Isušena kaljuža/Na dnu/Dio prvi/V.

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Na dnu / Dio prvi / IV. Isušena kaljuža NA DNU, Dio prvi, V.
autor: Janko Polić Kamov
Na dnu / Dio prvi / VI.


V.[uredi]

Drugi dan u noći, oko jedanaeste, kad već svi legoše, zatvori se Arsen u sobicu, izvuče nekake omotane papire, razveže ih, razastre i stane čitati. Bijahu to očeva i majčina pisma, što ih pisahu uzajamno. Istrošena, izjedena s kraja, na nekima već isušena tinta, stara do trideset godina. Spremao se već i prije da čita, ali to je valjalo iznesti s tavana, izvući iz prašine, što je vlažna bacala svoje zubiće na ispisanu prošlost od tri decenija, koji će niknuti pred njegovim očima, kako mišljaše, u jasnoći i istini. Želio je nešto otkriti, nešto novo, nešto osobito, što bi zamutilo pojam o majci, ocu i njegovom životu: Mjesec je po nebu pršio bljedilo od naivne sjete. A nebo bijaše čisto, oblijevano mliječnim sjajem, što se je lako rastezao i gubio. Ono izgledaše ko plamsaj srebra i laki, hladni dah udaraše kroz rastvoreni prozor. Činilo se, da su to izdisaji lune, da je to njezina blijeda, srebrena, hladna sapa, što je u dalj sve bljeđa gubeći se ko dim. Ona izgledaše zadahtana ko beskrvna djevica, što se zatrčala uz goru. Jer ona primaše cvjetne, mirisne uzdisaje ženske naivnosti i sanljivi, plahi pogled djevičanskih očiju. I Arsen ostade zagledat u noć, a blago lice jedne djevojke pomaljaše plavetnu glavicu sa sanjom u raspletenim kosama, pružajući po licu trakove melanholije, što je crnila podočje i nabirala oko ustiju tanane bore. Ali on pređe na čitanje, jer zapadaše u mir istraživaoca.

Bijahu to najstarija pisma. Otac pisaše majci prva muška pisma, pisma muža i zaljubljenika. Sve citate prvih pjesnika, što mu padoše na um, upotrebio je tu. Arsen je stao zamišljati majku u dvadesetoj godini. Moraše biti lijepa. Prosjede kose iskazivahu još i sad tu i tamo crne, dobro sačuvane vlasi. Bijaše dakle crnka. Oca ne mogaše sebi nikako predstaviti u tim godinama. On ga oduvijek pamti sijeda, bradata i okrupna.

"Muž se mijenja, ali žena" pomisli. Jer činjaše mu se majka uvijek onako isto dijete, koje osvoji mlada, plemenita mladića. Ona je gledala u svijet istim pogledima ko djevica i majka desetero djece. "O žene!" usklikne tiho u sebi i zamisli se u cijeli svijet ženski. "Ma što se survalo na vas, ostaje onako isto dijete, kojemu mlijeko napunja rubove usana i obijesna suza velike oči. Bludnice – i naivne ko smijeh petnaestljetne djevojčice, što im kratke suknje kite naprćene usne. Žene umnika – i glupe ko seljanka, što je u znaku križa vidjela spas duše i sreću zemlje. Majke – i vječne zaručnice naivnosti, što ponavlja riječi, kojih ne razumije i zanaša se za idejama, kojih ne shvaća. Za vas ne postoji znanost: vi se lelijate na vjetrovima muškaračkog nagona i zakonika prirode. Vi ste besvijesna nerazumnost, što je svijesna umnost besvijesno grli, čuva i brani, da ne propane ljudstvo." I tu se nehotice gane. "Majka! Kolika bol, što se smije, i patnja, što uživa! Kolika ljubav, što mrzi, i mržnja, što ljubi! Kako si velika u svojoj gluposti, kako čista u svojoj zlobi! O Majko! Bolovi tvoji – kolika pjesma! Svemir je pjeva, sklada i – uživa!" I Arsen baci pogled na noć, što se lelijaše lagano ko grudi. A pred njim se izdizaše trbuh ogroman, brutalan i nabuo. I zasine mu djetinjstvo, a jedna crna točka stane micati pred njim – sluškinja nekaka, za koju mu kazivahu, da je voljaše više od majke. I ova crna točka postajaše veća i već prestajaše biti točka. Bijaše to sad uskličnik, vrlo nezgrapan, te zanašaše na upitnik. I on je stršio neukusan, hrapav ko da ga je nevješta ljudska ruka bacila na papir od slučaja ili u umišljenosti, da razumije pismo.

Arsen nastavi. Hladniji postajaše zrak pridižući mu kose i kup hartija, a svjetiljka na mahove štrapaše crnim mrljama staklo. A u tišinu udaraše pasji lavež ko komadine zlobe. Izgledaše obao, bezvučan, i tup. Arsen čitaše kasnija majčina pisma, beskonačna i brbljava. Pisaše o djeci. On uze srdito premetati listove bacajući hrlo oči, kojih ni o što ne sustavi. Želio je naći bar riječ, što bi zanašala na nešto neskladno i tajno, ali sve bijaše jasno. "Kako je vjerno tekao njihov bračni život. Čista li kreveta! O čistoćo! Vidim te u svakoj mrlji tinte i suvišnoj riječi. Zamamna si, da, ali inače iz tebe udara dosada, jednoličnost i nepriličnost. Stidim te se, nevinosti! Stidim!" I opet premetaše dalje, a sve veća neudovoljenost padaše po njemu. Primicaše se kraju. Bijahu pisma posljednjih godina i presta čitati. U njemu bijaše nešto bolna, što unutarnjim suzama oblijevaše majku. "Jesi li ikada zgriješila? Jesi li krenula vjerom svome mužu? Reci, jesi li? O da jesi, ja bih te ljubio! Ljubio! Zašto ne nosiš grijeha u sebi i zašto nemaš vanbračnoga cjelova na svojemu licu! Zašto? Gdje ti je krv prevrata i pljuckaj zakona? Zašto si tako sveta, tako čista, tako nevina! O majko, reci riječ! Zašto je dosadna prošlost tvoja i zašto je zakon filistara rodio mene..." I u velikoj tuzi prekapaše listove, a ono ogromno "Ništa" valjaše se po njemu ozvanjajući u noći ko misao lude.


Sljedeća stranica