Isušena kaljuža/Na dnu/Dio prvi/XIII.

Isušena kaljuža NA DNU, Dio prvi, XIII.
autor: Janko Polić Kamov

XIII.[uredi]

Jedna čaša vuče drugu. U onim zapletajima neobičnih osjećaja, kojima je sva neobičnost bila u konstatiranju, ispolji se jedan osjećaj, što bijaše već ko zadušen. Bio je to odnos prama bratu. Arsen se nikada ne porazgovori s njim, vezao ih objed. Ali što se je u ovo posljednje vrijeme manje obazirao na bolest, to je više počeo osjećati ovisnost o bratu. Nije ni to bio pravi izraz: Arsen ga je samo tom riječi tumačio. Ali ono, što ne priznavaše, bijaše upravo potištenost. Arsen mu nikada ništa ne prigovori, nikada mu ništa ne spočitne i nikada mu pravim akcentom ne odgovori. Dapače! Nije mogao da govori s njim niti onako, kako je govorio s majkom i ujakom. Arsenu u njegovoj prisutnosti ponestajaše dara govora, izmicahu mu argumenti i cijeli dokaz bijaše ko glina. Danas, drijemovan, sasluša iz hodnika pravdanje. Pristupi k vratima. U kutu se bio stisnuo "dečko od kancelarije", a brat je držao nekaki snop pisama u ruci izbacivši oči, što sijecahu svu onu zaprepaštenu, bijednu pojavu.

– A zašto nisi?

– Tako. Zaboravio sam.

– Tako, zaboravio! – i bratu zadrhta ruka, pa ga pljusne tako brzo, da je Arsen samo čuo pljusak. Uto se odmah okrene, blijed, te mu usne izgledahu ko da je u usta turnuo prozirni rubac, da se zaštiti od zime. A iz kuta se ne ču ni plač ni protest; ništa. Samo dva oka potištena, zastiđena ko sramna bolest skretahu na stranu.

Arsen se povuče u kraj. I on osjeti stid, s kojega ne skretaše nikuda oči, ali skretaše misli. I čas počekavši izađe. Ostavio kavu, ostavio sve i preletio ulice ne gledajući ni u koga. Knjige, što je ponio sa sobom, ne rastvori. Zapali cigaretu i baci. I sad tek stane onaj prizor pred njim življe, te sve razabiraše jasnije i bolje.

Udario ga, vrlo ga je jako udario i odmah mu je lice poblijedilo ko usjano željezo. Zamjećivahu se i prsti na licu. Nije reagirao. Malen je, istina, ali već o svome kruhu živi i nosi pljusku od pet krakova na sebi. "Zašto nije reagirao?" zapita Arsen, ali mu najedamput postane jasno, da nije ni mogao reagirati. Kroz one oči, što su skretale na stranu, isplazi nejasni, gušeni vapaj čovjekov. I taj vapaj u prvi mah ne rekne ništa. Ali sad se vraćaše ko progutana žuč. "Gutaj", gorko govoraše cinički jezik, "gutaj", odazivaše se porugljivo trpka duša. Ali one oči, što skretahu, nicahu sad velike i bijahu ko pogled ptice, što si je sastavio sa zemljom. U njoj već sve mrtvo, tek oči žive ko one udavljene Dezdemone.

"Glupost", strese se Arsen kao od zime i ugleda na klupi jednoga znanca, što je gledao nepomično u njega.

– O!

– Tako rano!

– Rano!

Znanac se uze smijati.

– Šta se smijete?

– Rano!

I Arsen se uze smijati. Obojica uzmahivahu glavama rastežući svježu, jutarnju pljuvačku prenježnim potplatima. A znanac se primi za prsa, udahne tri puta i zagrizav u brk progovori:

– Zrak!

On je pušio, ali nije utezao. Prsti mu bijahu popaljeni, ko omaljani. Jedan nokat, žut ko suncokret, uvijek zabadaše u nos i pomnjivo gledaše u ispruženu zanimivost.

– Gdje ste vi sada?

– A vi?

I opet se uzeše smijati. Znanac bijaše samo toliko smiješan, što se svagdje prikazivao jednakim riječima, kojima on podavaše deset puta više komične vrijednosti, no što one zasluživahu.

– Šta ste vi?

– Pišem!

– Dakle pisac?

– Ne. Pisar.

