Isušena kaljuža/Na dnu/Dio drugi

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Na dnu / Dio prvi / XV. Isušena kaljuža NA DNU, Dio drugi
autor: Janko Polić Kamov
Na dnu / Dio drugi / I.


Dio drugi[uredi]

Arsena su budili. Najprije birtašica, pa djevojka, pa kućegazda, pa sam Nikšić. Stali ga buditi već oko šeste ujutro, a već bijaše veče. Bili su zabrinuti, jer njegovo spavanje postajaše nesnosno.

– Arsene! – ponavljaše Nikšić stojeći lagano na prstima.

– Gospodine! – ponavljahu žene ispruživši vratove.

– Već je podne – govorahu o desetoj.

– Već je pet – govorahu o trećoj.

– Već je noć – govorahu o sumraku.

A on spavaše. U polusvijesti, koju su oni izazivali i koja mu je užasno smetala, on tek izražavaše kovrčenjem nozdrva, da ne može nikako rastaviti one slijepljene, grozne, ogromne trepavice. I nastojaše pomaknuti u tu svrhu jezik, ali ko da ga ne bijaše. Katkada ga osjeća negdje izgubljena, lutajući, otkinuta, ali odmah s tim osjećajem gubljaše i volju govora. Spavati! Spavati! A oni toga ne vidjevahu. Bijaše to umor, bijaše uživanje. Arsen ga osjećaše, kad bi ga svi ostavili. Ponajpače ga osjeti prama jutru, kad je Nikšić rekao.

– Pa spavaj. Doći ću po objedu. U četiri. Sada je deset.

Arsen ga bijaše razumio. I sav umorni, tvrdi, tupi, ubiti organizam osjećaše samo to, da svi ovi ljudi sa svojim "već je deset, podne"... navaljuju na njega preteškim teretom. I možda nije nikada u životu odahnuo tako, kako nakon Nikšićeve izjave. Ne postade lud od radosti; sreća ga začas dovede k svijesti i on izračuna: sad je deset – doći će u četiri – ostaje dakle šest sati. I ko da je za njihovog buđenja proživljavao teške duševne borbe, očajavanja, neizvjesnosti i sumnje; ko da je njihovo buđenje bilo nalik na san straha, napora, uspinjanja stepenicama s paralizom u nogama i pasjim režanjem za petama – on je sada odahnuo: on se je probudio na ugodi ugrijanog kreveta i – zaspao.

Ali i opet stali ga buditi. Kad mu je ono Nikšić bio obećao, da će ga ostaviti na miru šest sati, pričinjaše mu se to vrlo dugim; sada, kada su stali na njega štrcati vodu, vikati, drmati, pa opet drmati, vikati, štrcati – pričini mu se to vrijeme strelovito kratkim.

Ah! Kako bijaše teško skupiti i opet snagu jave, kretanja, otpora; živjeti! A Arsen je želio živjeti, ali ne još, ne još. A oni mu nisu dali počinuti. Svi ti ljudi raznih spolova, osjećaja i nazora bijahu složni u cilju. Uporno, bez odaha, bez stanke dozivahu budnost ulažući u to svoje misli i mišice, laćajući se svakog sredstva, od molitve do nasilja. Izgledaše da je to pred njima jedna zapreka, koja im brani ulaz u zrak, svijetlo i sreću. I oni je žele odstraniti zaklinjanjem i grdnjom, zamišljanjem i djelom, mozgom i puti.

Arsen ležaše bez pravca. Bijaše to razmrskani organizam, kup dijelova porušene cjeline. I kad ga pridigoše, moradoše ga podržati. Kad je htio isprati lice, moradoše mu podići ruku. Jer svi ovi dijelovi, što sastavljahu nekad cjelinu, čovjeka, biće, bijahu sad svoji, rastavljeni, atomizirani. Zato je Nikšić zadrhtao. Zato se je zgrozio. Zgrozio se pred prevratom počela, analizom sinteze, smrću života.

"Ovo ga ubilo, mišljaše. Ubila ga rakija. Izgorio je."

