Isušena kaljuža/U šir/VIII.

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
U šir / VII. Isušena kaljuža U ŠIR, VIII.
autor: Janko Polić Kamov
U vis


VIII.[uredi]

"Nešto sam izgubio" rekoh, pošto je Marko otišao. "I nešto sam dobio. Ali šta?" Osjećao sam i praznoću i punoću. Otiđoh iz Rima. Prvi mjesec Markova odlaska radio sam na više strana. Stao sam postajati onaki, kaki sam htio. Izolovah se potpunoma od ljudi i uđoh u bliži kontakt sa svijetom i znanošću, literaturom i novinama. Onaj je san o čovjeku–gorili postajao sve dalji i bljeđi. Sada ga hvatah kao konkretni izraz borbe, kulture i instinkta: onoga, što sam imao steći i onoga, što sam imao izgubiti i razumjeh osjećaj, koji me je obuzeo iza Markova odlaska.

Mislio sam o tome mnogo podveče na šetalištu i poslije podne u parku. A kad bi došla nedjelja, posjećivah galerije slika i prolažah mimo nedjeljne publike pomnjivo i brižno, da se ne dotaknem ljudi. Zašutjeh i opet; izgubih dar govora, društvo, veselicu i dodir s čovjekom – stekoh snagu pisanja, ozbiljnost, znanje i savremenost...

"Je li to život?" zapitah više puta u sutonu, kad nebo podrhtavaše u srsima hladnih, jasnih i beskrajnih boja. "Ta ja živim, jedem, spavam, mislim, krećem se... A ipak, to se ne može nazvati životom... Nema dogodovština, afera, iskustva – nema trenja... To je samo šetnja galerijama i ulicama i sjedenje kod stola i u bibliotekama... Nema ni alkohola ni seksusa ni prevare... nema osjećaja... To je mišljenje, čitanje i pušenje... ."

"Šta ću pripovijedati, kad me ko zapita: kako si živio? Nema života. Šta ću odgovoriti, kad će me se upitati: s kime si se borio? Nema ljudi. Sve sam izgubio: ženu, društvo, familiju i prijatelje... I Marko je otišao."

Mimo mene prolažahu muškarci, žene i djeca ko snovi u spominjanju i ljudi u knjigama. Prolazila je prošlost... I opet je dozvah, sredih i stadoh iz nje izvlačiti jednu avetinju, koja je bila strašna, porazna, osudna – avetinja bez mesa i kosti – nešto nalik na fiksnu ideju i halucinaciju.

Prva halucinacija moga života prikaza mi se kao nešto, gdje su drugi živjeli u meni i ja sam pošao živjeti u drugima. A onda, kad sam našao sebe i htio proživjeti u sebi za sebe o sebe – u drugima... stadoše se gomilati činjenice, sama fakta, koja sada dokazivahu ono porazno, osudno i strašno – da sam bio "bez fakta i izvan akta" ko fiksna ideja, halucinacija i delirij.

– Po djelima ćeš se prepoznati, prosuditi i afirmirati! Gdje su ti djela?

...... ." O majko, zašto nemaš grijeha na sebi? Zašto nemaš vanbračnoga cjelova na svojem licu? Zašto si tako sveta, tako čista, tako nevina i zašto je zakon filistara rodio mene?"

...... ." Znaš, sestro, što dajem na brak. Jer, ako poznam ičiji brak, to poznam tvoj toliko, te mogu reći: on nije ni svetinja ni dužnost – jer je laž... Kad bi dakle što bilo, ja bih stajao uz tebe... Što je meni smetala vjernost moje sestre?"

...... ." Izrabi, Marko, tu djevojku, unesreći makar i jedan život... Ko da sustavi let misli i stvaranje ljudi? Obziri kukavica i impotentnih. Paragrafi, savjest, poštenje? Do sada si bio radi toga heroj obični, dnevni, ulični... Prevari nju i budi heroj!!"

...... "A Nikšić je strastveno ljubio Ljubu i bio je od mene daleko jači... Slušaj, Nikšiću: Čovjek je nevin – položaj je kriv! Ali ubijajući položaje ubijaš ljude..."

...... ." Govorah Rubelliju: Individualizam ne može biti ni askeza ni stvaranje djece... Valja biti perverzan... A Rubelli je rekao: Ne mogu više da radim!..."

"Eto, gdje su mi bila djela. Zamrzih majku, što je ostala vjerna, tjerah Marka na prevaru, sestru na preljub... Veličah bludnice i ponizivah vlasnika bordela pred Nikšićem... Tjerao uopće druge na djelo ko agitator... Htio sam da drugi požive umjesto mene, a ja sam htio živjeti. Pregnuo sam da druge svedem u tok mojih misli i osjećaja: postah apologeta zločina pred Markom i Nikšićem, koji su bili instinktivniji od mene, seljaci i krepčih mišica... Rubelliju otkrih artizam i individualizam u perverzitetu, jer se je dao zavađati i monstrumima ubio svoju umjetnost, život i individuum..."

"Drugi su imali poživjeti mjesto mene, udovoljiti mjesto mene dužnosti, da onda ja mogu uživati pravo... Oni su imali poživjeti za mene. Ta kad bi afere, dogodovštine, borba i iskustvo – jednom riječi grijeh i život bili upisani na vanzakonskom porodu mojem – kad bih to primio u prilegu stvarajućem i utrobi materinjoj – što bih onda potrebovao ostala – fakta? Rodi se bez krsta i ostao si po crkvenom shvatanju grešnik: jer si čovjek i jer ti je Adam praotac... I ako imaš jedan smrtni grijeh, zašto da stičeš i druge, kad se i samim jednim smrtnim grijehom može da kupi – pakao?... A onda, – Nikšić, Marko, Jelka, Rubelli – i ja, zločinac i razvratnik, što bih prvom potpunom afirmacijom svoga "ja" zaradio tamnicu i vješala... Zašto ubijati druge, da onda drugi ubiju tebe, kad možeš poput Napoleona natjerati ljude kao pseta i pijetlove da se međusobno pokolju?...

Tako eto ne postah delikvent prakse, nego ostah onaj teorije. Kultura i instinkt sraziše se u meni u mozgu i na papiru, a mozak je i papir takvo zemljište i podneblje, u kojem ne može da izraste instinkt onako kao kultura... Da sam za teren odabrao život i osjećaje, bilo bi obratno. I ja bih bio odabrao ovo posljednje, da sam mogao odabirati – da sam sa životom drugih mogao spojiti svoje osjećaje, da nije papir i nauka ostala jedini refugij i ja sam blagoslovio znanost!

Liječnik ima na raspolaganje golotinju žensku i ne osjeća strasti, jer pred njom stoji kao liječnik sa znanošću, ne kao pred svojom ženom... Ostati dakle pred tom golotinjom impotentan je samo herojstvo, snaga i potentnost!

I ja tako stadoh pred životom kao literata – snažno, potentno i zdravo – a stadoh, jer sam pred njim bio već kao čovjek ostao radi bolesti duševne i tjelesne impotentno... Stadoh tako živjeti na papiru – pregnuh živjeti od papira – umislih se živjeti za papir..."

