Isušena kaljuža/Na dnu/Dio drugi/XII.

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Na dnu / Dio drugi / XI. Isušena kaljuža NA DNU, Dio drugi, XII.
autor: Janko Polić Kamov
Na dnu / Dio drugi / XIII.


XII.[uredi]

Prvoga je primio novac od Julija i pismo od sestre. "Sad si valjda i sâm uvidio – pisaše Jelka – do čega može dovesti neredoviti, neuredni život. Smiri se i sredi... Moj ti je muž isposlovao mjesto, gdje ćeš raditi vrlo malo za prilično veliku plaću... Moj je sinčić pun ko maslac... Dođi, da ga vidiš... Svi te očekujemo... Savićevih si se krasno dojmio... Strogo povjerljivo! Liza očekuje tvoje pismo; povjerila mi se... Ona je vrlo dobra djevojka i čini mi se, da se nada... Meni bi to bilo vrlo milo, jer biste se vas dvoje dobro slagali, o tom sam uvjerena. A i ti bi postao, ako već nisi, ozbiljniji... Smjesti se, eto, to je glavno, a i Liza ima nešto... Ponavljam, da te svi nestrpljivo očekujemo. Ujak veli, da mu je piva bila uvijek hladnija uz tebe, a i Amalija priznaje, da si ju i rasrdio i nasmijao... Julijo te ljubi, koliko mi svi skupa... I moj muž želi, da zaboraviš na sve bar za polovicu, koliko je već on zaboravio..." Na kraju su bili pozdravi.

Arsen se načas snuždi. Osjetio nešto sjetna, nujna, labava. Ali to ne potraja. Iznikoše mu pred oči svi oni dani lumpanja, kemiziranja i "realiziranja", užasna udaljenost svojeg života od njihovog pa ono, što ga oni nijesu ni poznavali drukčije no po imenu, a on njih sasma obratno, što su ga oni mogli i osuditi i braniti, a on njih proučavati i najposlije to, što su oni išli u svemu za tim, da ga učine pred svijetom i za svijet što vrednijim i što više odjelitijim od svijeta, s kojim je općio, a on je njih postavljao u isti red, među proste vojnike.

I opet: činjaše mu se i pismo i novac navala, pokušaj i osvajanje speciesa: kao da ga nastojahu uvesti u svoje zabave plaćajući mu duvan i pivu, da se nasmije njihovim smijehom i da ne nazove taj smijeh glupim; ili uvesti u svoje demonstracije pogodujući njegovoj ambiciji, samo da izlema detektiva ostavivši "profesora" na miru; ili učiniti ga ocem zaljubivši u njega novac, ljepotu i inteligensu, da ne suprotstavi bludnicu majci ili ulagati novac u njegovo ozdravljivanje i talenat, da ne oboli u piću. Kao da je sve išlo za tim. I njegova zločinačka pesnica, što se dizaše jedamput na vlasnika bordela i profesora silnom snagom, kao da je diže orgija, prostitutke, bespravlje i duša, imala se sad dići na sve ovo i njega samoga poduprta kuplerima, rođacima i zdravljem.

Svakako, dok pritezahu tereti i utezi, dok se kupovaše i dobro i zlo, zahtijevaše moral i nemoral, plaćaše zdravlje i bolest, rađaše muško i žensko i pokoravaše životu i smrti.

Jest!

Jest!

Arsen sjeđaše u kavani, na suncu. Bijaše baš nekaka pučka svečanost. Opažaše se na odijelu, gestama i grimasama. Crnu kavu zamjenjivaše cipar, rad besposlica, ozbiljnost djetinjarije i zimu proljeće. Ovo se zatrčavaše u lahoru poput vike deriščadi, plamsaše u suncu poput ptičjih piljarica, laskaše se na cvijeću poput modnih izloga i rašetavaše po atmosferi poput geganja gusaka.

"Pijetao najavlja sunce, mačja dreka žaba junij."

Arsen se sve mračniji uvlačio u kut. Jer vani je sve primalo gospodsko lice. Uživanje, kićenje i besposličenje. Proleterac postajaše o blagdanima ravan aristokrati o radnim danima.

"Rad i nerad".

Arsen je uzbuđeno, zapjehano, grozovito mislio.

"Ravnoteža".

Kavana bješe opustjela. Svi pođoše dolje, na trg, k moru. Ulice bijahu prazne, tihe i čiste. Ko krevet bez gamadi.

"Brat, sestra, rođaci, Liza... Redari i detektivi."

Nije ih ni izdaleka mrzio, jer sad osjećaše užas.

"Majka je mrtva."

Ruma se ne dodirnu. Pepeo mu padaše na hlače i ruke padahu. Ne od umora. Bijaše u njima one pernate strasti, što traži hartiju i tintu.

"Detektivi. A ja bjegunac... Kad je društvo tako uređeno i pobjeći iz domovine ne možeš, ako si preveliki zločinac... Vraćaju te."

Zgražao se od boli: ona ga razdiraše.

"O bratu živim i moram živjeti!"

Bol ga razdiraše. A brat je gledao besvijesno njegovo razdiranje kao jedamput i nešto nalik samilosti, plaču i histeriji podrhtavaše nemilo njegovim usnama.

"Rekoh: za mene nema rada. Pao ko aristokrata u vijek industrije, tvornica i strojeva s demokratskim kletvama, suzama i hlačama."

I stade se grčiti.

Nijesam dakle potreban vijeku rada, budući prosjak. Suvišan i toleriran! Traže se ruke, treznoća i razbor – a ja sam tjelesno melanholik, intelektualno lump i... psihološki spekulant."

Kao da gledaše sada sav svijet kao on radnike o blagdanima. Bijahu to pogledi onih "iz zalagaonica" i pogledi njegovi na "krastavog beskućnika".

"I doista!"

Svijaše se uistinu. Zaboljela ga i rebra, jer ih je bio pritisnuo o mramor, a rebra stiskaše, jer se "realnost i "nerealnost" stala poput sablasne prikaze izdizati na onu vagu, gdje postavljahu i "dobro" i "zlo" i "ljubav" i "mržnja" i... onaj isti sadizam, što je iznikao u posljednji čas kao krv u mesu, luč u tami i zračna cijev u dubini morskoj.


Sljedeća stranica