Ištipana hartija/Knjiga prva/Krik

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Nova proljet Ištipana hartija Knjiga prva, KRIK
autor: Janko Polić Kamov
Post Scriptum


Krik[uredi]

I[uredi]

Kad sumor ovije nebo velom od cigarskog dima
i zemlju mljaskavo blato,
a lišće smiješi se s grana ko da je zelen mu svijetlu
prelilo sunčano zlato;
kad ptiče priča o suncu i tricam ljubavi svoje
kao zaljubljeno đače —
tad miso zadire prošlost... da imovinu svetu
prosipa, baca, rastače...
... Ležo je mrtav i leden; ozbiljan kao u misli,
a misli teške i mutne.
Položih ruku na čelo: kao da dotakoh kostur
o kom se i meso skrutne.
Umiruć ne vidje popa, što nosi oprost i boga
— o umrije sveto i časno! —
ko da si plamen, što tinja jednijem vodenim mlazom
polio i on se zgasno.
Bje čovjek. Djetetom dođe da znojem zamijesi hljebac,
znojem iz vlastita čela.
Bje čovjek. Satvori djecu i s djece iznese ljude
snagom iz vlastita tijela.
Bje život. Po njemu pade trnje i mirisno cvijeće,
blagoslov i kletva crna.
Bje život. Po njemu dođe očaj i klimava savjest
al nikad, nikada — skvrna.
Pa kad je umiruć lego bolan od stovrsnih rana,
zgođen od životnih zrna,
trebo je doći sveštenik da prašta, sudi i riješi
i — potkraj života skvrna.
Bje borac: čovjek i život — a ovaj cijenjeno pseto
da laje, spava i ždere,
milošću ponije se samo da bude nosilac prvi
lijenosti, gada i vjere.
O umrije sveto i časno. A što su došli na pogreb
pred lijesom lajavci prvi,
to bješe gavransko jato, što pravo ima od vijeka
da dijeli za sebe strvi.
Al ono: gledati živo, gdje svija koljena svoja
i plače, gladno što zgriješi...
Al ono: gledati mrtvo, gdje kima nadutih crijeva
i kara, moli i riješi...
O dosta! Zapinje pero; papir mi ne snaša bijesa,
dok riječ se o grlo kida,
tek s usna lomi se usklik, usklik što plače i psuje:
O stida! Stida i stida!!!

II[uredi]

Znoj mi jošte lijeva lice i kroz bore crne curi,
a zgrčene u nj'ga kosti.
Na pleća mu kamen pade; ne smrska ga, pa se priča
o božijoj o milosti!
Izrova mu patnja lice i poispi ono ljudskog
od ljepote i slačine:
psovku nosi pod nebesa i grohotom samo kruni
ono svoje podrtine.
Rekoše mu: upropasti ono duše... nemaš srca...
štono riječ ni finese...
a u njega znojne kapi i zgrčene, trudne kosti,
što ga lomi, što ga trese.
I tek negdje povik plane, što zaziva pravdu svetu
i ideju od slobode,
on je prvi i posljednji, što ga lancem okićena
na počinak u čas vode.
I sve ovo grka vijeka, što je pono na plećima,
dok gladom si nabi crijeva —
Prvi borac pred ostricam, dok zakutni heroj s čame
za slobodom — suze lijeva.
I sve ono, što se krsti ko veličje ljudskog uma
i kulture princip prvi,
on jedini još će ponijet, što ga ni kam satro nije
kapljam znoja, kapljam krvi!
Ženij ljudski, što je trgo, kad je da'no s gladi crne
izmiljivši s niskog praha
i ponio svijetlu miso prevratnijem kretom jednim
preko usna braće Graha;
a pa onda, kad je srto u lomača svetom plamu,
giljotinskih sred strahota...
Ženij ljudski vijao se od vjekova u vjekove
na usnama sankilota.
A nije se našo tamo, gdje u miris lete riječi,
gdje finesa poklon čini,
gdje se vije dim cigara kroz dražesne, ljupke rime
velelijepoj domovini.
U bolovim rodi miso interdiktom posvećenu,
van zakonskih crnih packi —
O amo vas, blatni, grubi, s bespravljem na trpkoj grudi
u zagrljaj dugi, bratski.
Pjevat ćemo u neskladu — ta nesklad nam pjesmu rodi —
i bit ćemo čovjek oni,
što kroči kroz vijekove, a u njega korak svaki
na samrti nekom zvoni.
Veledušno praštat ćemo kao ono preci naši
darujući u pobjedi
pergamene plemićima, kraljevima tek parade,
a svećenstvu — propovijedi!