Tako zaključivah onoga sutona na obali rijeke Arno, u kojoj se kupahu nebesa. Nisi znao, je li zatvoreno u staklu nebo, rijeka i gorje ili tvoje oči: tako je sve bilo čisto, jasno i svijetlo. Bilo je dosta hladno, ali moja sapa nije mogla zamutiti ona čista i prozirna stakla. I moje misli bijahu visoke, poletne, jedre. Cijeli se je moj život pružao pred njima i pričini mi se jedna brza, kratka, naporna žurba i patnja... Kao da sam bio pregnuo preći faze ljudi, života i čovjeka, da mogu dospjeti što prije ovamo u čovječanstvo, knjigu i literarnost.

"Da. Samo sam tu mogao odahnuti, gdje imponira istina i čovjek – gdje je i fiksa ideja činjenica, zvijer u ljudskoj prilici, čovjek i uvjerena laž istina... gdje je negacija fakta, čovjeka, života i istine i fakat i čovjek i život i istina... Tu samo; gdje je to sve stupanj za – temperaturu..."

Kako je one večeri bilo sve vedro! I moje misli i nebo i ista tmina, u koju se stadoše topiti kruti obrisi gora i grad. Zakoračih. "Drugi imadu onako oživjeti za mene, kako ja pisati za druge." Ne znam, kako da izrazim dobrodušnost pogleda i dojmova, što me večeras obuzimahu. Čini mi se, da se sve to najbolje odrazuje u jasnom toku mojih misli, koje uticahu u jedno veliko, beskrajno i isto tako jasno more zadovoljstva, umirnosti i sreće.

"Ne tako. Ja sam izvan fakta i bez akta t. j. izvan života i bez društva. Mogao bih zato krenuti na večeru... Ne, sutra je nedjelja. Ići ću u galeriju slika za posljednji put... Prekosutra odlazim u Milan... Moram se još uvjeriti, da li lica fra Bartolomejevih slika čine uistinu dojam onoga fratra u Zolinom romanu 'Il fallo dell'abate Mouret', onoga župnika u Maupassantovom 'Une vie' i onoga u Mirbeauovom 'L'Abbe Jules'. T. j. gestama ovih 'asketa' pristaju boje fra Bartolomejevih svetaca: ona zemljana, brutalna, oparena lica s velikim obrvama i jakim ličnim kostima... Raffaellove su Madone uistinu djevice i majke... Murillove su u licu asimetrične, ali imadu crne podočnjake, što dokazuje, da su bolje – žene... Murillovu bih Madonu volio imati za gazdaricu od Sartovih, jer su ove bliže Rafaellovim... U Murillovih bih se još radije kostirao.... One su ostale previše majke... pa i Correggiove, ma da obaraju poglede... Spagnoletto je stvoren, da slika martire i da kvari apetit... a bijele i prozirne Lippijeve i Boticellijeve žene sjećaju na Japanke, jer se za ove pripovijeda, da se kupaju u prisuću muškaraca... Ove bi bile dobre za konobarice... Svejedno, ja bih međuto sada večerao... A ako danas pođem na večeru, sutra ne ću moći na objed."

I opet mi sve dozlogrdi. Bilo mi je kao kad mi najljepša misao pobrka nešto, što nije misaonim tokom nimalo u savezu: muha, gazdarica ili propuh. Raspoloženost, vedrina i jedrina mojega intelekta naoblačila se, grešpala i mračila sada svim onim, što me jedamput zanašaše, rasplamsavaše i jačaše: bolest, patnja, gladovanje – seksualnost, oponiranje i opijanje: sve ovo materijalno i moralno udovoljenje najprimitivnijim zahtjevima ljudskog bitisanja. Bolest, patnja i gladovanje – neudovoljenost i oskudijevanje skladaše se valjda uime one "vage" s opijanjem, oponiranjem i perverzitetom – prebujalosti, suviškom i "prejedenosti" povlačeći me u prošlost, osjećaje, život i fakta... I iz jednog i drugog izvlačio sam u najgrčoj, najodurnijoj i najporaznijoj slici: seksus i alkohol...

Sve je to bilo kao neumirovljenje onoga, što je zrelo za penziju i nesposobno za službu... Jer moj je intelekat potrebovao s jedne strane zdravlje i sitost – s druge svijest i treznoću... T. j. ja sam potrebovao jedan mozak sa punim trbuhom i puni trbuh s dobrom cigaretom.

Ne znam. Moje se biće stade s temelja mijenjati, izvraćati, revolucionirati; ja se najposlije oslobodih i posljednje dogme: života samoga kao dogodovština, iskustvo, borba i osjećaj. I ja sam potpunoma napustio afirmaciju moga individualizma u mome životu... Stao sam živjeti kao filistar, ili bar nastojao živjeti. Uobičajnost i jednostavnost i nehote istisne s mene sve one posebne, individualne oznake nošnje i ponašanja. Uživah gotovo u tome: biti jednak svim tim ljudima, s kojima me ništa ne veže i s kojima ništa ne dijelim i od kojih sam tako drukčiji, dalek i osebit. Ošišah se i nastojah uporno biti uredna života i odijevanja – odstraniti od sebe sve ono, što udara u oči i izaziva. Sveopća beskarakternost učini me skromnim, tihim i plahim; u debatama i prepirkama postah obziran, pristojan i uslužan; toleransa me obujmi dobrodušnošću, smješkanjem, i trbuh mi stane rasti. Ne izdržah polemike u četiri oka; držah se one: pametniji popušta – u životu, da izrabi glupana na papiru. Stadoh gubiti jednom riječi vanjske karakteristike svoga ja – postadoh beskarakteran: izgubih najprije za sebe život, onda stadoh gubiti sebe u životu.

Drugi se dan prošetah za posljednji put fiorentinskim galerijama: od Bizantinaca preko Giotta, Tintoretta, Tiepola do Rubensa. Nije sada ideja tjerala ideje: ne gledah tu više spiritualizam, naturalizam i psihologiju; konstatovah samo, da spiritualizam idejni ima grublje, prostačkije i grotesknije forme od naturalizma... Ja sam gledao kako jednolične poze, iste fizionomije, izduljene ruke, uobljene obrve... kako forme ljudske ostaju u slikarstvu kroz stoljeća jednake i kako se ono malo pomalo oslobađa dogme, autoriteta i skolastike i – ruke postaju punije, prsti gibiviji, poze raznolikije, fizionomije bogatije: – kako u jednoj grupi Rubensovoj ima više heterogenosti, komplikacije, istine i individualizma, nego u starim raznim slikama raznih autora raznih stoljeća.

Na selu jedu svi istu hranu, posjećuju istu birtiju, crkvu i čitaonicu – misle, vjeruju i osjećaju prema hrani, birtiji i crkvi jednako, a u selu je socijalni život najmanje razvit – u gradu najviše, zato tu možeš udovoljiti radoznalosti želuca svježim voćem u zimi, onoj mozga religijom Behuanaca i onoj seksusa prilegom pederasta...