Arsen ne mogaše govoriti. Mogaše tek izricati, sricati riječi, ne rečenice. "Ubila ga rakija", govoraše u sebi Nikšić poduprv ga obim rukama.

Arsen zaudaraše. Bijaše sav zapackan nečim skrutnutim, bezbojnim. Ko krv, ali se ne pokaza rana; ko bljuvotina, ali sve bijaše probavljeno; ko žutilo, ali se ne pokaza oteklina.

Zaudaraše ko strvina, ali ne bijaše još mrtav; kretaše se ponešto, ali prestajaše biti živ. A oblačna atmosfera bijaše poštrapana svijetlom ferala i tišina romonom kiše. I makar bijaše kaljužina i nebo i zemlja, svijetlo izgledaše bara na čistini i tišina govor u romonu.

Izvukoše ga napolje. Nikšić ga podržavaše. Arsen bijaše kao odijelo, njegov pratilac ko štapina.

"Ubila ga", ponavljaše Nikšić osjećajući, gdje ga Arsen priteže niže, dolje, k zemlji.

– Pusti – šane uz veliki napor. – Spavati.

– Gdje? Luduješ.

– Tu... – Arsen grcne i klone, ali ga Nikšić ne pusti. Upeo se i poveo ga dalje.

– Pusti – šane opet i nagne se o zid. Htio se jednom rukom primiti željeznih rešetaka, ali ne mogaše pridići ruke. Tu se je samome sebi slabašno nasmiješio. Izgledaše sâm sebi nekaka umjetna karikatura; pajac, sastavljen od komada njegovog tijela, Nikšić ko onaj, što ga drži za kapu i kreće konopcem, a sva ta priroda, djevojke, rođaci, nebo i svemir, gledalac. Ali za tren! To ga je vukao Nikšić, vukao užasno dugo, nesmiljeno, grubo. Arsen, osjećajući, kako ga stište za krpetinaste, mokre ruke i raspukle, slomljene bokove i kako ga muči, nateže i bije, šaptaše: "Kako me voli! Kako me voli!"

Ali stane. Nagnuo se i opet na zid i stao dizati ruke. Već deseti put! Tvrdoglavo, benasto, bezrazložno poput djeteta, što snaša kamenje na trotoar, jer ga sluškinja baca u kraj. On je znao, da je to nekaka glupa zabava i zato držaše, da je vrlo zgodna; sama stvar vrlo ozbiljna, jer tako dječinska. A Nikšić ga je samo vukao i najposlije dovukao do kuće. Arsen je pošao sam uz stepenice; nije htio, da se majka prepane. I uspeo se sam. "To nije smrt" šaptaše Nikšić.

A život i smrt šumljaše muklo, zatureno i sramotno u incestu.

Ali majka ne zagleda u njemu majstorsko jedno djelo alkohola. On joj slaga: "Potukosmo se – radi politike". Krastavo odijelo, kraste o nosu, klonuće mišica i glas, onaj glas bez zvuka, ko da ne dolazi iz prsiju, i lice, bezlično, iskreveljeno, ne odavaše njoj posljedice pića. "Ovaj čovjek nije pio" bila bi pomislila, da je mogla razmišljati vrhu određene, odmetničke svoje puti i lika; jer piće nije batina; piće nije lopata; piće širi, deblja; piće ne steže, ne mršavi; piće ne daje čovjeku glas ko da je žedan, gladan i opet – žedan. I donijela mu jelo; donijela mu i vino – za okrepu! A pritom ko da se je samo svijetlo šalilo i ono prostora između njegovih usta i njezina nosa bijaše kao odnos Arsenova mozga i ruku.

– Pij, okrijepit će te.

Arsen je prinio čašu.

– Pij!

Arsen je gutnuo.

Ali pij!

Arsen je i opet gutnuo i oborio oči. Bijahu mokre, jer para lizaše iz njegove utrobe, a plamen zahvataše i jezik. "O majko, smijao se nijemo, što mi daješ žeravke". I gledajući u ostalo vino razmišljaše: "Morat ću ispiti i ovo... Rastaljeno željezo."

– Pij!

