Ištipana hartija/Knjiga prva/Proljetni snijeg

← U poletu

Ištipana hartija Knjiga prva, PROLJETNI SNIJEG autor: Janko Polić Kamov

Uskrsli Hrist →

Proljetni snijeg

Pjevasmo proljet

s prvijem smiješkom, s prvijem krikom

mladoga dana. Tamo je niko,

gdje gore ljube blijeda nebesa

u lakom valu svjetla i sreće.

I ono tamo ko uzdah majke,

što bol je oda, pusti i smiri...

Pjevasmo proljet

i pleća naša pružasmo čaru,

što boštvo sipa punom u dahu

s velikih usti u većoj himni:

Živi i ljubi — ljubi i živi.

I začas planu miso u zraku,

zasjedne svijetla na golo granje

i ono pjesme ptičjega srca

i talas ponije ljudskoj po grudi...

Živi i ljubi — ljubi i živi.

I posmijeh drhtne na svač'joj usni

i bol se ozva dublje u oku...

... Široko ruke, u talas grudi,

posmijeh na usni, mama u oku

ko — ono sveto tonuće dana

i strast mu ime, što zorom planu

i znojnim krokom prevali podne

pa umor sad joj tabane spali

i kosti stegnu, stegnu i stegnu

pa eto tamo široko — bujno

gola u ljubav na travu legnu.

Pjevasmo proljet...

i svako veče lijeganje lako

ko svetost dječjih širokih usti:

ta ono bješe vjera i nada,

vjera u sunce, u ljubav — nada.

I eto danas bjelina sjetna

ko halje kako umrle žene,

što svetom vodom vjernici škrope

i svelim cvijećem posiplju druge.

A svijeće guše, dave i guše

ko slutnja, što se patosom vere

i umrije nada i nesta vjere,

tek simbol smrti: propeti Hristos!

A s neba prše pahulje snježne

sitne i bijele u lakom letu

i misliš: eno nevinost s neba

trgnula k zemlji da bude blato!

I ispred tebe hartija stala,

bijela i čista u nježnoj pozi

i misliš:

hartija tu je da se ispiše

i bog se moli, časti i psuje,

a ona tek je djevica prva,

što j' na svijet dala čovjeka-boga.

A ideale u srcu gajiš,

da onda — jednoć — ko velemožni

uzmogneš reći utješne riječi:

I ja sam nekad pošteno htio...

I onda — opet — zirkaš na cestu

i blijedu sjetu, što mrtvo prši,

a ona miso vraća se natrag

i misliš:

Gle, to je život! Ljubi i živi!

Nevinost to je ko papir ovi,

što nema smisla, dok se ne zblati.

Al nije grdit zakonik vječni:

hartija prima ženija suze

i iskre misli — i oglas dražbe,

sudbene spise ko promaknuća,

u beskraj tako dalje do — dogma.

A ono tamo, što ovi nebo,

crni se nujno i dan već pada.

Šutnja ko tmina leprša tiho

i u nje krila nevidna, laka...

A dan već pada ko umor kosti

i san je njegov ko impotensa,

kad liježe spavat o boku žene.

Tek negdje zamnije daleki povik

ko krik da izvi ranjeno zvijere

il gladno pseto — i odmah bude

da krik je onaj iz mene sašo

i brzo trgo kroz maglu sjete

I — neč'ju savjest prodrmo čvrsto.

Sljedeća stranica→