Išao je u red one obične grupe propalih đaka, što ispunja galerije, uboški dom i trotoare. Oni uvijek "nekuda idu", a vrte se oko osovine svojega mjesta ko muha oko lampe. Početkom ili svršetkom svake školske godine uzrujavaju se bez potrebe za ispit, ne vjerujući ni iz daleka, da će ga položiti. U prvo vrijeme, što su bez škole, sačinjavaju najživlji elemenat u neredima; ali kasnije njih zanima ponajviše sudbena rasprava. Tako se oni ne znajući primiču od političkog zanimanja u kriminalno. Puše svi, ali rijetki svoj duvan. Čitaju sve, ali se kod ničega ne zadrže. Ljubav je u njih romantična kao u svih ljudi bez novaca. Najzdušniji su posjetioci crkava i javnih zahoda. Živu od osnova. Lažu dosta ugodno i pristojno, a njihovoj istini gotovo nitko ne vjeruje. Poigravaju se s licejkama, a zapliću sa sluškinjama, zato im je najmrži stalež – vojnički. Njihovo je javno djelovanje ograničeno na primjedbe i odobravanje kod političkih govora pod pseudonimom "Općinstvo", "svijesno izborništvo", "otmjena publika", ili jednostavno "narod".

Arsen se ne sjeti, kad je znanac otišao. On se je već za njegove prisutnosti dva puta zapitao: "A zašto nisam ja reagirao?" Jest, trebao je izgrditi i osuditi svoga brata, ko što bi primjerice kuma ili ma koga drugoga; ali on je onda znao, da nije ni mogao reagirati. Sad bijaše poniknut i razjeden. Sjećaše se, da ga u prisutnosti bratovoj hvata uvijek neprilika, da ne govori svojim riječima i da nikada ne odobrava s uvjerenjem. Tu bijahu toliki prizori, kod kojih je sad sasma lako mogao uhvatiti svoj mizerni položaj. "Odakle ta neke vrsti impotensa? Nikada je ne opazih ko danas, ali ona postojaše i prije. A on, brat, nije tako neobičan prama meni, dapače, vrlo je obziran i pogoduje preko mjere." I odmah stane dokazivati. "Prije toga ne bijaše! Nikada toga ne bijaše!" A nešto vrlo prividna, razložna i logična zasine u njemu. "Uzdržava me, a nije obavezan. Ženio bi se, a ne smije. Živio bi drukčije, a živi tako." I odmah zagrabi dalje: "Ja mu dakle smetam, a smetati ne bih smio. Morao bi me otjerati, a otjerati neće. Morao bih o svome radu živjeti, a za mene nema više rada... Obolio sam i došla mi u pomoć – milost..."

Zadrhta. "Milost!" I jače zadrhta. "Nema rada, ali ima, mora biti – milosti". I ova je riječ počela rastezati osobitom nasladom svoja slova. Slova bijahu mekana i velika. Svako je slovo bilo tako izdjelano, te je samo o sebi zadržavalo istu riječ, dok najedamput ogromna naplava nečega mekana ne zaplavi njegove nježne grudi. A brat stajaše podalje od njega i silna mu bol razdiraše lice. Na njegovoj ruci bijaše ne krv, ne rumen; bijaše grč. I oči vrludahu ko da teku, ne u suzama; one isticahu. Ponešto mutna i nejasna, što on ipak dobro vidjevaše, ali ujedno i vjerovaše, da neće moći upamtiti, zaplete se pred njim...

Arsen se upre rukom. Iskrivio je vrat, ruka mu se uspavala, a reumatično reskanje zastruji nogama. Opipa. Fotelja. Strese glavom pa i opet opipa. Fotelja. Poravna kose i pogleda uokolo. Soba. Digne se odmah i, zapuhan, poblijedio, zareda po sobama. U prvi mah opazi, da su svi nekuda morali otići. "Kamo su otišli?" pomisli. "Kamo su otišli?" zapita... "I sada snivam; i sada snivam... Jest!"

Jest. Bijaše to klupa. Prava drvena klupa, a podalje je sjedio znanac i gledao nepomično u njega... Zvonjava. Svijetlo. Cjelovi. Prolaze djeca i cika djece kikoće u plaču i usklicima. Toplo je. Lišće je već oznojeno i zažareno, a jedan bijeli oblak polagano puze po nebu i nalik je sjeti rad izgubljene sreće. Arsen mu hvata bjelinu, gustu ko svinjska mast. Htio bi zaploviti jedamput tako tiho bez gromova i gledati na šarobojnu odoru prostranih poljana. A onda odmah osjeti dosadu i znanac mu se onaj pričini ko glupost, koja se zgodno izražava.

– Alaj ste spavali!

I obojica se uzeše smijati.

Sljedeća stranica→