Isušena kaljuža/U šir/IV./Poglavlje drugo

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
U šir / IV. / Poglavlje prvo Isušena kaljuža U ŠIR, IV., Poglavlje drugo
autor: Janko Polić Kamov
U šir / IV. / Poglavlje treće


Poglavlje drugo[uredi]

U pučkoj školi zauzimljem među drugovima poseban položaj. Učitelji su prema meni obzirni, kako nisu prema drugima. Šiba nas dijeli! Nikada ni kasnije ne vidjeh u životu toliko suza, nagrđenih lica, grčeva, i ne čuh onakih jecaja, vike i deranja i zapomaganja. Bilo je učenika, koji su bili svaki dan bijeni po plećima, po glavi, po rukama, po stražnjicama, po nogama – bijeni šakom, ravnalom, šibom, batinom i nogama. Redovito svakog jutra obilažaše učitelj klupe, pregledavaše kućne radove i lemaše. Bio je nizak, malešan, ali neobične energije i zamjerne neumornosti. Fizionomije svojih kolega ne pamtim, od jednih vidim samo pleća, gdje se svijaju kao ugori; u drugih ruke, crvene, upaljene, što se stežu i skupljaju od boli, a oni pušu u njih i upravo ih požudno oblizuju jezikom; druge vidim povaljene ili stisnute učiteljevim nogama, gdje se izdižu i posrću udarajući nogama po zraku, vitlajući ruke i treskajući obrazima i nosovima po prašini i tlu. Nekoje drže dvojica, trojica, četvorica i samo se noge premeću, a onda svi i kažnjeni i učitelj i pomagači ostaju crveni, bez daha, zasramljeni, a kažnjeni se hvata rukama za ozlijeđeno meso i još se grdno svija ko da je u njega ušao nečastivi.

Ja sve to gledam i slušam, ali ne znam, šta je to. Iza škole, u vrtu ili na cesti kolege gledaju na mene kao na nekoga, koji nije njihov. Ja postajem i nehotice nešto isključena iz njihova kruga; ne znam, preziru li me ili poštuju, mrze ili vole. Čini mi se, da bi mogli biti znatiželjni i poželjeti i meni ono, što se događa njima; ali oni me preziru, reko bih, i mrze. Oni se međusobno mogu potući i tužakati jedan drugoga; mogu biti među sobom podli, zli, nahuditi si naizmjence i uvijek će ostati kolege: spaja ih fatalno ono, što ih od mene fatalno dijeli: šiba... Njihova su tjelešca zacijelo sva modra, išarana, iskusna. Moje ne. Sav sam gladak, bijel i nevin... A ja sam znatiželjan... I više: meni se čini, da nisam samo znatiželjan, da su oni preda mnom i nada mnom, da su oni u istinu študenti; a ja, kako da kažem, ja nisam još študent. Ja sam još uvijek kao u kući, mamino dijete... Jer kaki je to študent, koji nije ni okusio šiba?... Kasnije sam govorio: kaki je to momak, koji je vidio javnu kuću, ali i u toj javnoj kući ostao nevin? I ja sam onda nešto slična osjećao: dobiti ženu, t. j. šibe... I onda mi se činjaše, da svi ovi samo zato i dolaze u školu... Ta pošto bi se drugo i polazila bludilišta?! Odgajahu me kao dijete jedne gospodske obitelji i morao sam u javnu školu. Učitelji postupahu sa mnom kao s djevojkom iz ugledne familije. Ta bilo je toliko nezaštićenih, beskućnih, bespravnih djevojaka! I kuća i škola postadoše za mene dva oprečna pojma. Ja sam želio šibe, ali ne bih ocu mogao pogledati u oči, da sam ih dobio. I za mene postajaše neobično ono, što je za druge bilo nešto obična. Ovako uzrujava golotinja u nas bijelaca, koji smo obuveni. I košto me je kazna postiđivala u kući, a podražavala u školi, tako me je pohvala podraživala u kući, a zastiđivala u školi.

