Ištipana hartija/Knjiga prva/Nova proljet

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Dan Gospodnji Ištipana hartija Knjiga prva, NOVA PROLJET
autor: Janko Polić Kamov
Krik


Nova proljet[uredi]

I[uredi]

Laki su koraci vaši na svjetlu pločnika gradskih,
o poli sunčanog dana.
Leprše riječi drobne s brbljavih usana vaših
ko rosa s drhtavih grana.
Posmijesi, posmijesi vječni u vašem igraju oku
ko sunce morskom po vrhu.
Prva je rumen pala na jabučne obraze vaše
ko stid u ljubavnom srhu.
— O noći drhtnut će sapa i klecnut koljenca oba
ko umor radnijeh kosti,
lomit će riječi u grlu, što dah će gušeći vreli
kroz halje u meso bosti.
Nestat će posmijeha vašeg: mirno će površje morsko
u talas srnuti mahom!
Drmat će vihorje granjem i kidat sazrelo voće
vitlajuć trnjem i prahom.
Dok tamo ne dođu ruke i neč'ji okrutni zubi
i trbuh velikog Bala...
Lakijem posmijesim vašim i brbljavim usnama vašim
ta moja proljetna šala!

II[uredi]

Talas vas mladosti nosi u zlato raskoši svijetle,
u dragost mirisne sjene.
Lepirnim letom i šumom drhtat će haljine vaše,
kada vas talasje krene.
Po vama padaju iskre krvi i tananih nerva
s muškijeh blistavih oči...
Nosi vas mladosti talas — pod plaštom sunčanog dana
pogled vas razblude roči.
O tuda pođite noškom; čarapa obijest joj zakri
i none u crno zavi.
Planut će eter, kad proljet izda'ne požudno sapu
i suknje o tijelo savi.
Šuškat će daleka priča: košuljom ovita tankom
kroz goru pošla je djeva
i tud je prosulo nebo suze i posmijeh i ljubav
i po njoj rosulju lijeva.
Pa kad je do sela došla, košulja o živo meso
zmijski se svija i lijepi...
Po selu mahnito starac od srdžbe lunja i lunja
i plače: što niste slijepi! —
O tuda pođite noškom, gdje zefir u kose srta
i čupa uzlove s čara;
gdje sunce štipajem vrućim po mliječnim lišcima vašim
rumene nabuhli šara;
gdje oči bune se vaše ko lepet golubjih krila
kad bezum po staklu pane...
Starac će grmiti negdje: Prim'te se, djevojke, halja,
kad proljet od srca da'ne!!!

III[uredi]

Tek se glasa nasmijano — ko da majka čedo zgledi
golušavo gdje se trza
po usnama nešto traži, a ona mu pruža sisu
nasmijana, sretna, brza.
"Dobro jutro" nose vali — oziva se cijela šuma
drhtajući kano strune,
po kojima igra dašak, što ga pire usne neč'je
ćeretave, tople, pune.
Dobro jutro od svega srca dragoj masti kosa vaših,
o stvorovi šuška sreće!
Kud pokroči noga vaša jogunasta... sitna... sitna...
neka proljet sipa cvijeće!
Dobro jutro od sveg srca!... Kad se slomi pas vam tanki
i potrese put vam slatka,
elastično... valovito... što se pruža... stište... gnječi...
O pučino, puti glatka!
Dobro jutro od sveg srca! Bog se ozgo smiješi na vas
ko na ptice pod nebesa,
što mu poju besposlicu i bezbrigu i bezumlje,
site leta, site mesa.
A tamo se krive pleća ko da rug se iz njih ceri
i slina se u pest mijesi:
To se sprema jaka smola, kojom će se hvatat ptičad,
sretna ptičad pod nebesi.

IV[uredi]

Prošlog maja sjedili smo na drvenoj onoj klupi,
gdje je lišće dalo sjenu,
a pod krošnjom dah je plivo, što se s muških vija usti,
kad osjete mladu ženu.
Znaš li one svoje sise, zadahtane tvrde sise,
kad te ovih oko pasa
i šaptao kroza kose, što ih titro majski dašak
u po dana — u po glasa.
Sve sam reko dugo, dugo golicajuć srh ti kožni,
kad istište rujnu rosu.
O čelu sam gledo tvojem plamen krvi uzavrele,
što se s oč'ju tvojih prosu.
A na usne blijeda misa zadrhtala ko na vjetru,
kad se s dušnih dna izvine:
Oblio nas znoj od krvi... prošlog maja... ispod klupe...
na baršunu mahovine.
... Sjećaš li se?... Nova proljet ponijela me k našoj klupi,
po kojoj su sjele sjene:
Oličiše novom bojom i nasuše gustim smijehom
sve što bješe uspomene.
A meni se nešto misli nasmijava crnim smijehom
ko kad jesen lišće mota
i pomišljam: bogzna l' ko će da se tvoga hvata pasa,
da te 'nako opet smota...
O ne drhtni! Nije prezir! Negda bijah — znaš me dobro
preko tebe težak i ja,
a sad možda kumpanija, da, i cijela regimenta
nije teška, dok te svija.
O ne drhtni! Jakima se sve do neba himne dižu
i do crne zemlje klanja...
Amo, ženo, na ta prsa! Sunce već nam cjelov šilje
kroz raspukli majskog granja.