I strast me viđenja stade opet draškati, reskati, nervozirati. Grad! Grad! Gdje je život najsocijalniji i gdje je čovjek najindividualniji... Gdje su skupštine, kazališta, knjižnice, izložbe, muzeji, kinematografi... gdje moraš i možeš sve vidjeti... gdje jedna čaša ne dospije izvući drugu, jer jedno "viđenje" vuče drugo... Vječno gledati: sav se pretvoriti u umne, jedine, velike oči... gdje od samog gledanja ne dospiješ ni ljubiti ni mrziti ni plakati – ni osjećati ni živjeti... gdje je svaki pogled jedna misao, deset pogleda jedna ideja, a jedan dan gledanja – čitava knjiga! Činilo mi se, da u mene nije bilo nikada nostalgije za prošlošću, da nisam nikada bio vezan vezama osjećaja, ljubavi i intimiteta za ljude i da bih mogao uvijek gledati, samo gledati – bez riječi, bez umora, bez uzdaha, bez suza... Osjećao sam, da sam u čovječanstvu, jer pokraj mene nije bilo čovjeka... I opet se prođoh galerijama; žurno, lako, bez umora... Promatrah publiku.

... To je Englez; gleda samo slike označene u vodiču sa zvjezdicama; on je možda i došao radi te jedine slike iz Londona... To je Nijemac: gleda sve istom točnošću i pomnjom: i on je možda došao samo radi nekih slika, ali kad je već tu, hoće da vidi sve... To je Francuz: gleda tu i tamo, kao da ga i slike i publika gledaju; nema vodiča... gleda i zastaje i smiješi se kao da mu je koja duhovita opaska na jeziku ili kao da otkriva tu duhovitost na slici... To je Talijanac: gleda u mene, jer je ostalo već vidio i misli: "A zašto si ti došao? Ti zacijelo nisi došao k nama da vidiš i da kupiš sliku, nego da ih prodaš... Vidi se: mora da si sam slikar... Tako si mizerabilan!"

A ja sam baš i gledao slike bez mrve artizma: kao amateur ili učenjak... Ali od toga svega ne bijaše na meni ništa... Siromaštvo me je učinilo – artistom.

Osjetih neugodnost, zbunjenost i postidnost. I u tom momentu bilo bi mi teško priznati, da nisam artista, ali da jesam Hrvat. Činilo mi se, da bi to priznanje poništilo i ponizilo i mene i Hrvate – da sin engleskog naroda može s ponosom reći: "Ja sam Englez" pa makar ima šuplje pantalone i glavu, a da ja ne bih smio reći: "Ja sam Hrvat", pa mi tek popucao potplat i upoznao tek šest literatura i zemalja... Propali barun i miljarder paradirat će uvijek svojim propalim bogatstvom i položajem u društvu više od obogaćenoga plebejca. A ako ko i polaska u lice plebejcu, polaskat će radi novaca i koristoljublja, da mu se iza plećiju prezirno i sažalno naruga... Ali propalom barunu laskat će svaki iz pošte, jer mu radi novaca i onako laskati ne može... radi pošte ili titula, za koje će platiti... Ali ko da uz najveću svotu kupi tituluš: "plebejac".

Izađoh i uđoh u drugu. Ne pođoh na objed. Odlučih otići na večeru i spojiti zaručak, objed, večeru i drugi objed, jer sam sutra imao ionako putovati. Posla nisam imao. Dođoh kući, napih se vode, zavalih na stolac i zapuših.


. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .


Duvan je bio istisnuo alkohol i seksus; točnije: podredio alkohol, a istisnuo seksus. I zamislih se u evoluciju pušenja, zašto sam postao pušač i zašto sam se svezao s cigaretom i uzeo nju kao jedinu pratilicu, druga i utjehu u životu. Možda će se kome pričniti fraza, ali u tom momentu u mene nema ništa od poze, afektacije i izvještačenosti. Tako sam dalek od prirode i – prirodan; tako istančan i jednostavan; tako osjetljiv i bez osjećaja.

Pišem to na obali mora, ljeti, pred podne. Nebo je posipano praškom oblaka, istanjenih, splasnutih; nema naoblake i nema šunca; ono svijetli i grije kroz paučinastu bijelu krmelj oblaka. Glasaju se ptice, marva, ljudi – ali more je nijemo ko nebo, ko uleđeni plinovi i tekućine... Danas dozivam u pamet ono poslije podne, kad je sunce bilo izvuklo sve iz kuće i ja sam jedini možda bio živ i budan i... mrtav u velikoj kućerini tamnih hodnika i tamnije vlage.

– Počeo sam pušiti, jer sam vidio da puše i drugi i da drugi vide, da pušim i ja. Pušio i ne utezao; pušio na šetnji radije no kod kuće. U samome pušenju ne uživah ništa; držao sam više cigaretu u rukama negoli u ustima; nosio sa sobom paket duvana, kako se nosi kravata, duga kosa i štap. Bješe to u doba kicošenja, uličnjaštva i vikaštva. Počeo sam onako i rad onoga pušiti, radi čega počeh piti i ljubiti. Onda sam stao nuđati bludnice duvanom, pripaljivati na cesti od nepoznatih ličnosti; frkati u društvu radi društva; uživati alkohol u zadimljenim lokalima; bacati cigaretu za cigaretom, kako se vrti štap i – u debatama nemajući još spremnog odgovora pušenjem herojski zatajavati pauzu od nespretnosti, neprilike i neznanja. Netko se naime domišlja odgovoru češajući se za glavu ili otirući nos, raskašljavajući se i pljujući. Ja sam opazio, da pušenje raskašljava... Prsti se priučiše na frkanje, nozdrve na škakljanje; truniti pepeo i utezati dimove postade nešto kao srkanje crne kave, zafrkavanje brkova, čitanje novina i čačkanje zubi. I odmah postavši nešto kao ovo – nisam mogao bez pušenja ni piti ni razgovarati ni čitati... Pušenje je bilo pratnja, podređenost i nuzgrednost. Tek kasnije stade se kao umjetnosti odjeljivati i živjeti o sebi... Ja sam stao pušiti za pauze i radi pauze: iza jela, iza čitanja, iza pisanja i iza šetnje... Ono nije više bilo luksus, začin i suvišno, nego nužda, probava i počin: kao nedjelja u tjednu, Marko u umnom rabotanju, kao pauza u radnome danu, satu, minuti... I dolazile su kod pisanja pauze nakon svake desete stranice pa desetog retka pa desete riječi pa... i svake riječi... Kako se sporo piše i brzo misli!

I sad mi se stadoše ukazivati svi oni mjeseci rada, studija i žurbe. I noći tu i tamo, s besanicom, i besanica s pogledima otprtim, velikim, zastrašnim: jame pogleda u jamu mraka. A ipak, kroz sve se to vrijeme kretah među ljudima, slušah štropot mašina i gledah izmjenjivanje slova, stranica, knjiga, sižeja, ideja, teorija... Čitao sam brzo; mislio još brže: valjalo je bilježiti i čitanje i misli; a kad bih sio da pišem, valjalo je sustavljati misao, da ne satre ispod sebe slabunjavu ruku... Valjalo je vrlo mnogo – pauzirati... Tu se sjetih dviju trica, dviju dogodovština:


. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .


