Ištipana hartija/Knjiga prva/Krik

← Nova proljet

Ištipana hartija Knjiga prva, KRIK autor: Janko Polić Kamov

Post Scriptum →

Krik

I

Kad sumor ovije nebo velom od cigarskog dima

i zemlju mljaskavo blato,

a lišće smiješi se s grana ko da je zelen mu svijetlu

prelilo sunčano zlato;

kad ptiče priča o suncu i tricam ljubavi svoje

kao zaljubljeno đače —

tad miso zadire prošlost... da imovinu svetu

prosipa, baca, rastače...

... Ležo je mrtav i leden; ozbiljan kao u misli,

a misli teške i mutne.

Položih ruku na čelo: kao da dotakoh kostur

o kom se i meso skrutne.

Umiruć ne vidje popa, što nosi oprost i boga

— o umrije sveto i časno! —

ko da si plamen, što tinja jednijem vodenim mlazom

polio i on se zgasno.

Bje čovjek. Djetetom dođe da znojem zamijesi hljebac,

znojem iz vlastita čela.

Bje čovjek. Satvori djecu i s djece iznese ljude

snagom iz vlastita tijela.

Bje život. Po njemu pade trnje i mirisno cvijeće,

blagoslov i kletva crna.

Bje život. Po njemu dođe očaj i klimava savjest

al nikad, nikada — skvrna.

Pa kad je umiruć lego bolan od stovrsnih rana,

zgođen od životnih zrna,

trebo je doći sveštenik da prašta, sudi i riješi

i — potkraj života skvrna.

Bje borac: čovjek i život — a ovaj cijenjeno pseto

da laje, spava i ždere,

milošću ponije se samo da bude nosilac prvi

lijenosti, gada i vjere.

O umrije sveto i časno. A što su došli na pogreb

pred lijesom lajavci prvi,

to bješe gavransko jato, što pravo ima od vijeka

da dijeli za sebe strvi.

Al ono: gledati živo, gdje svija koljena svoja

i plače, gladno što zgriješi...

Al ono: gledati mrtvo, gdje kima nadutih crijeva

i kara, moli i riješi...

O dosta! Zapinje pero; papir mi ne snaša bijesa,

dok riječ se o grlo kida,

tek s usna lomi se usklik, usklik što plače i psuje:

O stida! Stida i stida!!!

II

Znoj mi jošte lijeva lice i kroz bore crne curi,

a zgrčene u nj'ga kosti.

Na pleća mu kamen pade; ne smrska ga, pa se priča

o božijoj o milosti!

Izrova mu patnja lice i poispi ono ljudskog

od ljepote i slačine:

psovku nosi pod nebesa i grohotom samo kruni

ono svoje podrtine.

Rekoše mu: upropasti ono duše... nemaš srca...

štono riječ ni finese...

a u njega znojne kapi i zgrčene, trudne kosti,

što ga lomi, što ga trese.

I tek negdje povik plane, što zaziva pravdu svetu

i ideju od slobode,

on je prvi i posljednji, što ga lancem okićena

na počinak u čas vode.

I sve ovo grka vijeka, što je pono na plećima,

dok gladom si nabi crijeva —

Prvi borac pred ostricam, dok zakutni heroj s čame

za slobodom — suze lijeva.

I sve ono, što se krsti ko veličje ljudskog uma

i kulture princip prvi,

on jedini još će ponijet, što ga ni kam satro nije

kapljam znoja, kapljam krvi!

Ženij ljudski, što je trgo, kad je da'no s gladi crne

izmiljivši s niskog praha

i ponio svijetlu miso prevratnijem kretom jednim

preko usna braće Graha;

a pa onda, kad je srto u lomača svetom plamu,

giljotinskih sred strahota...

Ženij ljudski vijao se od vjekova u vjekove

na usnama sankilota.

A nije se našo tamo, gdje u miris lete riječi,

gdje finesa poklon čini,

gdje se vije dim cigara kroz dražesne, ljupke rime

velelijepoj domovini.

U bolovim rodi miso interdiktom posvećenu,

van zakonskih crnih packi —

O amo vas, blatni, grubi, s bespravljem na trpkoj grudi

u zagrljaj dugi, bratski.

Pjevat ćemo u neskladu — ta nesklad nam pjesmu rodi —

i bit ćemo čovjek oni,

što kroči kroz vijekove, a u njega korak svaki

na samrti nekom zvoni.

