Isušena kaljuža U ŠIR
autor: Janko Polić Kamov

U šir

Ležao sam poleđice. Ljeti. U vječnom gradu. U polutamnoj sobi, o podne. Spavah kako se i spava od vrućine. Bijaše mi teško. Jedamput sam bio spustio kamen, ne kamen, goru, gorje, čitavi planet sa grudiju; danas mi je nešto takova bilo naleglo na prsa. Nešto takova... A nisam smio spavati ovako radi higijene, ali ne spolne. A spavah. U polusnu. U polumraku. O podne. I onda – sve ono na meni stalo je dlakaviti; na ramenima osjetih dvije pesnice ljudske i umah se domislih, da su to ruke gorile. Pritiskivao me o krevet i drmajući me nastojaše obrnuti... Opirah se i rad oteščale se sape htjedoh okrenuti. Potrbuške.

Rvasmo se. Što smo htjeli? Ne, što je on htio? On, kojemu osjetih pesnice ljudske i za koje se domislih, da su šape gorilske? On, što me je tiskao o krevet i nastojao obrnuti? On, on – Htio me izbiti. A ja? Htio sam ostati u položaju, poleđice – i htjedoh se okrenuti, da olakšam disanje – potrbuške. Da olakšam disanje? Ili da mu se podam sav sa posljednjim ostacima mesa, da se ukalupi njegova pesnica na kalup moje puti... i da olakšam disanje. I nisam se dao od stida, makar bijaše sve san. U snu se zastidih... I više ne pamtim. Odbacih ga od sebe i vidjeh, kako iskrivljen izlazi na vrata. Stas mu bijaše gorilski, ali mi se pričinjaše, da je ono stas čovjeka, kome ruke padaju od umora, kome se izlekoše pleća, jer je dugo bio sagnut, i ne može da se uspravi bez grčeva. Negdje ovako naslikaše hromoga đavla. A ja se ispravih ravan ko da legoh na Prokrustovu postelju, samo je jedno udo trglo, da se ispravi – obratnim smjerom. I došlo je ono, što dolazi... Zašto? Jer ostah valjda ipak poledice i meni se prisnilo, da se okrenuh potrbuške, da zakopam glavu u jastuk. Od stida? – – – – -

To se dogodilo u Rimu. Onamo sam bio pošao da se vratim. Bijaše to pred godinu dana. Onda sam bio brbljav – i previše i premalo brbljav.

Brbljao sam, pa sam se uplašio; uplašio sam se i opet sam brbljao. Netko onijemi od straha; drugi se okuraži; strah je, vele, vrag, i strah, vele opet, pjeva. Strah je naprotiv hladnokrvnost, ako nije ekstaza.

Imao sam naime jednu "teoriju sadizma".

– Sadizam je, govorio sam u jednoj restauraciji, jedan logični apsurd: zadaješ bol i uživaš. A ako je jedan apsurd logičan, onda su svi apsurdi logični.

– Vaga naše osobnosti ravna je vagi čovječanstva, samo su utezi proporcionalno teži, govorio sam u jednoj pivani. Iza sredovječnog asketizma dolazi renesansa, iza naturalizma psihologija, iza socijalizma individualizam...

– T. j. govorio sam u jednoj birtiji, naša je epoha sadička: revolucionarci terorišu od samilosti; proletarac živi u jednoj realnosti mišicama, u drugoj mislima, koju uvjetuje onaj stroj, koji ga danas izrabljuje i koji on proklinje...

– T. j. govorio sam u jednoj rakijašnici, ja sam ušao u sebe i dođoh do čovječanstva: u užarenom središtu zemlje gledamo svemir...

– T. j. govorio sam na rubu grabe, uništio sam i zadnje utege individuum i species i demantovah fiziku: padati na zemlju, dolje, znači uspinjati se u svemir, gore – suzivati se u sebi znači raširivati se po svijetu...

