Isušena kaljuža/Na dnu/Dio prvi/XIV.

Isušena kaljuža NA DNU, Dio prvi, XIV.
autor: Janko Polić Kamov

XIV.

I drugi put. I to baš isti san. Sasma isti. Ali začudo – ne prenerazi ga. Sada ga ne bi znao točno ispisati riječima, makar je njemu poznat u tančine. Uglavnom mogao bi ispripovijedati ovako:

San je počeo, kad je već muž moje sestre bio mrtav. Ne posumnjah nimalo, da sam ga ja ubio. Ne osjećah savjesti: osjećah raskošni nagon za životom. A sve bijaše ko žeravka u pepelu. Žeravka u pepelu. Tako mogu označiti boje ambijenta i svoj mozak. I da ispitujete bez kraja, kako je bilo, ja ću uvijek odgovarati: ko žeravka u pepelu... Vidio sam (u snu!) kao kroz san (!!) i umorenoga profesora, ali ga odmah zastre sestra. U kutu koitirah s njom. Bez stida. Ali što je glavno, ni ona se nije stidjela... Tu se probudih, a san je bio tako vruć, te sam i na javi vjerovao u zbiljnost sna (!!!). Kad pak sklopih oči, snivah potpunoma isto, u tančine.

Tu se počeo truditi, ne bi li ga što točnije ispisao, ali njegov je opis uvijek izilazio jednak "u tančine". I sjedajući na klupu, sklopi oči. Nešto se je slično i opet vraćalo. Rastvori oči i odmah sklopi. Onda se najedamput digne i sjedne na drugu klupu.

"Zločin! U snu!"

I sad se o to upre. "Došao je". I makar je stao istraživati njegov porođaj, udalji se od predmeta. On je pred godinu dana bio napisao jednu crticu. Napisao, razderao i odmah po drugi put napisao, pa opet razderao i za pola godine i opet – napisao. Sve ovake "bilješke" imaše uvijek sa sobom u džepu, ne šiljući ih nikuda. Sad je razmota i pročita na dušak.

"Emanuel otvorio vrata i zastao. Na kanapeu leži Adela, udrijemana, sama, s ispaćenim krivuljama oko očiju. Oko nje leprša tišina i klonulost. Ali sada – ona se trže najedamput i krikne, tek što je ugledala onoga čovjeka, po kome drhturi tajna i strahota... A on se rasrdio besvijesno i bezumno: A šta! Šta!! I izbuljio se u nju proždrljivo, široko rastvorenih ustiju.

Adela, tiho, zijevnuvši: Alaj si me prepao... A Emanuel ko da se snašao i ko da je onaj kratki prizor odavna prošao, pošao do nje i sjeo. Onda se nasmijao svojim čudnim smijehom: Gdje ti je muž?...

Adela: Emanuele! Emanuele! To je bio uzdah slučajan i beznačajan. A on se smije uvijek istim smijehom i draga njezinu dugu, bijelu ruku, prozirnu kao bjelina skrofule... Nebo je bijelo, mrtvo. Do njihovog prozora strši golo, nepomično granje... Adela je beskrvna, bez riječi ko sjeta i bol anemije. I Emanuel je tih: nije ko drugda, s bludom na usnama i pohotom u očima... Šute oboje.

Adela: Gdje si bio ovo osam dana?... Ja ovako sama, uvijek sama....

Emanuel: A on?

Adela: Otišao je... Ja sam ti javila... Vraća se prekosutra...

Emanuel grohoće: Vraća se! Vraća se! Šutnja. Onda on pita i ponavlja uvijek dragajući njezinu ruku: Gdje sam bio? Radio sam – pisao –

Adela: Pa ti i pišeš?

Emanuel: Da – rijetko. Slušaj. Pišem vrlo jednostavno. Tebi se ne bi sviklo. Ti voliš lijepe riječi i topao stil. U mene ti je sve kratko, tvrdo – činjenice... Slušaj... Hoću da ti pripovijedam... Zapravo to je studija, razumiješ... Prestao je dragati, turnuo ruke u džepove i zagledao se pred sebe ne trenuvši okom. Miran je, tek pokadšto izmakne se po koji laki trzaj mišićja oko ustiju ili preko čela. Govori isprekidano, na mahove, lagano, vrlo lagano, ko da uspavljuje onu ljupku ženu, što se stisla do njega prebaciv nogu preko noge i primiv se rukama za koljena. Oboje su tihi ko san.