Postadoh prerano razvit, nezadovoljan, zamišljen, raskomadan: škola i kuća, familija i svijet. I možda je ovo povlačenje i nagon za dvjema stranama, koje su drugi spajali i koje su mene rastavljale, učinile, te zamrzih i jedno i drugo. Svejedno. Moje dječaštvo, koje ću protegnuti od prve pučke škole do onda, kad je nastupila nedoraslost s prvom etapom: masturbacijom – još mi izgleda svijetlo. Moj nagon, život i pomisli ne buni (izuzev jedan jedini izolirani slučaj u drugoj pučkoj školi) – erekcija... Koliko li draži osjetih do svoje dvanaeste godine! Koliko punoće i mekšanja bez ijedne mrlje, neprilike i kvrge! Ma kolikogod i bio raskomadan, mogao sam disati slobodno i gledati otvoreno; mogao sam živjeti u dvjema ambijentima i ja se raspojasah u školi i kod kuće. Bijah poživio na dvije strane u dva života.

U našoj se je kući mnogo pjevalo, igralo i deklamovalo. Ali meni nije ni na kraj pameti to opisivati i iznašati druge; hvata me i opet ona ista žurba i bojazan, da ne ću dospjeti, a možda ću na kraju morati opaziti, da sam prebrzo svršio. Dok ovo pišem, spremam se na odlazak i još sam neodlučan, kuda ću. A nisam stenograf; dapače ni jezikom ne bih dospio uhvatiti desetinu onoga, što mi prelijetava mozgom. Samo ono, što iskakuje u mislima, hvatam i pišem i obuhvatam sama sebe. Izmučen sam; hoću li se uhvatiti? – – – -

Eno otac, sijed otkako ga pamtim, stvorio se tu najedamput. U njega je korak polagan i lagan; cipele mu traju nekoliko godina, a kaput odmah omrlja. Bradat je. Čelo mu je visoko, trbuh naduven, zato mu i nisam sličan, makar smo azmatični obojica. Ima modre oči, što se čine zelene. Majka mu veli: mačak! Kadgod, obično su mu očali na čelu; puši cigare, čita novine i obožava Italiju revolucije, ali one, koji ne bijahu revolucioneri: D'Azeglio, Cavour, Tommaseo... Na Uskrs, Božić i Duhove deklamuje Manzonija, u ženskom društvu citira Đorđića, Gundulića i Petrarcu. Sa mnom često i mnogo govori. Sami ostajemo kod stola, a on šeta, puši i pripovijeda. Eto ga! Govori o Ćepuliću.

– Bio je sudac, on Ćepulić. I pozvan bude da glasuje za vladinog kandidata, a Ćepulić: "Vaša mi preuzvišenost nuđa sramotu ili glad djece. Odabirem glad djece moje."

I kad to citira, čelo mu postaje veće i ravnije, samo mu se obrve kupe, jer ne može da očima izrazi onaku strogost, kaku bi morao. On je dobar i mekan. Sada vidim. Glas mu je blag, vlažan i isto tako mekan. Topi se. Sad pripovijeda o Tommaseu, ali me ne zanosi. Garibaldi! Garibaldi! Braća Bandiera! Mazzi! Mršavi, blijed, jektikavi, kako ga gledah na slici. Martiri...

– A on je tako dolazio Bakotiću kao sluga, govorio mnogo s njim i ispitivao ga o našim stvarima... A Bakotić je bio u Veneciji, koja je tad bila u austrijanskim rukama. A taj sluga nikada ne skidaše kape; sasma mu je zastirala čelo. Kad jednoga dana dođe taj sluga da se oprosti: odlazim, veli on Bakotiću. A Bakotić mu stiska ruku, a sluga mu veli: dopustite da se predstavim... I tu digne kapu, a u njega je bilo visoko čelo (– i opet mi se pričini, da je u oca čelo naraslo) i rekne: "Ja sam Giuseppe Mazzini!" A Bakotić gleda, blijedi... (I ja tu problijedih)... Moj ti Bakotić sad u strahu. Giuseppe Mazzini! Šta misliš! Govoriti s jednim, koji je osuđen na vješala; on, Bakotić, austrijski podanik i on Mazzini, revolucionarac...

