Isušena kaljuža/Na dnu/Dio drugi/XI.

Isušena kaljuža NA DNU, Dio drugi, XI.
autor: Janko Polić Kamov

XI.

Bijaše mu sada pojmljiva u najskrovitijim motivima njegova pjesma, figura, trop... od januara iste godine:

"U maglu – pođoh ovako razrovan ko građevina, što se raspada od vlage. Jer vlaga je ona, što je zaderala u moj organizam i umekšala nekad tvrda, kamena pluća. Odakle je došla? Ja li je donije vjetar s jugovinom ili bura s mrazom ili noć s nabreklim pjesmama, cjelovima i očima od – alkohola?

Pođoh i stadoh. Magla obujmila vaskoliki grad ko gusti dim jedne herkulske cigare. Ispuhnula ga ova putena vasiona, razgaljena ko haremska blud. Dahnula, kihnula i pljunula i zatrpala historijsku ljepotu, potopila u pljuvački kupole, oble ko kukovi okupanih nimfa, i turnjeve, čađave ko ruke razapetog gorile i krovove, reske ko hrbat ogladnjelog pseta. U tišinu gluhoga, nijemoga i slijepoga grada tek što vapor ispušta kratki, slomljeni i izgubljeni krik; on jedini ko nekako boštvo, što ga je čovjek – kreten satvorio sam i pao ničice pred genijalnim djetetom svojim.

Stadoh. A tamo se razbire nešto živa – nešto živa u iz grijanoj i mrtvoj mećavi; nešto uobličena u bezobličnoj i maglenoj gromadi; nešto tvrda u svemirskoj i raskvašenoj hunjavici; nešto tamna ko modrica na bijeloj koži, nešto sve krupnije ko oteklina na izbatinjanom tijelu.

Čovjek! Ko da je krv prsnula iz ove mase, kad ju je nečiji bič tresnuo u živo... A onda drugi, treći... Same kapi – cjelovi biča, same kapi – djeca boli iz jedne rane, što bude utroba.

Zašto sam stao i gledao te bezbrojne kapi, kako niču, prolaze i odlaze? Zašto sam gledao uvijek nove rane i uvijek istu krv? Zašto?... Kad ove iste večeri usnuh, da me u noći probudi razglibljeno, klimavo pluće... Čitava jedna građevina prodrmana i razrovana...

Pridigoh se na krevetu hvatajući sapu ustima, nogama i rukama, tražeći jedan sami dah života iz ledenih zidina i crne atmosfere. A u prsima vatra, zasipavana pepelom i podjarivana vjetrom... I pluća... suhar napita vodom: vlaga i plamen, zagrljeni ko očaj brodolomca – borba dvaju života za jednu zajedničku – smrt!

Tad stadoh psovati... psovati izgrbljen, bijedan, udavljen. Raskopah krevet, razderah plahte i istrgoh sanljive oči kružeći s njima po plafonu ko s dvjema pesnicama, kuburama i noževima, što traže krivca, boga, ništicu, cilj... i bijes jednog života, što ne može da pogodi u živo – nju, bez obraza i bez časti, opjevanu hulju i posvećenu kukavicu: religiju poluljudi i ideal poluživina: nju – boga i nirvanu.

Psujem. A psovka me krijepi ko vino, hrabri ko zanos i tješi ko molitva. O svi vi, što vjeru izgubiste ko uspomene ili razderaste ko krivu banknotu ili sažgaste ko ljubavno pismo ili odbaciste ko dogorjelu cigaru ili upotrebiste ko zastarjelu novinu – evo vam nje, vjere, nade i utjehe... i više: evo vam krvi nezacijeljene, vruće i žive rane. A dok je krvi, ima života!

Iz mrtvog je tek Krista protekla – voda!!!"

Istina: bilo bi zasukano, fanatički reći da su i buntovni i patnički osjećaji i pohote istekli iz jednog spremišta poput bluda: jedni prema mozgu, gore, drugi prema spolovilu, dolje: sifilis što udari u udo i glavu kao piva... Ali perverznost spolna to začinjaše, bar u frazi, na papiru; ona podavaše čar, draž i strast, gdje to mogaše podati; stvarahu kompromise i najposlije bolje situiraniji izrabljivaše slabijega: blud intelektualni zasjenjivaše spolni, jer kod njegovog uzrasta pogodovaše i vrtlar i zemlja i zrak – protivno drugome. I Arsen postajaše strastveni intelektualac nailazeći misao na dnu čaše ko nekada suze, u suzi probleme ko nekada alkohol. A pio je, jer je i svaki seoski ljubavnik morao – jesti.

Ove je večeri i opet plaćao Rubelli. On je padao sve niže, u mrak; izgledaše ko čovjek, što je iz rasvijetljene sobe pošao u tamu i onda gleda ujedno u ono svijetlo. Ali pred Arsenom postajaše odvažan. Prepustio se da ga voda: tako je bar mogao zatvoriti oči.

– Ilustrirao sam tvoju pjesmu: u nizini magla; a gore jedna ruka izvlači iz nje kijaču, na kojoj se hvataju kaplje krvi. A markiz, što je češće u mene kupovao slike, rekao: gluparija!... Nisam uspio, znam... A onako ne mogu više. – A za pô sata stao je Arsen pitati nemilosrdno:

– Razumiješ ti ovo? Ubijaš se, a želiš život; prezireš ljude, a ljubiš čovjeka; oživljavaš čovječanstvo, a ubijaš ljudstvo.

Gledao je cijelu svoju seksualnu psihologiju: reakcija "realnosti" socijalne na individualni perverzitet: što je mlađi, reakcija slabija: što je reakcija slabija, sposobnost uživanja manja: Porast uživanja = porastu reakcije!

– A razumiješ ti ovo: što čovječanstvo voli više bitisanje, više se uništava; što pjeva misao više život, dalja je od njega i što više ljubiš čovjeka, više mrziš ljude. – I problijedivši završi:

– I ako to razumiješ, onda tek imaš neko pravo, snagu i dužnost iz pljuvački graditi poštu, od dinamita slobodu i od zločina svetinju! Nihilizam rad života, uništavanje rad stvaranja i krv rad sućuti!

Ne plamsaše; blijeđaše i više. Sva žarkost njegovih dojmova, sva naprava njegovih opazaka, sva natega njegovog intelekta – život od ovo godinu dana, što se izražavaše u razmišljanju kao kod djece u skakanju i djevojčica u plesanju i vojnika u bludnosti, stao se sintetizirati ne u spokojnom snu, nego u spokojnim mislima. On ih jednostavno ispovijedaše. Ali i ova sinteza bijaše tek podata za analizu: prošli život za budući. Zato je problijedio. Pričinjaše se, da njegovo lice, blijedo i uzvišeno poput njegovog glasa, gleda u nešto velika i duhovna. Bijaše baš tako svečano. On je gledao u – skrajnosti uma.

Sljedeća stranica→