Isušena kaljuža/U šir/V.

← U šir / IV. / Poglavlje peto

Isušena kaljuža U ŠIR, V. autor: Janko Polić Kamov

U šir / V. / Poglavlje šesto →

V.

I po treći i ne znam koji put bila je ura stala; ali ja sam sada imao dvije ure. U isto vrijeme čitah Franceze, sociologiju, dnevne novine, i promatrah samoga sebe, onoga od druge kulminacije – alkoholizma – i ovoga sadanjega t. j. ondašnjega, bez peći u nastupu oštre zime. Bilo bi vrlo lijepo i umno napraviti plan pripovijesti i onda izdjelavati pojedine točke; ali ljepota i umnost nije u tom slučaju no komoditet za pisca i čitatelja. A ja bih htio, da ovi reci ostave u čitatelja onu neudovoljenost, skeptičnost i istrganost, koja ih je i pisala, da se naime piše onako, kako se je živjelo. Ja čitam francuski roman: dođoh na Bourgeta i Prevosta; promatram svoju drugu kulminaciju preticanja, individualisanja i padanja: došao sam na alkoholizam; promatram svoju treću – recimo radi komoditeta – kulminaciju toleranse, analize, sitnica: došao sam na jednu dušu bez peći. I s dana u dan idu moje studije u ta tri pravca. Ujutro sam u biblioteci, gdje donekle kure; poslije podne sam kod kuće, pokraj škaldina: grije me i čitam Bourgeta; podveče su žeravke već utrnjene, palim cigaretu i mislim na peć; a onda šetam obalom rijeke Arno, mislim na Rim i Tiber, gledam preko volje ledena nebesa i fiorentinske brežuljke, veselim se Chiantiju i večeri i pišem maštom svoju prošlost.

Ali zapravo – ja trpim od zime. Već nekoliko mjeseci ne mogu reći, da su mi noge jedan jedini dan tople, a čovjek je bez toplih nogu što i zimi stan bez peći. Mjesece i mjesece osjećam prodiranje vlage u kosti, a ta se vlaga ledeni i osjećam čavle, igle, željezo, što mi stište nogu ko tijesne cipele, samo što mi je stište – iznutra. I sobe su hladne i ima nešto strašna u onome vazduhu, što se crni na plafonu i kao da para zidove i samo se nebesa nad glavom gomilaju sve više i sve dublje. Koliko mi se puta u pogledima sažali lampa, što oživljava melanholijom ispite, prazne lune moju sobu, predmete i moju raskomadanu, stisnutu, pognjurenu sapu. Na jednom mi se je palcu otvorila rana i odmah se zacijelila. Odurna, pomodrjela, skrutnuta krasta pukne svaki dan bez krvi i glasa, kad pođem grijati noge i udarati tabanima po trotoaru... Kadgod se udubem u čitanje: "Gle ga! Bourget predstavlja u većini svojih djela čovjeka, koji je psihološki skeptik t. j. analitik kao i ja, ali koji inače ne trpi od ozebina..." I odmah poćutim, kako gazim u pamuk okvašen ledom i iz zglobova hrptenjače kapa nekaka sitna, iglasta kiša. I čini mi se, da bih ja mogao pisati kao i Bourget, t. j. uzeti jedan komad ljudske psihe i taj komad razrezati na toliko komada, koliko bih romana htio napisati i napisati toliko romana, koliko bih godina htio poživjeti. Uopće ja sada konstatiram, da je Bourgetu lako pisati onake i onoliko romana, kad u zimi ima tople noge i sobu. I onda konzekventno nastavljam:

Ja bih primjerice sada pravom nasladom pušio, mislio i čitao, da ne trpim na zimi. I ne samo sada. I prije. Kad uveče legnem, noge su mi hladne; kad se ujutro moram dići, noge su mi se tek stoplile... Idem na galeriju slika i promatram evoluciju slikarstva – od jednolikoga raznolikome... i mislim: "Kako bih sada mogao tu evoluciju točnije zamijetiti i jasnije zagledati, da ne moram tako hrlo prolaziti mimo slike." A onda, kad dođem do jedne bezvrijedne slike i naiđem do nje na škaldin, moram zastati kraj nje dulje vremena no slika zaslužuje. A kako mi je još rano za objed, to moram vrijeme, koje bih korisno upotrebio u drugim dvoranama, izgubiti ovako u ludo. I mislim: "Galerije bi morali dobro grijati, jer ovako čitava ta ljepota ostavlja čovjeka – hladna."

