Isušena kaljuža/U vis/VII.
| ← U vis / VI. | Isušena kaljuža U VIS, VII. autor: Janko Polić Kamov |
U vis / VIII. → |
VII.[uredi]
Ostavio sam Torino. Polazim u republikansku Genovu, gdje se nižu kuće do kuće i nad kućom, ali se vjeđe vežu u ulice. Gordi grad nije fraza. Bura je išibala lice njegovih žena, i muškarci onako žilavi, mršavi i orlova nosa doimaju se ko uskoci. Ako po danu spavam, onda se noću skićem. Pratim ženske u lov na muškarce. Ako se vrate praznoruke, onda im plaćam bijelu kavu i tako dočekamo zoru. "Ja sam, velim, prijatelj žena". One ne znaju, od čega živim; drže me pustolovom, milijunašem i incognitom. Ne radim ništa i plaćam bijele kave. Danju spavam; tako ja živim od bijele kave.
I evo, što me drugi drže bogatašem, veseli me kao milijuni. U zbilji živim sa – 70 kruna mjesečno! Ovo me dapače nasmijava i ja sve češće pljuckam, pušim i pjevam. Odjeven sam vrlo mizerno, udaram mnogima u oči, ali mi nitko ne može ništa da kaže. Ja tako postajem svojim prijateljicama zagonetka, problem, čudovište.
Znam, da se njihov mozak pati rješavanjem jednog pitanja i znam, da sam to pitanje ja, i zamišljavam svoju osobu u prilici upitnika. Ako im i kažem odakle sam i ko sam, ne razumiju svejedno ništa. Moje ime i moj materinji jezik za njih ostaje svejedno – čudovište.
Ko si? upitnik. Od čega živiš? upitnik. I kad ih gdje sretnem po danu, samo me pogledaju i ovaj šutljivi, nijemi pozdrav zapliće u meni još više čuvstva čudovitosti i zagonetnosti. U noći njihove crne, osamljene sjene, koje tapću po kamenu sitnim koracima nemirno i brzo, gore i dolje – dojme me se ko lisice, šakali i vukovi u uskim kavezima. One proste i bez šešira stoje kod kućnih vratiju, na okupu. One finije u šeširu, idu bez umora i pauze. Zato ja samo ovakve volim, ma da su mršavije i bljeđe. Kad zagledaju žrtvu, problijede i više. Kad se vrate praznoruke, ne gledaju mi u oči.
Ovako se moja duševnost napunja tajanstvenosti, noći, šapta i šuška, i mene se najviše doima njihov korak i njihova sjena. Prema jutru se tresemo i cvokoćemo. Ako probdijem noć, dan, svijetlo i buka djeluju na mene deset puta slabije. I sunce je tad hladno ko mjesečina i bez trakova ko balon. One me ne ljube kao ni ja njih; mi smo zato suviše hladni, bez strasti, bez krvi, ali se volimo: volimo razgovor, šutnju, pratnju i – a to je i kod njih čini mi se glavnije i od bijele kave – nijeme pozdrave u pô bijela dana. Meni se dapače čini, da je to sve, što imamo – i one i ja; da je to nešto neprotumačivo ugodno i da je sva moja sreća u tome: sastati ih kod glazbe, svijeta i svijetla, baciti pogled, koji odmah ponikne i klone i s njim tako klonu tužno i pospano i usne i misli i ruke. I ako se nasmiješimo, naš je smiješak slabašan i tužan; mi nemamo krvi, vatre i strasti; mi imamo – simpatisanje.
Meni je milo, što sam im simpatičan; to vrijedi ljubav, kaošto ovo, što me drže za bogataša vrijedi milijune. Jer ja želim biti bogat, u prvom redu zato, da me ne žale drugi i da se ne sažalijevam sâm. I ako me ne žale drugi, zašto bih se ja žalio?
Simpatija je evolucija ljubavi. Kako je ljubav evolucija strasti. Ako ženu ne možeš, ne znaš ili nećeš da podmetneš, ti je poljubiš i stisneš; ako ženu ne možeš ili nećeš da poljubiš, ti joj baciš lasku, pogled i smiješak. Ja sada ne pitam, kako bih to prije pitao: zašto nalazim simpatiju kod kokote i blaženstvo u nijemim pozdravima? Nijesu li i one hladne i nemoćne; ironične i nervozne? Ne puše li i one slasno i ne nađoše li i one u duvanu esencu života?
Ja na pitanja ne odgovaram. Odgovoriti na pitanje znači ukinuti upitnik i postaviti točku. Točka je jednostavnost i odlučnost. Ona je ko uskličnik; upitnik ko točkice. Točka je grubost ko psovanje; upitnik finesa ko smješkanje. Uskličnik je tvrdnja, točkica mnijenje ili... slutnja i dvoličnost... Točka je energija, upitnik abulija.
