Isušena kaljuža/Na dnu/Dio prvi/VIII.

Isušena kaljuža NA DNU, Dio prvi, VIII.
autor: Janko Polić Kamov

VIII.

Iza osme u noći pređe Arsen željeznički most i spusti se ispod jablanâ, što šuškavo uzdisahu ko da su usnuli.

Marko je bio otišao kući, a da nije prestao ni začas onaj jutarnji zanos u trećem katu. Nikšić se otpravio po poslu na more i obećao donijeti novaca. Arsen, ostade sâm. Danju nije izlazio. Čitao je: Kazneno pravo i Stari zavjet velikim zanimanjem, koje nije ni sâm opazio. Ali tek se javio angelus i prvi žižak planuo, on je ostavljao grad i polazio u polja, što stenjahu tek čujno pod svetim teretom.

Odatle je grad izgledao ko satrta, zgnjurena zvijer, s bezbroj očiju, u kojima bijaše i života i neumornosti. A s druge strane pružahu se nedogledna polja, sitne kućice, i osamljena, umorna svijetla, što tinjahu ko budnost ispaćenih seljaka. Činilo se, da se to poniješe zvuci angelusa, lagano lagano, zamirući u mutne daljine.

Arsen izgledaše spokojan. "Ode Marko. A hoće li išta biti od toga? Moglo bi, ali svejedno biti neće. Koliko bješe tih planova! Koliko svijetlih i lakih izlaza iz ovih tmurnih situacija, potištene svakidašnjosti i preobične dosade. Krenuti se nekuda! Krenuti! I sve ovo ostaviti, jer ovo je obzir, disanje na komandu. Disanje na komandu!"

Tuda ne bijaše žive duše. Iz grada bi se pokadšto začulo pjevanje ili harmonika, ali to bijaše tako daleko, te se činjaše, da dolazi iz nekakih azmatičkih, podzemnih prsiju.

"Rekoše nam: u vas nema energije. Za moga agentskog života prokuburih ko putujući glumac i rekoše: u tebe nema energije. Stvarah osnovu za osnovom i opet rekoše: u tebe nema energije. Smiješno. A šta je ovo, ako ne energija, kad te prevari deset osnova i stvaraše jedanaestu."

Tamo se je kroz nekake duge, guste i prozirne oblake verala luna izmiljajući i toneći svaki čas ko hrptovi tuna.

"Zacijelo i to je energija, energija zamišljaja. A jesi li ti kriv, što dođe nešto nepredviđena, zapreka, ili – ljepša osnova."

Luna se izdizaše. Činilo se, da se teško izvija iz onih strogih oblaka, što ne daju djevici zagledati u bludni, nečisti, noćni svijet. Ali ona se turkaše ostavljajući za sobom sjajnu prašinu. Tek jedna crna, podmukla oblačina stade je grubo zastirati. Ali luna već diže njušku i tihi smiješak sretnika puzne po navoranoj srdžbi crne nemani. A jedan mali, ko vata raščupani oblak nadvije se nad njom ko anđeli nad kraljicom mora. Ali luna ga prestiže i dražesno mu rasprši umišljenu pozu. Za njom se još motaše prašina, kao da je onud zagrabilo bijesno kolo, a pred njom drhtaj neba i zapjehana sapa vaselene.

"A gle!" nenadano mu pane na um. "Kaki se to đavo može u mene da zaljubi!" Uistinu! Jedna cvjetarica, koju je sretao svaki dan i bacao "po dužnosti" na nju poglede, kao da se zazbilja u nj zaljubila.

"I kaka ljepota! Gleda me, okreta se za mnom, zarumenjuje i smije. Ona se smije ko kobila, koraca ko čovjek koga tjera i sustavlja lijavica, a prevraća očima ko da joj je za vratom buha." On je volio tjerati ovaku gimnazijsku ljubav s usidjelicama nazad godinu dana. Ali sada najedamput stane. "Uvijek se ovako u mene zaljube. Eno Mita! Mita!"