– Prema tome, zaključivah drugo jutro na crnoj kavi, ja moram samo zaći u svijet, od indukcije preći na dedukciju... Zato odlazim i –

za dva se dana prepah. Jedan je slušač rekao, da će pisati epopeju "Intelektualni Sadik". To je moje vlasništvo, pomislih. Ja sam se naime pobojao, da će na temelju mojih izvađanja doći netko drugi do zamašnijih rezultata i više još, da će tim rezultatima doći do javnosti prije od mene. Ja sam dakle ubio medvjeda, a netko drugi mene pa u triumfu odnio ubitu zvijer u općinu za nagradu. Nikada prije ne pomislih na to. Prije nastojah svoju "teoriju" dokazati; sad sam je morao očuvati; zato je nazvah "izum". "Valja da svi doznadu, da je to moje", i kad se spremih brbljati još više, rekoh: "Nitko nije trebao saznati." I ja sam čitao sve feljtone sa strahom, a kad pročitah jednu netiskanu pjesmu "Horli – novome čovjeku", razgnjevih se tako, te ne osjetih ni krađe ni gubitka; osjetih – zavist.

"Ne, nitko ne smije saznati da sam bogat, dok ne uložim novac u stanovite svrhe... Ja ne smijem više razgovarati s ljudima: naobraženiji će me lako izrabiti. Ja moram progovoriti svijetu, a ignoransa ne ulazi u javnost."

Tako sam se ja izbrbljao, uplašio i rasrdio i skoro otišao. Ali ja sam dakako uza sve to čitao novine i šetao. Politika je bila aktuelna; u Pešti se vodila borba za hrvatski jezik; u Zagrebu se debatiralo protiv mađarskog eksponenta; u provinciji se debatiralo vrhu Pešte i Zagreba, a ja sam mislio na borbu, demonstracije i debate.

Jedan me kramarčić iščekivao svako jutro i ja sam k njemu polazio redovito: radi deci rakije i razgovora.

– Jelte, gospodine Toplače, šta mislite vi? Nećemo li mi konačno pobijediti? Ja mislim: hoćemo. Sveopće izborno pravo – a svi ga hoće, hoće ga i kralj – jača samo naše redove, a slabi mađarske. Nije li tako?

– Svakako.

– A tu na Rijeci – govorio mi je jedan otpremnik, koji me pozvao na objed radi jedine te izreke – tu vidite, hrvatski elemenat istiskuje talijanski. U redovima autonomaša ja konstatirah strah.

– Svakako.

– A šta mislite vi – govorio je jedan mladić nuđajući me duvanom – da Srbi neće nas izigrati? Danas moramo mi dakako biti složni s njima, jer to i jednima i drugima koristi... Ali onda će oni tražiti daleko više no traže danas. Zato sam ja Starčevićanac.

– Svakako.

Slušao sam i kada sam opazio, da ne mogu o politici reći ništa pametnijega od njih, i kad ustanovih da oni više čitaju novine od mene, ja sam se i opet malo prepao i zašutio. Jer što sam mogao reći drugo na ove riječi:

– Kad umre naš kralj, bit će svašta. Ili neće?

I ja sam rekao "svakako", a mislio: Ići u dubinu, znači ići u širinu; u širinu znači ići u dubinu: ja ću dakle otići u tuđinu da prostudiram svoj narod.

