Isušena kaljuža/Na dnu/Dio prvi/VI.

Isušena kaljuža NA DNU, Dio prvi, VI.
autor: Janko Polić Kamov

VI.[uredi]

Ustavši sutradan i otvorivši prozor ugleda svoga kuma, gdje se zaputio ravno ulicom. Ne izgubi ga s oka. Široka njegova crna pleća vrlo dobro zamjećivaše i baš na vrata one kuće, gdje stanovaše njegova sestra, uđe. Ta je kuća bila pod kraj iste ulice. Arsen se odmah obuče i izađe. Slutio je već iz majčinog držanja, da se je nešto tamo dogodilo, ali mu ona ništa ne iskaže. Kad je pozvonio prvi put na sestrina vrata, ne javi se nitko. On počeka, jer se je bio zapuhao i izgledaše još uzrujaniji. Nakon pô minute pozvoni i drugi put. Tu se začuju koraci, a kroz otvor vratni progovori staračko, žensko grlo:

– Nema je kod kuće.

– Moje sestre?

– Nema je.

– Nije moguće! – začuđeno će Arsen. – Ona jest kod kuće! Ne pravite gluposti. Nešto važna. – A na njega bijaše uprto nekako mačje oko, što ga promatraše nepomično. Ne dobije nikaka odgovora.

– Ne pravite gluposti. Marta! – On se rasrdi. Ono oko postajaše nesnosno, a čitava šutnja sumnjiva. Tu škrine ključ i vrata se napola rastvore. Pred njim je stajala mršava, azmatična starica, pognjurena kao mula.

– Psst – dahne ona. – Gospođa nije sama. Tu je gospodin kanonik.

– Znam – jako progovori Arsen i pođe ravno prama sobi. Žena ga ona lagano dirne za rukav, ali Arsen pokucavši odmah uđe.

Sjedili su kod stola, kum i sestra. Jelka bijaše ko uvrijeđena, dirajući se podbratkom gologa vrata. Ruke je bila sklopila, stiskajući punim prstima prebijele laktove. Bijaše još neuređena, sa zadahom kreveta, neispratih ustiju i mutna pogleda.

Kum se odmah digne i zapita žestoko:

– Što želite vi tu?

Arsen ne odgovori ništa.

– Ja vas zato molim, da se udaljite.

Kumovo lice bijaše rumeno i grešpaše se od srditosti. Vrlo velike usne izgledahu sred onog masnog crvenila tamne, garave. Oči bijahu zelenkaste, zaprljane krvavo–crnim crtama. Na kumu se obrve ne razabirahu, nisi primijetio niti da je zabrijan, jer njegovo lice bijaše cijelo jedne boje. Arsen se tu uspravi i spusti šešir na stol.

– Recite vi, gospođo Jelka, recite vi.

Ali ona se odvrne i zakopa glavu u šake. Bijaše se svinula ko polumjesec. A noge se dirahu prstima patosa i udarahu nervozno o stolac. I tu se začuje duboki, ogorčeni i dostojanstveni glas, kaki se sluša samo na pozornici:

– I ja sam dakle svršio?

Jelka niti što odgovaraše niti što slušaše. Njezine noge stadoše nestašno poigravati ko u djece. Kum ponovi:

– I ja sam dakle svršio? – i njegova se obrazina nadvije nad tijelo žene, što izgledaše sitno i slabašno. Sunce je udaralo bijelim tracima po prozirnom crvenilu njezinih ušesa. Kanarinac je skakutao u krleci cvrčeći ko da nešto pita i dizaše glavicu ko da iščekuje odgovor. Jedna je muha dostojanstveno oblijetala sjajnu kumovu ćelu. Kum se ne pomicaše. Bio je raspružio ruke i ovjesio donju usnu. Njegove su ruke bile isto onako crvene ko i lice. I iza šutnje začuje se drugi, još dublji glas:

– Da.

Kum uzdahne i izvrne pogled na Arsena. Bijaše mu ispod časti odgovarati. Pa uzevši šešir izađe govoreći u patos:

– Govorit ćemo s gospođom majkom.

