Ištipana hartija/Knjiga prva/Nova proljet

← Dan Gospodnji

Ištipana hartija Knjiga prva, NOVA PROLJET autor: Janko Polić Kamov

Krik →

Nova proljet

I

Laki su koraci vaši na svjetlu pločnika gradskih,

o poli sunčanog dana.

Leprše riječi drobne s brbljavih usana vaših

ko rosa s drhtavih grana.

Posmijesi, posmijesi vječni u vašem igraju oku

ko sunce morskom po vrhu.

Prva je rumen pala na jabučne obraze vaše

ko stid u ljubavnom srhu.

— O noći drhtnut će sapa i klecnut koljenca oba

ko umor radnijeh kosti,

lomit će riječi u grlu, što dah će gušeći vreli

kroz halje u meso bosti.

Nestat će posmijeha vašeg: mirno će površje morsko

u talas srnuti mahom!

Drmat će vihorje granjem i kidat sazrelo voće

vitlajuć trnjem i prahom.

Dok tamo ne dođu ruke i neč'ji okrutni zubi

i trbuh velikog Bala...

Lakijem posmijesim vašim i brbljavim usnama vašim

ta moja proljetna šala!

II

Talas vas mladosti nosi u zlato raskoši svijetle,

u dragost mirisne sjene.

Lepirnim letom i šumom drhtat će haljine vaše,

kada vas talasje krene.

Po vama padaju iskre krvi i tananih nerva

s muškijeh blistavih oči...

Nosi vas mladosti talas — pod plaštom sunčanog dana

pogled vas razblude roči.

O tuda pođite noškom; čarapa obijest joj zakri

i none u crno zavi.

Planut će eter, kad proljet izda'ne požudno sapu

i suknje o tijelo savi.

Šuškat će daleka priča: košuljom ovita tankom

kroz goru pošla je djeva

i tud je prosulo nebo suze i posmijeh i ljubav

i po njoj rosulju lijeva.

Pa kad je do sela došla, košulja o živo meso

zmijski se svija i lijepi...

Po selu mahnito starac od srdžbe lunja i lunja

i plače: što niste slijepi! —

O tuda pođite noškom, gdje zefir u kose srta

i čupa uzlove s čara;

gdje sunce štipajem vrućim po mliječnim lišcima vašim

rumene nabuhli šara;

gdje oči bune se vaše ko lepet golubjih krila

kad bezum po staklu pane...

Starac će grmiti negdje: Prim'te se, djevojke, halja,

kad proljet od srca da'ne!!!

III

Tek se glasa nasmijano — ko da majka čedo zgledi

golušavo gdje se trza

po usnama nešto traži, a ona mu pruža sisu

nasmijana, sretna, brza.

"Dobro jutro" nose vali — oziva se cijela šuma

drhtajući kano strune,

po kojima igra dašak, što ga pire usne neč'je

ćeretave, tople, pune.

Dobro jutro od svega srca dragoj masti kosa vaših,

o stvorovi šuška sreće!

Kud pokroči noga vaša jogunasta... sitna... sitna...

neka proljet sipa cvijeće!

Dobro jutro od sveg srca!... Kad se slomi pas vam tanki

i potrese put vam slatka,

elastično... valovito... što se pruža... stište... gnječi...

O pučino, puti glatka!

Dobro jutro od sveg srca! Bog se ozgo smiješi na vas

ko na ptice pod nebesa,

što mu poju besposlicu i bezbrigu i bezumlje,

site leta, site mesa.

A tamo se krive pleća ko da rug se iz njih ceri

i slina se u pest mijesi:

To se sprema jaka smola, kojom će se hvatat ptičad,

sretna ptičad pod nebesi.

IV

Prošlog maja sjedili smo na drvenoj onoj klupi,

gdje je lišće dalo sjenu,

a pod krošnjom dah je plivo, što se s muških vija usti,

kad osjete mladu ženu.

Znaš li one svoje sise, zadahtane tvrde sise,

kad te ovih oko pasa

i šaptao kroza kose, što ih titro majski dašak

u po dana — u po glasa.

Sve sam reko dugo, dugo golicajuć srh ti kožni,

kad istište rujnu rosu.

O čelu sam gledo tvojem plamen krvi uzavrele,

što se s oč'ju tvojih prosu.

A na usne blijeda misa zadrhtala ko na vjetru,

kad se s dušnih dna izvine:

Oblio nas znoj od krvi... prošlog maja... ispod klupe...

na baršunu mahovine.

... Sjećaš li se?... Nova proljet ponijela me k našoj klupi,

po kojoj su sjele sjene:

Oličiše novom bojom i nasuše gustim smijehom

sve što bješe uspomene.

A meni se nešto misli nasmijava crnim smijehom

ko kad jesen lišće mota

i pomišljam: bogzna l' ko će da se tvoga hvata pasa,

da te 'nako opet smota...

O ne drhtni! Nije prezir! Negda bijah — znaš me dobro

preko tebe težak i ja,

a sad možda kumpanija, da, i cijela regimenta

nije teška, dok te svija.

O ne drhtni! Jakima se sve do neba himne dižu

i do crne zemlje klanja...

Amo, ženo, na ta prsa! Sunce već nam cjelov šilje

kroz raspukli majskog granja.

V

Savila si gole lakte i na rame tisla glavu

draškajući krv mi usne...