Ali ja nisam samo zaključivao; ja sam i osjećao. Ulice oživljavahu od vike; našao bih se pokadšto u mnoštvu, u trenju tjelesa, daha, riječi i osjećaja. Apstinirah se predugo, jer nigdje ne nađoh prilike zadovoljiti svome spolnome nagonu. A sada nije bilo teško i neobično baciti poklik, kletvu i kamen; uzdići glavu, glas i pesnicu i umah okupiti poglede, usta i ušesa. Poglede – sve one ženske, bludne poglede pobunjenog ljudstva. Ja ne znam. Meni je bilo ko da svagdje gledam ženske oprave, bijele, ljetne, prozirne i drhtave; i u toj haljini nevinosti i razblude bijaše omotano cijelo ljudstvo: rumeni obrazi i mutne oči... A onda muškarački korak, šaka i gvožde: stražari, zakon i konji... A ja, što sam se spremao istaknuti i okupiti oko sebe i na sebi ženske poglede i mušku šaku – ja bijah gol. Bio sam se – u misli – svukao sasma: zato se je žena zarumenila i zbunila, zato je muškarac planuo i napao: zato sam ja bio spreman baciti bombu i pomislio na svoj – život. I s ove pomisli ja sam se najprije zastidio... Želio sam naime poživjeti, a umah rekoh: mogao bih poživjeti samo u smrti. Tako se izražavala u mene taština i seksus. Udovoljiti tome nagonu značilo bi skinuti se do gola, osjetiti na sebi ženski sram i muškaračku šaku... Značilo bi reći: bacio sam bombu, da zavidim i nastradam – doći do vješala, a mrtvi ne osjeća, ne vidi i ne čuje... A ne doći do vješala no morati trijezan slušati ispovijedi izrečene u pijanstvu?... Umro bih od stida... Sve bijaše dakako tek pomisao. Zastidih se i sjetih se izuma i prepadoh i bio bih odmah otišao, da sam samo zaključivao i osjećao. Ja sam i jeo. Jeo, i ne zasluživao t. j. jeo i osjećao. Odlučih izvještavati Hrvate o Talijanima; svi mi stisnuše desnicu, a ujak mi i brat utisnuše i nešto u ruku.

Uveče uđoh u parobrod. Grad, ljudi i cijela okolina činjaše mi se pospana. Gledao sam oko sebe i osjećao tešku i neugodnu budnost kao da zaredah u noći po spavaćim sobama sred teških, znojnih izdisaja, besvijesnih pomicaja i otprtih očiju, koje gledaju i ne vide. Ono je sve bilo ko bolesnik, kad gledah okolini u oči; a kad ih nisam već zamjećivao, ono sve izgledaše ko somnambul. I ono nekoliko putnika, što putovaše sa mnom, razgovaralo je na prekide, kako se i govori u snu. A kad smo krenuli, noć se stala razlijevati i na čas mi se pričini, da se kora našega planeta izvrnula i ja se strmoglavih u prazno središte. Na mahove, na kratko, kad bih pomislio na budućnost, zatvorio bih oči i tad mi se činjaše, da je moj organizam jedna velika praznina, što zvuči na sudaru zraka. Tako sam usnuo na palubi. Kad se probudih, bila je jedna ruka uspavana i meni se činilo, da oduvijek lebdim ovako u moru, da sam srastao s parobrodom i da nikada ne vidjeh čovjeka. Onda se zagledah ravno u noć: ne vidjeh ni neba ni mora – pogled je bio ravan, horizontalan i bilo mi je, da oduvijek gledam u ono crno i da ne ću nikada s onoga skinuti oka. I kako me je ova misao zatekla, osjetih na čelu i sljepočicama bol, kaku zadaje halbcilinder, kad ga suviše zatisneš u glavu.

Bio sam već sve zaboravio i kako sam postao svijestan zaboravnosti, počeo sam se sjećati prošlosti, kontinenta, domovine, prijatelja i rođaka. Bez strasti. Bile su uspomene, bilo je cvijeće, uvelo, isušeno, bez mirisa. Ja im nisam upamtio fizionomija; nisam ih mogao ni predočiti. Tako sam sebi htio predstaviti robenog brata, kad mi je stisnuo desnicu i sestre, kad se zastidila materinstva, i one zadnje ljubavi na klupi, i Marka – i ništa. Činilo mi se dapače, da ih nikada ne ću moći predočiti. "Sve je umrlo. Ni sebe ne upamtih." I zbunjeno nastavih: "Kad dođem na kraj, uzet ću ogledalo". I sjetnije završih: "Pogledat ću se i ne ću se prepoznati". I odmah mi nešto ugodna i nasmješljiva podraži apetit. Izvukoh komad kruha i pečenke i stadoh jesti. Zora je pucala. Ali ja bih bio rekao, da je noć pucala; pucalo je sve ono debelo sukno, sva ona crnina, koju je bila navukla na sebe zemlja u koroti. I kako sam se bio raspoložio odbijajući dimove, činilo mi se, da vidim svitice "bijele, ženske, čipkaste". "Svitice s mrljama... A ništa nema crna"... uzdahnuh i ironički rekoh u sebi: "Prispodoba ne vrijedi!"

