Isušena kaljuža/Na dnu/Dio prvi/VII.

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Na dnu / Dio prvi / VI. Isušena kaljuža NA DNU, Dio prvi, VII.
autor: Janko Polić Kamov
Na dnu / Dio prvi / VIII.


VII.[uredi]

Došavši o podne kući, majka mu spočitne "nedolično ponašanje" s kumom. "Bio je dakle i tu" pomisli Arsen i sjedne k objedu. Brat je Julije uporno šutio, ujakova žena ispitivaše o cirkusu, što je imao doći, a ujak je tvrdio, da će to biti vrlo obična švindlarija.

– Tebi je sve švindlarija! – srdito progovori Julije ko da tjera muhe.

– Da šta! Šta bi drugo i došlo k nama.

– A! – Julije mahnu rukom ko da tjera istu muhu i već postaje nestrpljiv.

Arsen je iščekivao običnu scenu, da se naime posvade, ispiju crnu kavu i pođu svaki za svojim poslom i svojim mislima. Ali gospođa Gorup ne obazirući se na muža stane ispitivati velikim apetitom Julija, te je izgledala ko pseto, kad gleda u kobasicu.

Ne čuvši ni riječi o sestri, pođe u svoju sobicu i zadrijema na fotelji. Za pô se sata probudi ponešto uprepašten, makar je i u snu znao, da je to san. Snivaše o kumu, da umire, negdje daleko od njih, a Arsen se sprema k njemu i nikako ne može da dospije na kolodvor. Njegove su noge pretrgane, teške ko da je o svaku privezano olovo. A već se čuje i fićuk i ulica izgleda beskonačna. Sumrak je, ali se još ne pale ferali. On se s velikom mukom diže pomažući se rukama, ali one propadaju i ne idu dalje. Sad se poče hvatati zida, ali ruke se skližu i zid se ruši. On još misli, da će dospjeti, a već mu nešto nalik na reumatizam struže u nogama i znoj ga počne probijati. Tu stane mahati s jednoga prozora nekaka žena, a usne joj se smiju grohotom i već se hvata za trbuh, da se ne raspane. A njemu postaje već nesnosno i znajući, da je to san, potresa se i probudi.

U dvorištu je jedna žena vikala: "Vi ćete njega udarit, vi ćete njega udarit!", a netko odgovaraše skladno s njom: "Ja ću njega udarit, ja ću njega udarit..." Arsen se primi jedne zbirke pjesama i odmah je odloži zagledavši u crvene korice s crnim pismenima. Na dvorištu je vika trajala. Ona je žena sad vikala. "Ja sam milostiva" – a onaj isti glas: "Vi ste milostiva"... Arsen pođe napolje.

U šumi se zavali na klupu i zagleda dugo u nebo. Jedan je oblak, bio ko snijeg, plovio po nebu. A ona modrina bijaše beskrajna i u njoj se gubljaše pogled i rastezahu oči. "Što on (mislio je na kuma) ulazi tu i što su svi napali na nju? Svi. I majka će za njim i brat će za njim i ujak i milostiva Gorup. Ali Jelka će baciti sve do vraga – vidjet ćemo... ."

Dolje, niže, prepirahu se trojica. Arsen pogodi, da su to đaci, jer nitko ne zna da se prepire s tako mnogo zanosa i tako malo razumijevanja. Usput prolažaše guvernantka s dvoje djece govoreći nekaku njemačku pjesmu ko da se moli očenaš u pučkoj školi. "A što je napadaju? Šta? Misle, da je oltar mogao izjednačiti nju s njim. Tako je to, kad se sastanu etika i estetika... Jer... moja je sestra lijepa... vrlo lijepa..."

Uto zaviče jedan od one trojice istim naglaskom tri puta redom: "Dakako, da–kako, da–kako" – a onaj drugi mahaše samo rukom. "Ko da ih ja ne poznam" – "Šta je napadaju. Ko da se ne može pustiti čovjek da ide svojim putem. Ne, nego ovako, pa onako, – uvijek se netko nađe, što se umiješa i hoće da nekim upravlja... Zeleni idijota, eto..." Tu stane, raskašlja se i pljune. "Pa i ja... Što meni smeta njezino živovanje? Što sam se umiješao i što mi smeta njezina vjernost... Što..."

