Isušena kaljuža/Na dnu/Dio drugi/V.

Isušena kaljuža NA DNU, Dio drugi, V.
autor: Janko Polić Kamov

V.

Drugi je dan prebrojio novac: opredijelio dnevnu svotu i opet škrtario, pretjeravao, skapavao. Nastavi čitanje. Radio je i spavao. A sve ove misli, što se bijahu nakupile u faktu: "prištedio jedan objed i zapio njih trinaest" ostajahu u njemu, ali on ih odlažaše na stranu kao da je nekako spremište, štediona u njegovom mozgu: besvijesno se radovaše onomu danu, kad će tu prištednju upotrebiti: tako se skuplja novac za lumpaciju, tako se očekuje pijača. I svaku misao, koja bi mogla uvećati uloženu svotu, bacaše je u štedionu vrlo spretno. Sjedio je i sada pod veče kraj prozora, razvaljen, ispružen i – komičan. Zabavljaše se sa samim sobom kao glumac pred ogledalom. Jer on osjećaše, da se počeo – oporavljati.

Jednoga jutra dobije pismo od – Lize. Pisala je "nakon onih krasnih nezaboravnih časova sprovedenih" s njim, neka joj "za miloga boga piše", piše "puno, puno"; jer njoj se "otvara sada novi svijet i drugi život", jer je ona "oh! i kako željna" njegovih "riječi, puno, puno riječi" i budući nijesu "imali vremena porazgovoriti se" to ga ona ovim putem pita za savjet "koje knjige" da čita... I t. d. i opet je uzdisala za onim "krasnim časovima i puno, puno" pozdravljala. Potpis je glasio: "Vaša prijateljica Liza S."

Arsen je uzrujano pročitao pismo. Rukopis bijaše ženski, ali s nekim karakterima muškog pisma, koji je negdje već vidio. To mu podavaše pikantnost kao ženi brčići. Slično djelovaše i sadržaj pisma. Djevojka je tražila knjigu, ne cjelov; djevojka je htjela pismo, ali ne ljubavno; djevojka je htjela riječi, ne lasku. Tako bijaše napisano; ništa zato, ako se iza toga krio spol. U tome i bijaše sav čar: ženska u dimlijama; ženski spol prikriven – hlačama!

Arsen se zamisli. Njezina fizionomija ne bijaše već opredijeljena. Jedno mjesto u pismu stane mu je dozivati u pamet, ocrtavati i uobličavati. Bijaše to ono mjesto, gdje se ona tužila na svoju okolinu, koja ne shvata njezinog zanimanja za književnost. Potenciraše dakako: dogodilo joj se zacijelo nešto neugodna: izrugaše joj se ili je prekoriše. Zato je oštro podcrtavala riječi "glupani, žabari, filistri". A onda pretjeravaše u pismu sa svojim pretjeranim osjećajima: "oni me baš tuku; a to boli; tuku, izrugivanjem, nerazumijevanjem, primjedbama i glupošću..." I Arsen dršćući u dahu čitaše proždrljivo... Riječ: oni me baš tuku – opetovala se...

I kad je stao pisati, drhtalo je i pero, drhtali su t. j. prsti.

"Cijenjena gospođice Lizo,

pročitao sam vaše pismo, kako se čita pismo ljubavno, jer o ljubavi ne bijaše ni govora. To jest: dršćem. Ja ne gledam u vaše tijelo, ja gledam u vaše oči samo dotle, dok u njima smije isplamsati misao. I čini mi se, da ste vi simbol. Rastanjena, prenježna, pretopla pala posred krupnoće, leda i brutalnosti – pala posred ljudi, kojima se mozak cijedi u materiji – vi, kojoj i materija utiče u mozak. Tuku vas, znam. Probuđeni vaš intelekt i nije no ribel i hijeretik... Ribele strijeljaju, hijeretike krštahu na zubatim kolesima inkvizicije... Ne, danas ne strada mozak muški: on je danas vladajući. Danas strada mozak ženski – on je proletarac, što se diže na buržoaziju. A vi, evo! Gledam vas bjelokrvnu, gdje postajete crvenokrvna. Na očima se vašim lomi krik boli, u boli vašoj misao. I gle! Bude mi da kliknem: Vi niste žena, umnice! Vi niste seksus, buntovnice! Vi niste majka, slobodarko! Velika građanko, velika Parižanko, veliki čovječe! Neka dijete rađa seljakinja, neka dijete doji Zagrepčanka, neka dijete uzgaja žena! – Ne bukti li ono električno svijetlo – jer je staro sunce na zapadu i jer novo čovječanstvo sviće. Ali ja se varam. Vi ste ipak žena. Jeste! Odaje vas bol, progon i bespravlje. Ženski je mozak vanzakonski, ženska intelektualnost nije priznata. I u tome ste žena, patnica i smiješna. Jer ako bludnica nosi na svojoj sramoti moral, vi nosite na svojoj porugi – species".