Šutnja. Mi smo u sobi punoj knjiga i rukopisa. Zimski je suton. Sniježi. Vjetar zavija. More se pjeni. Čini se mećava. Otac hoda i udara nogama o patos, da ih ugrije. Ja šutim, svečano, bez daha. Gledam jednu sliku: Mazzini među knjigama, u košulji, s perom u ruci. Tako je ispaćen!... Prozori su čvrsto zatvoreni... a onda se ogledavam po našoj sobi, gdje su iste takve knjige i visoko očevo čelo...

"– Ja sam Mazzini – i on podigne kapu, a Bakotić problijedi..." Ja uvijek šutim od ozbiljnosti. Čini mi se, da mi se lice dulji i ono čelo raste, raste uvijek...

"Ja sam Hrist! i vojnici popadoše... Jedan, dva, tri puta... Ja sam Hrist!..." Ja nemam jasnih predodžaba. Ne razumijem, što mi otac govori. Pamtim samo ovako što: "Valja biti karakter. Ne mijenjati nazore ko žene haljine. Ovaj ti je prije bio Starčevićanac, danas je vladinovac..." Otac govori uvijek. Ali ja ne pitam ništa. Sjedim kod stola i gledam preda se. I ja sam mršav... Htio bih zapitati oca: "A zašto se je Bakotić prepao?" To me buni, i nije mi pravo.

"Valja biti karakter! Ne mijenjati načela: žrtvovati sebe uvjerenju, ne uvjerenje sebi... Razumijem... Vladinovac je svaki "prodana mješina", izdajica; onaj koji je žrtvovao uvjerenje... onaj, koji nije – karakter."

– A ona talijanska markizica – govori neumorno otac – bila je javno gola šibana, jer domorotka –

Otac mi ne vidi ni oči ni lica. Ja sam zbunjen. Otac se zgraža nad onim tiranima. "Sramota! Sramota!" Ja ne znam, ko se tu stidi zapravo: tirani, žrtva, pripovjedač ili slušatelj... Ne da se misliti u očevom prisuću. Volio bih, da ga nema. Sva sreća što je mrak. Meni je neprilično, što je to on rekao meni: što mi je on otac i što je muškarac... Cijele večeri ne govorim ništa. Svi me se neugodno doimaju i ja gledam u tanjur.

– Šta ti je? – upita majka.

– Ništa. Ja sam srdit i zbunjen.

– To je posljedica tvojih razgovora – veli ona prekorno ocu. Njoj se ne sviđa, što sam tako ozbiljan i ne marim za igru. Šta naslućuje ona? Gleda li u mene?

– Da nisi bolestan? – domišljava se majka.

Ja bih najvolio zaplakati, svi mi postaju nesnosni, dosadni, neprilični.

– Šta ne odgovaraš?

– Alaj si ti dosadna – veli otac. – Pa vidiš, da neće da odgovori.

Ja smišljam razlog.

– Da ti se nije šta u školi dogodilo – opaža starija sestra.

Ja uvijek smišljam. Ne mogu se domisliti! Ne mogu! Šta da napravim? I šta mi je najposlije?

– Pogledaj mi u oči – veli majka. Moje su oči mutne. Htio bih reći: – A gdje su mi oči?

– Ta pusti ga! – srdi se otac, a sestra dodaje: "Ti si, mamo, uistinu dosadna". I njih se troje svade. Ja bih najvolio pobjeći u krevet, da se ne bojim, e će majka za mnom.

Braće nema kod kuće. Krivnja je očeva, jer nije strog – veli sestra. Krivnja je mamina – veli otac – jer im u svemu popušta i daje pravo. Krivnja je tvoja – veli majka ocu – jer si tako dosadan, da djeca ne mogu kod tebe obastati.

A meni cvokoću zubi, boli me glava. Ja cvokoćem hotimice jače i htio bih udariti glavom o kamen, da obolim uistinu.

