Isušena kaljuža/U šir/V./Poglavlje šesto

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
U šir / V. Isušena kaljuža U ŠIR, V., Poglavlje šesto
autor: Janko Polić Kamov
U šir / VI.


Poglavlje šesto[uredi]

Moje pijančevanje je sasma nalik na moju seksualnu – reći ću – "tekućinu", koja izvire iz nevidovnih dubina, pomalja se, gubi, pravi slapove, teče mirno i najposlije utone u more beskraja i ništavila ili presahne ko rijeka bez pritoka i voda bez kiše.

Jedamput se ko dijete opih strahovito u podrumu dalmatincem. Kad se otrijeznih, ležo sam na krevetu, sav izranjen, krastav, okružen susjedima. Govorahu, da sam u pijanstvu užasno vikao, grdio, cjelivao i padao. Od onda pa do petnaeste godine – taj recimo ukratko alkoholizam – miruje. Ja pijem vrlo malo; dapače se i pića odričem, ali u konviktu stanem užasno žeđati: mene se neobično doima pojava nekih konviktoraca, koji banuše u konvikt pijani, koje su morale časne sestre svlačiti i koji su radi toga bili istjerani.

Meni je to imponovalo, jer je imponovalo i drugima. "Pravi študent" je pomalo stao primati nove oblike i karakteristike, t. j. ja sam ih na tipu ili idealu pravog študentstva stao otkrivati. Nije to već bilo oponiranje i vragolija: "pravi je študent" stao izilaziti iz predavanja, gimnazije i školskih sati; pravi je dapače študent stao postajati onaj, koji je najmanje učio školske predmete: tako je đaštvo iz vragolije za školskog sata prelazilo kroz tajna društva, privatnu lektiru u privatne stanove na karte i tajne lokale na – pijaču.

Lumpacija s tamburom, serenadom i Heineovim kojim citatom ili bećarskim apostrofom naše narodne anakreontike stade istiskivati tajne revolucionarne političke osnove. Ukratko: u onom raspasavanju, izdizanju pogleda i koketiranju... u onim danima, kad izađoh iz konvikta, gdje je novina postojala nešto lako dohvatna i demonstracija nešto lako provediva, kad je naime patriotizam prelazio na verizam t. j. gubio mistiku kao malo kasnije i javna kuća – prestadoh biti vjernik, patriota i onanista: seksualac i postadoh pomalo ateista, literaran i lump.

Bio sam došao kući da privatiziram i nekoliko dana iza dolaska dođoh jedne večeri kući totalno pijan. Vele da sam pred ocem hvatao sluškinju i da sam izrigao vino, pošto ispih maminu čokoladu. A ja znam, da je taj akat bio pred ocem i za oca ono, što moja "karakternost" u školi za pretpostavljene. Osam i petnaest dana ne razgovara otac sa mnom, a ja pjevam pjesme i serenade, čitam Turgenjeva i Šekspira i zaboravljam sasma na Smičiklasa i Starčevića... S ovom prvom lumpacijom, koja navješćivaše skoru "anakreontiku" ili deraču, ja sam prešao na čitanje svjetskih literata i ostavih Šenou.

I dok je lumpacija označala pravog "študenta", bila je svijetla, raskošna i široka. Na obali mora, u noći, za lune. U to sam vrijeme tamburao i vodio prim kod pjevanja... Naše primorsko nebo, što se gleda u moru i cijelo se zasjaji tankim, sanljivim plavkastim sjajem, kad u moru zagleda svoju lunu zdrobljenu, isploštanu i politu... One noći, kad vjerovasmo u Turgenjeva i življasmo ko napiti trubaduri; kad pjevasmo luni ni ne misleći da i pseto laje na mjesec; kad smo pili radi pjevanja, kucanja i bratimljenja i radi ovih noći, koje je glupo, žalosno i bijedno prospavati, ako ih imaš čime propiti... Nisam ni znao onda, koliko je kratak korak ili razmak od religije turgenjevske do prakse, – "očajnika"... Kasnije, kad je lumpacija stala označavati pravoga momka, jer sam ja bio prestao biti uopće "študent" – i jer, jer sam stao besvjesno osjećati, da blijede, malakšu i venu karakteristike pravog momaštva – da ja naime mogu dostići momački uzor, koji popije nekoliko litara ma se i razbljuvao, ali da ne mogu dostići onoga, koji može šest, sedam puta na noć – onda sam stao iz jedne kulminacije kroz propade srtati na drugu. Valjalo je biti pošto poto momak, a ja sam to mogao biti normalno samo kao lump, ne i – bludnik. Propijah se.

U prvoj kulminaciji dostigoh tip južnjaka: seksualca; u drugoj onaj sjevernjaka: pijanice. Ne bijah u to vrijeme pušač... Bijaše jedna strast, život i čovjek, koji je tražio mjesta u ljudskome društvu i ljudski izražaj izgubivši sebe, svoju strast, svoj život i čovječnost... Dadoh samo pozu, ne i fakat: afektaciju.

I što se je sve lomilo i šumilo u meni, da podam svijetu samo – bljuvotinu! Koliko noći, koliko rakijetine i koliko derača, Nijesam onda pušio i nijesam mario ni – jesti.

Nije li to sve bilo jedno krvavo, pijano i bolno pregnuće: biti ono, što su i drugi? Nije li to bilo hvatanje zadnje slamke: alkohola da me socijališe, udruštveni, uljudi. – Jesam li i mogu li onda biti ja kriv, što je s pijačama došla ona besvijest i zaborav obzira, okoline i ljudi, koja je pogodovala meni samome, mojoj antisocijalnosti i individualizmu?