Sjetio se davne zgode u jednom provincijskom gradu. Mita posluživaše. Bijaše sva izbuljena: u nje su buljile oči, obrazi, usne, kukovi i nos. I mozak je buljio: bijaše suluda. Govorahu za nju, da je od silnih batina otupila, što je nekako pala u kuću, a da njezinoj majci nije trbuh pokazivao nikakih znakova. Ko mače. Brojila je već dvadeset godina ne naučivši još izgovarati slovo "c", zamjenjivaše ga sa "t" i zato je prozvaše Mita. Arsen je češće vidjevaše u parku, gdje koraca široko, posrćući kao raca, s velikom kantom u ruci.

Onda je bio još obijestan, obraćajući cijelo živovanje na šalu, gdje se i pije i ljubi rad – smijeha. I blud bijaše vic. Preljub – vic. Pederastija – vic. Tučnjava u krčmi – vic. U pjesmi to nazivahu anakreontika, u romanima pikanteska, a u humorističkim listovima – šala. I Arsen lijetaše s tom lakoćom, gdje se vic lelijaše po površini kao humor na gomoljastim, crvenim nosovima rodoljubne korenike, ko "nazdravice u borbi za narodne ideale"... O oci, što se srdite na melanholiju sinova, a zaboravljate, da su oni došli, kad ste vi ispraznili podrume i u pijanstvu stvarali djecu. Još slušamo vašu samohvalu: "To bijaše generacija! Vesela u šezdesetoj godini i jaka podnašati bilikume. A ovo, što dolazi, sve blijedo i slabunjavo. Proklete knjige i filozofija!" O rodoljubni nosovi i sveti humoru i vesela ekstazo! O poštena gluposti, što si rodila djecu, da te izda i sjeti, kako je od tvoje radosti ostala sjeta, od tvoje gluposti filozofija, od tvojega humora ogorčenje, od tvojega zdravlja sušica, od tvojega rodoljublja proklinjanje vlastite grude. O rodoljubni nosovi: crveno–bijelo–plavi, što ponijeste na sebi boje narodne trobojnice i "narodne duše"!

Ovako se Arsen našalio s Mitom pozdravljajući je uvijek sa "Dobar dan, lijepa Mita!" A ona se zagrijala. Odsad si je vidjevao na šetalištu, gdje gleda u Arsena hvatajući se za kukove kao djeca u neprilici. Dok se jednoga dana, na glazbi, ne zatrča za njim vičući: "Srte moje, srte moje" i bacajući obje ruke. Arsen se poboja, da ga ne obujmi i uz gromoran smijeh publike pobježe. "Mita. Kako se je sve ono nasmijalo. I ja sam se smija..." – – – – – -

Na nebu plovljaše luna slobodna ko balon. Visine joj se smješkahu i luna izgledaše lako uzbuđena, vlažna kao riba, što se je istrgla iz mreže.

Arsen se nasloni o deblo.

"Obično u to doba prolazi. Oko devete. Ni ova nije lijepa i dosta je glupa. Ali me sjeća mora, jer su u nje i kose srdite i lice ispareno i zubi ispoljeni. Ovake su baš primorke. Čudnovato. Ne možeš je opisati, ali te odmah sjeti koje poznate djevojke s mora, što joj je majka pročupala kose, a ona se izderala u bezobraznom plaču izgrdivši mamu i svršivši negdje u gromovitom pjevanju."

Tu se bez razloga zbuni i hotimice pomisli na Mitu. "Šta je bilo ono? i sve ovako... A ja sam se onda smijao i prepao njene ljubavi..."

Arsen se okrene. Još su zadnji ostanci ljetnoga dana razbacano izdisali sred oblačja. A tuda se grdni oblaci ispruživali, raskidani, nepravilni, kao anđeli što sunuše u pakao. Ovaki su na slikama "Izgubljenog raja". Jedan, ogroman i tmast, kao da je ispružio ruku zaprepašten paklenog ambisa, u koji će se raspasti. U drugoga kao da haljine poletiše uvis, a tanana, izgrizena noga ispružila tabane, što bi se htjeli uhvatiti podnožja. A treći, sav se ispružio kao da je ruke digo u lice okrutnika nebeskoga, a već mu se nožni prsti diraju plamena.

Nešto se pomakne na vrh ceste. U prvi mu se mah pričini, da je ono sjena, nalik na pseto, koje ne daje glasa od sebe, tek što se pomalja za petama. Ovako pseto preleti kadšto polje u crnoj noći pretrgnutih bljeskova i muklih režaja, što se lome u trbusima ljetnih oblaka.

