Isušena kaljuža/U vis/VIII.

Izvor: Wikizvor
U vis / VII. Isušena kaljuža U VIS, VIII.
autor: Janko Polić Kamov
U vis / IX.


VIII.[uredi]

Najjače me se doimaju, a to su ujedno i prvi dojmovi, praone na željeznicama (to znači: budi čist!), bušitelj karata, koji kaže: "izvolte!" "hvala!" (to znači: budi uljudan!) i izlozi odijela (to znači: budi uglađen!). Restaurant me se i novine jednako doimaju: raznolikost i zabavljanje – začin i kozerija. Francuz umije od gluposti učiniti duhovitost, od gmazova tečnost... On se ne prejede ni ne napije nikada, makar i jede i pije mnogo... On jede od svega pomalo i pije uz jelo i razgovor... On ne gnjavi; nema fikse ideje; nije dubok, nije prljav, originalan i zapušten. Nije ni fanatik, ni očajnik, ni pijanica. Nije prost, grub i pun sadržine; nije psovač, ridalac i heroj... Nije Slaven.

Francuz ne napravlja studija i kad piše ne deklamira; nije pozer, uličnjak, kretnja i gestikulacija. Nije temperamenat. Nije bezobziran i komotan; nije familijaran. On je društven; on konverzira; on je salon; obzir i duh.

I t. d., i t. d.

Ovako ja s dana u dan gomilam definicije i titule, što nisu drugo no laske, u koje ni udvarač ni polaskani ne vjeruje, makar ih se rado govori i sluša – i udišem nešto laka, svježa, jutarnja. Sebe ne vidim. Gledam oko sebe. Živim izvan sebe, i moj je mozak na promjeni zraka, u kupelji, na ladanju. Priučavam se sve više govoriti – ne o sebi ili drugome – nego o drugima. Zaboravljam na svoj "ja" i na druge individue; izmiču mi se događaji i ličnosti. U mojoj je sobi prozor nad glavom; kad dočekam ujutro trak sunca, onda jubilarno bježim u parkove, čitam, mislim, pušim i pljuckam i najveći me paradoksi ne zabunjuju, nego me naprotiv razdražuju na jelo i smiješak. Kultura je obzir, ne instinkt. Mi smo čisti, uredni, pošteni, radi drugih ne radi sebe. Svačija je dubina delikt i ludost, jer je površina ne razumije i ne opravdava. Kultura je obzir, dakle sram; a sram je laž, hinjenje i prenavljanje, jer inteligenta zna, da sram nema smisla... Iskren čovjek nije duhovit, jer uvjetuje jednostranu duševnost; iskrenost je prirođenost. Laž je komplicirana duševnost onoga, koji laže i onoga, koji sluša. Iskrenost je jasnoća i vjera; ali lažac jer laže, sumnja, da će mu se vjerovati, a slušač, jer kulturan i sâm sumnja da dotičnik govori istinu. Mi se odijevamo radi drugih, jer nitko se ne odijeva za osamu, pustinju, stepu i svoje ogledalo... Kultura nije stepa i skitnja... Kulturan čovjek nije ko Rus... Nije ni majmun. Ja se ovako zabavljam, ali ne držim mnogo do ovih i ovakih laska i udvaranja. I kad najozbiljnije govorim, ironiziram. Moje su studije impresije – i tako eto biva, te ja izilazeći iz sebe, govoreći o drugima i mimoilazeći pojedine ličnosti i događaje – postajem sve subjektivniji... I tu je ironija. Ja sam objektivan samo utoliko ukoliko ne govorim o sebi i ukoliko ništa ne tvrdim. Tvrdnja je energija, a ja sam slab. Ja sam skeptik. I tu je ironija.

Rekoh: osjećaji puni, jaki, strastveni – to je dno. Strast viđenja i upoznavanja – to je širina; osjetljivost tanašna, svestrana i slabašna – to je visina. Dno je poezija, širina je znanost, visina je artizam. "Dolce far niente" znači imati u životu ložu, automobil, komotnost... Poezija je instinktivna, bezobzirna i strastvena; artizam je obzir i odgoj; on je kulturan i hladan. Poezija je duboka i elementarna; artizam je lagan i formalan.

Nekulturan čovjek drži se one: Majka božja ne gleda na cipele, nego na savjest... Ona t. j. nije kao kakva salonska dama. Uopće: zdrave zube imadu divljaci; civilizovani imadu – umjetne zube. Prirodnu ljepotu imaš na selu; ona je pitanje naravi, rase, života; u gradu je ljepota pitanje ukusa, vještine i sredstava... Seljanka je poezija; građanka umjetnost... Poezija može da ide i gola, ali artizam je bez odijela samo poezija. Umjetnost je odijelo, jer se nitko nije rodio u gaćama i cipelama i jer bi bez odijela pojava čovječja bila vrlo jednolična, jednostavna i neljudska... Umjetnost je naprava: frizura, toaleta, manira. Tu me se najjače dojmiše: izlozi odijela... To je zemlja kulture i umjetnosti. Mode.

A ja sam po svome temperamentu, odgoju i nagonu i karakteru poluhrvat i polutalijan. Morao bih biti! A eto: ja sam postao već jedamput – beskarakteran postavši razuman. A sada? Kao da postajem i bestemperamentan. Ja se zabavljam ovakim komplimentima Francuskoj, kulturi i umjetnosti. Kao da laskam u salonu najodličnijoj dami, gdje strasti ne možeš osjećati i gdje na posljedice nema smisla misliti.

Duhoviti ljudi su hladni, zanos je naivan, temperamenat je krvav, instinkt je nijem i ne govori. Zaljubljeni ljudi bulje ko tele u nova vrata, ko pseto u kobasice i seljak u toranj katedrale. Ljubav ne govori, ne misli i ne ironizira; komplimenti su neiskreni, duhoviti i hladni. Strastveni ljudi grizu ko pseto, koje ne laje i bjesne ko zvijer, koju si ranio. Strast psuje, urla i reži. Ona je za osamu, šumu i mračnu sobu; ljubav za prozor, šetalište i lunu; komplimenti za salon, dvorane i elektriku... Duh i jezik pokreće samo – simpatija.

Simpatija je naše doba, naš čovjek, naš osjećaj.


Sljedeća stranica