasi ime njegovo, 'Jaki Bog, 'Otac vječni', 'Knez mira'.
7 Njegova je punina vlasti, mir nema nikada kraja. Vladat će na prijestolju Davidovu i nad kraljevstvom njegovim. Učvrstit će ga i poduprijeti pravicom i pravednošću od sada dovijeka. Revnost Gospoda nad vojskama to će učiniti.
8 Riječ posla Svemogući proti Jakovu. Ona će pasti u Izraelu.
9 Objavit će se svemu narodu, Efraimu i stanovnicima Samarije, koji oholo i ponosito govore:
10 "Opeke se srušiše, ali mi sada gradimo od tesana kamena. Dudovi su bili posječeni, ali mi stavljamo cedre na mjesto njihovo.
11 Ali Gospod dade protivnicima Resinovim prevlast nad njima i podbode neprijatelje njihove:
12 Sirijce na istoku, Filistejce na zapadu. Na sva usta proždriješe Izraela. Kod svega toga ne popusti gnjev njegov, i ostade još uvijek ispružena ruka njegova.
13 Ipak se narod ne obrati li onomu, koji ga je bio. Za Gospoda nad vojskama nijesu pitali ništa.
14 Zato odsiječe Gospod obadvoje Izraelu, glavu i rep, granu palmovu i situ u jedan dan.
15 - Starješine i ugledni, to su glava; i proroci, koji uče laž, to su rep. -
16 Vode toga naroda jesu zavodnici, a koji se daju voditi od njih, osuđeni su na propast.
17 Zato Svemogući nije štedio mladića njihovih i nije se smilovao sirotama i udovicama njihovim, jer su svi oni bezbožni i zli, i svaka usta govore ludost. Kod svega toga ne popusti gnjev njegov, i ostade još uvijek ispružena ruka, njegova
18 Jer je bezbožnost gorjela kao oganj, koji spali trnje i draču i upali guštik šume, tako da uzavrije u stupove dima.
19 Od gnjeva Gospoda nad vojskama bila je zemlja spaljena, i narod je bio plijen plamenu. Nitko nije štedio drugoga.
20 Proždirali su s desne strane i ostali ipak gladni; žderali su s lijeve stranke, i nijesu se opet nasitili.
21 Svaki je jeo meso bližnjega svojega: "Manaseh Efraima, Efraim Manaseha. A obojica se složiše na Judu. Kod svega toga ne popusti gnjev njegov, i ostade još uvijek ispružena ruka njegova.
← Glava 8.
|
Izaija (Šarić) |