Izađoh iz parobroda u velikoj žurbi. I ova je žurba potrajala još nekoliko dana. Morao sam dospjeti što prije na kolodvor: kočijaš to nije htio nikako shvatiti. Zatražio me krunu i pô, a ja sam mu dao dvije, jer ne dospjeh dočekati, da mi razmijeni. Užasna lijenčina. Morao sam dospjeti što prije na vlak: na kasi sam već htio reći činovniku: "ne trebam ostatak", ali on mi je bio zaboravio dati odmah kartu. Užasan nespretnjak. Na jednom me izlazu ne propustiše, jer osoblje ulazi na druga vrata. Užasni pedanti. A kad sam ušao u vagon, vlak je morao odmah otputovati, a ja se načekah pola sata. Užasna flegma. Kako sada tek odahnuh, shvatih, da je cijela žurba bila bez razloga, da sam užasno ožednio i da bih bio dospio komotno ispiti čašu vode.

I kasnije, kad se vlak mako, uvjerih se, da je moja žurba u nerazmjerju sa žurbom oko mene i da se moj život mora pričinjati prema životu ostalih naivnim ko preveliki mar mladoga činovnika.

Oduvijek je u meni bio neki strah i uzrujanost, kad putovah. Manija, bolje "fobija me zakašnjenja" proganjaše, kako bih se odlučio na put, a uvijek sam morao konstatovati, da sam svagda došao prerano. I onda sve ono preuranjeno vrijeme izgledaše mi užasno dugačkim i kako sam nervozno polazio na odlazak, tako sam ga nervozno iščekivao. Meni se tako činilo, da ne ću moći na vrijeme obaviti određeni posao i napisati zasnovano djelo, a onda bih morao konstatovati, da sam obavio posao i djelo – prije vremena.

Ja sam uistinu bio zaboravio kupiti duhan, a ipak ne izađoh na trećoj postaji, makar je tamo vlak imao zastati četvrt sata. Dao sam si donijeti duhan. I u dosadu rad iščekivanog odlaska stade se urezivati uzrujavanje rad skorog dolaska. Uza sve to, makar mi je premnogo misli dolazilo na um, ja sam gledao u pejzaž samo očima i nisam u njemu uživao. Kasnije, davno, stadoh ga rekonstruirati i često pričah o najljepšem pejzažu, gdje brdine zasjenjuju ravnu, beskonačnu zelenu nirvanu. Sjetio bih se tad i onih hridina, čudnovatih, ekscentričnih i hladnokrvnih, s kojih je nijemo prskala vrućina i ne bijaše već mora, da ih rashladi.

Ja sam gledao kamen i nisam mislio na rođeni svoj kraj. Ali sam s njime trpio i šutio. Sav ražaren bez daha; podno zelenih vrhunaca i reko bih zračnih umbrijskih vrtova osjećah u sebi kamen, što se ugrijao: bijah indiferentan za ljude, oteščao za sebe, ugrijan i – hladan.

Štropot željeznice odjekivaše u mojoj glavi; ona je bila i puna dima i misli onako zadimljene ne razaznavahu se, lutahu bez reda. Gubljahu se od slučaja i sudarahu bez logike. Otkopčah hlače, ali ne skinuh šešira. On je držao kao na okupu lubanju i kad ga najposlije skinuh, oko glave oćutih željezni obruč, što je stao postajati sve tješnji i uži i ujedno sam znao, da mi je neće zdrobiti. U vagonu bijahu još dvojica. Svi šućasmo i kad bismo se pogledali, bilo nam je valjda svima kao da smo se nenadano probudili i ugledali pokraj sebe novu ličnost.

– Putujete i vi u Rim? – zapitah jednoga, a kad sam ga drugi put pogledao on je gledao u mene kao da se čudi, što još ne iziđoh išto ćemo morati obojica saći na istoj postaji.

Želudac me nije bolio; činilo mi se, da je odsutan i da više neće moći pristati u moju nutrinu.