"To je ona!"

Uistinu, ona se blizaše izuvši cipele i bosonoga prskajući prašinom. Arsen se apstinirao pola godine. U njega bijahu i noći bez provale nagona, i dok bi njegovi drugovi dočekali po koju zoru s polucijom, on iščekivaše svaku proderanim kašljanjem, hvatajući zrak i srčući vodu.

"Jest, ona!"

Nešto ga napane, priđe k njoj i znajući, da su im za plećima oni oblaci, požuri korak.

– Nijeste bili nikada u noći na groblju – govoraše Arsen, a činjaše mu se, da su njegova leđa onaj užasni abis, kojima hrle iznakaženi očajni oblaci. A pogledav lunu bijaše čitava slika drugoga dojma. Kraljica noći stupaše na prijesto, što ga ostavi sunce bacajući grdne trupine, da spriječe ulazak djevice. To se je borio suton i noć; zora, što zamire i noć, što se diže. Drhtnu dah i klecnuše kosti. Šuškaj se jablana ponese dišući na uspavanku srebrenih prstiju i sjetnih usana. A grudi se izdignu i klonu...

Ali Arsen toga ne osjeti.

– Na groblje, u noći. Sve je tišina i crno. Napada vas strah. Kose se dižu ko munjevna žica. Oči otvorene ovako – ovako, a ništa da saznadu, da vide. Nećete ući, a ipak ste ušli. Bojite se i svejedno – ko da vas nekaka nepoznata ruka, ne ruka, konop... vuče i vuče... Niti ne vuče, nego priteže, a vi se sagibate ko magarac, kad neće da ide. I onda... iz svakog groba ne čujete usklika... nego... ko nekaki tajanstveni konopac, što se veže za tabane... Obuhvatila vas mreža... Ovako. –

On je primi oko pasa. Ona se je smiješila, ali dah ko da se dugo verao kroz hrapave grudi, jer je bio težak, izbit, klonuo. Stadoše. On se obrati k zapadu. Ona velika, očajna oblačina bijaše niska, široka ko da pada potrbuške raširivši haljine i uda. "Da nas ovaka avet zahvati, ovaka..." On je upozori na oblak, a ona se trgne, klikne i odmakne. Ne primijeti je do sada gledajući u čistinu lunine okoline i pričini joj se užasno niska. Kao magla.

On ju je držao i pritezao krilu... Ne poljubi je.

– Gledaj, gledaj –

Nijesu se smijali. Njihova lica primiše nekaku bezboju, što je stala drhtati. Zahladnjivaše. Velika šutnja ko gromada, što pada kroz zrak, stane im poigravati u ušesima.

– Gledaj –

Ali njegov se glas razlije ko voda i ruke mu zaigraše po njezinom stegnu, na kojemu napipa sitne piknjice. Ona je pala na travu.

– Gledaj –

I opet mu se razlije glas, a gole, mravuljaste noge, s grebotinama i jednom nečistom packom sinuše mu pred oči. Bio je digao suknju i prošao rukom po njoj ovijajući drhtavu nogu o koljeno. I najedamput baci se na nju ko da ga je ona ogromna trupina tresnula, omamila i srušila, ovivši ih zajedno u mrežu, što se stvaraše iz onih tajanstvenih niti na groblju...

Kad je ona otišla, Arsen je još sjedio na travi, zagnjurivši glavu među koljenima. Osjećaše razbitu, svinutu bol. Popostane tako. Ona odmicaše. Za njom se izdizaše svijetla prašina ko lebdeći čuperak plavih kosa. Zakretala je u polje. Glavu je bila ovila maramom i Arsenu se pričini, da je potiho zapjevala.

On nije znao, što je zapravo ta djevojka. Sreo bi je kadgod u gradu s velikom košarom, s kojom se je jedva vukla zagledavajući se u izloge i automobile po čitave četvrte. Ove ju je tri večeri sretao tu na osami. Prvu joj se približi i otprati komad puta bez ikakve strasti. Drugu mu dapače večer postane dosadna. A treću, večeras, nije ni došao radi nje. Sjeti se toga i ne podiže. Bijaše srdit na samoga sebe. "Sto sam se to tako poigrao? Je li to zavrijedila ova djevojka, koja čitavi dan mjeri trotoare s velikom košarom, što ju je već počela i kriviti i svijati bokove. Jadnica! Nije se otimala, dakako, ona je uvijek žena; ali ja onako usput, kao oficir! Jadnica! Hoće li na mene zaboraviti kao ja na nju? Zaboraviti... Gle..." On je već nije osjećao, čas dapače posumnja, da se je to uopće dogodilo i stane gledati uporno za onom točkom, što se je gubila. "Bah!"

