Ištipana hartija/Knjiga prva/Uskrsli Hrist
Izgled
← Proljetni snijeg | Ištipana hartija Knjiga prva, USKRSLI HRIST autor: Janko Polić Kamov |
Dan Gospodnji → |
Uskrsli Hrist
[uredi]- Iz grobova si došo ko sablast prvih dneva,
- što naziva se bog.
- O vjerujem da sin si Jehovina božanstva
- na Jeremijin slog.
- Ko Moloh proždrije mladost i zeleni i smijeha
- u rascvjetanu dol —
- ... Na raskrivenu ženu tud srtao bi momak
- i lijep i rumen, gol.
- A ona bijelih sisa i klecavog koljenca
- u prvi trgla stid,
- a miris ko magla u razbludnijem kapljam
- zastirao bi vid.
- I s mutnijeh bi oč'ju ko slijepci tada pošli
- da napipaju put
- i našli bi se trudni i prsnuli bi dolom
- i cjelov krvav, ljut.
- A trava tud bi bila i dragala bi mladu
- i posvećenu bol...
- Ah, tud bi lijego momak na raskrivenu momu
- i lijep i rumen, gol —
- U uzi, gdje mi sunce ne zirne mrvom zlata,
- tu ženin trune dah:
- iščupaše joj kose i ugnječili sise,
- kad sve je zemski prah!
- A tamo momak kida i haljine i strasti
- i tijelo ljubi prut
- i piše vječnu sreću i pokoj s "onu stranu"
- na išibanu put.
- Pogazio si, Hriste, ko zatupljeno pašče
- i lepire i krin —
- O Eunusi! O smrti! Iz uškopljenog oca
- već nikad, nikad sin!!
- Pa kad si slago crno i obećo im sreću,
- gdje proždrijet će ih crv,
- tek s molitvom i postom da unakaze tijelo
- i puste — više krv —
- s tih tvojih usna u šir prohujale su riječi:
- "O blažen ko je glup!"
- I otad ljudski ponos i djela ljudske misli
- na sramni daše stup.
- I djelo duge patnje, gdje kidao se mozak,
- uništi jedan hip —
- Pa eto, još se štuje sva glupost onog trena
- u postavljeni kip.
- I njuškam preko strana tih dugih vijeka ljudskih,
- gdje puze mnogi duh —
- sa pognutijeh šija do neba uzdah milji:
- O daj nam, daj nam kruh!!
- Gle, grunuli su hici sa krcatih moždana
- u urnebesni tres
- i niknu nova vjera u prnjam barikada
- i rekoše joj: bijes.
- Na novi oltar indeks ko novo evanđelje
- da cio čita svijet,
- a psovke novih psalmi zabrujaše s orgulja
- i dale se u let.
- Lui se rasu, mahom ko sustav Izrajela,
- — tek sam ih sjeća rug —
- i svagdje niče čovjek, gdje glad je rovo tijela
- il polje ropski plug.
- A Silvij gleda, gleda i u njeg silno oko,
- što bijedu vidje svu...
- i obrati se natrag na carstvo barikada
- i tebe vidje tu.
- U Silvija je zanos i krv i živo meso,
- što napisa mu stih.
- Da pomirih se s tobom, o pomlađeni Hriste,
- u tome času snih.
- I pričini se tada da vidim davnu prošlost
- i prevratni tvoj tres,
- kad razdrije indeks prvi čovječijega mesa
- pa rekoše ti: bijes.
- Pa povijahu tijelo u trnje i u šibe,
- u sami zakon čvrst —
- O prevratniče drski rad naziva ti slava
- i blagosloven krst!
- Gle, a ja tjeram snove i budne perim oči
- na barikada skup,
- gdje diže prevrat himne, a tamo treska daskam
- porazmrskani trup.
- I tražim tebe samo, al ti si klono starac
- i zgurio se stas;
- iz kuta tek mrmoljiš i oslabo se čuje
- ko prolumpani glas.
- I eto opet zvuci s omrtavjelih struna
- i impotentnih stav...
- O zbogom ostaj zavijek! Tek združio nas Silvij
- već raskrsti nas Lav.
Sljedeća stranica→ |