I pisao je dalje. Liza ostajaše žena, ali prestajaše biti Liza. On ju je zamišljao "zgužvanu", s crvenim podočnjacima i s izrazom "raščupanosti". I zato zamamljivu. Pisao je još uvijek. Zanašao se. Seksualnost podavaše idejama strast, idejnost pak seksusu uzde. Ali na mjestima se miješahu. Arsen je bio oduševljen, ganut, vlažan. Pisao je negdje: "Tuku vas glupošću, neznanjem i korbama. Oduran je to korbač: za robove. I mene tuku. Tuku me sistemima, teorijama i idejama. Zamaman je to korbač: za slobodnjake, Prometeje. Vi plačete od boli u krevetu i vaše su oči crvene; ja plačem od zanosa u kavani i moje su oči mamurne."

Sad – najedamput – bijaše se kao skutrio. Ovo tu, nabacano na papir, činjaše mu se nečim dubokim. Ostade zamišljen snizivši glavu k stolu.

– Vi nećete danas izaći? – Gospođica je Marija ušla, da pospremi sobu.

– Ne. Ali vi možete svejedno. Niti smetate vi meni, niti ja vama.

Šepesaše. Kad bi išla onim uskim ulicama, udaraše u oba zida naizmjence. Činilo se da se svakim korakom nekome klanja, ali ne naprijed, nego postrance. Jedamput je gledaše ovaku iz daljega s jednim birtijskim znancem, kako se gega s onim debelim, širokim tijelom poput krcate bracere. I oni se smijahu. Ali kad je ostao sam, postajaše postepeno sve ozbiljniji. I sad ju je propustio i odložio pero. Stala je pospremati krevet. Raspremaše ga s nekakim rumenilom i požudom na okruglom licu: smrad iscijeđen u muškom znoju udaraše joj u nos. Sagibaše se, i stegno se odmicaše i izdizaše na stranu kao da se izazovno koči pred njim. "Ova noga! Ova noga!" Nije znao, što joj je na nozi. Nikada mu je ne pokaza, makar je često zakapčala cipelu pred njim. Ali ta cipela spadaše na zdravu nogu. Govoraše, da je jedamput pala, svinula je i onda je parali.

– Toliko bijaše mesa na meni – pripovijedaše – te nije liječnik mogao vrlo dugo dosegnuti kost.

"Ova noga! Ova noga!" Arsen je promatraše, a kako je sunce udaralo na stakla susjedne kuće, odražavaše se i u njegovoj sobi bljeđe, slabije, pospanije. Bijaše tiho. Čulo se samo razmetanje kreveta, njezini naporni, preteški izdisaji i struganje cipela. "Ova noga!" Iskrivljivaše je cijelu; i sama pleća. Marija bijaše kosa u duljini i širini, kriva u istome dahu. "Smijah joj se; noga je njoj došla na muku, ljudima na veselje. Zašto je patnja smiješna?" Ali se sjeti, da se sâm nije nikada smijao. Nužna su bila bar dvojica, da se uzmogne stvoriti – veselje... Sad udisaše osamljenost. I kako bijaše zanosan i razdražen od Lizina pisma, od riječi, koje same od sebe isticahu poput utjelovljene strasti, Marija ga još više uznese i gane. I sada ove dvije žene, od kojih je jedna izazivala njegove razbludne misli, a druga samilosne, stiskivahu ga. Jedno paraliziraše drugo i Arsen je postajao sve mirniji, ljubezniji, ganutljiviji; ali ganuće imaše za sebe.

I kad je ostao sâm, nastavio pisati sve blaže. Preporučio joj ruske pisce: "Oni će vam bar pokazati grešnika, zločinca i rugobu, da zadobiju vaše "čiste", "nevine", "lijepe" simpatije!". Pisaše na tanko, široko, čitljivo. I ispisav dvije stranice sâm se začudi svome maru i marljivosti. Bijaše zadovoljan što je ipak uslužan bez mrve proračunanosti; ali otkriv tu idealnu uslužnost napisa odmah – sretan što je otkrio i proveo –: "U svemu ću vam poslužiti. Moje znanje, moje iskustvo, moj rad stoji vam na usluzi: služite se. Pišem samo vama: raspolažite. Jer ja sam sretan, što mogu dignuti mozak čovjekov, kad ga sagiba jezik živine; sniziti k zemlji ljude, kad ih krilo cvrkutave gluposti diže u nebo."

On nije isprva ni mislio na to, da je uslužan; ali kako ju je spazio, odmah je spomenu i po treći put ponovi drugim riječima: "Ne zahvaljujte mi. Ja to činim bez mrve proračunanosti, jer vas poštujem, kako još ni jedne žene štovao nisam".

Zapečati i napiše adresu. I pišući ponavljaše u sebi podcrtavajući u misli: "bez mrve proračunanosti; treba da znate..."

Sljedeća stranica→