Arsen se podigne. Vagoni štropotahu. "Baš nesnosno! Taj štropot djeluje kao smrad ugljena i raspoloženje meningitisa." Stane se zabavljati ovim nezgrapnim dojmom i uspinjati na most. "Kad pomislim na školu, slično osjećam. Da me uzmu u vojnike, slično bih osjećao. Glavobolja i zasićeni vonj pare." Bio je prevalio već polovicu stepenica postajkujući kod svake i obraćajući se unatraške. "Da me uzmu u vojnike..." Tu ga nešto pljusne nalik na ono poslijepodne u parku, kad se spominjaše prošlosti, živoga kuma i mrtve sestre. Nešto mu se stane plesti u trbuhu, a drugi se, gusti pram dima ispruži ko uleđen u zraku.

Bijaše na samome mostu. Pod njim crni vagoni posred svjetiljaka, što ni ne davahu svijetla oko sebe. Ko upaljene cigare. A tutnji se isticahu u mraku ko bijelo, što se zasjenjuje nevidnom sjenom. "Pod puškom". Težina mu udari u tjeme i ko da mu se ugnječila glava. Stane i zagleda se u drugi, nepomični stup dima. A štropot utihne, te se jasno razabra odbijanje ure. "Deset sati. Kako je to brzo prošlo i začudo ko da ni ne bijaše". Netko je dolazio.

– Dobar veče! – Arsen ga poznavaše. Svršeni filozof s očalima i balinom.

– Uživate?

– Pa tako, eto. – Filozof se sustavi i zavrti štapom. – To je moja obična šetnja.

– I moja.

Filozof je ravnao očale i svejedno vrtio štapom. Arsen pođe s njim.

– Treba zraka, zraka. Najposlije –

– Ne idete vi za avanturama?

– Ovuda? – nasmija se filozof i prestane vrtjeti štap. Nakon stanke rekne podigavši nos: – Glupost!

Bijaše to dobričina, nasmijan od dnevnih polemika, ozbiljan od same kratkovidnosti i važan ko svršeni filozof bez mjesta. Bijaše i zaručen, ali njegova je zaručnica bila već na ladanju, pa je po svoj prilici poradi nje polazio u prirodu gledajući u mjesečinu i dozivajući u pamet njeno lice: Pred njima bijaše čisto nebo i srebrene strune, što podrhtavahu ko prosute kose sanjarske plavojke.

– Fali more – progovori Arsen – i zato gledam u nebo. Na njemu sva raznolikost boja i forma, ali fali riječ. A more govori.

Ali filozof prečuje, jer odmah stane govoriti o jednoj prljavoj aferi javnosti, a vraćajući se još govorahu o istom predmetu. Arsenu postajaše već dosadno i zamoli jednu cigaretu. A on, pružajući mu dozu, reče:

– Vidite, to vam je baš ono – da nije Arsen svejedno znao, što je "to" i na što ide njegovo "ono".

Zahladnjivaše. To je puzala zapuhana i mirisna svježina ko da se prosuše prašci nebeskih svjetova. Pijetlovi kukurikahu, ko da vidiš raspruženi im vrat i crvenu krestu. A pseto zalaja kao izazivano ogromnom tišinom. Arsen najedamput zapita:

– Je li Matić u Zagrebu?

– Nije.

Kad se rastaše, Arsen još ne pođe kući. Prolazio je kraj jedne osamljene kućerine. Negdje je plakalo dijete kao da gaziš kroz navodnjelu travu, a s drugoga kata gledaše u noć čovjek u košulji. "Što on to gleda i zašto ne legne spavati kao svi drugi ukućani? Kako je to neugodno i sumnjivo vidjeti o jedanaestoj čovjeka u košulji, kad svi oko njega spavaju... Što dijete plače, to ja pojmim, vrlo dobro pojmim..." i ne znajući ni sam kako, sjeti se one djevojke. On joj sada ne razabiraše lica i bijaše mu ravnodušna. Ali odatle se njegove misli stadoše izvijati u nešto skroz drugo dodirući se usput sestre, pa mimoišav i nju stadoše se kupiti oko trafikantice. Bijaše to kao put udrijemalog putnika, što najedamput dospije do svoje postaje, pa se niti začudi niti promisli, kuda je sve išao, uzme prtljagu i skoči iz vlaka.