Jedamput sam imao – diarreu. Zadobio sam se je bio, jer nisam pošao od sebe, kad mi se je išlo; a nisam pošao, jer sam putovao željeznicom u 3. razredu, gdje nema zahoda. A izaći napolje kod pojedinih postaja, to je pogibeljno, pogotovo kad te progoni fobija zakašnjenja. Tako ja ne udovoljih jednoj prirodnoj potrebi, a ovaka askeza dovodi do perverziteta. Naravno – najprije je došla stitichezza, a onda tek i opet naravno – lijavica. Šta je pak to za nervozna čovjeka, kojega proganja fobija zakašnjenja, lako je shvatiti. Bojiš se izaći napolje; bojiš se skinuti i leći i usnuti; bojiš se odahnuti odostrag, kihnuti, pušiti i jesti. I najzdravija se i najsolidnija hrana izvraća i samo osjećaš razvrat otpadaka. Bojiš se jednom riječi zime i topline, sladoleda i punča, prehlade i upale. Misliš: kako bi to bilo sada ugodno otići u šumu, čitati novine i promatrati majmune, papige, djecu, dadilje i nedavno dovedenoga tigra. I kolikogod se to pričini ugodnim, tako se ono, što bi moglo doći, pričinja neugodnim. Moglo bi doći štošta: muke, tjeralica, iznenađenje – strah ljudi, ulice, trga i svijetla: sve fobije dana i svijeta i...

Ja pođoh. Izađoh i bijah zadovoljan. Oćutih se isušenim i izažetim. Popodne pođoh u šumu. "Za svaki slučaj, rekoh, imam novaca. Za svaki slučaj, rekoh, ima javni zahod... Za svaki slučaj, rekoh, uzet ću Carduccija. Možda se vratim odmah; možda se zadržim; u najgorem slučaju sjest ću na onu klupu, koja je najbliža zahodu..."

Ja sam se stao žuriti, da dođem što prije do šume i do dotične klupe. Na pô me puta stane proganjati ista fobija zakašnjenja: usopih se i uznojih iznova. "Na pô sam puta, kuda ću? Naprijed ili natrag?!" Pođoh naprijed žurno, uzbrdo, azmatički. Sjetih se, da sam negdje vidio mule upregnute za krcata kolica, naježurene, olupljenih hrptova, a povrh njih vitlanje bičeva, psovaka i prašine. "Hijo! Hijo! Hijo!" A mule se upiru o kamen, glava im visi, pada i poniče, samo se dižu pleća, bičevi, psovke i prašina... Kakovo je za njih sunce, ljudi i život? Što znači za njih dan, koji ih muči svjetlošću, bukom i radom? "Ko je mrtvac u tome životu? Koji se ubijaju? Ko umire za koga? Jesam li ja otprtih očiju u agoniji ili dan?"

Zrak nalik na prašinu, prašina nalik na zasićenost atmosfere razlitog željeza – stade mi padati na tjeme i upijati se u pore, pa tad skrućivati u tupe, olovne, zarđale šipke... Na prstima nožnim osjetih istu onakvu bol kako osjetiš, kad ti se žbica zabije u nokat ili kad suviše odrežeš nokte. Mene nije tjerala nužda, nego strah, da me ne bi poćerala nužda. "Šta bi bilo, da ne dospijem? Da zakasnim? To jest, da ono dođe prerano, a ja prekasno?" U šumi odahnuh. Sjetih se djetinjstva. Stanovah van grada; majka mi je branila ići u školske zahode – radi čistoće; ja nisam u nje zalazio radi poslušnosti; na cesti me je jedamput tako uhvatilo i nisam htio ići na stran – radi pristojnosti. Uime čistoće, posluha i pristojnosti usrah se u hlače. Eto do čega vodi preveliki mar za čistoćom i pristojnošću i strah nečistoće.

Ali zatomih suvišne misli. Uzeh Carduccija i stadoh čitati "Odi barbare" u sjeni vitkog stabalja, s kojeg se je odbijalo svijetlo i toplina. Spavalo mi se. Stranice Carduccijevih pjesama šuškahu ko lišće stabalja; osjećah trbušasti, pretrpani umor; tek čujno, zapravo zamišljeno cvičanje zemlje, zraka i zeleni, kao škripa vozova krcatih sijena umorno uspavljivaše ušesa i oči. Prošle noći nisam spavao ništa. Pred jutro usnuh slatko, pošto udovoljih jednoj potrebi. Ovako se slatko spava samo onda, pošto udovoljiš i drugoj potrebi – seksualnoj. U šumi ne bijaše nikoga. Sve one zvijeri i ptice za rešetkama šućahu, makar je bilo i papiga. Kroz granje pogledah još jedamput poluotprtim očima jezero. Očima mi se prelila ravna, naježurana površina i jedan zamah vjetra i lišća zašaptao u uho riječ, koja se sluša zatvorenih očiju ko miris. Zadrijemah. Nedugo iza toga, u polusnu, stadoh osjećati bol, kao da gazim po svojem trbuhu nogama, kroz koje se provukoše one zarđale šipke. Otvorih oči od boli. Sad sam tek stao osjećati u trbuhu mjehur, koji se napinje i pukne, i kako te pati napinjanje, tako te blaži pucanje. Pođoh u zahod. Odlučih riješiti sve s deset filira. Ali novac potroših i ne riješih ništa. Nije išlo. Stadoh se svijati; pričini mi se, da sam preko trbuha razrezan napola i onda sašit nekakim konopcem, kojim se vežu kobasice i suhomesnata roba.

"Vidiš, da sam imao novaca i pošao u drugu klasu, ne bih se bio ovako ruinirao. Ne ići, kad ti se ide, to je kao ne pjevati, kad ti se pjeva. Kad je ono bio Marko, htjelo mi se pisati pjesme i nisam mogao pisati pored njega... Nakupilo mi se toliko toga... Toliko puta pokušah pisati i sve je izilazilo vodeno, bez smrada, masti i krupnoće."

Postajaše mi lakše. Sjedio sam već dugo. "Šta će misliti čuvar?" Pobojah se, da će udariti na vrata, bojeći se, da sam zaspao ili počinio samoubojstvo.

"Vidiš, rekoh opet, da nisam imao novaca, bio bih ostao kod kuće ili ne bih tako uludo bez prave potrebe bacio deseticu."

Osjetih suho u očima i onaku nategu, kako osjetiš u noći, kad nenadano upališ lampu. Izađoh na sunce i istu nategu osjetih u nogama, mozgu i plećima. Ogledah se uokolo; nekoliko došljaka stade me svojim nijemim pojavama umarati, ko refleks sunca sa stakla i komarac, što te oblijetava i ti uporno paziš, da te se ne dotakne. Čemu da prispodobim raspoloženje onih satova?

Noge mi oteščaše kao kad zaspiš ne skinuvši cipela; i glava kao da je visjela poput noga, a šešir ko da je bio cipela, ne viksana, izgrizena od prašine, popucala na suncu. Misli, što mi dolažahu na um postadoše nešto nalik nožnim prstima sa suviše izrezanim noktima i reko bih: nije sad glava patila od misli, nego misli od glave: glava je bila ko žbica zarinuta u nokat.

Sad sam se naime žurio kući. Nakon nekoliko me minuta stade tjerati. Nekoliko mi puta nabrekoše grčevi i popuknuše. "Sad će!" mislio sam. I dok me je bol sustavljala, strah me je stao goniti; na mjestima bih se svinuo ko upitnik bez točke. "A sve bi bilo tako jednostavno: odahnuti!" I odmah bih se prepao, da ću uistinu odahnuti, ubiti bol, riješiti sve – kako se ne smije riješiti...

Sunce, dan i svijetlo uprepasti me, izblijedi, zarumeni. Sve bijaše ko strah i muka u snu, što se rješava budnošću, javom i zbiljom. "Prenuti se – i naći se u mraku, noći i tami..."