– To mi je, eto!


. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .


Ali ja griješim; ovo čini mi se spada u nedoraslost; to mi se izmaklo i pogriješih u kronologiji. Ovo je opet jedna onaka kvrga, nešto povezana za moga oca. Ja u to doba nisam još takav. Igramo vojnika, gimnasticiramo, ljeto sprovađamo u moru, na suncu, na kamenu. Ne znam. I opet se bunim. Ovo spada u djetinjstvo i prvo dječaštvo... Kako mi se sve izmiče i moglo bi mi se mnogo toga izmaći. Ja sam zaljubljen u jednu djevojčicu, koja ide u treći razred kao i ja. Nikada nije bila lijepa, pa ni onda. Ja je dapače pravo ni ne pogledah; zašto se zaljubih u nju i kako, to je proces, koji se je izvršio izvan mene: netko je rekao, da je ona moja draga, a ja zaključih, da sam prema tome ja njezin dragi. Kad se sastanemo na skupnome pjevanju, onda ja gledam u nju i mislim, da svi gledaju u mene; a ona uistinu gleda nice, rumeni se i gleda još niže. Bogzna, pogledava li ona kadikad u mene i misli li, da svi gledaju u nju? Da li je ona crvena, što misli da gledam u nju, ja ili drugi? Svejedno! Ona je moja – draga. Kod kuće pripovijedam, kako ćemo se nas dvoje oženiti; ona će leći na krevet, ja ću stati nasred sobe – i deklamovati i ništa nećemo drugo raditi; ona neće ni kuhati ni prati niti će imati djece niti ćemo se svađati. Originalna li dječaka! Govore svi i svi znaju, da očeva žena, moja majka, ima djece, kuha i pere i da se svađa s ocem; ali začudo ne vide, da otac deklamuje tako ženama, koje sjede i koje ja nikada ne vidim ni kuhati ni s djecom ni u svađi s mojim – ocem!

Ja sam htio imati s njom odnošaj onaki, kaki je otac imao s onim mladim ženskama, a ne kaki je imao s mojom majkom... Tako eto ja i pjevam pjesme. Kad mogu da složim rimu, onda sam zadovoljan. "Crne oči, rujne usne" je dosta; "tvoje su očice dvije svjećice, a usnice ružice" to je pak mnogo; ali "čekao sam te i kad sam pogledao sat, otišao sam i ja spat" to je i previše... Tako radi i maturant Zdunić, kad piše u Jelkin album. Ja opažam sve pojave oko sebe. Vele mi: darovit dečko!... A onda, kad Zdunić deklamuje Šenoin Strmogled: "O ljubavi, o tajno sveta!" i viče, ja ga oponašam i ispravljam: "To valja reći s uzdahom i tiho..." I samo zato, jer je on naučio Strmogled napamet, stadoh ga učiti i ja... Originalni talenat! govore svi... Nitko nije tad ni pomislio, da ima i darovitih – majmuna. U to naime doba čitam Smičiklasovu povijest: ja sam tek kod kraljeva narodne krvi.

A ja pjevam: deklamujem, gradim stihove; svi me slušaju, odobravaju i hoće "bis", a ja i pjevam da me – čuju i najvolim pisati, kad me vide. I o svojoj ljubavi maštam samo onda, kad mogu maštati naglas, da me čuju. Inače na nju ni ne mislim i ne bih mislio... Govori se naime u nas i o Petrarki i Lauri... Sve je uopće tako kraljevski! I ljeto i pogled i moja gesta. Kako dobro sve vidim i kako pohotno gledam. Moje oči upravo jedu. Koliki apetit! Nešto se govori i o inspiraciji: ja pišem jednu svoju pjesmicu (koju ispjevah pred nekoliko mjeseci i izazvah senzaciju) na koricama školske knjige, za predavanja, izazovno, da me uhvati učitelj... Kako je taj učenik neoprezan, misli on. Ne može da odoli ljubavi i stvaralačkom nagonu... Kakva inspiracija! i – kakva senzacija... Velik sam uistinu magarac... Ali oni, oni su još veći... Ta sve je tako kraljevski! I nisu li to oko mene adulatori, laskavci i puzavci. A ja ko kralj... I opet čitam Smičiklasa i Kačića... I sve je tako kraljevski!