Što pokreće velika djela? Taština. Želiš ime, slavu, popularnost, hoćeš da značiš nešto u svijetu, u narodu. I eto – niču novinari, političari, učenjaci, pisci – čitava jedna legija ljudi, u kojih je taština jača od želuca. I niču heroji i – mučenici... Naravski, mi vidimo samo čovjeka, što je prošao u tamnicu radi ideje, ali nikada ne primijetimo, radi čega je došao uopće do jedne ideje.

Ovaki je moj junak. On je u mladosti odlučio dati se sav narodnoj ideji – dati se na javno djelovanje. Tu su novine, protivnici, pristaše i nedogledna masa... tu je ime i značenje. U svojoj naivnosti on sav podrhtava gledajući sebe u ustima hiljada i – nad hiljadama. I radi, sprema se, uči – ostavlja uživanje niskih: ženu, vino i tako redom... Njega vide planine i soba... Njega slušaju gorske vrleti i četiri zida... Ali zamalo, onako korak po korak... on primijeti, kako javno mnijenje sve ovo "žrtvovanje za općene interese" promatra sa sažalom... Ali razumi: ono drugo javno mnijenje: jedno je, što osuđuje brakolomstvo, a drugo, što ga ističe s poštovanjem – jedno novina, drugo četiriju oka... On to primjećuje sve bolje i jasnije... Na sudu jedamput, kod rasprave protiv jednog viđenog čovjeka javnosti, našao se u mnoštvu slušalaca. Optuženik je bio tužen radi političkog delikta. I osudiše ga. A od publike dahnuše mnogi: eh, kad je ovolika – bena! To je moj junak dobro zabilježio. Njemu se sad pričini, da je vidio ogromne, nasmijane usne... da je vidio onu tajnu, tek zamjetljivu, ali veliku porugu na sve radnike za narod... A on je gledao iste slušatelje i suce kod druge rasprave protiv jednog ubojice i provalnika. I tu je primijetio i na sucima nešto od – strahopočitanja. Porugi ne bijaše ni traga... To su te činjenice... U njemu se sada pretrgnu sve niti. Izgubi ravnotežu, rasuđivanje i zaključivanje... Osjeća samo stid, stid – ogroman ko one umišljene usne. Sreta ih u razgovoru, u pogledima, svagdje... A on stupa, čini mu se, osramoćen, ispljuckane ideje, što bijaše njegov život... U Emanuela počeše mišice da igraju, ali se ne mače... On hoće, da ova žena, što je prevarila svoga muža i podala svoju golotinju drugomu, sasluša sve, sve i da – shvati. A onda, da je tresne iznenađenjem, što bi joj grozom napunio pogled i progutao krik. On, dakako, već nije normalan... On gleda čitavu tu svoju rođenu domovinu kao uspjelo poprište za ubojice i varalice, a oni drugi gacaju pod rugom i ako nemaju stida, svrše ko – bene!! Tako on gleda svoj narod kao sredovječno razbojište, gdje jači za grabež i otimačinu dobivaju diplome i – krune... Razumi: on već nije normalan... On je faktično mahnit... One usne sreta i vidi svagdje... I najednom sune, mu u glavu misao: rehabilitacija!... Dok on to čini, on je uvijek lud, razumiješ... Rehabilitacija... Jer on ne može da bude sprdnja... On je taština: on hoće ime, slavu i – strahopočitanje... To je još dodao i odmah vidio, da je ovo posljednje – strahopočitanje – jače od prvih dviju... I tako on luta, vrluda, i smišlja strahote... Onda počinje pripovijest... Sadržaj je ukratko ovaj. Emanuel je pogledao ravno u Adelu. On se zaplete s jednom udatom ženom i kao ljubomoran ubije muža... Tri hitca... Ona je skočila i zaurlala ko gladno pseto, ali to je urlaj, što se ne čuje... jedan tu, drugi tu, treći tu... On je klecnuo, srušio se mrtav, mrtav, mrtav. I u grohotu, usiljeno, nenaravno, ko da u njemu baca sve rastrovane, rastrgane nerve i onu pušeću se masu u glavi, pošao k vratima.

Adela: Emanuele, Emanuele!!!