Trafikantica bijaše još djevojče. Uzbudila je Arsena prvim susretom i on joj s nategom pogleda u oči. Uistinu – ljubljaše strastveno njeno tijelo, pogled, glas i kretnje. U svakoj prilici, u svakom raspoloženju bijaše kadar osjetiti nju ovaku i izgovoriv njoj u lice najnedužniju riječ bijaše mu usiljena slačina na jeziku i nepritajena pohot u očima. Jedamput posjevši se uza sto istrgne mu se iz ruku crtica, što je nastala "pod dojmom njezinog pogleda". Arsen je sada dozove u pamet sjećajući se svakog poteza pera, riječi i usklika.

"To je njegova gazdarica. Došla je već treći put u njegovu sobu. Njezin je korak nalik šaputanju, a oči se pomiču ko usne, kad ne smažu riječi. Bluza je u nje raskopčana preko bijelih grudiju s crnim početkom crte; i čini se, da je ovo početak svih raskoši, da je to obijest ribe, koju hvataš, a uhvatiti ne možeš. Svejedno – on nije digao očiju sa knjige. Zna, da je ona tu, a neće da zna. I sve shvata, sve vidi, sve osjeća. To je udovica s crnom kosom i bijelim laktima. A njezine su usne ko njene oči.

Ona: Moglo bi vam škoditi.

On: Molim?

Ona: Ne valja previše čitati.

Polutama. Zastori su spušteni, kroz njih puca žar ljetnog sunca. A sa njih se cijedi plamen ljetnih poslijepodneva i omara moždana.

On: Možda. I sad ju je pogledao s nešto prezira i žalosti. On zna, što ona hoće. Već eto deseti dan ne može da podnese njegovu šutnju i uvijek ga razgovara s umiljatošću i dragošću dobrih žena, koje su i majke. A on samo prevrće glavom i smije se u sebi crnim smijehom sarkazma i groze. Gospođo. Kad ćemo dakle početi?

Ona: Početi...

On: Ma da. – I tu je glas snizio, suzio i ko istisnuo, da ne provali u onakim punim notama, koje skaču jedna na drugu kao strune pohote i strasti: Rekoste mi neki dan, da ću instruirati vašu gospođicu kćerku.

Ona: Ah da! – Ona se je nasmiješila ko da veli: "Ah ta molim vas", a on je i to razumio. Kako to sve lako shvaća! Kako je cijelu proniče tako istinski, tako jasno, tako jednostavno! Ta on je ima na dlanu! On joj vidi i srce i pluća i – dušu... Tu je potapkao jednom nogom: Što želite? Što hoćete od mene? I zacijelo mu se sviklo ono, što je rekao u sebi, nasmijao se, jer je ona prevrnula i oči i stid, i zadovoljno ponovio: Ja vas imam na dlanu. I pružajući pest i opet rekao: Tu vas eto imam.

Ona: Ja vas ne razumijem.

On: A ko može mene razumjeti? Ja sama sebe ne razumijem. Jer slušajte, što je ovo? Ja sam zaljubljen u vas! Bogami... Gledam u knjigu..., a znate li vi, što je u toj knjizi? Vaša slika. Ja sam je našao u ladici, koju dobro ne isprazniste. I poljubio sam tu sliku i ljubim očima svaku crtu vašega lica. A vi se smijete na slici kao sada, na javi. I vaš je smijeh smijeh sreće, zadovoljstva i bezbrige. On je biserast i svijetao... On je kao lišće lipino i cvijet mendula. On je kao površina mora, po kome se sigraju sunčani traci...

Ona: smije se dražesno i ravna kosu povlačeći svoju pernatu ruku o masnoj crnini njezinoj. On joj se pričinja obijestan i ukusan ko komplimenti po balovima i cjelivanje ruku.