Jelka glasno zaplaka. Možda je njezin osjećaj bio razuzdanost i ganuće mlade žene, koja se samoj sebi mili u plaču. Arsen ovije svoje ruke oko njezinog struka; pričini mu se kao da upadaju u meso. Ovako postade časak. A onda osjeti, gdje ih njezini prsti odljepljuju sa sebe, pa sjedne i mrko uze govoriti ponavljajući:

– Šta je on htio? Šta si ga propustila? Ja znam. Nešto je bilo između tebe i muža, a kum došao da miri? Znam –

– Da, zato. – Ona ga nije gledala. – A sad idi. Molim te, idi...

– Tjeraš me?

– Ne, ja te ne tjeram. Ali idi. Treba da ideš. Nisi smio doći.

– Zašto?

– Nisi smio... nikako nisi smio. – Ona je govorila vrlo tiho i njemu se pričini, da u njezinom glasu ima nešto užasno stidno, što buni poglede i sklapa oči. "Nisi smio..." Tu je i njega počeo podilaziti neiskazano zabunjeni stid, pa izađe.

O rubu nebesa bili se pružili oblaci, što izgledahu ko bijeli ledenjaci na modrome moru. A samo nebo, što se vijaše nad glavom, bijaše sjajnog plavetila, s tu i tamo prozirnim oblašcima ko grude rastapajućeg se snijega. Na prozorima vidjevaše se cvijeće, po koja krpa ili načas ženske, omotane glave. Lica ovih žena bijahu vrlo ružna. Manjkaše im frizura. Ulicom se je gonio jedan voz, što su ga vukli konji pijana kasa i dupinskih hrptova. Kočijaš bijaše poštrcan lijepom, izvalivši jednu nogu s ogromnom čizmom i položiv bič na kukove konjske.

Arsen zagleda pred sobom crna pleća svojega kuma i nasmija se zlobno. Bijaše mu u volji, što je prekinuo njegove savjete. Kum se je tako miješao u sve kućne razmirice kao prijatelj i kao sveštenik. On si utvaraše, da vrši misiju, koja ga ide po dužnosti i po pravu. Arsen toga ne podnašaše. "Što da se diže čovjek nad čovjekom i da budu ljudi sudije ljudima. A on, moj kum, potpunoma sliči "zelenome idijoti" iz tvrtke." Tu postane raspoložen, ali se sjeti Marka i upravi se k njemu. Zakrene desno. Ova je ulica bila još neizgrađena, natrpana pijeskom, gredama i daskama. Po pijesku se sigrahu djeca, gologlava, bosonoga i zamusana, ko da se traci sunčani igraju s ono života i bacaju drobna tjelešca ko lopte. Samo je nekako čeljade s dvorišta psovalo "šmrkavu majku" izbacujući nekake "iš", "iš" ko lokomotiva. Onda je dolazio stražar polagano i odmjereno ko da uživa u svojim koracima. A dreka djece srtaše drsko u njegove brkove, što stršahu ko mačji rep. Još se je javilo zvono ko da nekaki zastarjeli pedagog nateže nečija ušesa – i Arsen ude na vrata. Marko ga dočeka s jednom osnovom. Ulazeći Arsen je odmah primijetio sjaj njegova lica, što je pobjednički drhtao na širokom čelu.

– Šta je to sve skupa! – poviče Marko, zapali cigaretu i sjedne na prozor. Soba je bila još u neredu i smrad se ispavanih teško lelijaše na sudaru svježega jutra. A jutro je tu na visini, na trećem katu, bilo čisto ko ptičje grlo, jasno ko put nebesa i lako ko pjesma lišća. Mladost je pirila iz svojih vječnih grudiju zanos, kretanje i polet, hvatajući se sunčanih traka i vezeći njima svoj štit i koplje. Ljupko se smiješilo granje ko da ga sunce škaklja toplim prstima i lišće je trepetalo ko srce ljubavi prve i glasovi dječji. Pred njima se izdizahu banane, u zelenilu trave i šarobojnom cvijeću, što bijaše priklonilo glavice ko da prisluškuje dubokoj pjesmi, što se nosi iz same zemlje. Vodoskok srtaše uvis ko da si smrskao grlo pune šampanjske flaše i od samog ushita zaboravio pretočiti u čaše. Oko njega pogledi dadilja, djece i djevojaka, lijepi od samijeh iskara, pjene i sunca, što im se odražavaše u začuđenim očima.