Za mnom je ostajala šuma; ulazio sam u ulice, vrevu, ljude, kočije i tramvaj. Sav život grada stade se o zapadu zgrtati, komešati, bučiti... Prođoh kroz vrevu i pričini mi se, da je to jedna ogromna pješčara, ispaljena od sunca i bez vode... da je sve to, što se pomiče jedna žedna karavana, koju čeka smrt i gavrani... I odmah mi stadoše svi smetati; njihova usta doimahu me se ko rasporeni kujini trbusi... Želudac me je bolio, prolaznici me dirahu i kako sam se ja žurio, pričini mi se, da se oni tek pomiču i ne miču nikuda, da su to sve komadi elektrizovane jedne zgažene žabe na isušenoj močvari... Čovjek mi se oduri; zamrzih ga. Primijetih nekoliko crvenih lica i odmah pomislih na groznicu i lica izjedena od komaraca.

"A oni su i lice i komarci... Sami sebe grizu, nakaze i glorificiraju..." Ili: "nije li to smeće; nije li naš planet smetište svemira? Pljuvačka? Zahod?"... Uhvati me trenutačna želja riješiti sve... Ali to je zapravo bio mjehur pukao i bol načas popustila. Žurio sam se; oglupljen stadoh gledati izloge; nesabranost me razbadri i ublaži; stadoh brojiti prozore kuća kao da idem na prvi ljubavni sastanak. Zločin i vješala...

"Kad sam bio dijete, sjetih se, i žurio se ovako radi ovoga, zavjetovao bih se s nekoliko krunica i molio: Ako sretno do zahoda... Ako... ako... ovršit ću zavjet... Oče naš, koji jesi... I to mi je pomagalo: Vjera! Zašto nema više boga i vjere..." Opet me stade tjerati: "Zašto nema boga! Zašto!" pitah u ekstazi i ujedno psovah ljudima – boga. I ne znam, što evocirah s više strasti, topline i srdžbe. Poželjeh trešnju. "Da se sruše ove četverokatnice na sve ove šešire, cilindre i konje! Da veliki strah rastjera svu tu gomilu ili slijepi za pločnik!..."

Zadnji mi se traci sunca pričiniše bojadisane sjedine. Prokleh tramvaj, prodavače novina i štampu – sve ono, što smeta prometu: promet sâm! Nije više bilo u mene straha, fobije, svijetla, ljudi i ulica. Mržnja me stade na mahove uvijavati; pričini mi se, da mi stištu prste inkvizitorno, da priznam grijehe i boga, da svaki stisak izaziva priznanje i boga i grijeha – i da samo za pauza mogu poželjeti trešnju, koja će zakopati ljude, štampu i elektriku ili orkan, koji će pročistiti jedno smetište smeća, blata i smrada... Sve mi se oduri, omrznu, iznakazi. Stao sam trčati, znojiti se, blijediti i rumeniti... "Tu je oluja, pučina i dno... Tamo utočište, kraljica mora... javni zahod!"

I kad najposlije dospjeh na vrijeme odahnuti na doličnome mjestu ko da s mene popadaše sve dogme, bacili i verige. Izađoh. Sve je mirisalo, sve je listalo, sve je cvjetalo... Proljet fizionomija, kočija, sumraka... Pričini mi se, da je to dan, svijetlo, život – ko da sam ja uskrsnuo iz groba i ko da je zemlja iskrsnula od mrtvih.

"Kako je divan električni tramvaj, ulice, ljudi, štampa! Kako je divan promet i kako su divni javni zahodi!"


. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .


Nisam se nikada opio kroz sve to vrijeme, ma da sam i pio sam. Nisam suviše ni jeo. Nekoliko bih dana jeo vrlo oskudno, da se onda mogu s ušteđenim novcem najesti do sita pa i – prejesti! S jedenjem se je stalo zbivati ono, što prije s pijenjem. Ne bih naime po tjedne okusio vina, da se tad mogu napiti i opiti. Ali i jelo i pijenje stade se tu evolucionirati kao sve ostalo: ja sam prestao piti da se opijem; pio sam da uživam – zato sam pio samo dobra vina – i da upoznam talijansku vinsku produkciju – zato sam nastojao u provinciji pojedinoj piti dotična vina i to što više vrsti.

Okusni živci postadoše vrlo osjetljivi. Opazio sam, da se piva pije na čaše, vino na gutljaje, liker na kapi: da između jedne čaše piva i druge pristaje cigareta, između čaša vina meso, između čašica likera cigareta i slatkiši. Piva se pije najslađe iza paprikaša, lumpacije i natašte, t. j. prije objeda i prilega. Vino iza riba, slanine i šetnje: t. j. prije cigarete i spavanja. Piva je humoristična, vino duhovito: zato piva tjera više na smijeh i na stran, vino na pjevanje i nazdravicu i posmijeh. Piva bi bila za razgovor bolja od vina, jer podnaša pušenje; ali vino je podesnije, jer se polaganije pije. Piva bi bila za nervoznije ljude, jer se naglo i brže kapi, ali zapravo je vino bolje, jer se jedne čaše dotičeš više puta. Uostalom: pio sam rado jedno i drugo, ali budući da sam bio u Italiji, pio sam vino i mislio na Francusku i likere, na Njemačku i pivu, na Rusiju i rakiju i sjećao se Hrvatske i šljivovice.

Ja sam tako postajao sve istančaniji, rafiniraniji, osjetljiviji. Prije sam mogao podnašati svakako igranje i pjevanje, samo da je bila melodija, ona, koju sam žeđao; pjevao u društvu neskladno, bez sluha, samo da se pjeva, rida i pije. Sada je loše pjevanje stalo djelovati kao loše vino. Ja sam počeo jesti manje, rjeđe i obilnije – i svestranije: obilazio sam birtije, restauracije i pučke kuhinje, da vidim i upoznam. Ali kako bih vidio i upoznao, pristajao sam odlučno uz restauracije. Razvijajući okusne živce i dolazeći do uvjerenja, da između čaša vina pristaje masna i krepka hrana, iza hrane čaša vina, iza vina cigareta; da naime cigareta po svojoj naravi, položaju i vrijednosti pristaje na puni želudac i logično na čašu vina – stadoh lumpati trijezan. Osjećaje je nadomjestila osjetljivost, fanatizam, toleransa, kuburluk, filistarstvo i pijače – žderača.

Pošao bih na večeru nedjeljom ili subotom, kad bih odložio i svršio koji određeni posao, ostavio koji grad, pregledao galerije ili poslušao kojeg glumca. Prije jela ispio bih čašu vode; onda riža i čaša vina, pečenka i dvije čaše, spržene ribe i tri čaše; onda bih zapušio i nastavio: sir, voće i dvije čaše, pa uzastopce tri cigarete... Ništa nije tako ugodno, melankolično i sjetno kao kad puni trbusi zapuše i polusklopljene oči od sitosti gledaju dimove, a želucem se prelijeva dim za dimom ko sutonsko svijetlo svemirom i morem... Ima u tim momentima nešto modrikasta, siva, zibajuća; boje neodređene, prelazne, sanljive.... Blijeda sjeta nigdje ne pristaje ljepše i skladnije no na sitim, punim i lijenim želucima... A onda bih se digao starački, dobrodušno i tolerantno i polazio polagano polagano na crnu kavu, s poluzatvorenim i malenim svinjskim i elefantskim očima. A na kavi bi prelazila ona sjeta u sve gušće dimove, u izmjenu cigareta, u skeptičnost i "generalnu amnestiju"... Nikoga tada ne osuđivah, svakoga uvažavah i osjećah dosadu, u kojoj se ogledavaš, s kojom se uzrujavaš, na kojoj se sanjkaš i s kojom se ziblješ i... veliš za sebe, da si preugodan, predobar i preduhovit čovjek.