Veledušno praštat ćemo kao ono preci naši

darujući u pobjedi

pergamene plemićima, kraljevima tek parade,

a svećenstvu — propovijedi!

III

Došo si. Godina dana... Na tebi cvijeće i radost

u ruju mladosti svježe.

Krepak si; punana lica, glatka ko jezero gorsko,

što ni ćuh s gora ne reže.

Na meni oblačne boje i umor pijanog besna,

slomljene, neskladne crte

ko lice besmrtne skepse, kad pred njom sablasti misli

kolo u beskrajnost vrte.

Došo si. Nemaš na licu cjelova tajnijeh noći,

cjelova bluda i krune,

kad život izdere papir, papir od dogma i tinte,

i divlje napolje sune.

Na meni ispite usne, što pohot u okrug kruži,

... u tebe mlađana seka...

lijepa je kao i ljeto, kad suton lepeće krili,

pa počin u noći čeka.

Došo si. Spavo si čvrsto. U očima čitam ti snove,

snove od dvanaest sati.

Tako si sretan i smiren ko savjest gavanske djece:

što uzme, može da plati.

A ja sam prošle baš noći lego ko snuždeno crijevo

i snivah trgano snove:

da ubih čovjeka negdje i slušah glasove pravde,

gdje mene imenom zove.

Došo si i odmah reko: "Svagdje je dobro i lijepo,

al doma — ljepše i bolje."

Tvoj dom je u prvom katu, gdje čovjek ne mora noću

da gamad hvata i kolje —...

O dijete poskočna kroka, pružaš mi prijatno desnu,

a nisam za nju te pito:

ne mogu podat ti svoje, o dijete poskočna kroka,

i glupo, lijepo i sito!

IV

Dođi, o trinaestljetna sa stidom mladosti prve,

što plamom tajni plamisa,

i očim' prelijeva veo suza i straha i strasti

u prvo cvjetanje sisa.

Dođi, o trinaestljetna sa dahom slomljenim, vrelim

što s pora ružičan teče

ko da se ishlapi para, kad vodu podgrija oganj,

para što znoji i peče.

Dođi, o trinaestljetna s valovljem nabrekle kože

ko kora napite svrži,

o živo takni me meso i s puti podatnom mojom

i ono savjesti sprži...

Stala si. Trnu ti noga. To bog je podo ti ruku

u slici djevine časti.

Ne mari, što će te dovest pred oltar jednoga dana,

gdje ćeš na koljena pasti.

I tad po nalogu boga u slici dužnosti žene

skinut ćeš haljine nice:

blud će se lijevati mesom i ti ćeš klicati burno:

"Ljubi mi oči i lice!"

Svijat ćeš noge i ruke i grčiti mahnito usne

klecajuć k njegovom tijelu:

s oč'ju će prskati krika kao da umire duša:

"Ljubi me golu i cijelu!"

A on će sklopiti oči — dolično zakonskog druga

i kakog u miru suca —

tužno ovješen o zid ko rđava, starinska puška,

što neće više da puca...

Dođi, o trinaestljetna, pruži mi ručicu svoju,

ja ću te povesti dalje,

gdje cjelov priča o časti ko da je slučajni vjetrić,

što diže pod nebo halje.

Tu nema dužnosti žene: ona je ostala dolje

— halja što u salon vodi —

Dođi, o trinaestljetna, gdje ljubav ne kroji svita

ko glupi kicoš — po modi...

— — — A sada odvrni glavu i ne slušaj priču mi rujnu,

što mom se otima peru;

podnijet će dreku joj smisla tek grohot olujnog mora,

što lomi nadu i vjeru.

Zakon sam pljuckati nakan, dok gledam njeg'vom o čelu

ispite, beskrvne strvi,

što prah im udavi dušu, a glupost zasjede mozak

da budu zaslugom prvi.

Ne mogu stupiti u red, gdje laju paradna pseta:

pjesnici groša i boga;

gdje nevinost vjenčaju vijencem ko da je bojovnik došo

krvavih, umornih noga;

id'jote gdje kriju lica maskom od naslova umnih

ko šminkom stara kokota;

gdje dižu hramove onom, što bješe od vijeka — ništa,

dok glad se kroz živo mota.

O sva ta tegleća marva, što smrad joj parfim polijeva

ko glupost rimovne pjesme —

Dođi, o trinaestljetna! Žigom ću skvrne te tresnut,

kad vele: Ne sme se! Ne sme!

Sljedeća stranica→