Peklo ga i činjaše mu se da plamen razara trbuh i dosiže do rebara. I nije mogao više. Pridigo ruke k prsima i prsište prignuo k rukama. Stisnuo ih.

– Spavati.

I opet se taj usklik izmotao ko sukljaj.

– Spavati.

Molio je sklopivši se o bokovima skrušeno, pobožno, toplo.

– Pij! Usnut ćeš.

A Arsen dižući se od očaja tvrdoglavo ponovi:

– Spavati.

Svukoše ga. Kad ga polegoše na krevet rekne tiho:

– Vode.

Doniješe i vodu. On je ležao poleđice i svratio žedno oči k čaši. Bijaše od nje daleko, valjalo ju dosegnuti rukom. I pokušao je izvući sav zaokupljen jednom misli: hoće li uspjeti? Ali ruka ko uspavana. Tako se dižu noge u snu, kad se žuriš uzbrdo.

– Reumatizam – prošapta i spusti podbradak na rame.

Majka mu podnese čašu. Stao je srkati vodu, ali mu se činjaše topla. Tako topla... I sve bijaše toplo, gotovo vruće. "Spavati na snijegu, mišljaše, jesti led, piti sladoled, odijevati se mrazom..." Ah! Bluđaše po sjeveru mislima, jezikom, utrobom. I povraćahu se k njemu priče o ukletim kraljevnama, praporcima, bundama, Eskimcima, psima, medvjedima... sve, što dozivaše predodžbe o polovima, ukočenosti i zimi, daleko ekvadora, razbujavanja i sunca. I ko da je sjever s njegovih želja puhnuo u njegovu majku, on je čuo:

– Skuhala sam ti čaj. Okrijepit će te.

Ležao je dva dana. Bijaše mu, da je umoran od puta, nesabran od naglih promjena, bez misli radi jedne možda bezizražajne ideje, što se je polagano uspinjala od dolje gore, od udova k glavi, od mesa k mozgu. Nije jeo. Pio je vodu, lagano, promjerljivo kao da uzima dragocjene kapi kakog finog likera. Nije ni pušio. Pokušao jedan dim okusiti bar nepcem; ali jezik se stao srsiti iglicama i iglice pupčiti iskrama. Uzimaše sladoled. Katkada mu se pričinjaše, da je topao, a onda bi ispruženim razmišljanjem tvrdio mahnuvši olako glavom, da mu utroba gori.

On se je zamišljavao u nedavnu prošlost, ali činjaše se, da ta prošlost ne treba natege misli, nego da zuji u ušesima kao da je uho pritisnuto o vanjkuš za tišine sobne.

"Pili smo. Snovali smo ići; ići daleko, odmah, pješice. Razgovarasmo poduprti laktovima o sto i nosovima okupljeni oko flaše. Kadgod nam se šeširi dirahu: tako se bližasmo u udubljenosti i zanosu... Jedna flaša: Rusija... Druga: Sibir... Treća: Sjeverni pol... Četvrta: Mars!... Peta..." Nije se smješkao. "A kod pete kao da mi se zemlja srušila na glavu ili kao da sam se ja srušio s Marsa na zemlju..." On se tu podrugivao, ali vrlo ozbiljno. I došav dovde, kao da je zagledao svoje lice zamišljeno, suho, neodlučno.

A tamo je sjedila majka, omotana u rubac, i ista onaka zamišljenost i neodlučnost i ponekud različna suhota boli i srditosti utanjivaše se na vršku njezinog nosa. Ne gledahu se; ali se sretahu bogzna gdje, na kratko, bez riječi, blijedo. A jesen, balava od padavice, uzbacivaše slinu na stakla. Mrstila se u bojama, kaljala u formama. Šutnja se zalijetavaše od zida k zidu poput duše konjske smrti. Arsen je osjećao komarca s krilima, grlcem i trepetanjem. I – kašljucnu. Dosada bijaše miran: pluća ne potrebovaše. Ali najedamput on se je sjetio, da mu se onaj umišljeni komarac zabada u nos, uho i grlo. Sjetio se i opet, da je pio i da ga pali, ne vatra, nego žeravke: nešto tinjaše u njemu. Tu se majka trznula:

– Srkni vode.