"Generalna amnestija" ponavljao bih tada sjećajući se davne pijane, drhtave noći, Nikšića i iste jedne "generalne amnestije", koja je onda značila impotensu – oproštenje svima: smrt! A sada mamuran, trijezan i osjećah u toj amnestiji novi život, s novom potensom, preporodom i radom. Stadoh zamišljavati novele, drame, studije, putovanja, nove sižeje, gradove, zemlje, tehniku i stilistiku... Gledah jednog poetu, gdje umire od gladi i jednu poeziju, gdje umire od poroda... i novo jedno dijete, koje se oporavlja, jača i raste od sitosti, zdravlja i života.

"Nikoga ne mrziti, nikoga ne ljubiti – svakoga razumjeti". "Da se nađem u društvu i udarim u razgovor, mogao bih slušati svakaki razgovor. O suši, nerodici, poeziji; o čudesima, filozofiji i općinskim izborima... Dapače! Podnio bih lakše glupi razgovor od lošega vina i loše glazbe; kod dobrog objeda dakako..."

S te pomisli postajah nasmijan. Promatrah fizionomije prolaznika i odilazeći nakrcan, oteščao, išao sam kroz svijet zibajući se nonšalantno. Kod svakog bih "bara" zastao, ispio punč i došav kući buljio dugo vremena u lampu, dim i zatvorene trepavice. Žderača me je opijala ko piva; ne, ko hodanje, napor i ejakulacija... Ali ja sam već jeo, kako sam i pio: da uživam i da upoznam; ali sam jeo i onako, kako nisam pio: da se opijem, zatučem, zaspim.

Moji popucani i pucajući živci baciše me pred dilemu: ili se opiti ili prejesti... i nehotice sam stao jesti onako, kako nervozni ljudi puše... jesti naime bez apetita onako, kako sam s apetitom stao – pušiti.

I eto zašto je sav taj mir, dobrodušnost i sjetna toleransa rijetka i rjeđa od žderača... Ja nisam manijak, vjernik, fanatik... ja sam fobik, skeptik, sumnjičav; ne velim "onaj me proganja" t. j. ne tvrdim da nešto postoji, što ne postoji – ja velim "bojim se, da ću zakasniti", bojim se, da će se nešto dogoditi: što se može, ali ne mora dogoditi –

Ja počinjem bivati sve bliži povratku u domovinu; zove me brat i ujak. Radim grozničavo; čitam, učim, ekscerptiram kao da spremam putnu prtljagu. Skupljam sve, a ima toliko toga te odabirem samo ono, što je vrijedno i trajne vrijednosti... Kod čitanja se isključuju knjige, kod studiranja predmeti, kod pića vina, kod hrane jela, kod kazališta glumci i sve bih htio i na ništa se ne mogu odlučiti: od sociologije se bacam na medicinu, od francuskog romana na ekonomiju, od astronomije na autostudij... Ništa temeljito, polagano i solidno...

Prolazim pokraj izloga kravata, knjiga, kruha, automobila, slika, sira, posuđa, odijela, vina... i u meni se s izlozima izmjenjuju razne želje uživanja i upoznavanja i radi siromaštva ostaje samo – upoznavanje... Zato ne trošim na odijela, posuđe, automobile: jer ovo se gleda i vidi. Ostaju knjige.

Imam nešto ušteđena novca. "Kupit ću knjigu". Obilazim sve izloge, u biblioteci pregledavam sve knjige... I jedna knjiga stade drugu isključivati, dok se sve ne isključe i nakon nekoliko dana trčanja, gledanja, odabiranja, uzrujavanja, ja sam potrošio novac na kave, cigarete i objede... Istina: upoznao sam nekoliko autora, predmeta, knjižara; bibliografiju obiđoh svestrano – i talijansku i francusku i njemačku i englesku – prolistah djela i pregledah izloge i biblioteke... Bio sam odlučio u tuđini odabirati i kupovati, u domovini čitati i učiti... Ali onda ustanovih: "Nisam kupio ništa, jer su moderna i vrijedna djela skupa, a ja sam raspolagao s petokrunkom..." Uistinu nisam kupio, jer se nisam znao odlučiti; jer je svako rasuđivanje skepsa, a skepsa ubija odluku, što znači akciju i fakat... I onda od svega ostajaše površni pregled literature o dotičnim predmetima i nekoliko dubokih rezultata u autoanalizi. Kolikogod se puta bacih ušir, toliko puta padoh na dno... Tako ja demantovah zakone teže!

I ovako je to išlo dalje. Jedamput sam bio rekao: "Imam evo nešto suviše novaca. Ove su cipele ispod kritike; proderane su, što je za oči najgore, na koži; u stvari su još dobre, jer su potplati cijeli. Svejedno. Kupit ću cipele!" Ja sam htio spojiti jeftinoću, valjanost i modu. I stao sam trčati ulicama nekoliko večeri uzastopce, promatrati cipele na izlozima i prolaznicima, sravnjivati cijene, pomnjivo čitati novinske oglase i reklame, što se dijele na cesti. Umarao sam se, maštao i rasuđivao. "Imati jake i komotne cipele, t. j. moći komotno ispružiti nogu!... Ovako mi je neugodno: kad se na poliklinici raspružim na daski, mora da se to doima onih profesora i đaka, koji vide moju žlijezdu i cipele, kao da sam ispružio prosjački – ruku... Kako siromaštvo ponizuje, siše i izrabljuje našu dušu i mozak više no tuđe kese i strpljivost... Poderane cipele udaraju u oči; uopće to je nešto nepodnošljiva i nezdrava: ako su cipele poderane, ne možeš imati ni čisti ovratnik, jer je to taki kontrast, koji mora udariti u oči... A ljudi onda misle: taj ima ne samo poderane cipele, nego i žuti ovratnik... To mora da je tek užasna mizerija, kad pravi tako žalosnu figuru!" O meni je ovratnik bio tako prljav, da sam ga morao zamijeniti s drugim. Eto, kako su nove cipele postajale upravo neophodno nužne.

I ja sam se bio tako uputio u "pitanje" cipela, te je trebalo samo birati. Ali prosuđivanjem stade jedan razlog isključivati drugi, dok se ne stadoše isključivati i cipele i – ja sam najposlije izmoren i razrovan kupio one cipele, koje nisam ni u snu mislio kupiti. Te su cipele bile upravo užasno skupe uzevši u obzir, da je forma bila šegrtska i prosta i da potplati otpadoše za petnaest dana... I ja sam samo mogao konstatovati, da imam dva para cipela, jedne s poderanom kožom, druge s ispalim potplatima; da sam potrošio u ludo novac i da sam upoznao vrlo dobro i forme i kvalitete i cijene i tvornice i modu cipela...

Strast je upoznavanja isključila onu – uživanja.