A nebo ko njezine ruke uvijek bijelo, glatko – tek što se nije ni ganulo, bez drhtaja, mrtvo..."

"Bez drhtaja, mrtvo", ponovi. Ali nebo bijaše ljetno; sažgaše mu bijelu odoru i ostade golo. I Arsen odmah odvrne od njega pogled. Pamtio je historiju one crtice: "Rasprava protiv viđenog čovjeka javnosti" i "bena" bijahu fakta. On je vidio i čuo. "Javno mnijenje četiriju oka" i "strahopočitanje" slušaše na svakome koraku. A ono ostalo on je izmislio, pod sablastima "ogromnih ustiju" što bijahu sa dviju strana ulice. Ali sada stane ga zanimati, kako se u tome rodio zločin. Jer on je to onda – prvi put – instinktivno pisao i zagledav u tome apsurd, razdere. A nakon pola godine uprv se o taštinu, što je čitaše kao veliko pokretalo u delikventa, a gledaše u javnome životu, napiše to i po treći put. Ne bijaše to više apsurd, ali bijaše samo mogućnost. Taština bez delikventskog terena izrazila bi se drukčije, a noviji pogledi, što ga uto zahvatahu, učiniše, te je to ostalo samo "crtica", koja nije njega ni u što dirala. Bijaše studija, u koju ne ulažaše on.

"Gle, mišljaše sada, u tome zločinu u snu ne bijaše već taštine. Ne bijaše ni nužne samoobrane ili samopomoći... ni polucije... A što bijaše onda?" Ne iznađe ništa. On prestane i pitati, jer već bijaše tu sestra. Došla je onako, kako je često dolazila. "Nenadano i besavezno. Mislio o desetom i baš u to deseto – stvorila se ona... Došla i prošla... Tako čudno".

Ali on je znao, da ga sada sestra neće mimoići kao onda. Znao je, da će se odsada uvijek motati po glavi i on je neće nikada više tjerati. Pričini mu se, da će ona biti tu kao i Adela i da mu odsada ostaje rasuđivanje bez uzrujavanja. Kao da se otrijeznio od prolumpane noći i pošao u potragu za šeširom, što ga je izgubio, ni sâm ne zna gdje...

Večeras je imao doći Nikšić. Arsen pođe prema kolodvoru. Bijaše mu kao svejedno, dođe li, ne dođe. On je putem mislio o svačemu, ali jedna ga misao napadaše uporno. Priličilo je to putniku u strelovitom vagonu; izmjenjuju se predjeli, stacije i sela, ali on uvijek vidi "Opasno je van se nagnuti", izlizano drvo i "Na znanje".

"Kum. Ne vidjeh ga već tjedan dana. Ni sestre ne vidjeh. Sinoć je sretoh, ali ne znam, je li bila vesela ili nujna". Ferali se užigahu. "Brat! ff!" Zakretao je u glavnu ulicu. "Začudo te ne mislim na majku. A ujak ko da ne postoji. Profesor, da, čudno". Rolete štropotahu. "A Nikšić će zacijelo doći. Najposlije – bogzna. Možda i ne dođe".

– Molim, da pripalim.

Arsen mu podnese cigaretu, ali ona nije gorila. A on je svejedno gnjavio iscrnjeni vršak u zlatnu glavicu nepoznančeve smotke.

– Ta ni vama ne gori –

– Ne. Ne gori.

Nepoznanac uzvine obrve i srdito pođe dalje. A Arsen stane ogledavati onaj crni vršak, pa kako mu se cigareta odlijepi, baci je na trotoar. Onda je zgazi nogom i otre nos. "To će biti vrlo velika kuća, a ako pođem na kolodvor, neću dospjeti na večeru; ako pođem šetalištem, srest ću Jelku". Šetalište se već pružalo pred njim živahno od šuškavih ljetnih odjeća. Iz jedne klupe začuje sestrin glas i priđe k njoj. Pogleda je u lice velikim zanimanjem niti ne opaziv, da je do nje muž, makar se je porukovao s njim.

– A kuda vi?

– Na kolodvor – odgovori Arsen i ne pogleda ga. I sjednuvši s druge strane sasluša ove riječi kao kroz staklo:

– A vas nije dugo vidjeti. Jeste li se gdje smjestili?

On je gledao vrlo pozorno postrance u sestru, a onaj glas nastavljaše:

– Traži se vježbenik s početnom plaćom. Možda bi što bilo za vas.