Arsen uzdahnuvši zakašlja još. I opet... Odsele je stao kašljati. I njegov organizam, koji je dosada bio u nekoj neodlučnosti, kao da je sada primio odluku, najedamput, energično, tvrdo. Kašljanje odmnijevaše. Soba, stan, kuća... sve bijaše njim ispunjeno; a ono bezvučno treskaše atmosferom poput kamenja na hridini. Kad disaše bijaše mu, da je svaki udisaj zraka nož; ipak udisaše taj zrak, jer je valjalo zabadati oštrice u prsa. Žeđao je i nije mogao piti; umiraše i valjalo je živjeti. Pluća gorahu, a bijahu vlažna. Nikako ne mogaše osjetiti, dolazi li izvana oganj ili vlaga. Gorio je i zalijevahu ga vodom; bijaše mokar i štrcahu na nj vatru. A valjalo je disati, jer u tome bijaše patnje; valjalo se patiti, u tome bijaše život.

Četvrti je dan pokušao jesti. Onda mu pozlilo i stao bacati.

– Krv – govoraše majci upirući čelom u posudu. – Krv! – opetova upisavši bljesak svojim bokom. Ona ga je gledala. Prosjeda. I kad je Arsen digao k njoj svoj slomljeni, prebiti pogled, opazi najedamput, da je ona cijela jedna sjedina. Oči joj bijahu sive i lice se grešpaše u pepeljaste nabore ko da je onaj prebiti pogled njezinog sina uronio u pepeo njezine puti.

– Ah! – smješkaše se ona usiljeno, skladajući brutalnim naporom svoje usne na smijeh – kako si smiješan. To je kava.

– Krv! – opetova Arsen nasilno.

– Ja ne vidim. – Prigibala se k posudi pružajući svoje ispržene, suhe, istanjene vlasi njegovim nozdrvama. On je gledao u njeno tjeme. "Otpaše joj kose... Ove brazde, sve bijele, mramorne brazde..."

– Ja ne vidim... – tražila je tobože. "Ove bijele brazde... Ja te gledam, majko, moja majko... Ovo su brazde, ovo je krv... Padaju kose i pluća se kidaju." I sav zloban od grke žalosti pred njenom otkritom, propalom spodobom iskesi se i zakašlja.

– Kava!!! – I hripio je cijeli dan u kašlju, što se bacaše u plafon ko pogled propetog Hristosa u nebo, koji proklinjaše nekoga iznakaženo, grozno, odvratno. Bijaše to oštrac u njemu, što je počeo izilaziti iz njega lutalački, bludeći, dok ne stane udarati ko pralica dolje pa gore, pa opet dolje i gore... "Tvrd sam", bio bi rekao drugda. "Udarat ćeš i nećeš me probiti. Ostat ću nevin u krilu prirode." Bio bi prasnuo u smijeh, da ne praskaše kostur, odšarafljen, bezglav, slobodan.

Odahnuo je tek sutradan. Ne mišljaše na prošlo: počivaše. Oko njega bijahu sestra Jelka, brat Julije, majka i "milostiva Gorup". Arsen je u isto vrijeme gledao u sve i sve vidjevao. Julije bijaše silno umoran. Jelka prebiraše prstima po glasoviru i njezini prsti izgledahu još umorniji. Ona bijaše krupnija, bljeđa, s časovitim plamsajima na izbijeljenim bronzastim obrazima. Izgledaše mesnatija, s manje kostiju i manje pregiba. Zanosila je. "Milostiva Gorup" sjeđaše mirno, spokojno, i umilno, kao da je za Arsenovo zdravlje dala odslužiti bar tri mise; samo je majka svaki čas dizala glavu prema bolesniku:

– Žilav je!