On: O gospođo! O draga gospođo! Ludo je gledati dugo u nebo i u more. Ona je modrina suluda ko vječnost... A vi ste mi obećali, sjećate se... Danas dakle mogu početi.

Ona: Dakako. Ali samo ozbiljno i dolično. Prijeti prstom, a on joj ljubi ruku prinašajući je k usnama ko da diže grudu snijega.

On: Ljubim vas. Čitave dane gledam u vašu sliku i do danas se ne usudih pogledati u javu... Njegov glas počinje drhtati kao pomisao na blud. Hvala vam. Moja je ljubav štovanje i milina – a vi ste tako ljubezni kao pogledi nebeske kraljice na ljudstvo što kleči. Poklonio se duboko i ne gledajući u nju zakrenuo k vratima. A sad idemo gospođici kćerki.

Ona: ostala je nasmijana čudnim smijehom, a to nešto čudna ko da je preko njene volje ušlo u njezin smiješak tihe lakoće. Čini se, da je to njegov odlazak ostavio nekaku sjenu garavu ko oči Ciganke i kobnu ko zavijanje pasa. I ona je mašinalno pošla k stolu, uzela knjigu i potražila svoju fotografiju. I najedamput nešto je pročitala, i odmah prevrnula stranicu i puhnula s potresenim lalokama. I pogledala uokrug ko da se je ona sjena raširila i stvorila nešto nakazna na zidovima. I opet upiljila oči u knjigu... O... To je njena slika! Slika od trinaestljetne njene godine!! U kratkim suknjama, sa stidom na licu i nepristupnim grudima. Tanana je i vitka, s nedohvatnim strukom i prosutim kosama. Na ovoj nema smiješka, jer u ove su oči duboke ko tajna, nejasna ko budućnost i beskrajne ko pogled u modrinu neba – i mora... Oh... Kako je gadno slago! Pričao o smiješku, dok pliva po obrazima ono čudno, ono podmuklo, ono crno svijetlo nevinih, trinaestljetnih očiju... Pričao o podatnosti, gdje žig svetosti i zakona čvrsto stoji udaren na glatkoj tvrdoći netaknute puti... Tu nema ništa od onoga, od svega onoga... Ništa... Tu je sve svetinja, obožavanje i obzir... To je ono, što vjera veliča, ljudi poštuju, zakon brani, a – zločin dira! To nije ona, o kojoj je on pjevao svojim usnama, što su drhtale ko pomisao na blud... To nije ona, što se daje i nuđa, a on joj cjeliva ruku i podiže ko grudu snijega... NE... To nije ona. Taka je bila onda još, kad je sjedila uz prozor okružena pogledima roditelja, morala i odgoja... Taka je bila onda, kad je gledala u svijet čudnim, dalekim i tajanstvenim pogledom – svoje kćeri!!!

I ona je izobličila pogled bacajući ga za njegovim stopama i nemogući se krenuti u drugu sobu, gdje sjedi njena kći o boku proždrljive strasti čovjekove, što gazi zakon od stoljeća pljuskajući svetost i božanstvo ljudi – kriknula je od strave i užasa ko da ju je ona avet od sjene obujmila svojim širokim, paučastim rukama:

"Gospodine Mariću!! Gospodine Mariću!!"

Spominjući tako u sebi cijelu crticu, ne uzruja se nimalo. On je počeo sasma mirno i sređeno sravnjivati noćašnji događaj s onom djevojkom i trafikanticom. Sravnjivaše njihova lica: ona bijaše nelijepa; nikada je on ne poljubi; u ove trafikantice tanano rumenilo, što je plamsalo na obrazima ko ružični oblak o zapadu sunca; čelo prebijelo i glatko, usne malene, krupne ko rasječena malina; žeđaše cjelov: tisnuti usne na krivo, nagrešpati joj kožu i isisati zaprepaštenu krv. Sravnjivaše kose: u one razbaukane ko da ih je ko raščupao; u ove ko oblizano perje gavranovo. Sravnjivaše ruke: u one isjeckani prsti i nabuhline; u ove prozirna bjelina ko jutarnja maglica. Sravnjivaše trup: u one iskrivljena, neravna ramena, jedna lopatica ispoljena, druga utisnuta, sise ko u opatice, kukovi ko lopatice, u ove stisnuta, uobljena pleća, sise tek zamjetljive ko da si prevukao ruku pod baršunastim koricama nakvašene knjige; kukovi ko još nakvašenije korice. Sravnjivaše noge: u one ko slomljene, u ove ko tapkanje srnčeta, što mu je mlijeko izbijelilo laloke.

