Isušena kaljuža/Na dnu/Dio drugi/VI.

Isušena kaljuža NA DNU, Dio drugi, VI.
autor: Janko Polić Kamov

VI.

U prvi je mah ostao silno hladan. Brzojav je glasio: "Majka umrla od kapi". On se dapače trudio, da osjeti žalost, i u tu svrhu prikazivao u mašti konac njezinog života što užasnijim; stao se dapače upuštati u egoistički sentimentalizam: "Sâm, bez kućišta, bez ognjišta, bez svega... potpuno sâm, sâm, sâm..." Ali ostajaše suh i, unatoč dozvanih predodžaba, njegovo unutarnje shvatanje bijaše tupo. Ali kad je odgovorio Mariji: "Majka je od kapi umrla" stao mu je glas plakati. Zadnju je riječ jedva napola izgovorio. I baš taj susret s čovjekom, s licem ženskim, koje je došlo i odmah otišlo ostavivši za sobom sažalu, zgražanje i sućutstvo, gane ga; on je prosuzio najprije radi – sebe.

Pošao je van, među svijet. Preziraše ih; točnije: sažaljevaše ih. "Ove noći ste spavali kao jučer, kao sutra... i ništa ne doživjeste. Pa što ste onda vi? Jadnici!" Gledao je u svakoga. "Ovaj je možda dobio krivi kaki novac i nazvao to – nesrećom. Onaj je tamo ostao bez kave i nazvao i to – nesrećom. Onaj je tamo zakasnio u ured i nazvao i to – nesrećom. Onaj je tamo našao u kavani zapremljeno svoje mjesto i nazvao i to – nesrećom. A ja sam izgubio ove noći, najedamput, nenadano – majku."

Bijaše u parku. Sunce se pomaljaše, ali tek što se razabiralo; ono magle izgledaše ko prašina; tako padaše i na pluća. Tude ne bijaše žive duše. "Svi vi noćas tako. Svi." Dugo je on polazio do parka. Sretaše silu svijeta i svakoga bi pogledao. Nitko ga ne uzruja ili zabrine; jednog su derana vodali u zatvor, ali on bagatelno prođe mimo njega; jedna ga žena zatraži novac i on je porugljivo mimoiđe; jedan ga stražar upozori na nešto vrlo osorno, ali on se prezirno udalji: sve je sad za njega primalo iste sažalne boje i mizerni oblik. Omalovažavaše ih. Dapače! Prolazeći mimo jedne kuće, što je bila zatrudnjela i pokraj koje ne mogaše proći bez straha, danas je stao nekoliko sekunda ispod nje izazovno, porugljivo i sažalno. "Smrt majke" bijaše već u životu, govoru i knjigama označena kao nešto strašna, grozna, užasna – kao najveća nesreća. I polazeći kraj svijeta, on je bio u kontaktu, dodiru i krilu tog shvatanja: zato bijaše ohol do prezira. Ali da je morao kojoj novoj ličnosti i opet reći naglas, da mu je majka umrla, njegove bi riječi drhtale kao pred Marijom: tako dršće nevježa đak kad prvi put odgovara na ispitu ili početnik za debija.

"Svi oni tako. Svi. Jadnici". Sjedio je na rtu klupe. "A ja sam joj mislio donijeti svoje zdravlje". On je mislio na rastanak s majkom. Njegove misli postajahu sve strastvenije. Od predočivanja bijahu živahni i obrazi, i sluh, i noge... I kao da je tek sada vidi kao majku, kao ženu, rumenu, kadgod nabuhlu, dobru, zlu, odurnu, zamamnu, djevojče, što zatravljuje oca, sijedu, psujuću, dobrodušnu, klevetničku, moleću... Silnom brzinom pregleda tolike scene – veliko svijetlo rasvjetljivaše ne čovjeka, rasvjetljivaše jedan život. "Gle je! Gle je!" I začudo. Njezine mane iskakivahu. T. j. on kao da je pregledavao i omalovažavao njezine kreposti... "Ona je lagala radi novca, krala je oca, zaduživala se, klevetala, ogovarala, lagala, krala... Ona!" Kliktaše. "I klevetaše... I krala je!" Sjajio je od oduševljenja. "Ona – kraljica!" Nazivaše je tako. Nehotice pogledavaše povrh sebe kao da ju je sve to – sve to zla, što bijaše u njoj – dizalo gore, visoko, čarobno. "Kraljica!" Ali njega već polijevahu suze. Ne suze boli. Bijahu to suze sjaja – kao da je zagledao u sunce. I mignuvši, raskašljav se i protrv oči zamakne dublje u park. Usne šaputahu njeno ime. "Kraljica!" Šaputahu lagano, slatko, mekano. I on se smekša.

"Gle! Gle!" Najedamput – zagleda je malenu, sitnu, drobnu... tako drobnu. Prezrenu, oturenu, ismijanu. "Ljubila je djecu..." govorahu, ali zaglušivaše ih ona sama. Ona sama.

Arsen ponavljaše riječi. Grčevito. "Ona sama osuđuje sebe samu... Nju je nešto ometalo u savjesti... Ona se poništavala... Zato je i gubila snagu u posljednje vrijeme... i nije osuđivala nikoga... Nije me osuđivala... Ali sebe..." Bijaše to grč. "I zašto sada izgledaš tako sitna, potištena, kriva... Ja te ne osudih... Ja sam te dizo, dizo visoko. Tamo te uzdignuh, tamo..." Bijaše ko da je uistinu digao obje ruke uvis; a onda ih spustio od umora. Ili je uvidio svu besmislicu tog dizanja. Svejedno. Ona bijaše sad sitna. Plakala je kao ono o njegovu odlasku, svijala se i stiskivala, kao da je zima preljuta i pokrivalo prekratko.

Arsen ne gledaše već njen život; udaraše mu upravo u oči njena fizionomija. Tako ojađena, turobna, pokajnička. Oh! "Tamo, tamo!" Govorio je već u pô glasa. "Ovamo! Ovamo!" Htio je ovim riječima odvrnuti teški razgovor i zabašuriti sve ovo, što iskakivaše poput kijače. "Nijesi kriva ti! Nijesi kriva!" Gledao ju je. Ona je sad sebe krivila i užasno plakala. "Nijesi kriva! Nijesi!!!" I sad se stao otimati toj užasnoj riječi. Bijaše ih toliko, a sve iste, užasne, nesnosne ko komarci. Uistinu on ju je gledao iskrivljenu i govoraše: "Ti si prava!" I ovako upiljen mislima, zabivši tu posljednju riječ u mozak, stao je blijediti. A ona je već i previše plakala. "Dosta! Dosta!" Ali nje više ne bijaše. Sama voda. "Sva se je u suze pretvorila", pomisli s užasom Arsen. "Sva se je u suzu pretvorila... Cijeli jedan život, cijeli..." On ponavljaše riječi, glupo, bez razloga. "Cijeli jedan život jedna suza..."

Tu ga napane žeđa. A on u rastućem užasu kao da je tu ogromnu suzu popio i skrutnuo o grlu u led – stade grcati.

Isplakao se. A o podne pošao na objed i gladno; žedno, s velikim apetitom pojeo dva obična objeda ne ostavivši ni mrvice na stolu. Činilo mu se, da je to prvi put, što je umirenim želucem umirio savjest.

Sljedeća stranica→