– Valja se krenuti. Mene ne zadovoljava ovaki život i ovako društvo. Dosadanji moj život bijaše borba za kruh, a društvo jedan birtijski drug, s kime se nađeš na objedu i večeri. Zato ti ja smišljah, kako da prestane borba za kruh, a da ne postanem gladan i kako da nađem društvo, s kojim me neće nužno vezati birtija. Postati bogat, eto! Sve se može, sve uspije. I slušaj. Ja odlazim kući, dat će mi Nikšić novaca. U mojem selu ima jedna djevojka za udaju, jedinica, priprosta i bogata. A ja sam jedini od našega sela na visokim školama. I eto ti!

Arsen skoči i uz silan smijeh udari pesnicom o stô. Zaludu! Mladost se je nosila ko polet ptice pod nebesa i sjaj se rose tek osušio na razdraganoj travi. Zelena polja i ševina pjesma ozvanjahu u ulicama gradskim i "poleti", "pođi" pisahu se u obijesnoj mašti. Sve se činjaše moguće i život izgledaše vječan. Jer oni sad ne vjerovahu, da će omrknuti sunce – i više: niti će prestati proljet – i više: niti će noć progutati mliječnu modrinu i igru sjajnijeh traka. I Arsen plane razuzdanim veseljem:

– Tako, da! Izrabiti makar i nju, unesrećiti makar i jedan život. Neko mora da pane! Ko da sustavi let misli i stvaranje ljudi? Paragrafi, savjest, poštenje? Obziri kukavicâ i impotentnih. Neko mora da pane! A što bijaše ti, Marko, do sada? Pokaži jedan veliki akt u svome životu. Najviše lumpacija i izljubljena prostitutka. Općeniti čovjek, obični čovjek, heroj ulični, heroj moralni. Do vraga! To će biti akt, veliki akt, koji će se jedini izdizati u tvome životu, kad si nešto pogazio i nešto posagradio. Srušio i sagradio. A sada rušiš druge i zakapaš sebe. Budi heroj i slava nama! – Ništa ne bijaše zla u tome. Prekršiti vjeru, unesrećiti djevojku, prevariti roditelje – šta bijaše to sred širokih srdaca i uzavrele krvi i smijeha mladosti? Dok je budućnost pružala ruke, da primi djecu misli, ideala i rada? Kolika obijest! Koliki usklik! Samo ga jutro donese u zlatnoj šaci nebeskoga diva i poskočnoj himni zeleni i svetom ditirambu pernatih soprana. Koliki ushit u cjelovima vaselene i plavetnoj vječnosti što se visoko dizaše ko smijeh bez bora i cjelov bez rumeni. Šuškaše lišće ko blaga ruka, što će da miluje prokšenu djecu, jer živa djeca radost otaca. Ne priječite skok djetetu, ne smetajte igru razuzdanosti! Njoj se nasmijaše bijeli oblaci, što lijetaju, dolaze i odlaze, njoj se nasmijaše ćusi s planina, što nose miris izvora; njoj se nasmijaše žuborni potoci i šumni slapovi. Fićuknu željeznica i fićuk se ponije pun, velik i silan. A tamo se izdigo dim i progutat će ga, mniješ, atmos... Ali nek se pali cigareta, neka šara svoje kolutiće i ispunja dosadu i mirisom draška nozdrve. Frčite, palite i pušite. A kad dođu crni dani, sjetite se, da ste u malenom džepiću ostavili čik, osušeni, ugnječeni čik... frčite, palite i pušite – i ne odbacite čika, ne odbacite...

Sljedeća stranica→