Ali kad smo došli na dohvatu vječnoga grada; kad sam razumio da valja izaći, ući i naći; kad je željeznica stala fićukati nekoliko puta, kad mi je preostajalo još po minute, ja sam doznao, kako je u Rimu, pošto su stanovi, koliko je sati, kako se jede... i kao da čekah tek prigodu da podam slobodna maha svojoj žurbi – izađoh iz vagona, izađoh iz kolodvora, izađoh iz svega. No ništa nisam mislio: gledao sam i pošao i opet gledao. U dva sata preletih pola grada, nađoh stan, ispisah pozdrave, povečerah, pročitah novine i kad sam došao kući, stadoh se žurno svlačiti, još žurnije zaspah i uranih u nedjelju zatrčav se iz Coloseuma u sv. Petar, iz Gianicula k sv. Pavlu... Tako sam trčao dva dana iz biblioteke u biblioteku, iz jednoga dijela grada u drugi, iz muzeja u galerije, iz kavane u birtiju. Ali treći se dan najedamput ne snađoh. Jer stadoh – shvatati.

Došao sam da studiram, da se izoliram, da zaradim. Studiranje radi – izuma, izoliranje radi – morala, zarađivanje radi – egzistence. I meni se najedamput pričinilo, da ne ću dospjeti.

Izolovanost postigoh, ali to je bilo tek novo otkriće čitavog jednog ogromnog, neobrađenog tla; htio sam preći na studij čovječanstva, a tek što zavirih u svijet, stadoh obraćati poglede na samoga sebe; htio sam napisati dopis i zaraditi novac, ali program je na pragu prakse zaglibio i valjalo je izvlačiti najprije kola iz blata. Egzistenca ne bijaše osigurana: koliko ću potrošiti na objed, koliko troši Italija na vojsku, koliko je kilometara prevalilo čovječanstvo – morao sam pitati u isto vrijeme i odmah zaključivati, da je važnije, koliko ću potrošiti za objed no koliko troši Italija za vojsku, a ovo važnije od "koliko je kilometara prevalilo čovječanstvo".

I kako bih do toga došao, problem psihološki omračivaše sve zamisli, paralizovaše svaki rad – jer nije bio izvan moga interesa i jer ga uključivaše moja egzistenca.

I ja se nisam snalazio. Rješenje bi svih ovih spletenih i zauzlanih problema bilo u jednom plaćenom dopisu. Piši dakle dopis ma o čemu, ma kaki god, ma i prijevod kakvog članka. Piši i pošlji.

Sjedoh, uzeh novinu i stadoh ekscerptirati članak. Ali ne napisah ni tri riječi. Bilo mi je kao da sam otkrio žohara i prinio ustima komad kruha, koji je pekar pred mojim očima začinio slinom. Smučilo mi se.

I opet primih pero. "Izvijestit ću o ovoj aferi..." Pročitah izvještaj, ali to je tek bio nastavak nečega, čemu ja nisam znao ni za početak. Bio sam već napisao naslov i sada ga stadoh križati, dok ne smrskah pero. Razgnjevih se.

"A brat je rekao: koliko i kad budeš trebao, piši!" I umah me je napala tjeskoba; zagledah njegovu fizionomiju, pogledah svoje lice u ogledalu i ovako bijesan, stisnut, opirući se davnim grčevima, što ih jedamput gledah na bratovim obrazima i svojim osjećajima – pokušah odahnuti.

Nešto tvrda osjećah oko srca i bio bih odahnuo, da se nisam bojao suza. A ovo tvrdo nastojaše izaći iz mene, a ja mu nisam dao... Nisam smio. Pričinilo mi se u onome momentu, da bi to bilo baš tako kao da mi ide od sebe, a ja ne mogu dočekati zahoda.

I nisam odahnuo. Gledao sam u poluprazni papir; znoj, mučni, naporni znoj stao mi oblijevati čelo, vrat, ruke i noge. Opirah se navali nečesa ogromna i strašna, što provaljuje u moj stan. A onda klonuh. Nisam se više znojio od umora. Ovako se znoji od straha, kad se iščekuje ulaz razbojnika. I ja sam opet pogledao u papir. Bijaše bijel kao moje usne i ja se raspružih na stolu.

Znoj je uvijek curio, ali ledeno, mrtvački, rashlađujući. A mene je stala obuzimati želja pisanja i napih se vode. Bio bih ispjevao pjesmu i izađoh.