Ne radim ništa. Na obali veliki, dugi i mrtvi valovi gutaju sami sebe. Slušam šum i gledam pjenu. Tako je bijela. Grdni se dimovi parobroda lome. Tako je dosadno! Prolaznici gledaju u mene i odlaze. Pitaju li ti pogledi: ko sam? što kanim? Buljim u pjenu. Misle li oni na samoubojstvo? Ja mislim. Ja se mekšam. Ja se pršim. Ja sam bijel ko pjena, nevinost, sanja i nemoć. Ja sam sijed i mlad. Kao da sam se negdje užasno prepao... Život je cijeli bio panika. Kad sam došao k sebi, vidio sam na ogledalu svoju dušu. Bijelu. Takova su krila anđela, ljiljani i šampanjska pjena. Ja bih se htio utopiti, ali ne baciti se dolje, niz strminu... Visine privlače moje oči, osjećaje i misli. Zašto ona tanašna i laka pjena ne poleti gore ko oblačak? Visine me privlače. Moj je organizam, moja duša, moj mozak, moj život – strven u prah i pilotinu. Tu će me raznijeti vjetar, tamo bi me zgusnuo i okupio magnet! Visine privlače. Nemam znanja, strpljivosti i sredstava: nemam ni teleskopa, ni balona. Ja sam sanjar.
Strašno! Ako se sjetim prošlosti, zadršćem, naježim se i problijedim. Ali ja se već ne sjećam; sve sam zaboravio: Vjetar puše. Ja sam rastresen. Nestaje me. Ja sam bijel ko prašina, ne oblak. Sâm sam se zdrobio i sada pitam: ko me je ubio? Jer ja sam mrtav. Ne mogu da mislim.
Vjetar puše. To sam se ja zaduvao. Mozak je prašina; nervi vjetar. Ideje nema.
Gotov sam.
Polazak me je u Francusku doveo k svijesti. Nikada još nisam bio u Francuskoj; jezika nijesam poznavao i sve je bilo za mene novost. Polazeći u nepoznati ambijenat postadoh znatiželjan, ali bez dosađivanja. Dosadu je zamijenila uzrujanost. Prešav granicu ja se ko nanovo rodih; stadoh gledati u sve oko sebe ko dijete. Mladost i novost bile su izvan mene, u ambijentu. Sada mi je o tome dakako teško i nesnosno pisati. Ja sam i opet u starom ambijentu i padam na sebe... Lijen sam pisati. I ja se ovo samo igram na papiru bacajući riječi, ideje i dojmove onako od slučaja i dosade ko narodni zastupnici skice ženskih kukova i svoje potpise...
Nad glavom mi tik–tače ura i ja je od miline zovem: srce moje! A taj je tik–tak ko da mi netko od poroda zabija u glavu kolac... Ako zađem u autoanalizu, to nije već košto je nekad bilo, te sam ronio u sebe; autoanalizom sada padam na sebe. Tako mi je teško, mučno i zadušljivo... kao vino, koje pada na želudac i trijezan se razbljuješ.
Ušesa šume. Sve baca sjene: stolica, kaput, pleća, glava i isto pero. Fitilj šumi. Usiljavam se misliti, pisati, spominjati – ali ja slušam samo šum, vidim sjene i zamišljavam golo i mršavo čeljade nabito na kolac...
Tik–tak je ure jak; bučniji od tišine. U ušima mi šumi rijeka. Ja slušam šum i zaklapam oči. A kroz sklopljene vjeđe vidim svejedno, da je svijetlo žuto i da mi se smije žutim smiješkom ko život.
Uči i radi ko nekada! Kolike li ironije! Papir šušti ko jesensko lišće; knjige strše ko golo granje. Sve strašnije vapije tišina. Ja ne smažem ni glasa. Počele su daske da govore. Ja ne mislim. Praznina šušti ko svilena halja. Oko mene lete same ništice poput stršena. Srsim se. U svaki mi se nerv zabija žalac.
Mislio sam, da ću po danu moći pisati o onom, o čem nisam ni htio ni mogao pisati u noći. Ali sunce je sunulo ko djevojčica u moju sobu i izobijestilo moja ćutila. Papir, stol i tinta – sve me to plaši i muči ko biblioteke, škola i disciplina. To je moja duševnost upregnuta i pod bičem izvaža slova i misli. Ne mogu da pišem o Francuskoj, jer sam o tome već govorio u četiri oka. O tome bih i opet mogao govoriti, ali kad opisujem svoju duševnost, meni je pisati o tome tako neobično, teško i nemoguće kao govoriti o događajima, kad govorim o sebi.
Nervozno raspoloženje viđenja i upoznavanja – savjest kulturna i grižnja savjesti radi propuštenog... dobrog djela... kao odlični umjetnik, komad, koncerat, ideja, teorija, pronalazak... i to je izvan mene. To su raspoloženja već i preživjela i prostudirana i nisu više moja ko ni štampana literatura.
| Sljedeća stranica→ |