Bio sam ko žena, koja traži rehabilitaciju u braku (pijanka je bila ono dopustivo, momačko, životno i društveno, što sam tražio –) a ta socijalna nužda i moralni imperativ degenerira u žene, koja se uda radi ženidbe i novca u – preljub, u antisocijalnost i nemoral. Lumpovanje postade tako alkoholizam, pripitost pijanstvo i alkoholisana socijalizacija individualnost perverziteta i delikvense, osjećaja i dna.

I kako je erekcija stala postajati ono, što hoće svijet, život i momaštvo i kako sam nehotice stao postajati ono, što neće taj svijet, život i momaštvo – alkohol je stao doslovnije i stalnije obuhvatati moje bivstvo: u njemu dapače i nađoh uvjete bitisanju:

Pijan mogu ići na sobu i ne moram zaslužiti plaćenu ženu; pijanstvo opravdava sve delikte, ono je olakoćujuća okolnost kod ubojstva pred sudom i impotense u bordelu.

Bijah uvijek račundžija i praktičnjak i onda kad štipah i onda kad se opijah: zavarati samoga sebe, jer je valjalo zavarati svijet, a ko će reći, da nije moja impotensa u normalnom prilegu stala pisati samilost za bludnice, shvatanje za pale i poštivanje za žene? Ja bih sada mogao prikazati sebe takim nitkovom, a da ne bih ni u čemu iskrivio fakta i – obratno. Jer ko će naime zanijekati, da nije baš moja samilost, shvatanje i poštivanje porodilo – impotensu... Da, valja istaći, da sam ja bio kadar zapiti i šešir i objede i poštenje i da nije čudo, što sam zapio seksus. Za nj dobih ako ništa drugo čistu svijest, da ne počinih hotimice i svijesno one zločine, kojih se svijet stidi i osuđuje.

– Ne možeš, jer si pio – rekla mi je jedamput jedna, a higijena je nastavljala: alkohol podraži vanredno dotični živac, ali je podražica daleko veća i upravo nešto obratna od možnosti dotičnog akta. Ja sam pako dodavao: "tako u pijanstvu zamišljavaš velike probleme, djela i pjesme, koje trijezan ne izvedeš" i uvjerih tako i samoga sebe, da sam potentan, normalan i zdrav.

I svi su vjerovali mojem uvjerenju; bio sam veseo, darovit, ugodan drug; pjevao sam prim i sekund. Znao sve pjesme prolumpovane slavenske duše, ridao kod čaše ko Marmeladov i na lumpovanje ulagao svoju darovitost, načitanost, dangubu i dušu. Pio sam sve što je samo nalikovalo vinu i rakiji po boji i jakosti. Pio sam sa svakim, koji je samo imao intenciju opiti se. Pio sam uvijek, kad bi mi se pružila prilika ili kad bih uspio natjerati kojega znanca, da plaća ili on meni ili ja njemu. Svejedno. Novac je bio nešto sporedna, filistarska, podlačka. I samo ga toliko uvažavah, koliko se nije dalo piti na vjeru.

I došlo je posljednje ljeto i ja sam mogao piti rakiju o podne, teturati po suncu i ludovati u pô bijela dana. Moji osjećaji postajahu suhar, zato ih zalijevah alkoholom. Tako je došlo do požara i ja izgubih pozu: postadoh prirodan, instinktivan, delikvent "individualni" ne "socijalni": delikvent bez taštine. I kako sam prije pio da ne vide i čuju, tako sam sada stao piti u zaturenim lokalima, šutke, bez pjevanja. Prije sam pio da pjevam, ludujem i lumpam; sada sam stao piti da pijem; ubijati radi ubojstva, ne krađe... I opet: – ne oduševljavaše me naša historija; postadoh, reko sam, literaran; oduševljavaše me literatura i muzika... Narod hristovski, golgotski i žandarski, što se je propio ko svi ideali, askeze i konviktorci... I sada još, kad mi se u uhu oglase usta naših narodnih popijevaka, ja umah mislim na teturanje, ako se prelijevaju i vežu, i na treskanje, ako su odsječene i kratke. Ne vjerujem, da ikoja glazba izražava osjećaje radosti, tuge, boli i očajavanja, kako se oni odrazuju kod čaše, kao naša. Kad sam pio, osjećao sam potrebu ovakih popijevaka; ako sam ih pjevao, stao sam osjećati upravo mahnitu želju opijanja. Tako sam sada već i pjevao da – pjevam... Strast izgaranja i paleža, uživanje u samopljuvanju, samorazoru i samosmilenju vijaše se u njima valovitim i prebitim očajavanjem kao da se kaže: izgubio sam ne ono, što sam imao, nego ono, što sam mogao i više ne mogu imati: sreću, mladost, bogatstvo i slavu: ljubovcu, koja je mogla postati moja žena i majka i više ne može... Turgenjevski ljubavnici kao Ruđin i očajnici kao Miša: cjelovi bez prilega i rakija sa suzama... Ja sam ovako izilazeći iz rođenog Primorja u Bosnu i Slavoniju postajao sve samilosniji, literarniji i pjaniji. Umjesto bure snijeg; umjesto mora šume; umjesto žene vino...

I alkoholik i seksualac: najljepše su sremske pjesme, gdje se i pije i ljubi, a najviše – pjeva.

I alkoholik i seksualac: otac me je zanašao za talijanizam, ja sam čitao Smičiklasa; u kući ko dijete govorah talijanski, u školi hrvatski; braća igrahu talijanske opere, ja sam pjevao narodne popijevke...

Ja sam međutim zanemarivao sve više odijevanje: bio sam prljav ko kalabrezi i bosanci: pustio sam da se uši kote u dugoj kosi, a gdje je već kosa bila kratka, bio je omot oko glave dug...

Ovo radi – Francuza... moje psihe... i figure...

Pušač sam postao kasnije.


Sljedeća stranica