Njegov je pogled pao na zemlju i šešir se nagnuo. On zaista uživaše onoga dana, kad mu je sestra rekla: "Kad bi bilo". – Sad, gledajući uvijek u zemlju, stane misliti ko čovjek, što ne zna, o čem misli. Tako je morao dugo ostati, jer kad je digo oči, do njegove klupe sjedaše gospodin odbijajući dimove i promatrajući prirodu ko činovnici u nedjeljama. Arsen se zbuni ko da ga je netko u nepoštenju zatekao i pogledav snova u zemlju ostane tako. Nije gledao ni u što, a ipak njegovi se pogledi nikuda ne pomicahu kao da ono obraštene zemlje ima nešto zanimljiva u sebi.

– Ja bih joj dao i deset godina – govoraše jedan prolaznik obraćajući se k drugu. – Deset, jest! Ubila je dijete i zanijekala, da je uopće rodila. I baš radi njezinog nijekanja, dao bih joj deset godina. Jer tu su svi dokazi. Konstatiralo se, da je već imala i mlijeko, a ona taji, da je uopće i rodila. Ali da, kći činovnika, visokog činovnika.

– Ja sam tu poznavao – odgovaraše drug tiše.

"Deset godina", trže se Arsen i pogleda susjeda. Ali on je svejednako gledao prirodu vrteći glavom ko da ga stište ovratnik. "Deset godina! Ubila je, kažu, dijete i zanijekala, da je uopće rodila. Bah! Ko da je to teško zadaviti i – zanijekati... Roditi, čini se, gospodine sa zlatnim cvikerima, roditi mora da je teže..." I opet je njegov pogled padao na zemlju, gdje se je žutila pljuvačka, a on ko da je htio prostim okom iznaći bacil tuberkule. Ali on već nije na to ni mislio, jer ko da je naišao na zanimljiviju bolest, za koju ne znaš ni izvora ni razloga ni posljetka, samo znaš, da istjerana iz jednog mjesta plane u drugo. Ko rak.

Digne se i pođe dalje. Ali idući uzbrdice umori se i opet sjedne. Bijaše užasno ozbiljan i zamišljen. Jurić ga pozdravi, ali on samo odgovori ne pogledav ga. A Jurić sjedne do njega s velikim kupom papira i zapita: "Kako se je svršilo?" Arsen nije znao, na što on ide i svejedno odgovori: "Dobro". Jurić je pitao za rastjeranu skupštinu, pa držeći da se Arsen podruguje, prasne u smijeh. "Zašto se smije?" pomisli Arsen. "I šta je smiješna u tome". I preko volje pogleda idiotski zavoj njegova lica. "Kako je bijedan! I uvijek bijaše bijedan. Već bi se u školi zbunjivao i zastiđivao, te je dirao čovjeka i tjerao ujedno na daljnje podrugivanje. Svršio gimnaziju i – počeo učiti njemački. Upisao se na jus i napastuje ljude s Renanom. Zašto je taj čovjek došao u grad, kad može novine čitati i na selu. Nikuda ne zalazi. Ni u birtiju ni u kazalište ni u biblioteku ni u bludilište. Smije se, a tako je bijedan, tako bijedan."

"Otišao je i dobro da je otišao, kako to samo ide. A ovratnik u njega previsok. Nimalo mu ne pristaje. I noge baca ko da su to ruke i sav je bijedan."

U bližnjoj klupi sjedoše dvojica. Mladi, lijepi i ukusni. Arsen ih pogleda. Razgovarahu potiho, isprekidano, zureći u dim cigareta i gledajući kroz granje u malene komade neba. Ne zanimaše ga razgovor, jer je obojicu poznavao sa šetališta, s važnim licem i važnijim naklonima. Njihove su cipele bile uvijek svijetle, ovratnici bijeli, a štapići tanki ko čačkalice. S njima obično opisivahu krugove u zraku ili ih nošahu vodoravno ko da nose kufer. I njihovi koraci bijahu odmjereni i dražesni ko da im svaki gleda u potplate, jesu li čitavi. Vidjevao si ih i u kavani, gdje bulje u novine ko da je ono zrcalo ili izlog kravata. Cigarete su pripaljivali samo od urednih ljudi; inače su voljeli i ne pušiti. Dimove ne utezahu, a pušili su samo do polovice. Pljuvali nisu nikada.

Uto im se približi jedna djevojčica. Tražila je po svoj prilici milostinju, jer je jedan preko običaja progovorio glasno i razgovijetno:

– Zašto ne ideš raditi? – i odmah dao nekoliko krajcara, a ona je zahvalno i potišteno odšetala dalje.

