Isušena kaljuža/Na dnu/Dio prvi/XII.

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Na dnu / Dio prvi / XI. Isušena kaljuža NA DNU, Dio prvi, XII.
autor: Janko Polić Kamov
Na dnu / Dio prvi / XIII.


XII.[uredi]

Prekine se. "Bijah podao i kako podao...", ali se ne zastidi. Sjeti se one žene, povaljene na travi. Sad bijaše uvjeren, da je njegova "totalna podlost" gladi bila razlogom, te ju je mimoišao tako kreposno, herojski, samozatajno. Ne bijaše on više kicoš, što iz dužnosti obalavljelog intelekta umije izrabiti svaku priliku. Da je Arsen sada imao i novaca, dao bi i – otišao. A ona žena, bez kreveta o drugoj uri u noći, dala bi sebe cijelu i još zahvalila. I Arsenu bi savjest bila čista. Ali njegov um bijaše u ekstazi jednim tjednom gladovanja stečenih misli i one diktovahu savjesti. Ali tu se počeo i nehotice udaljivati od predmeta.

Ovo ga gladovanje oduvijek napunjaše zanosom, koji je vedro izjavljivao svu onu podlost. Bijaše u tome istinsko uživanje. I ne samo to!

I sve one mutne, prljave, odurne scene, što ih mogaše naći u svome životu, iznašaše istim zanosom... Kraste organizma, što mrkom rumeni odavaju sav smrad svoje nutrine; ono žuto, što uznemiruje pokoj natrpanog želuca, pa se zalijetava u nos i rastvara svaki osjećaj; tjelesa, išarana crvenim pismenima noćnih, gladnih, bespravnih pisara; gulaš gnjiloga mesa i plijesan hljeba; blato, što stvara debele naslage na suhoj koži i štrapa razornim izljevima svoje nutrine bijelo platno; noćišta, što primaju izljeve katarskog grkljana i truloga znoja; smetišta, što ko bludnica skupljaju svako udo i prnja i otpadaka – sve je to blistalo u prošlosti i on upiraše češće na to svoj zadivljeni pogled i raskošnu riječ.

Pred tim izblijedi njegovo djetinjstvo, čisto i mirisno ko njegovani cvijet, sa zlaćanim vlasima i bijelim zubima; sa prozirnim haljama, što propuštahu anđeosku put. I smijeh, što mu iskazivaše zadovoljne zubiće; i igra, što mu iskazivaše razuzdano meso; i molitva, što iskazivaše nepomućene slike dražesti.

On u iskazivanju svoje lijepe mladosti osjećaše prama sebi neugodnu nepriliku – blato i smrad bijaše zanos, što se ne zastidi svojega poleta. I tu mu odmah iznikne cijela literatura pred oči, što je iznijela čovjeka u borbi sa stjenicama, u ljubavi s prostitutkama, u zagrljaju s kletvama. Brutalnost izviraše na svakoj stranici, sastavljenoj od crnih slova, o koja se upire čitalačko oko. Čitajući dijaloge, istinite u tančine, što bijahu dijalozi naivnosti i čistoće, bijaše mu stidno ko da je vlastito neiskustvo iznio pred prokušanu publiku. Lijepi junaci, što svojom profinjenom ljubavi nošahu zaplete i rasplete romana, bijahu antipatični ko salonske drame bez tučnjava ili salonske komedije bez pikanteska. Slika ženske ljepote bijaše suha makar slikana uljenim bojama, ako ne bijaše gola ili ako ne imadijaše bludnih crta. "Lijep čovjek" označavaše pisac svojega heroja i čitatelj ostajaše hladan. Ali dok bi ga prvo poglavlje uvađalo u podzemni svijet, gdje je patnja i blato izbacilo svoj vonj, čitava knjiga dobivaše posebni čar.

U "lijepim junacima" ne bijaše dakle ništa snažna: kicoštvo im zasjenjivaše i najradikalniju ideju, parfim i najžešći karakter, a ljepota i najdublji osjećaj. Ali u njima ne bijaše ni druge snage: snage humora. Duhovitost njihovih misli ne bijaše ravna besvijesnoj "zgodnosti" kakog propalice; smiješna njihova glupa poza ne bijaše ravna umišljanju "pruskog kralja"; blesaste primjedbe ni izdaleka ravne primjedbi rođenog idiote. Ne bijaše to fraza. Literatura je kročila tim smjerom, u koliko joj bijaše stalo do toga, da iznese boju i oblik čovjeka.

Bijaše snaga boli i snaga humora. Jer leptir ne pobudi nikada toliko smijeha, koliko jedan jedini skok buhe; niti zada toliku bol, koliku jedna stjenica; niti poremeti probavni organ koliko zgaženi žohar.

I "naturalizam" pogazi "idealizam" ko koitus stihovanu ljubav. Klikovahu: ljepota, a već drugo boštvo: rugoba rigaše samsonsku snagu i zasipavaše zasramljenu božicu.

Zavikaše: čistoća – i čisti se zastidješe, a blatni razderaše sve stranice njihovog programa i otriješe si tur.

A kad bi se literatura spustila u dubine ljudskih osjećaja, ona brišući sve te pridavnike i nehote iznese riječi u fakta. Ove dubine ko da ne znadijahu za drugo.