V[uredi]

Savila si gole lakte i na rame tisla glavu
draškajući krv mi usne...
Znaš li cjelov prošle noći, što paljaše sočna lica,
kad se ono napne, zgusne...
U dubine tvojih oč'ju tonuo sam dublje, dublje,
u sve ono bezdni mrke,
gdje se pogna bolja čarom i sramotni cjelov bludom
preko tvoje grudi grke.
Lutao sam kroz bezdani, gdje se surva mnoga suza
i poljubac mnogi vrući...
Gle, i moja tonu ljubav... Pozdravljam te, kćeri bluda,
slomljen, ispit, klicajući.
O svitanju novog dana i dahtanju mladih grudi
ja se krećem polagano.
Sunce nosi kroza cvijeće nevinosti glatke, bijele
lice moje izrovano.
O hoću li naći posmijeh, što se časkom zasja licem
milo, blago, samilosno
ko kad stadoh bijel i nevin prvi puta ispred žene
nudeć cvijeće svoje rosno?
A znao sam bolne grudi i utrobu majke vječne
i sankciju prostituta,
oglađeno ono meso, što se grči ispod šaka
i nečujno plače s kuta.
O svitanju novog dana i dahtanju mladih grudi
ja se krećem polagano.
Kroz nevinost glatku, bijelu izazovno nosi sunce
lice moje izrovano.
I grohoću moje brazde, a mamurna pohot s oč'ju
pogazit će samilosno —:
Prvi puta ide žena netaknutih, tvrdih sisa
nudeć cvijeće svoje rosno.
U bezdani sve će tonut, tonut lakše, brže, dublje
ko meteor u crnine — — —
Bit ću velik kao prevrat, kad nevrijedni sustav sruši,
— zle savjesti poraskine!!!

VI[uredi]

Ja slušam prvu pjesmu sa sučanijeh žica
i gledam nagost putnu.
Ta po njoj panu halja u ime svetog stida
i o meso se skrutnu.
A sada smjeli korak i cjelov ljubavnika
i sa nje halju skinu:
To ide mlada proljet... U nju l' će plinut jadi
ko zamisli u vinu?
Išetah pokraj šapta okopnjelijeh rijeka,
što uho lisno sluša,
a po plećima pada sva raskoš sa visina
iz idealnih duša.
Sa grane letnu ptiče i crkut tople krvi
ponese u visinu:
To ide mlada proljet, što teške zimne halje
sa nebne puti skinu.
A u me teška sapa, kad u plućima svašta:
predaka pergamene,
medalja nešto mojih sa školske, prašne klupe
rad — umne higijene!
To ide nova proljet ko novovjeki heroj,
što presud nogom gazi:
Pod pogaženim plemstvom, što djedovim naslijedih
to živi čovjek plazi.
I diže krik ko luda i psuje sve medalje
i zasluge otaca
i udara u prsa i čupa glupu presud
i sa njom — krvcu baca!

VII[uredi]

Čisto je nebo ko djetinja sanja,
ko crno ptičijeh oči,
a sunce s dražesti mirisnu blagost
kroz oblak modrine toči.
I sreća plovi... ne... pliva ko žena,
što u šir čini mrtvaca,
a more joj pljuska savita pleća
i na grud njenu se baca.
I sve se pod nebo diže ko balon,
što ćuh ga bojazljiv njiše
i on se izvija, gubi i tone
i u drijem... biva sve tiše...
A mozak ko da se širinom ponije
prosula miso se moja —
Otprtih vjeđa sam lego ko kristal
u odsjev nebeskih boja.
A onda... kašnje... nad klimavim stolom
grbim se pero stištući —
i misli se kupe na poziv pastira,
kad valja krenuti kući.
Tad meni bude... da bijaše paša
po samom trnju i kamu —
i izbit od gladi mrcvarim papir
i — trpam bezdanu jamu!

VIII[uredi]

Pod sunčanom krošnjom — od zlatnijeh grana
ko prašak im zlaćani list —
poneso se smiješak što cjelove pruža,
a cjelov i draškav i čist.
I zadrhta atmos, što pelud raznosi
i poljupce baca ko lud
i reko bih: negdje s plamtećeg boštva
talasa se nečija grud.
U zagrljaj leti sve šuškavim letom
i ne znaš već lučiti spol...
... A doći će ljeto... i doći će jesen...
i ženu će odati — bol.
Gle, nešto me trgnu... Sred proljeti ove
ko jesen sam pogno se ja;
i zapinje dah mi ko rđava struna
— ko miso, što nema već sna.
A umor je lomi sve grči i teži,
dok samrt je ostavi već — — —
Ni noćišta nema ni kreveta nema,
kuda će skitnica leć!
... A nekad to bješe, kad cjelivah miris,
što neč'ja ga ostavi skut...
i dalje... kad ono u zagrljaj letnuh
ni ne znajuć, što nosi put...
I letnuh i kliknuh — a ljubavnik vrući
o usne mi zadjenu cvijet —
O sve što me savi u poljupcim toplim:
moj ljubavnik — čitavi svijet!
Da... nekad to bješe... u besvijesti svilnoj,
kad ne znaš već lučiti spol...
A došlo je ljeto... i došla je jesen...
i — mene je odala bol.
I kapi sve cure od patničkog znoja
i blijedi mi rumeni cvijet...
Pst... miso se rađa... o poštujte majku...
i pozdrav'te — čitavi svijet.



Sljedeća stranica