Ali ja sam spomenuo objed. Ja običajem pokadšto ići na obilan objed; jedem, ali mi nije do jela, meni je do toga: ugrijati se. Hrana daje toplinu kao hrana, t. j. cilj i kao "nehrana" t. j. sredstvo, koje te drži u toploj, ugrijanoj sobi. Zato: što više jedem, to se mogu više vremena u birtiji zadržati. A kad se ugrijem, ja sam već toliko nakrcan i težak, te ne mogu radi neduha ići žurno ulicom i kad dođem do kuće i kreveta moje su noge i opet hladne. Zato ja pijem punč; topli me i tjera na kašljanje, a ja znam tako kašljati, te me probije znoj usred zime, sobe i kreveta. I često žalim za Rimom i groznicom, kad sam cvokotao zubima kao da to tapče četveroprežna kočija po asfaltu. A hrbat mi se tresao ko koljeno bluda i mlazovi toplo–ledeni ko sladogorki posmjesi oblijevahu pleća i čelo. Samo vatra iz očiju sukljaše na polusnove, na misao, kad se rastapa u maštu...

Kad se sprema oluja i Hrist će poželjeti sigurno zaklonište, ako se nađe na polju. Kad nemaš kreveta, misliš da je sva sreća u tome: imati krevet... Kad te zaboli zub, misliš, da je sva nesreća u zubobolji... A ja sam uvlačio noge u rukave od kabanice, hvatao ih pestima i sjedao na nožne prste... Mislio sam: kako su sretne ruke, jer za njih napraviše džepove i rukavice, jer ih možeš tisnuti za pas ispod kukova, pod nos... Povrh vrele čorbe možeš ispružiti ruke, kako ne smiješ noge, a čašu vreloga punča ne primaš i ne možeš primiti nogama kao ni cigarete... Ukratko: da sam majmun bio bih sretniji, jer su oni – quadrumani... Ovako idem na sunce i sjedim dugo na klupi obraćajući mu sve strane mojega tijela. Nejasno se u meni rađa želja: biti – žena... i još nejasnije: biti – dijete...

Nije ništa neobično poželjeti biti žena, kad nemaš kreveta i hrane... Uopće: žao mi je što nisam majmun ili žena. Stoplio bih noge kako stoplih ruke, a muškarac bi se već pobrinuo, da ugrije krevet... Ili dijete... Išao bih u školu, spavao za predavanja i zaslužio batine.

Ali ne! Toplo je na suncu. Ne mislim ništa, a ako što pomislim, to je pomisao na odlazak. Kako je sada teško skupiti snagu i otići. U mene nema nikake otporne snage. Ja bih sada najradije pisao, da nije stol, tinta i hartija u sobi. Proklinjem sobu, dok sam na suncu. Ni širina ni dubina. Zanaša me visina, toskansko nebo i zimsko sunce – sva ona ogromna, parketirana, električna plesna dvorana – i onaj okrugli, sjajni i topli stol, s kojega prši bijela, iskričava, masna tekućina – ko šampanjac, koji pije francuski literata, a hrvatski vidi samo imitaciju u mokraći ili pjeni pive. I što nisam plesač? Što nemam balona... Sobe su tamne i mene proganja vlaga podruma.

Svejedno. Valja otići, a ne mogu. Tamo nekoliko stotina koraka daleko, moja je kuća. A meni se čini da je svaki korak ravan kilometru, da prema tome 400 koraka znači 400 kilometara, t. j. da ići u stan znači doći do rođene – kuće... Eto, kako se razvija sve jasnije želja biti dijete.

A sunce se pomiče nevidovno, ako ga nepomično gledaš; ako ga samo na prekide pogledaš – pomisliš na noć, podrum i vlagu. Nema trenja. Zašto se ne sudari zemlja s kojim planetom? Temperatura bi zacijelo poskočila – i eto, kako se rađa želja – ljubavi.

Jest: U moje su gazdarice dvije kćeri. Jedna je nalik na drugu; obje su djevojke, mlade, tanane i onakog crvenila, koje sjeća na kožu oparenu kipućom vodom. Takova je baš i njihova majka, a k tome je udovica. Kad sam se s njom pogađao za stan, dugo sam se cjenkao, jer ona ima pravo fiorentinsko, kreštavo grlo i kad govori čini se, da se svađa, a kad se svađa, onda se srdi, a kad se srdi, onda se sva – zapali. Zato bih rekao, da je ono crvenilo zapaljeno od govora, koji sjeća na svađu i svađe, koja sjeća na srdžbu. Što sam je neko vrijeme volio slušati, kad bi grdila svoju kćerku, jer je odmignula migu jednog uličnog obožavatelja. A kćerka – s velikim očima i toplim organom – udarila bi u plač stida, korbi i bola te su i grdnja i suze bile nešto tako topla, da sam ih slušao kao da gledam u kobasicu ili žedan mirišem vrutak. A uveče znao sam često potražiti gazdaricu u kuhinji, makar sam znao, da je nema kod kuće i da večeru kuha njezina kćerka. A ona bi rekla, da mame nema: ja bih se stao izvinjavati na dugo i široko osjećajući vatru s ognjišta, mladosti i njezine drage neprilike. Da, bio sam zaljubljen u nju i voljah je od njezine sestre, jer ova nije nikada kuhala... I tako bih se sjetio sluškinja i prošlih ljubavi i bilo mi je žao, što nisam kapral: onda bih imao za ljubovcu – kuharicu... Uistinu pomišljam na ženidbu. U nje, u kćerke moje gazdarice, su velike, prevelike oči i tako jasne i čiste, te pale. Volim osobito iznenada banuti na kuhinjska vrata, da se iznenadi, prepane i zarumeni. I često mislim: kako bi to bilo banuti u njezinu sobu bez kucanja, kad si privezuje cipelice ili mijenja košulju.... Kako bi se tek onda zastidjela, a stid – grije. I ja bih onda stao i gledao strogo i uporno u nju: zacijelo bi tad od stida – izgorjela... I što je glavno, ne bih trebao peći; ne bih trebao dapače biti kapral i imati za ljubovcu kuharicu; mogao bih lijepo ostati to što jesam... "Študent!"...