Arsen odilazeći htjede uhvatiti izraz sestrina lica, ali mu sasma izmakne. "A dugo sam je gledao i sve sam onda vidio i ničesa ne umijem opisati. Kao i san". Tu mu pane na um profesor. "Što je ono govorio? Začudo ni ne osjetih da je kraj mene. Ko da ga ni nema". Nasmija se gluho. "Ko da ga ni nema..." I opet se nasmija. "A Nikšić je zacijelo vidio Marka. Bogzna što je s onom osnovom..." Tu ga napane zdravi istinski smijeh, što raspoloži čovjeka i omili slušateljima. Usne mu se nisu nimalo krivile; smijao se u sebi. "Osnova fuć! Ko i tuberkuloza". Da je sada sastao ma koga, bio bi se – pričini mu se – o tom razglagoljao, i zaboravio na vlak. I on se ogleda. Po strani sjeđahu mladići šarajući štapovima besmislice, koje ne nađoše već mjesta na jeziku. Znanca ne nađe nijednog i sjedne na klupu do jedne stare žene. Razgovornost ga odmah ostavi.

– Lijep je zrak – rekne ona i zatalasa rukom po zraku.

– Lijep, da –

– ..... pokojni S. podban. – Tu Arsen počne slušati. Ona je morala već duže vremena govoriti. Sad već pripovijedaše o pokojnoj ekselenci vrlo točno, što je o podne jela i ko je sve u nje dolazio i kako je ostavila sve nećaku, a ženi ništa.

– Od koje je bolesti umro?

– U želucu, tako.

– Od raka?

– Da, u februaru.

Arsen se digne. "Ova je žena gluha, a tako brbljava. Bluna!" A na kolodvoru motaše se sila svijeta. Znoj mu ne smetaše ništa. Restauracija ozvanjaše od treske tanjira i govora, što se valjaše po pjeni ledene pive. Nitko tu ne osjećaše sparine, jer im se u mozak zalijetavaše ladanjski život, sa zeleni i bezbrigom. Po hodnicima stiska i obijesni poklici, bijele haljine i veselo rukovanje. Koliko radosti! I kaki smijeh! Taki se smijeh sluša samo na kolodvoru i na ladanju, kad ljeto razotkrije vratove i u bijeloj, lepirnoj odori ponese dangubu žensku. Na svima ovima ne bijaše jedne bore, što bi sjećala na rad, a odurna bjelina ruku izazovno kliktaše: Nema žuljeva na dlanu mojemu i prsti su moji tanani ko cjelov ptice. I odmah se osjećaše ptičji njihov let i činjaše se, da ga smijeh nosi. Odakle življahu svi ti mirisni i dražesni stvorovi, što im je šećer napunjao nabrekle usne? Nitko ih za to ne zapita. A njihovo veselje srtaše cvrkutavo i uda se premetahu ko brbljavi jezici. Dražest i bezbriga smijuljasto gledaše u kamilska pleća poslužnika i kad ih opali smrad tercijaša, njihovi iznenađeni nosovi nabreknu ko mačja njuška. Svi hodnici bijahu njihovi i njihova dreka ušutka rogobornu lokomotivu. Arsen, sjedeći na klupi, zaveze oči po onoj gomili. Sve mu izgledaše bezvrijedno. Bezvrijedno ko igračke i papirnato cvijeće. "Baciti sad bombu u onaj kup tamo, bilo bi vrlo lako". I jest. To mu izgledaše tako jednostavno ko preskočiti uže. Ali Arsen je ne bi bacio. "Ne bih, rekne, a ipak ni najmanje od groze ili straha". Njemu to izgledaše bez smisla kao i preskočiti uže. "Skoči!" govoraše mu nekaki drzoviti glas. "A zašto?" pitaše dosadno Arsen. "No skoči, da vidimo". "Ne ću. Nema smisla". "Nema smisla, jer ne možeš". "Glupane!" "Dvije stope ne bih preskočio!" "Ne". "A šta ne!" "Nuder, skoči dakle". "Ne ću. Ne da mi se". A onaj glas zamre ko da je pošao nekuda duboko, duboko... I preko volje, ko da se skliska na glatkoj, kosoj daski, spusti se i Arsen za njim...

Sljedeća stranica→