"Raditi", ponovi u sebi Arsen i osjeti nešto ko progutanu uvredu, što je počela žderati nutrinu. On je dobro promotrio onu djevojčicu, s bosim, krivim nogama, zagnjurenu ko da je na ramenima ponijela decenije. Njezine su none bile mrkocrvene ko da je tuda zaderalo sunce, led i trnje najedamput. Bijaše još dijete, s čudnim umorom u glasu i kretnjama. Odšetala se, a njezine noge izgledahu i više krive i deblje od struka. Glavu je bila omotala u rubac i držaše je prignuto, sasma prosjački. Poznavaše je. Prodavala je katkada cvijeće na trgu pružajući svoj tanjir ko što pružaju već ostarjeli bokci šešire.

"Raditi!" I ko je to progovorio o radu! Šeta cijeli dan i sprema se za odvjetnika. Ne uči i svejedno ima svjedodžbe. Gleda u nebo i baca polovice cigareta i govori o radu. Zašto je bio tako važan i strog? Zašto je rekao: radi? Zašto je to baš on rekao? Jer on je trebao ka kaže: idi, bludi! On je tako trebao da govori i ne bi bio tako oduran. A šta je dao novac, trebao ju je oturnuti nogom i ne bi bio taki podlac. Podlac!

Počeo je osjećati žuč, gdje se koti u njemu i pomisli na kuma. "Zašto on govori o dužnosti, o ljubavi i moralu?" Sjeti se sna i uprepasti. "Kum bi mogao zacijelo umrijeti. Već je star i poslaše ga u penziju. Mogao bi vrlo lako umrijeti. Jer stari ljudi umiru nenadano." Tu ga stane napadati čudnovat strah. "Da umre! I kako bi umro mirno, tiho, umirno i sretno! Jer njegova je savjest čista! Niti je koga ubio, niti je što ukrao. A meni je dapače dva puta isplatio školarine. Njegova je savjest čista!!"

Pane mu na um jedna zgoda, koja ga nevidovno proganjaše i napunjaše odvratnošću. Arsenu bijaše umrla starija sestra. On je bio tada u prvoj gimnaziji. Umiraše, kad pozvaše kuma, da je bar ispovjedi. Kum dođe, ali bijaše prekasno. Sestra je ležala ispružena, s ubitom mladosti i srditim usnama. Njezine gole ruke bijahu tanke, oči sklopljene i dah raspada već miljaše iz nje. A cvijeće je još mirilo na njezinim prozorima i nebo bijaše čisto ko safir njezinog prstena. Ogromni kesteni zastirahu sunce, ponosni na bjelinu svoga cvijeća i sjajnu odoru zeleni. Samo je pseto čučilo i gledalo turobno ko očaj, što je klonuo od umora. I nebo je plamsalo o zapadu i gledaše svoje lice u glatkoj površini morskoj, nasmijano i veselo, ko začarano od svoje lijeposti. A tu ležaše ona, s prevarenim nadama i prevarenim životom. Još je drhtala majčina usna, a sijedi otac naricaše i kašalj mu davljaše bol. A on, Arsen, vijaše dječju glavu u toplim suzama, i tu je pristupio kum i rekao: "Vidiš, kumče. Nikada ne valja odgađati. Smrt je brza. Jadna duša! Jadna duša!"

Arsen onda vjerovaše sve. I zagleda pakao i svoju sestru. Njegov mu je kum začas dozvao sve u pamet, a užasne riječi "jadna duša" ozvanjahu u njemu i prvi put mu mračna groza presuši potok suza ko da će presušiti sve. A on, kum, stajaše tu velik ko božanstvo, imajući u crvenim rukama svu moć nad dušama ljudskim. I Arsen je gledao u njega i čekao riječ, jednu riječ, jer bijaše uvjeren, da on može sve.

Cijeli mu onaj prizor preleti pred oči ostavljajući mračnu prašinu za sobom. "Gad! Gad!" stade govoriti, a ona mu prašina padaše na oči, na nos, na njega cijeloga. "On mogaše onda sve. Mogaše me u sve uvjeriti. Kako bijaše velik! Kako ogroman. A prevarena služavka ostavljaše već onda neplaćene cjelove na njegovoj crvenoj koži – jer ona ne mogaše ništa, a on sve. Mogao me i raznijeti jer on je i smio sve, a ja ništa!"

Tu ga udari užas ko da se davni vjekovi, crni od dima, iznesoše pred njim. Sve bijaše jedan užas, nalik na njegov ondašnji osjećaj i jedna nemoć, koja je pružala svoje tijelo brutalnome udu ugojenog kuma. I stid, mrk od žuči, plamtijaše u prošlosti, a Arsen je užasnut govorio: "Da samo tako umre, mirno i tiho, umirno i sretno" koracajući ko šepesavo štene.


Sljedeća stranica