III[uredi]

Došo si. Godina dana... Na tebi cvijeće i radost
u ruju mladosti svježe.
Krepak si; punana lica, glatka ko jezero gorsko,
što ni ćuh s gora ne reže.
Na meni oblačne boje i umor pijanog besna,
slomljene, neskladne crte
ko lice besmrtne skepse, kad pred njom sablasti misli
kolo u beskrajnost vrte.
Došo si. Nemaš na licu cjelova tajnijeh noći,
cjelova bluda i krune,
kad život izdere papir, papir od dogma i tinte,
i divlje napolje sune.
Na meni ispite usne, što pohot u okrug kruži,
... u tebe mlađana seka...
lijepa je kao i ljeto, kad suton lepeće krili,
pa počin u noći čeka.
Došo si. Spavo si čvrsto. U očima čitam ti snove,
snove od dvanaest sati.
Tako si sretan i smiren ko savjest gavanske djece:
što uzme, može da plati.
A ja sam prošle baš noći lego ko snuždeno crijevo
i snivah trgano snove:
da ubih čovjeka negdje i slušah glasove pravde,
gdje mene imenom zove.
Došo si i odmah reko: "Svagdje je dobro i lijepo,
al doma — ljepše i bolje."
Tvoj dom je u prvom katu, gdje čovjek ne mora noću
da gamad hvata i kolje —...
O dijete poskočna kroka, pružaš mi prijatno desnu,
a nisam za nju te pito:
ne mogu podat ti svoje, o dijete poskočna kroka,
i glupo, lijepo i sito!

IV[uredi]

Dođi, o trinaestljetna sa stidom mladosti prve,
što plamom tajni plamisa,
i očim' prelijeva veo suza i straha i strasti
u prvo cvjetanje sisa.
Dođi, o trinaestljetna sa dahom slomljenim, vrelim
što s pora ružičan teče
ko da se ishlapi para, kad vodu podgrija oganj,
para što znoji i peče.
Dođi, o trinaestljetna s valovljem nabrekle kože
ko kora napite svrži,
o živo takni me meso i s puti podatnom mojom
i ono savjesti sprži...
Stala si. Trnu ti noga. To bog je podo ti ruku
u slici djevine časti.
Ne mari, što će te dovest pred oltar jednoga dana,
gdje ćeš na koljena pasti.
I tad po nalogu boga u slici dužnosti žene
skinut ćeš haljine nice:
blud će se lijevati mesom i ti ćeš klicati burno:
"Ljubi mi oči i lice!"
Svijat ćeš noge i ruke i grčiti mahnito usne
klecajuć k njegovom tijelu:
s oč'ju će prskati krika kao da umire duša:
"Ljubi me golu i cijelu!"
A on će sklopiti oči — dolično zakonskog druga
i kakog u miru suca —
tužno ovješen o zid ko rđava, starinska puška,
što neće više da puca...
Dođi, o trinaestljetna, pruži mi ručicu svoju,
ja ću te povesti dalje,
gdje cjelov priča o časti ko da je slučajni vjetrić,
što diže pod nebo halje.
Tu nema dužnosti žene: ona je ostala dolje
— halja što u salon vodi —
Dođi, o trinaestljetna, gdje ljubav ne kroji svita
ko glupi kicoš — po modi...
— — — A sada odvrni glavu i ne slušaj priču mi rujnu,
što mom se otima peru;
podnijet će dreku joj smisla tek grohot olujnog mora,
što lomi nadu i vjeru.
Zakon sam pljuckati nakan, dok gledam njeg'vom o čelu
ispite, beskrvne strvi,
što prah im udavi dušu, a glupost zasjede mozak
da budu zaslugom prvi.
Ne mogu stupiti u red, gdje laju paradna pseta:
pjesnici groša i boga;
gdje nevinost vjenčaju vijencem ko da je bojovnik došo
krvavih, umornih noga;
id'jote gdje kriju lica maskom od naslova umnih
ko šminkom stara kokota;
gdje dižu hramove onom, što bješe od vijeka — ništa,
dok glad se kroz živo mota.
O sva ta tegleća marva, što smrad joj parfim polijeva
ko glupost rimovne pjesme —
Dođi, o trinaestljetna! Žigom ću skvrne te tresnut,
kad vele: Ne sme se! Ne sme!



Sljedeća stranica