Tako bih se odlučivao kupiti uru... šešir... odijelo... automobil... i trčao, sravnjivao, čitao oglase, reklame, cjenike... dok uistinu ne bih imao kadgod ni za objed. Umišljao sam si, da sam milijunaš i da mogu kupiti: da prema tome moram gledati i upoznavati, da tad mogu izabrati... I strast upoznavanja ne bi više isključivala onu uživanja, jer je jedna uvjetovala, značila i uključivala drugu.

Tako sam ja polazeći u šir dolazio na dno: iza izloga, biblioteka, popisa i cjenika svraćao oči na sebe i uvjeravah se s dana u dan, da postajem i da jesam već drugi: da razni pribrojnici moraju dati i razne zbrojeve.


. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .


Ja sam još uvijek sjedio. Onda uzeh pero i zabilježih gotovo stenografski u svojoj bilježnici:

Instinkt (dno: domovina) Kultura (širina, svijet)
seksualna iperestezija seksualna anestezija
osjećaji osjetljivost
uživanje upoznavanje
aktivnost u osjećajima pasivnost u –
fanatizam u idejama toleransa u –
fakta u životu, jer se podaje: iperbulija bez fakta u životu, jer rasuđuje: abulija
vlaga, mekota, magla, alkohol, bujnost, meso – suhar, tvrdoća, duvan, kosturnost
ko bdijenje uz čašu vina, pjano – t. j. izgubiti noć u orgiji i besvjestici ko bdjenje uz cigaretu, trijezno t. j. izgubiti noć u svijesti i besanici
trenje autoanaliza
ljudi osama
manija fobija
+ nabujalo srce + istančani nervi
______________ ______________
= psihoza = nevrosa

I odmah sam bacio pero. Uvidio sam, da bih mogao još dodavati pribrojnike i da bi zbroj rastao za – ništice... Mračilo se. Kućerina je bila zacijelo prazna; ja sam jedini bio u njoj i osjetih osamljenost, sušu i krcanje kao da presušiše suze i krv... Samo mi ruke bijahu znojne i hladne... A sumrak osjećah na ušesima, nozdrvama i očima. One hladne, pomodrjele boje sutona i sobe, u koju ne dopire sunce i s koje se ne vide nebesa, pričiniše mi se ko podočnjaci jedne velike besanice bez prilega, boli, bez plača, teturanja bez pjanstva. I onda odmah – ko da sam ja bio ti podočnjaci na suhoj, isprljanoj atmosferi.

Pokušah izaći, ali se nijesam mogao pridići. Nenadano me uhvati uzrujanost, neduh i srsenje kao ono jedamput na suncu i ostah ovako zavaljen... I ovo me ležanje umori kao hodanje. Ja sam odsele često znao sjediti komotno i umarati se, zapuhavati i znojiti kao od žurbe, trčanja i uzbrdice.

"Ruke hladne i znojne... Zašto se zapuhavam od sjedenja kao od hoda?" Opet se pokušah dići, ali sam znao, da se pridići ne ću moći, da je moj organizam razrezan na komade, komadiće komada, atome, i da je sve to povezano koncem, a ne živom energijom i da je zato nemoguće uspraviti se, krenuti i htjeti.

"Što mi ostaje?"

Preda mnom izmicahu u neodređenim potezima i bojama ljudi, životi i fakta... I ovi bijahu zapuhani u bijegu kao ja u mirovanju. Gledah se sam, ostavljen, odbjegnut, i pomislih na trešnju, propadanje, ništavilo. "Nijesam li bacio bombu u hram ljudski, koji bijaše već prazan i ja ostah jedini posut ruševinama?"

"Što mi ostaje?"

Pogledah na svoj rukopis. I tu bijahu slova i riječi, ali slova ne bijahu povezana organski, čvrsto; bijahu naherena, neravna, razbacana, i rečenice bijahu isto tako nepotpune: manjkahu tu i tamo riječi, prelaz, stilistika. "Pisat ću brojevima. Ostaju mi brojevi. To je tako suha, poslovna stilistika; bez bujnosti, frazeologije, naprave... Formule... bez interpunkcija... Brojke!"

Sjetih se svojih pjesama, zamišljenih u orgijama i pisanih u mamurluku, kad su bile pune oči, grudi, glava, želudac... kad sam imao duboke snove i vlažna bdijenja. Mlake i glib. I kako bih zagazio u blato, tako se zamućivaše voda i propadahu noge. Bila je to jedna baruština, u kojoj se kote komarci, bacili, žabe i zmije... A sada je ta močvara bila presušena, prazna, tvrda i spržena... Tako se suše močvare i onud nastaju plodne poljane. Ali usjevi trebaju kiše...

"A ja?"

Odlučih izaći, ali se ne makoh. Postajah sve uzrujaniji i umorniji i nemirniji. Valjalo se dići, pomaći, rašetati i – umiriti. I najedamput žurno, strmoglavce, pođoh na šetnju. Prođoh kroz svijet i ko da zaredah mrtvačnicom kroz secirana tjelesa. Pođoh na obalu rijeke. Ko mrtvac, što ustaje iz groba. Ko ponoćna šetnja kostura.

"Što mi ostaje? I ko je živ? Ja ili oni? Ja sam kostur, dakako. Ali oni su za seciranje... sad ili mrtvi ljudi ili žive živine... Bijedne fraze, bijedni frazeru!"

Iščekivah noć. Sjedoh na kamen.

"Šta mi ostaje?" ponovih nekoliko puta i ta mi jednaka pitanja zadavahu takovu muku kao kad se ne možeš sjetiti kojeg imena ili ličnosti i bez prekida ih dozivaš i zamišljaš. A onda najedamput odahnuh kao da mi je to ime uzalud dozivane ličnosti netko rekao i izađoh iz jedne slučajne, nimalo duševno uvjetovane situacije.

"Šta mi ostaje? – Literatura."

"To jest... to jest." Išao sam na večeru; sutra sam imao putovati u Milan, za nekoliko tjedana u domovinu.

"To jest... to jest... sad bih se mogao i zaljubiti ko gimnazijalac, kad bih htio opisati gimnazijalsku ljubav... Mogao bih se i zaručiti i u crkvi vjenčati, kad bi mi bilo do toga, da opišem odnošaj muža i žene, što je literatura uostalom već obradila, izrabila i zaradila... Ma sve bih mogao! Poživjeti, eto! Poživjeti! I – upoznavati dalje – sebe! Danas drukčije pijem no nedavno još... Možda bih i drukčije živio, da poživim... Da uđem u kontakt s ljudima, u osjećaje, kao nekada, možda bih postao u tom životu onaj, koji sam bio, ali bih u tome životu vidio, čuo i opazio ono, čega ne vidjeh, ne čuh i ne zapazih... Vidjeti, čuti i zapažati kao sada i – osjećati kao prije... Biti osjećajan, i osjetljiv..." Ali ja sam slutio, da se ne ću zaljubiti, makar bih mogao...

Znao sam dapače, da bih mogao daleko više; da bih mogao primjerice u izjavi jednog opozicionalnog novinara, koji je rekao, kad je opozicija došla na vladu: "Sada nemaš volje ni pisati ni govoriti, jer moraš da hvališ; a mi smo se bili naučili na progone i grđenje..." da bih naime u tome mogao vidjeti formulu jednog ropskog naroda, koji je protiv vlade, jer vlada – i poeziju jednog ponosnog roba, koji je opjevao psovke, jer okovani, zatvoreni i sputani psuje, dok su okovi jači od mišica...