Koliko sam mogao hodati onda. Po suncu, o podne kao u jutru ili na večer. U onom lutanju i klaćenju bijaše sva nesređenost, razbacanost i neurednost jednog mozga, organizma i psihe. Ko s puta. Sve sam obašao i vidio u nekoliko dana, ali danas ne pamtim jednoga dojma. Da, pio sam ili jeo sladoled.

Uspinjao sam se na brežuljak i grad je postajao sve manji i širi. On je spavao o trećoj popodne slatko ko u noći. I on je izgledao izolovan od svijeta i svemira. Bio sam potpunoma sam, kružeći očima po zvonicima i krovovima, kao po groblju samih grobnica bez čempresa i cvijeća. Sunce je bilo bijelo ko električno svijetlo i činjaše mi se, da je sve zastalo i da ostaje vječna stagnacija bijeloga svijetla; što čini dojam mrtvaca, koji je ostao otprtih očiju... I moje su oči bile otprte: gledasmo se.

Kasnije, za dva sata, stali me obilaziti klerici, u hrpama, u dvoje, u troje, u tihim razgovorima, pognuti. Umah mi je udarila u oči crnina njihovih haljina. I kako mi je bilo postalo užasno naporno i mučno gledati otvorene mrtvačke oči, sada mi najedamput postane vanredno lako. Ja sam bez muke gledao u nj; sklopiše mu se vjeđe i moj je pogled otpočinio.

Sjedah na kamenu. Stadoh se sjećati, da sam već tri dana na nogama, da ne zaradih još ništa i da se nisam na ništa odlučio. Sada osjetih, da mi se nožni palci upališe i da mi znojne, navorane čarape probadaju noge. A onda se sjetih na to, da sam u jednom danu potrošio na hranu i piće toliko, koliko bih prema novčanim prilikama smio potrošiti tek u tri, četiri dana i da sam uza sve to uživao vrlo malo, jer sam jeo radi uzrujanosti, ne glada, i pio radi topline, ne žeđe. Činilo mi se u isto vrijeme, da sam na nešto uranio i zakasnio, tek da nisam na vrijeme došao.

Nervi mi bijahu previše izmučeni; uzrujanost, skeptičnost, istrganost – sve ovo ne bijaše uvjetovano kakvim jakim, punim osjećajem, jer ja nisam bio na dohvatu rođaka, braće, znanaca i sunarodnjaka; ljude mimoilažah bez trenja i osjećaji, makar bijahu uvijek u meni – ohladiše i isušiše. Ovo: primati dojmove i ne iskazivati; živjeti a ne govoriti; jesti bez spominjanja, piti bez pjevanja i šetati bez drugova – postade mi najedamput tako neobičnim, da sam se začudio. Pričini mi se, da sam morao izgubiti dar govora i pokušah progovoriti ma što, da se uvjerim o protivnom. I progovorih, ali u bojazni, da me ko ne začuje, rekoh nešto nejasna tako, te sam ušesima razabrao samo glas, ali ne riječi.

Tu sam se ražalio, jer je zvuk glasa izašao užasno turoban i ponizan baš radi toga, jer sam se bojao, da me ko ne začuje. Tihi, beskrvni, nostalgični osjećaji, bez snage, bez strasti, uvinuti od umora i bijednosti kao čitavi moj trup, stadoše lagano puzati u meni. Puzati – to je prava riječ; puzati onako kako puze prosjak i hodočasnik, pseto i vjernik... I ja sam puzao... A oni su uvijek prolazili, u hrpama, u dvoje, u troje... Ne vidjevah im lica, gledao sam samo crna pleća i polubijele vratove.

"Štogod bilo tamo... kod njih... Uvjeren sam, da tamo nema briga. Sve je stalno i spremno: objed, večera i krevet... i zato ideje... Ako ima... ima... Briga nema." Pogledavah krišom za njima bojeći se da me ko ne bi vidio.

"Da sam "njihov", da sam onako odjeven... da sam naime njihov... bio bih sada na dohvatu svega onoga, česa nemam: domovine, prijatelja i roda... Trenja."