Znaš li cjelov prošle noći, što paljaše sočna lica,

kad se ono napne, zgusne...

U dubine tvojih oč'ju tonuo sam dublje, dublje,

u sve ono bezdni mrke,

gdje se pogna bolja čarom i sramotni cjelov bludom

preko tvoje grudi grke.

Lutao sam kroz bezdani, gdje se surva mnoga suza

i poljubac mnogi vrući...

Gle, i moja tonu ljubav... Pozdravljam te, kćeri bluda,

slomljen, ispit, klicajući.

O svitanju novog dana i dahtanju mladih grudi

ja se krećem polagano.

Sunce nosi kroza cvijeće nevinosti glatke, bijele

lice moje izrovano.

O hoću li naći posmijeh, što se časkom zasja licem

milo, blago, samilosno

ko kad stadoh bijel i nevin prvi puta ispred žene

nudeć cvijeće svoje rosno?

A znao sam bolne grudi i utrobu majke vječne

i sankciju prostituta,

oglađeno ono meso, što se grči ispod šaka

i nečujno plače s kuta.

O svitanju novog dana i dahtanju mladih grudi

ja se krećem polagano.

Kroz nevinost glatku, bijelu izazovno nosi sunce

lice moje izrovano.

I grohoću moje brazde, a mamurna pohot s oč'ju

pogazit će samilosno —:

Prvi puta ide žena netaknutih, tvrdih sisa

nudeć cvijeće svoje rosno.

U bezdani sve će tonut, tonut lakše, brže, dublje

ko meteor u crnine — — —

Bit ću velik kao prevrat, kad nevrijedni sustav sruši,

— zle savjesti poraskine!!!

VI

Ja slušam prvu pjesmu sa sučanijeh žica

i gledam nagost putnu.

Ta po njoj panu halja u ime svetog stida

i o meso se skrutnu.

A sada smjeli korak i cjelov ljubavnika

i sa nje halju skinu:

To ide mlada proljet... U nju l' će plinut jadi

ko zamisli u vinu?

Išetah pokraj šapta okopnjelijeh rijeka,

što uho lisno sluša,

a po plećima pada sva raskoš sa visina

iz idealnih duša.

Sa grane letnu ptiče i crkut tople krvi

ponese u visinu:

To ide mlada proljet, što teške zimne halje

sa nebne puti skinu.

A u me teška sapa, kad u plućima svašta:

predaka pergamene,

medalja nešto mojih sa školske, prašne klupe

rad — umne higijene!

To ide nova proljet ko novovjeki heroj,

što presud nogom gazi:

Pod pogaženim plemstvom, što djedovim naslijedih

to živi čovjek plazi.

I diže krik ko luda i psuje sve medalje

i zasluge otaca

i udara u prsa i čupa glupu presud

i sa njom — krvcu baca!

VII

Čisto je nebo ko djetinja sanja,

ko crno ptičijeh oči,

a sunce s dražesti mirisnu blagost

kroz oblak modrine toči.

I sreća plovi... ne... pliva ko žena,

što u šir čini mrtvaca,

a more joj pljuska savita pleća

i na grud njenu se baca.

I sve se pod nebo diže ko balon,

što ćuh ga bojazljiv njiše

i on se izvija, gubi i tone

i u drijem... biva sve tiše...

A mozak ko da se širinom ponije

prosula miso se moja —

Otprtih vjeđa sam lego ko kristal

u odsjev nebeskih boja.

A onda... kašnje... nad klimavim stolom

grbim se pero stištući —

i misli se kupe na poziv pastira,

kad valja krenuti kući.

Tad meni bude... da bijaše paša

po samom trnju i kamu —

i izbit od gladi mrcvarim papir

i — trpam bezdanu jamu!

VIII

Pod sunčanom krošnjom — od zlatnijeh grana

ko prašak im zlaćani list —

poneso se smiješak što cjelove pruža,

a cjelov i draškav i čist.

I zadrhta atmos, što pelud raznosi

i poljupce baca ko lud

i reko bih: negdje s plamtećeg boštva

talasa se nečija grud.

U zagrljaj leti sve šuškavim letom

i ne znaš već lučiti spol...

... A doći će ljeto... i doći će jesen...

i ženu će odati — bol.

Gle, nešto me trgnu... Sred proljeti ove

ko jesen sam pogno se ja;

i zapinje dah mi ko rđava struna

— ko miso, što nema već sna.

A umor je lomi sve grči i teži,

dok samrt je ostavi već — — —

Ni noćišta nema ni kreveta nema,

kuda će skitnica leć!

... A nekad to bješe, kad cjelivah miris,

što neč'ja ga ostavi skut...

i dalje... kad ono u zagrljaj letnuh

ni ne znajuć, što nosi put...

I letnuh i kliknuh — a ljubavnik vrući

o usne mi zadjenu cvijet —

O sve što me savi u poljupcim toplim:

moj ljubavnik — čitavi svijet!

Da... nekad to bješe... u besvijesti svilnoj,

kad ne znaš već lučiti spol...

A došlo je ljeto... i došla je jesen...

i — mene je odala bol.

I kapi sve cure od patničkog znoja

i blijedi mi rumeni cvijet...

Pst... miso se rađa... o poštujte majku...

i pozdrav'te — čitavi svijet.

Sljedeća stranica→