Sve u svemu: ja sam u nju idealno zaljubljen. Meni je dosta sjediti kraj nje, kad ona poklecne i piri u žeravke i sve se pretvori u puhanje, da se tad i ona i gorivo pretvore u vatru, pucketanje i... praskanje.

Tada bih je eto poljubio. Ona je mlada, nevina i čuvstvena. Kad upozoravam na ozebine i šepesam kriveći od boli lične mišice, i ona uzdiše i zatvara oči. Ja bih nju najradije skupio u klupko i zarinuo u to grudi, gdje je mrtvo srce, krv i ljubav.

... A tamo je uvijek sunce, t. j. ne "tamo" više i valja se dići. Kako? Zapad već podrhtava kao žena, kad se sprema primiti ljubavnika. A u mene nema snage. Ja sam idealni ljubavnik. Valjalo bi kroz moje tijelo provući željezo; ovo je vlaga raskvasila i smekšala kosti. Od sjedenja mi se sploštilo meso i čini mi se, da mi na kukovima raste grba, t. j. dvije grbe. Mora da sam ružan. Nijesam se brijao već odavna... A kad legnem, kako ću se ogrijati... Pada mi na um ono trenje kostiju i gledam zamiranje dana, što mu pada zadnji mrtvački britki i "brijački" hropac na moj zatiljak. I sunce pada sve brže; ovaki su izdisaji umirućega. Bila ne osjećam; ni srca ne ćutim. Meni je hladno. Na plećima me oblijeva nešto kao vlaga i ja bih rekao: ono kopni toplina od – leda... Kad će kopniti led od topline?... Valja se dići. Oh! Nije li to sve skupa jedna ogromna zaborav i ja se ne mogu domisliti, da se stupa na nogama? Nije li ona želja majmuniziranja zamutila moje predodžbe i ja ne nalazim već nogu? Eno Giottova tornja. Šaren je ko trobojnica, a meni je udarilo sunce u glavu. Oči mi gore, ali znam, da izgoriti neće. Htio bih ih istrgnuti i uroniti u rijeku, ali prije s njima zagrijati plahte, u koje ću umotati ovo tijelo, ove dlake i kosti.

... Biti dijete i imati dadilju... Biti majmun i imati četiri ruke... Biti kapral i imati kuharicu... Biti žena i imati za ljubavnika stražmeštra, jezuitu i psa... Biti študent i sjediti pokraj nje, obećavati ženidbu njezinoj majci, primati pozive na objede i kad bih svršio ispite pobacati sva škripta, diplome i ljubavna pisma u vatru...

Valja se dići... Kako je sada daleko i stan i kuća i pisaći stol i Bourget... A ja bih bio raspoložen pisati novelu, da samo dođem do kuće... pa možda ne bih osjetio ni zime ni groznice... Novelu bih nazvao "Jedna duša bez peći"... Kako je šaren Giottov kampanil!... Dignimo se! Dolazi tramvaj.

A kad sam došao kući, nađoh dopisnicu prijatelja Marka. "Dolazim". Umah izađoh i pođoh u restauraciju. Jeo sam i mislio; misli bijahu – reko bih – bijele, pune i mirne ko ugojeni trbusi. Ja sam studirao alkoholizam moje druge kulminacije i kad sam u tome vidio individualizam, zadovoljno pozvah pečenu svinjetinu i naručih pô litre vina. Dakako. Tu je mnogo djelovalo i to, što sam bio u pomanjkanju peći poželio svu onu već odbačenu i pogaženu prošlost. I kako me je sad grijala i pečenka i vino i peć, stadoh ponizivati slasno svoj prošli "ja". Ja sam baš stao pljuckati na samoga sebe prezirno i porugljivo i to je pljuckanje začinjalo moj prošli ižvakani "ja" kao vino pojedenu svinjetinu.

Sljedeća stranica→