Razumio je to Arsen. Razumio smijeh podrugivanja i nagon mladeži, što je zaposjela bordele; i publiku, što je raznijela određene pisce; i literate što suvišnom logikom zaderaše u neorano polje.

Ali večeras – stane i klone. Jedan se osjećaj stane gurati kroz njega, da se istura naprijed. On ga nije puštao. Ne bijaše to strah, bijaše uzbuđenost, koja predviđaše poraznu činjenicu.

On je naime mogao pripovijedati o prljavštinama i gladovanju u društvu drugova; u kući, pred rođenima ne mogaše o tom govoriti. Nikako. Sad to osjeti i užasnom ga snagom stade moriti... Nije vidio noći ni laganog uspona lune, s prvim, slabim bojama novoga dana. Ne oćuti ni šuškavog zraka, što je hladan trepetao ko prvi prethodnik sramežljive zore. Ne ču ni odbijanje ure, što je dizala svoj metalni zvuk, pun ko bas piana, valjajući ga u beskraj horizonta.

Ostane tako i nešto progovori u njemu: "Taman tako. O bludu nikada u kući riječi; među drugovima to je zanosni razgovor." I ova se rečenica stane gibati u njemu puna strasti, da zahvati jezik.

I progovori to u sebi.

Nato se odmah digne. Bojao se rasuđivanja i spusti se u grad, u neopredijeljenom strahu, što je poput hobotnice plazio po glavi. Išao je brzo. Došav među kuće, postane mu lakše. Tu najedamput ispane pred njim čovjek. I prepav se jedan drugoga nazovu si uzajamno:

– Dobro jutro!

I ma da je bio odlučio odmah leći, kako dođe kući, sjedne u fotelju. Tjerajući onu rečenicu, umori se i više pa se i opet stane zabavljati s njom. Bijaše se proširila. Jer on osjećaše slične osjećaje i u progonima, ma primali ovi kakugod formu. Progoni pojedinaca, škole, države ne iznašahu se pred rođenima; isti duboki, tek zamjetljivi, neugodni stid. Sjetio se jednog događaja iz prve nedoraslosti: proćeraše ga iz škole, i dok pred svijetom iđaše radostan, pred rođenima obaraše oči. I u svim daljnjim sukobima i progonima odstupaše od njih istom neprilikom. A sada zaredavši po ovim neodređenim osjećajima, on ih najedamput ko slučajem – prokletim slučajem – sredi. Pred njim stajaše ko u knjizi:

Blud, prljavština, progoni i patnja: jednake forme stida i zanosa!!!

Oprečni, daleki, različni i bezsavezni razlozi: jednake, skladne, bliske i složne posljedice!!! Ne razumije. A uto se silesija događaja, sitnih i bezvrijednih stade skupljati ko munjina u ušiljani njegov mozak, u tajanstvenost, koja obavijaše činjenice, nepojmljivim neskladom rastvaraše misli. Nije se mogao oteti. A najgore bijaše to, što ulažahu i druge činjenice, koje niti ne bijahu usprkos s tima u savezu. Tako se dvije proturaše, izbite, krvave i smradne. Prva bijaše iz nekake kriminologije: jedna je žena osjećala spolni nagon samo onda, kad je muški otpadak turala u nos! Druga bijaše san njegovog prijatelja, koji je u snu koitirao s – revolucijom!

To ga pljusne. Možda je rastvorio začuđene i zgrožene oči, ali on ne znadijaše ni gdje se nalazi ni koje je doba ni ko je on. Spavaše li? Bijaše raspružen bacajući glavu, što ne mogaše podnijeti tupih nasrta nezgrapnih pomišljaja. Bio bi se digao, ali ne uspije. Bio bi zapušio, ali se ne mogaše domisliti, da se puši duvan. I sad ga stane ta zaboravnost napastovati. Puši se, dakako, ali što se puši, ne sjeti se. Umor bez počinka, besanica bez sna i glad vječnosti zažari mu mozak. Žeđaše li? Bio bi pio, ali ga ista onaka zaboravnost stane moriti više od žeđe.

A zora već nicaše. Tamna modrina neba trepetaše ko zastor. Pijetlovi, sasma drukčiji no o jedanaestoj, kukurikahu ko trube, što najavljuju dolazak kraljevne. A zablijedjelo plavetilo primi prvu ružičnu žutinu ko put pileta, što se je crvenilo o vršcima gora. I opet stanka. A tada zapjeva sjajno, raskošno sunčano grlo i dah njegov zaplamsa nebesima ko da je zapad izrigao svu blud utrobe svoje. Strune i vatra zažare hladni cjelov vaselene i novi dan zakorači rumenim talambasima i zlatnim frulama ko trijumf mladoga pobjednika. Ali Arsen se ne makne. Svijetlo i sunce prospava, jer budnost mraka izdere njegovo lice i skrene na krivi put njegove oči. Protegnut disaše teško, mrtav za cjelove novoga dana ko za one služavke iz prvoga kata. "Mlaki cjelov" puzaše po njegovome licu, što je klonulo ko sažgano od zažarenih, crvenih sablasti.

Izgledaše ko pepeo.


Sljedeća stranica