Isušena kaljuža/U šir/IV./Poglavlje prvo

Isušena kaljuža U ŠIR, IV., Poglavlje prvo
autor: Janko Polić Kamov

Poglavlje prvo

Počet ću s pučkom školom. Ono je pred tim suviše daleko i neodređeno. Sjećam se sestara bolje nego braće; žena uopće više nego muškaraca; majke jasnije od oca. Vele svi, da sam bio plačljiv, nesnosan i tvrdoglav, i ja vjerujem. Jedamput me je bila mati zatvorila u tamni jedan tavan sa staklenim vratima i ja razbih ručicama djeteta stakla... Uopće: čini mi se, da sam sve to vrijeme sproveo u društvu žena; na fotografijama iz ove dobe ima nešto ženskoga na meni; oči su velike, nasmješljive kao da su već sada poškakljane od ženskih pogleda, kretnja i usana. U petoj godini ne znam još čitati, a kroz neko vrijeme uvijek nosim jednu knjigu sa sobom, idem pokraj ceste i pred prolaznicima čitam pomnjivo i silno me zanima ići od reda do reda, od stranice do stranice, i dapače, kad zaklopim knjigu, zavrnem rub stranice za signal. I u tome ima nešto uspomene i imitacije od oca; ja znam kao i on podcrtati koju rečenicu i onda se vraćam često na podcrtano. Žao mi je, što nemam očala... A onda svega nestaje. Ovakih odijeljenih perioda ima više u mome životu, gdje nešto postaje strast časovita, nelogična i kratka. I toga se dakako sjećam uvijek jasnije i točnije. Sad bih reko: Ženâ se sjećam uopće bolje no muškaraca; čini mi se, da su me kroz sve to vrijeme cjelivale, oblačile i svlačile žene... Vidim tako jasno lica svojih rođakinja, sestara i tetaka; da se dublje zadubem u to, ja bih možda rekao: ćutim i danas miris njihovih kosa, haljina i krila... Haljine pamtim izvrsno; zanašaše me njihov šum kao da su sve bile odjevene u baršun i samet; i ruke pamtim izvrsno: u svih su bile mekane, krupne i bijele; i usne: okrajci usana uvijek im se lagano iskrivljivahu u prijeteće–laskavi posmijeh, a usnama se tako jednako naherivahu i izvraćahu oči... Da, sve je ono bilo mekušno, draškavo i punašno. O, ko mi nije znao čeprkati po glavi i tražiti uši? Kakvi su prsti bili ono! Kakve sam oči vidjevao onda; i kakav sam miris udisao onda! Čini mi se, da je ono sve bilo cvijeće i perine... Nikako ih ne lučim: na svačijem sam ženskom krilu počivao jednako strastveno i gnjurio u nj lice i nos. I sve su znale jednako ugodno čeprkati po glavi i tražiti uši, i ako su me i tukle, sve je bilo mekušno, draškavo i punašno... Uopće: čini mi se da sam se onda samo smijao i plakao i da su sve one ženske umjele i plakati najedamput, kako su me mogle milovati i udarati u isto vrijeme. Ali ono, što vežem o muškarce postaje jasnije u pojedinostima. I ove pojedinosti iskaču jasno, da najedamput izniknu – nejasno. Žene su jednolična, lijepa i dražesna rijeka, kojom plovim jednako jednolično, ljepušasto i dražesno. Muškarci su hridine, na koje nasrnem, ostavim i zaboravljam u masnoj, dugoj, toploj tekućini. Tako me je jedamput otac izbio, jedan jedini put, i onda nisam nimalo ljubio oca ko ni on mene; onda smo pjevali jednu rugalicu protiv ondašnjeg bana Kuena; tad sam čitao onu knjigu ne znajući još pisma: čitanje mi predočava oca kao dotična pjesma rugalica druge muškarce, dok žene zamišljavam uvijek bez predmeta i događaja. Ja sam u čitanju oponašao oca bez razumijevanja; oponašah pjevanje one rugalice izgovarajući krivo riječi; muškarce ukratko oponašah, kako već dospjeh, gledajući i slušajući, ali ne i razmišljajući. Žene naprotiv ne podražavah ni u čemu. One su bile kao more, po kojem se praćkah, rastapah i uživah, a muškarci kao onaj šljunak ili ježevi, na koje s neopreza zagaziš rijetko, s neugodom i iznimno, ali ti se zato utisne bolje u pamet i jež i bol i neopreznost.

Ovako mi se priviđa prvo djetinjstvo. Pučka škola pak izgleda kao veliki jež, koji se je duboko zarinuo u meso. I ja ću proći ovako samo djetinjstvo i dječaštvo, jer tad sam bio nevin, mekan, podatljiv i nemoćan: mogli su me svezati užetom, zaplašiti baubau–om i udovoljiti anđelima. I tad se stadoše dogme kuće, škole, crkve i javnosti hvatati jedne nevinosti, da najposlije naprave od nje po volji – prostitutku.

Sljedeća stranica→