I na pomisao "trenja" nostalgičnost oživljavaše i u tom oživljavanju nicahu letimice, zamagljeno, šutke, udovi, bijeli, sanjivi i prozirni... i još bljeđa, sanjivija i prozirnija djevojačka lica. I sunce oživljavaše skrućujući se, zaobljujući i okupljajući. Mogao sam gledati u nj, ali ja gledah nice.

"I svi bi problemi bili riješeni: pitanje egzistence, studija i psihe."

Ja sam mislio već strastvenije. Osjećao sam, da se i ja skrućujem, zaobljujem i okupljam i u isto vrijeme, da to oteščalo i skrutnuto moje biće pada u nešto spokojna i mekana ko krevet... Ja sam se stresao ko hladetina. Ovako se treslo jedamput meso moje sestre. Bilo mi je ko da padah na perine. Bijaše mi ispočetka hladno, a onda – ne dugo iza toga – ja sam se znojio... Oni su uvijek prolazili u dvoje, u troje. Drugog svijeta ne bijaše. Sami muškarci u ženskim svitama. Slučajno pogledah na kupolu sv. Petra. Bijaše uvijek jednako bijela i obla, a križ na njoj izgledaše ko šiljak, za koji ne znaš tiska li ga nebo u nju ili ona u nebo... I meni se zamagli jedna kratka strelovita pomisao... Ona me bijela kupola sjetila ljudske obline i krst pruta... I tek se osvijestih, druga mi se pomisao zamagli pred očima... Ono crno, sve ono crno, ona crna pleća...

I sad mi se pričini, da je ovo pola sata potrajalo decenij; da se ona bijela kupola zabijelila u mraku i da je ostala predugo bijela u predugome mraku...

I ja sam stao poimati, zašto je tamo bilo rješenje svih problema – zašto su tamo mogli biti i rođaci i prijatelji i domovina. Ali kako sam to stao poimati, ja sam prestao poimati sebe, zašto sam otišao i došao.

"Tamo je moglo biti trenje i rješenje... Rješenje sam tražio od dva dana, trenja nisam htio... Tamo je moglo biti ono što sam htio i ono, što nisam htio... ono novo, što sam došao tražiti i ono staro, što sam pošao izgubiti..."

Opet sam pogledao na grad, u nebo, u horizont. I dojam grobnice i nirvane stade me proganjati, jer je velika šutnja ležala po nebu i zemlji i sunce, što se stalo rumeniti, pričini mi se ko jezik obješenoga.

Sađoh s brežuljka, izađoh iz zeleni. Bez apetita. Grad me stao gušiti, zaudarati, umarati. "Uđoh u grobnicu, ispod zemlje – htjedoh se uvjeriti – i ovo se oko mene pomiču crvi", ali se ne uvjerih. Onamo se nadvikivahu prodavači novina, a još se dalje izmjenjivahu tramvaji. "Ja sam ispod zemlje i osjećam ljude nad sobom", stadoh maštati i pogledah oko sebe... "Prolaznici mi se smiju", žalosno pomislih i požurih korak.

Bio sam došao u glavne ulice. Stadoh na trotoar. Velike gomile svijeta prolažahu pokraj mene neopazice, samo se jedna bila sustavila pokraj paloga, povaljenoga konja. On je ležao na boku i gledao pred sebe zadahtan. Oči mu bijahu dobre kao u svih konja i ozbiljne kao u malo ljudi. Kočijaš je vikao na nj i pucketao bičem i on se očito mučio, da ga shvati i očito želio ostati ovako. Nisu mu dali: podigoše ga, a mene je uhvatio odmah umor u očima, mislima i zatiljku, i meni se stade pričinjati, da mi pleća moraju biti slična leđima konjskim i da sam se umorio kao konj, kad ide na dvije noge.

One noći spavah bez snova i prekida. Usnuo sam slatko kao u djetinjstvu, kad sam držao glavu na majčinome krilu, a ona mi je čeprkala po njoj i tražila uši.