Jest: njima bijaše stalo do njegova života ko do svakog predmeta u kući. Ne od puste ljubavi prema njemu, nego pred užasom umiranja, pred tajnom, što je nosi problem života, pred neizvjesnošću, što je uspiruje bolest, pred smrću, koja na mrtvacu postaje živa realnost i ti je pipaš, osjećaš, vidiš i mirišeš. Kroz ovo nekoliko dana oni je iščekivahu. Mrtvaci se ne vide svaki dan, na smrt se nikada ni ne misli – ali mrtvac se rađaše i smrt postajaše živo. Sada pak gledajući ga oporavljena, spašena, izmakla, postajahu svi veseli poput trave za cvrkutanja i cjelova u šumi. Slika proljeti i života bijaše harmonija, priroda, država, skup interesa i solidarnosti, a udo vladar. Jer bijaše doba mirovanja, gdje je dragocjen život građana, da ga do zgode donesu jeftino pred kuglom. Zato se veselio i "profesor", veselio se i ujak; i Arsen se veselio njihovom veselju. Nešto naivna, djetinjasta, ignorantna ispunjavaše njihovu radost, koja bi bez te naivnosti bila prazna, suha, cinična. Arsen je i profesoru stisnuo ruku i rekao: "Bolje!" Zima bijaše zagrizla u sama stakla. Zadiraše u samo zidovlje, ali ne dalje. Rugaše joj se peć. A Arsen gledajući na nasilno, podmuklo režanje zvijeri, zabijeljene od žuči, osjećaše samilost kao prema rođenoj majci, kad je gledala u njegovu krv, a on u njezine brazde.

Nije više izilazio iz kuće. Oporavljaše se? Možda i teško. Bolovaše, ali ne na jednom organu i jednoj bolesti. Tako neko vrijeme ne mogaše puštati vodu. Nije od toga trpio samu bol, ali neki užas, što ne može da daje, a prima, stao mu se stvarati u glavi, a onda u mjehuru. Ostati bez duvana i svejedno misliti! Onda, kasnije, stale mu oticati noge. Postajahu bujne, putene, bijele ko noge u seljakinja. I pritezahu ga dolje, k zemlji. Pričinjaše mu se, da je olovo mozga, jesenske atmosfere i stitikece propalo do tabana. Onda prispodabljaše mišice na ruci i stopala. One se sušahu, ova se debljahu; lice propadaše, noge ispadahu; tu iskakivaše kostur, tamo put. Kao pluće i mjehur. Ono lijeva, ovo presahnjuje; obrazi bez krvi i pluće rasipava krv... Sve nekaki neskladi, sarkazmi, parodije, komedije i žalosne igre. Bolesti raznih karaktera i daju jedan – tip.

Arsen promatraše te izjave pobunjenih organa, i bez ikakve predodžbene zabune zagledavaše u tome utjelovljenu psihu, u koju bijaše zaronio jedamput iznijev odanle svoje tijelo ko simbol, kip. I gurkaše svoje tijelo pred njihova lica sasma trijezno, misleći u sebi: "Jedamput bijaše riječ i riječ postade tijelo. I opet će tijelo postati riječ." Podsmijevaše se. "Slušaj, rekao je jedamput jedinoj Jelki. Ne smijem poći napolje i ne smijem otvoriti prozora. Ja sam ko gamad: čistoća me ubija. U smradu se okotih, u smradu življah, na zraku ću i svježini umrijeti." Jelka bijaše obradovana, jer humor njezinog brata bijaše dobar znak. Ali kako je liječnik bio izjavio, da mora beziznimno promijeniti zrak i poći na jug, spremio se najposlije na odlazak. Julije je jednostavno rekao bratu: "Ajde! Ne brini se ni zašto!" A činilo se, da je pred sav svoj uloženi novac govorio: "Došao je tvoj čas. I moj". Porukovaše se. Majka ga jedina poljubi i onda – onda stade plakati. Činilo se, da sad i kose plaču, da je sva ona sjedina bila cijev, koja je pukla i razlila tekućinu. I vlažan od njenih suza sio u kočiju, zaogrnuo se, otro nekoliko mikroskopskih suza misleći: "Jesu li to iz mene istekle ili ih je ona slijepila zadnjim poljupcem? Idem. Dadoše mi suze i novac... ljubav i rad... za zdravlje..."

Sjeta je gacala. Stala se topiti. I primiv se za grlo osjeti nešto ko kamen. Nešto je izraslo. Nešto se skrutnulo. Kvrga.


Sljedeća stranica