Da, bio sam onda pametan dečko. Shvatao sam lako ono, što danas ne mogu ni predočiti... Banovao je onda Khuen. Ban je hrvatski meni oduvijek imponovao, koliko mi je ime Khuen bilo odvratno. Sjećam se još i sada, kako sam bio našao zabilježeno u školskoj čitanci, da je ban "grof Dragutin Khuen Hedervary" i ja sam cijelo ime iscrnio tintom. Zašto?... Tako je ispod slike Franje Josipa I. bilo napisano "kralj ugarski, hrvatski..." i ja sam izbrisao "ugarski". Je li zato, što nisam mogao uz nešto kao "ban" dopustiti nešto kao "Khuen" i uz pojam "kralj" – pojam "ugarski"? Ta čitao sam Kačića i Smičiklasa, slavu našu kraljeva i banova... Mene se hvatahu imena i ja sam to memorirao onako, kao rime u pjesmi, kad bih rimovao "biti" i "sla–ti" i čudom se čudio, što obje riječi svršavaju na – "ti", dakle rimovano, a ipak uhu ne zvuče kao "ljubavi, tajno sveta, vjekovita ti knjigo svije–ta"... Ime je tako bilo glavno. Ja sam riječ "Madžar" brisao iz knjiga i kad mi je otac rekao: "Zašto tako kvariš knjige?" ja bih mu bio rekao: "Ta ti si rekao, da moramo biti dobri Hrvati!" da me ovo viteško djelo cenzurisanja i maltretiranja tuđinskih imena i omraženih naroda i ličnosti nije postiđivalo kao milostinja, koju ne mogu priznati ni onda, kad me zapitaju: "Ta u što si potrošio novac?"... Tako sam ja i najvolio čitati one pjesme, novine i knjige, koje bi nosile naslov "Hrvatska", "Tomislav, Hrvat..."

A kad je bio umro Ante Starčević, ja primih žalosnu vijest u prisuću majke, braće i znanaca, i sada se divim divskoj snazi; kojom izvalih suze... Zajecao sam i ne znam ni sâm, kako sam mogao plakati... Imena imponovahu... Starčević je za mene bio "dobar Hrvat", ja sam imao da postanem "dobar Hrvat" = Starčevićanac. Biti "dobar Hrvat" znači htjeti i moći učiniti nešto dobra za Hrvatsku. Na pr. Svačić je htio biti hrvatski kralj i kad je vidio da ne može, ubio se ili se dao ubiti. Tomislav je ujedinio Hrvatsku i postao kralj. Krešimir je bio kralj, ali tako slavan, da je dobio pridjevak "Veliki"... Ja dakako ne mogu odmah ići zatim, da budem kralj: zato moram nastojati da postanem malo po malo sve bolji Hrvat... Tako stadoh brisati ime "Madžar", a pokraj imena Tomislav i Hrvatske pisati "Živio!!"... Zato jer sam morao nastojati biti dobar Hrvat – jecah za umrlim najboljim Hrvatom i kod narodne himne skidah šešir. "Moraš biti dobar Hrvat i dobar katolik, jer je iza boga domovina najveće blago..." Dogme i apstrakcije... A ja sam sve to vrlo dobro razumijevao i shvatao kao i rad literarni... Stadoh pisati dramu: Petar Zrinski. Prije sam baš bio pročitao Bogovića. Dakle: pišimo tragediju u pet činova i desetercu... Ali Bogovićeve su tragedije predugačke: ima previše stihova!... I bio bih očajao, da nisam našao prijevod Pellicove: Francesca da Rimini, gdje svaki čin ima 300–400 stihova... Tako sam eto i ja uspio napisati jednu krasnu i dobru dramu: Pet činova i 1500 stihova.


Sljedeća stranica