... Sada se nikako ne mogu domisliti, kako sam se drugi dan probudio i kako sam sproveo ono jutro. Čini mi se, da sam jeo smokve, ali mi se i to čini sumnjivim. Da kažem primjerice sada: "Bio sam u biblioteci ili šetao po parku!" ili ma što – sve bi mi se činilo sumnjivim i ja bih najvolio reći i mogao ustvrditi ono, što nisam. Ima u ovome momentu, kad se zamislim u taj dan, u mene nekaka tvrdoglava negacija baš zarad toga, jer sam vrlo mnogo mislio na to jutro. A kad pomislim na poslijepodne istoga dana, nastupa tvrdoglava afirmacija: to jesam – i čini mi se, da bi mi bilo vrlo teško ustvrditi ono, što nisam.

Ono sam poslijepodne snivao onaj san i čini mi se, da uveče nisam jeo smokava. Ali i to mi je sumnjivo. Znam pak, da sam sutradan radio cijelo jutro u biblioteci, da sam dobio od brata novaca, da sam mirno zaključio "on će raditi za mene – ja za njega" i pisao: "ti si vlasnik mojeg literarnog rada i ja dižem već sada predujam"; da sam za objed imao paradajz, da sam podvečer u parku čitao novine, a kad se zamračilo, stadoh maštati vrhu svojih psiholoških studija; onda pođoh na glazbu i kad dođoh kući ispjevah pjesmu. Znam i to, da sam ispušio petnaest cigareta i išao dva puta od sebe... i ja bih mogao još nabrajati. Ovoga dana riješih sve; svaki mi je posao bio odmaranje: tek bi me jedan umorio, odmarah se u drugome. I dan mi za danom postajaše umaranje i bivaše odmaranje.

Nemoguće je prikazati ovu naglu promjenu onako vjerojatnom na papiru, kakva bijaše u životu. Najposlije dosta odlučuje i to, što sam dvije noći dobro spavao i što sam toga jutra bio uranio. Već u tome, što sam dobro spavao i uranio, bijaše promjena; a ja sam dobro spavao, jer sam se bio umorio i uranio, jer sam bio odmah usnuo. U biblioteci se namjerih na jednu savremenu i bogatu knjigu; onda naiđoh na jednu birtiju, gdje sam dobio objed za pedeset filira, a kad dođoh kući, nađoh bratovo pismo i novac. I kako sam taj dan bio neobično zadovoljan i sretan, odmah riješih pitanje egzistence naprama sebi i bratu i pitanje rada naprama dopisima i svojim studijama. – "Ti ćeš raditi za mene – ja za tebe!"

I kako to riješih, uvidjeh, da je najzamršenijim problemima često najjednostavnije rješenje i da se samo onaj može odmarati, koji se umorio. Tad sam stao uviđati, da se na sve može dospjeti i da se dade obaviti više poslova u jednome danu, ako se određenome vremenu prida određeni posao. Ja sam se bio navio kao ura.

A onaj je san stajao uvijek u sredini te promjene; ja sam na nj pomišljao uveče, u parku, i jedan bih tako sat sušio na dimovima duvana zadnju uprljanu i opranu uspomenu. Kaki je bio moj život odsele, nije važno kao to, kaki sam stao postajati ja. Moj je život nešto sporedna, nezanimljiva i beživotna: pisao sam dosta, čitao mnogo, mislio još više.

Umni je rad stao ispunjati dan i kako sam se bio navio kao uru, moj je život postao sav kao ura: ko bi ga slušao, kad bi se moj život dao slušati, čuo bi tik–tak... ko bi ga gledao, vidio bi da pokazuje napredak postepeni, neprekidni i stalni... a ko bi mislio, uvjerio bi se, da je u jednoličnome zvuku uključeno ono pomicanje kazala.

Zato je dosadan moj život, ako ga se sluša; zato je nezanimljiv, ako ga se gleda – po dojmu naime, što ga proizvađa i tečaju kojim je tekao.

Zato ga rastvaram: neka se vide svi šerafići, sva kolesa... sve maleno, komplicirano i logično...

A ako taj život postaje nešto sporedna, sporedno postaje i to, jesam li događaje izmislio ili doživio: jer jedan fizički zakon možemo ustanoviti i dokazati na više pokusa.

Sljedeća stranica→