Ne. Ona mu noćas sama po sebi ne dade ništa. Dvije ju je noći mimoišao s nekoliko riječi, a ovo što se noćas dogodilo, ovo je došlo nenadano, besvijesno, slučajno... Sama mu noć donese sa sablasnim zapadom, što bacaše one trupine, raspružene, podmukle, očajne. Ko slike "Izgubljenog raja". Da je sada sretne, ne, da ju je sreo drugdje, u hodniku... ništa se ne zbude. Ništa. Tek "mlaki cjelov", "mlaki cjelov"! šane poluglasno t. j. njemu se pričinilo, da je šanuo, pa otre nos i poremeti sve.

Tu prođe mimo njega čovjek, silnom brzinom. "Stalno ide na vlak" pomisli Arsen, ali se tek onda sjeti, da se ovuda ni ne ide na kolodvor. "A ipak, vidiš, nije samo ljepota. I "ona iz prvoga kata" je lijepa. Pa ništa. A trafikantica je lijepa, ali ima ih njene dobe, koje ni nisu lijepe". Kihne. Negdje je u ključanici mrdao ključ. I opet se sustavi na onoj rečenici: "što vjera časti, ljudi poštuju, zakon čuva, a – zločin dira".

"Bludnica – pođe u misli dalje – ostavlja te hladna ko ona iz prvog kata i umišljena milostiva gazdarica u mojoj crtici. Ali gle! Od odraslih žena, od odraslih žena – opetuje u misli ko da se zbunio – osvaja te tek tu i tamo po koja ili u posebnim situacijama... Ali ove, ove..." Prekine se, jer se najedamput stvorila sestra i odmah otišla. A Arsen gledajući za njom mrmljaše: "A ovo?... Ali ne! To je nešto drugo i glupost je reći, te bih ja imao posebno kako nagnuće k njoj. Štaviše! Kod same me pomisli hvata užasan stid, a kad joj stisnem ruku ne smijem ni misliti na nju. Nije istina i nije istina! Ja je ljubim i u tome je sve. Ljubim kao sestru i više kao potištenu ženu, koja nosi na sebi jedan otrcani intelekt. Jer eto – brzo i pobjedonosno proslijedi uvijek u misli – zašto sam ja veselo pozdravio ono njezino "kad bi bilo..." i zašto joj pružih svoju ruku. Eto! Eto!"

"Da, tako je i nikako. On joj nakazi život, on joj je teret, a ja joj pomažem, da taj teret zbaci. A poznato je najposlije i to, da mlado i nevino ima više privlačivosti. – To je sve tako jasno, tako jasno! A ja bio već pomislio, da je hladni cjelov impotensa, a noćas se vidjelo, noćas se vidjelo..." I dižući se u ovake utješne, svijetle misli, stane ga i opet napadati ono dimljivo i izmiješano. "A ova nije ni nevina ni mlada ni lijepa..."

"Glupost! Ono bijaše na osami, spontana provala nagona, pa basta!" I rasrdi se. Htio je da prekine s tim mislima, ali one se vraćahu ko jetke muhe na zadnje ostatke šećerne prašine.

"Tako je! A što se bacam u ovakva rasuđivanja i istraživanja, to je samo gubitak vremena i posao za nezaposlene ljude, koji od dosade zamišljaju osnove i – zamršene probleme u čovječjoj duši".

"Tako je! Valja prekinuti, valja prekinuti. Nosit ću cigle, psovati kapitaliste i subotom profućkati sve". Ali u cijeloj srditosti ne uspije raspršiti ono zamršeno. Dok je on tako mislio, osjećaše bezobrazno zalijetavanje, što mu umaraše mozak.

I zacvokota zubima. "To je groznica. Trava bijaše vlažna, a već je i ponoć. Kakve sve gluposti ne počinjam..." Tu stane i posluša brzi, nervozni udar zubiju i panični drhtaj usana. Slušajući ovako dospije do kuće i legne, a koža mu se na glavi stane pridizati i spuštati ko mjehur kad se počne nadimati.

Sljedeća stranica→