Uopće: ja sam ulazio, da sam htio, u život slobodan, bez veriga i teorija... Bio bih mogao jesti iz jedne zdjele sa detektivima, kucati se s vladarima i nuđati šnjofancem kanonike... Da sam htio... Mogao sam život učiniti knjigom, kako sam mogao knjigu učiniti živ tom. "Sve bih mogao... Jedamput sam bio pao s konja na magarca; onda sam se stao naduvati ko žaba, da postanem kao bik... Sada bih pak mogao napraviti od muhe – vola."

Ali u tome me ugodnome raspoloženju stade hvatati slutnja, da ne ću moći ni dospjeti, da ću naime od romana napraviti stranicu, od knjige život, od jednoga vola tisuću muha i – od jednoga drhtaja milion trzavica.

I prvi put rekoh očajno, skrušeno i uvjereno:

– Pomozi, cigareto!


* * *


Ja sam u domovini. Tu mogu lakše laskati gospođicama, jer govorim najbolje hrvatski. A ova je gospođa. Ide u selo i ja idem u selo. Išla bi u velegrad i ja bih išao u velegrad. Ima, veli, muža, s kojim je rastavljena. I ja imam, velim, ženu, koja je umrla. Uopće, slažemo se. Ja sam pristojno odjeven, samo cipele, kako da kažem, nisu pristojne, makar su skromne. Ali ja se zanašam, laskam, nuđam joj svoje društvo za pratnju, za uslugu, za poslugu... Žena je inače vrlo interesantna. Možda zato, što nije sasvijem lijepa. Svejedno. Ona sluša moje laske i obara oči. Kako me oduševljavaju moje laske, koje obaraju ženske oči! I kako me oduševljavaju oboreni ženski pogledi, koji slušaju moje laske. Ta sve je gotovo. Ona je fina, pristojna, uglađena gospođa, a ja sam gospodin. Sve je gotovo. Ona se stidi u neprilici od ushita... Za nekoliko se minuta uvjeravam, da je ona oborila pogled, jer joj je oko zapelo ne za moje momački nategnute hlače, nego cipele. Zbogom. Pomozi, cigareto!

To je birtija. Sami radnici. Sjedim s jednim za istim stolom. Razgovaram ga, a on govori preko volje. Moje ga naime pristojno odijelo vrijeđa. Ja bih najradije da mu turnem pod nos cipele. On neće da shvati, da je to jedino pristojno odijelo i da su to jedino nepristojne cipele, što imam: da moram biti poludemokrata, poluburžoa. I da bih se s buržoazijom mogao svezati kravatom i hlačama, ali da su za demokraciju moje noge. A ja sam gladan jezika i moja pojava hrani ljudske poglede. Do vraga. Pomozi, cigareto!

Došli smo u naš glavni grad. Časti me jedan znanac, koji ima ženu.

– Eto vidiš, psihoza i nervoza. T. j. kod psihoznih je bolesti melanholija ono, što hipohondrija kod nervoznih. Melanholik si umišlja, da je duševno bolestan, hipohondrik, da je tjelesno. Psihoze se rađaju, nevroze se obično stiču. Psihoza se ne zarađuje, dolazi kao religija, erekcija i idiotizam. Nevroze se stiču kao uvjerenje, znanje i sposobnost. T. j. ona je posljedica sticanja, napinjanja, prometa i rada. Grad, elektrika, novina, telegram i biblioteka. – Ja sam govorio, jer je plaćao on. Da sam plaćao ja (a ja bih bio platio, da sam imao) bio bi govorio – on. Možda bi mi i sam priznao, da ne može udovoljavati žene i zamolio za malu uslugu.

Uostalom ja sam dolazio do uvjerenja, da... kad... ako... Ako trebaš knjigu, rekoh sto puta, kupi. Ako želiš imati novinu, plati. Kad trebaš intimnost, kupi. Ako je želiš imati, plati. Tako se kupuje i plaća ljubav, prijateljstvo i intimitet.

"In vino veritas". Opiti sve ove znance, prolaznike i ličnosti, to znači: platiti, kupiti ono, što trebaš i želiš.

Jer najposlije, šta sam ja bez novaca? Bolesnik, koji se ne može liječiti; gladuš, koji se ne može nahraniti; bludnik, koji ne može dobiti... Izumitelj, koji ne može da eksperimentira. Izum i znanost, koja degenerira u stvaranje i poeziju.

Valja mijenjati odijelo, koje je usmrdilo tebe i koje si osmradio ti. Ali ne s odijelom, koje je osmradilo druge i koje usmrdiše drugi.

Kupi i plati.

Valja se liječiti, valja se nahraniti, valja živjeti. Ako si stolar stolarijom, ako si trgovac trgovinom, ako si literata – literaturom.

Eto, zašto ostajem psiholog. Jeftine se tragedije plaćaju grohotom: dakle tragikomedija. Inače sam dobre volje, ali nisam glupan.

Hrist je rekao: "Blago ljudima dobre volje i blago siromašnima duhom!" Je li se te dvije istine pobijaju ili dokazuju?

Isušili smo močvare, ali nemamo što saditi. Ili smo ih isušili, da onud naraste korov. A ako što i zasadimo, kako ćemo dovesti vodu, kad je za nas usahlo nebo i kad radi nas iscuriše suze.

Kupi i plati.

Kako da dođem radi studija do salona, ako sam literata? Lektirom. Kako da dođem do bolnice, ako sam literata? Bolešću. Kako da dođem do tamnice, ako sam literata? Zločinom. Kako da dođem do ludnice, ako sam literata? Ludošću. T. j. – – autoanalizom.

Eto, to je moj rođeni kraj. Stupam po prašini i gledam vrleti nad sobom s kojih otpuhnuše zemlju i vrleti pod sobom, gdje je presahla rijeka. Uspinjem se na najvišu hridinu i gledam na najdublje stijene. Bacam kamečke, jedan, dva tri... Gledam kamen, bacam kamen i samo se kamen oglasuje. I sunce je, kao da glavom udarih na ugrijani kamen, i mozak je, kao da sam se rukom primio vlastitog srca. A kada pogledam zelenilo, kao da mi je pijesak udario u oči... Bacam kamečke... Jedan, dva, tri... Sitni su i ne smrskavaju se. Kako bi bilo, da bacim veliki jedan kamen, trupinu jednu, samoga sebe?... Odskočih na protivnu stranu i pobjegoh. Prepao sam se samoubojstva, svoje vrtoglavice i svojega straha.

A ovo, tu, na ruci, napravlja se jedan tumor. Tuberkuloza kostiju, misli liječnik, ali mi ne kazuje svoje misli. Mala oteklina i velika trica. I to da pobije mene, moje rezultate, studije i mozak? Zar da se ja kanim velikih problema svijeta, života i svemira, ako nemam slučajno dva filira za cigarete?... Pa onamo je grad, Jelka... ujak... Julije...

I umrijeti samo tako – bez prijatelja? Bez ljubavi? Bez sakramenta – bez ijednog dima?

Radni je dan!

Trafike su otvorene!!

Hura!!!


Sljedeća stranica